Mladenački žar i snažne emocije rane Verdijeve glazbe očaravale su publiku

Povijesni osvrt na nastanak, praizvedbu i izvedbe Verdijeve opere Nabucco u Hrvatskoj ususret novoj premijeri opere 28. listopada 2022. u HNK-u u Zagrebu

• Poslije velikog uspjeha svojega prvijenca Oberta u Scali 1839.,  ali i neuspjeha komične opere Jedan dan kraljevanja, također u Scali 1840., i tragičnih događaja u životu – smrti žene i dvoje djece – Giuseppe Verdi izgubio je svaku volju za skladanjem. No impresario Scale Bartolomeo Merelli (1794-1879) nije posustajao. Osjećao je da se u mladom skladatelju krije genij, najveći kojega je Italija dala svijetu opere i jedan od najvećih glazbenika uopće. Merelli mu je spretno podmetnuo prilično vješto sročen libreto pjesnika Temistoclea Solere. Solerin libreto Nabucca svojom je kvalitetom čak premašivao standardne operne librete toga doba. Solera je bio vješt stihotvorac, a kao čovjek bio je pustolov, koji je stalno mijenjao boravišta. Verdi se divio njegovoj dramskoj pronicavosti, ali je zazirao od njegova neuračunljiva karaktera. Solerini libreti široko koncipirane radnje, ponekad okrutni u pojedinostima, ali nabijeni emocijama, nailazili su na spreman odgovor slušatelja.

  Rođen 1817.  – dakle četiri godine mlađi od Verdija – Solera je bio zanimljiva ličnost talijanskoga Risorgimenta (Preporoda). Njegov je otac, poput mnogih talijanskih rodoljuba, bio zatočen u Spielbergu, i Soleru su poslali na školovanje u Beč. Vjerojatno iz prosvjeda, pobjegao je iz škole i pridružio se putujućem cirkusu, ali bio je uhićen u Budimpešti i poslan u Milano. Imao je 22 godine kad mu je u Scali izvedena kantata za koju je napisao tekst i glazbu. Godinu dana kasnije, 1840., izvedena mu je opera Ildegonda, a 1841. Il contadino d'Agliate (Seljak iz Agliatea). Čak je i za ono doba bilo neuobičajeno da 24.godišnji mladić za sobom ima dvije praizvedbe u Scali i to obje prihvaćene. Već je 1839. napisao pjesmu L'esule (Prognanik). Solera je libreto Nabucca najprije ponudio Ottu Nicolaiu (1810-1849), ali on ga je odbio jer nije odgovarao njegovim sklonostima. Poznat po domoljubnim dramama, Solera je za Verdija napisao i libreta za Lombardijce, Giovannu d'Arco i Attilu, a onda se sa ženom odselio u Madrid. Iz Španjolske su stizale vijesti da je Solera umiješan u ubojstva, dvoboje, čak i u romantične avanture sa samom kraljicom Isabellom. Poslije se pričalo da je radio kao špijun u službi Napoleona Trećeg pa čak i u službi prvoga predsjednika vlade ujedinjene Italije grofa Camilla Cavoura (1810-1861). Lutalački Solerin duh očitovao se i u njegovu daljnjem djelovanju: suzbio je bande u Basilicati, reorganizirao policiju u Egiptu, postao trgovac antikvitetima u Firenzi, neko je vrijeme boravio u Londonu, a zatim se vratio u Milano gdje je i umro godine 1878.

  

  

  Radnja opere događa se u šestom stoljeću, 587. godine prije Krista u doba vladavine babilonskog kralja Nabukodonozora koji je vladao od godine 605. do 562. Nabukodonozor, skraćeno Nabucco, glavni je lik opere.

  „Godine devete, devetoga mjeseca, desetoga dana, dođe mi riječ Jahvina: 'Sine čovječji, zapiši ovaj dan: upravo danas kralj babilonski zaposjedne Jeruzalem'“, riječi su proroka Ezekiela. A tako i završavaprvi čin opere. Na čelu babilonskih ratnika, Nabucco zaposjeda hram i u velikom finalu navješćuje uništenje cijeloga grada.

  Libreto Temistoclea Solere temelji se na Starome zavjetu, a ima oslonac u povijesti. Nabukodonozor II. Veliki, kojega spominje Biblija, sin Nabonazarov ili Nabopolasarov, kaldejski kralj, vladao je od 605. do 562. prije Krista. Osvojio je Siriju, obalno područje Palestine i Jeruzalema, nakon čega je 586. odveo Židove u takozvano „babilonsko sužanjstvo“. Razorio je grad i uništio kraljevstvo Judeje. Godine 568. krenuo je u pohod na Egipat. Nabukodonozor nije bio samo ratnik. Za njegovo je ime vezana i gradnja znamenitih zdanja, poglavito u njegovoj prijestolnici Babilonu. Najpoznatijem zdanju među njima, Babilonskoj kuli, dogradio je nove zidine.

  Prema židovskoj predaji, osvajača Jeruzalema Bog je okrutno kaznio: izgubio je razum, i sedam je godina morao živjeti sa životinjama. Kad mu se vratio razum, ponovno je zasjeo na prijestolje. U Verdijevoj se operi može naslutiti veza s tom predajom. Solera je u operi povezao dva događaja. Prvi je: odvođenje Židova u babilonsko sužanjstvo godine 586., a drugi je oslobađanje Židova, nakon što je perzijski kralj Kir srušio babilonsku državu godine 538. Prema Bibliji su i Nabukadnezar i Kir „izvršitelji božje volje“: Nabukadnezar, jer je kaznio Židove zbog grijeha i nepoštivanja zakona; Kir, jer im je nakon duhovne obnove u sužanjstvu vratio slobodu i domovinu. „Babilonsko sužanjstvo“ nije značilo biti rob. To je bila smišljena politika asirskih i babilonskih vladara koji su preseljavali narode iz osvojenih krajeva da bi ih istrgnuli iz njihove sredine i tako prisilili na asimilaciju. To im je uspjelo sa svima osim sa Židovima koji su i bez vlastite zemlje tijekom stoljeća zadržali nacionalni identitet.

  
  
  Nabucco – Nabukodonozor – povijesni je lik. Ostali su likovi plod Solerine mašte. Tako se mislilo do dana kad je Nabucco izveden u Parizu. Tada se, naime, otkrilo da se 1836., dakle, šest godina prije praizvedbe Verdijeve opere, u Parizu u Theatreu l'Ambigue izvela drama Nabuchodonosor Augusta Anicet-Bougeoisa (1806-1871) i Francisa Cornua (1794-1848). Autori su optužili Soleru za plagijat i dobili su tužbu za priznanje autorskih prava. Toskanski pjesnik i jedan od vodećih dramatičara talijanskog Risorgimenta, Giovanni Battista Niccolini (1782-1861) također je napisao dramu Nabucco (1819.), ali ona nema nikakve veze sa Solerinim libretom jer je riječ o kralju istog imena koji je prije vladao. Verdijeva opera temelji se i na baletu Nabuccodonosor plesača Antonija Cortesija (1796-1879).

  Kao Solein libreto i glazba ranog Verdija iznimno je nabijena emocijama i snažna. Njegove su melodije djelovale poticajno. Slušateljstvo je zahvaćao mladenački žar i polet. Publika je bila očarana. Tako je bilo na praizvedbi Nabucca. Određena mladenačka oporost i poznati tijek melodija poticali su i vodili. Zbor Va, pensiero, sull' ali dorate koji se ponovio unatoč zabrani austrijskih vlasti, odjekivao je u srcima kao vapaj vlastite sudbine. Neobična svježina melodike, borbeni žar u cijelom ansamblu, unutarnja dinamika, nadahnuće, vješta razrada prizora, zadržali su privlačnost do danas, i Nabucca doista možemo držati, s dobrom podjelom uloga, jednom od najpopularnijih opera.

  Praizvedba Nabucca bila je 9. ožujka 1842. u Scali. Dirigirao je skladatelj i violinist Eugenio Cavallini (1806-1881). Naslovnu ulogu tumačio je Verdijev omiljeni bariton Giorgio Ronconi (1810-1890). Abigaille je pjevala tada glasovita interpretkinja belkanta ali već na silaznoj putanji, Verdijeva buduća životna partnerica i supruga Giuseppina Strepponi (1815-1897). Pokopana je zajedno s Maestrom 1901. u Verdijevom, prema njegovu vlastitu mišljenju, najvećem djelu Kući za odmor ostarjelih glazbenika. Tom je prigodom slavni Arturo Toscanini (1867-1957) predvodio zbor od 900 članova koji je pjevao Va, pensiero.

  

  
  
  Verdi je već bio slavan i priznat kad ga je izdavač Giulio Ricordi (1840-1912) potaknuo da piše o svojim mladim danima. Sjećajući se praizvedbe Nabucca u Scali, napisao je: „Lako mogu reći da je tom operom počela moja umjetnička karijera. I unatoč svim poteškoćama s kojima sam se morao suočiti, Nabucco je nastao pod sretnom zvijezdom. Jer i ono što je moglo štetiti djelu, preokrenulo se u njegovu korist. Napisao sam bijesno pismo Merelliju i on je lako mogao otpustiti mladoga maestra. A dogodilo se suprotno. Obnovljeni stari kostimi izgledali su divno. Stara scenografija – kad ju je popravio slikar Perroni – ostavila je sjajan dojam. Prva slika koja se odigrava u hramu djelovala je tako da su gledatelji pljeskali punih deset minuta.“

  Riječka publika prva je u Hrvatskoj čula Nabucca već 1845. u Teatru Civicu pod ravnanjem oca skladatelja Ivana pl. Zajca (1832-1914), Givannija. Prva izvedba djela u  Hrvatskoj operi na hrvatskom jeziku u prijevodu Josipa Eugena Tomića bila je u Narodnom zemaljskom kazalištu na Markovu trgu u Zagrebu 1. listopada 1878. Dirigirao je, naravno,  Ivan pl. Zajc a redatelj je bio Josip Freudenreich (1827-1881). Vrijedi zabilježiti da je Ismaelea pjevao Ivan De Negri, budući glasoviti Giovanni Battista De Negri (1851-1924), tada na početku karijere. Zanimljivo je da je izveden samo tri puta i nestao s repertoara. Ponovno se pojavio tek 1962. na Splitskim ljetnim priredbama. Idealno se uklopio u ambijent Peristila i postao, uz Aidu, kultna predstava Splitskog ljeta. U HNK u Zagrebu vratio se tek 1984. i također postao kultna predstava zagrebačke Opere u vrhunskoj glazbenoj i scenskoj realizaciji pa je izveden 150 puta.

  

  Najnovija premijera Nabucca u HNK-u u Zagrebu bit će 28 listopada 2022. u režiji Giancarla del Monaca pod ravnanjem šefa dirigenta Pier Giorgia Morandija. Scenograf i kostimograf je William Orlandi, oblikovatelj svjetla Wolfgang von Zoubek, zborovođa Luka Vukšić.

  Solisti su Kiril Manolov / Ljubomir Puškarić (Nabucco), Kristina Kolar / Gabriela Mouhlen (Abigaille), Luciano Batinić / Ivica Čikeš (Zaccaria), Sofia Ameli-Gojić / Jelena Končar / Emila Rukavina (Fenena), Domagoj Dorotić /Filip Filipović (Ismaele), Tamara Franetović Felbinger / Adela Golac Rilović (Anna), Ivo Gamulin, Nikša Radovanović, Tvrtko Stipić (Abdallo) i Ozren Bilušić /Toni Nežić /Siniša Štork (Baalov veliki svećenik). Sudjeluju Zbor i Orkestar Opere HNK-a u Zagrebu.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 19. listopada 2022.

Piše:

Marija
Barbieri