Ante Ivić

(Split, 18. travnja 1959.)

• Ante Ivić bio je jedan od najvećih talenata koji su se pojavili na hrvatskoj opernoj sceni potkraj prošloga stoljeća. Imao je sve: lijep tenorski glas, izraženu muzikalnost, blistave sigurne visine, umijeće interpretacije, suveren scenski nastup i naglašenu umjetničku strast koja ga je ponekad vodila i dalje od njegovih prirodnih vokalnih mogućnosti. Nije bio zadovoljan ulogama lirskog repertoara u kojima je bio sjajan. Privukao ga je Manrico, a poslije čak i Calaf, što je ipak bilo previše za njegov glas.

  Rođen u Splitu 18. travnja 1959. Ante Ivić počeo je stjecati glazbenu naobrazbu u muzičkoj školi Josip Hatze u Splitu, nastavio u Opernom studiju HNK Split kod baritona Vladimira Ruždjaka, zatim tenora Attilija Planinšeka te privatno kod sopranistice Filke Dimitrove Pletikosić. Razvijajući pjevački i scenski izraz, kod nje se oblikovao kao umjetnička osobnost. Debitirao je 1984. u Splitu kao Juranić u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, koja će postati jedna od najboljih u njegovu repertoaru i koju će vrlo često pjevati. Uskoro je, 1987., pjevao Mirka u popularnoj opereti Ive Tijardovića Mala Floramye.

  Ante Ivić postao je poznat izvan splitskih okvira na Opernoj matineji Nedjeljom u operi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 1990. odlomcima iz Puccinijeve La Bohème. Predstavio se kao pravi belkantistički tenor sjajnih visina i bilo je jasno da mu je budućnost osigurana.

  

  U veljači 1991. dogodila se u Splitu predstava – Spli'ski akvarel Ive Tijardovića u briljantnoj režiji Krešimira Dolenčića. Protagonisti su bili sjajni mladi pjevači Ante Ivić i Božena Svalina. Kad je s tom predstavom ansambl splitske Opere gostovao u Zagrebu, kritičarka Vjesnika Jagoda Martinčević zabilježila je 16. svibnja 1991.: „Glasovno su superiorni mladi pjevači Božena Svalina i Ante Ivić.“

  Mo Nikši Barezi odmah se svidio mladi tenor čiste intonacije i sigurnih visina pa mu je u ožujku 1991. povjerio malu ali vrlo zahtjevnu ulogu Ribara u koncertnoj izvedbi Rossinijeva Guglielma Tella. Početkom 1992. Hrvatska radiotelevizija priredila je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu dvije koncertne izvedbe Nikole Šubića Zrinjskog s Ratomirom Kliškićem u naslovnoj ulozi, a Jagoda Martinčević pisala je u Vjesniku 17. veljače 1992.: „Mladi par Jelenu i Juranića pjevali su također splitski pjevači Božena Svalina i Ante Ivić, s nejednakim omjerom snaga. Jelena je, naime, zvučala prekrasno, zvonko premda u izrazu odveć suspregnuto. Juranić je pak izraz nadomještao ponekad nepotrebnim glasovnim naporom.“ Izvedba je zabilježena na CD-u.

  
  
  
  Godine 1992. obilježavala se 200. godišnjica rođenja Gioachina Rossinija i splitska i riječka Opera uvrstile su u repertoar njegovu manje poznatu i u hrvatskoj operi neizvođenu operu Mojsije. Elisera je pjevao Ante Ivić. U listopadu iste godine u Splitu je bila premijera Traviate i Ivić je pjevao svoju izvrsnu ulogu Alfreda. Kad je u istoj ulozi nastupio na zagrebačkoj premijeri opere 1994., Davor Schopf ga je u svojem osvrtu u Vjesniku 14. ožujka 1994. postavio na prvo mjesto i napisao: „Među protagonistima najbolji je dojam ostavio angažirani nastup tenora Ante Ivića u ulozi Alfreda. On je pjevački 'grizao' svoju ulogu, briljirao visokim tonovima i ostvario meke duete s Violettom koju je tumačila sopranistica Mira Vlahović.“

  

  Nakon ovih uloga koje su bile idealne za Ivićev glas, u veljači 1993. već je zašao u repertoar koji postavlja izrazitije dramske zahtjeve, no bio je u punoj snazi, na vrhuncu – pjevao je Adela na premijeri opere Adel i Mara Josipa Hatzea u Splitu. Davor Schopf pisao je u Kolu Matice hrvatske 3-4 1993. u osvrtu na premijeru 15. veljače 1993.: „Nositelji glavnih uloga Ante Ivić i Božena Svalina imaju idealne glasovne predispozicije – lijepe, svježe, mladenačke, zdrave glasove. Bili su pjevački suvereni i iskreno emotivno predani likovima koje tumače. Bili su izbalansirani pjevački par u kojem je tenorska uloga izuzetno teška, a Ivić ju je ostvario s lakoćom, s blistavim i sigurnim visinama.“

  

  U studenome 1993. Ivić je u Splitu nastupio i na premijeri Verdijeva Rigoletta – pjevao je ulogu po mjeri – Vojvodu od Mantove, kojega je pjevao i na premijeri opere u Rijeci, a u ožujku 1994. susreo se s potpuno novim Verdijevim likom na prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeve opere Lombardijci. U osvrtu na premijeru 14. ožujka Davor Schopf pisao je u Kolu Matice hrvatske 3-4 1994.: „Arvina je na premijeri tumačio tenor Ante Ivić, već poslovično srdačan i angažiran, kako u pjevačkom, tako i u scenskom nastupu, sjajnoga glasa i odličnih visina, posebice u teškoj stretti.“ Isto je bilo i mišljenje Nenada Turkalja u Vjesniku 11. lipnja 1994. u osvrtu na zagrebačko gostovanje splitskog opernog ansambla. Pisao je: „…a snažni tenor Ante Ivić s uspjehom se posvetio prvenstveno svojoj teškoj vokalnoj partiji.“

  Te, 1994., Ante Ivić postao je nositelj repertoara u Hrvatskoj. U Splitu i Zagrebu pjevao je vrlo raznolik repertoar. Dok se u listopadu 1994. prihvatio uloge koja je bila predramska za njegov lirski tenor – Manrica u Trubaduru, u Zagrebu je u prosincu pjevao zahtjevnu ali za njegov glas vrlo prikladnu ulogu na reprizi operete Vesela udovica Franza Lehára. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 22. prosinca 1994.: „Tenor Ante Ivić, kao Camille, diskretno se uklopio u radnju. Duet s Valencienne otpjevao je u finom pianu, a snaga njegovih forte tonova unijela je u ovu prestavu, uz glas Milene Morače, i neizbježan glasovni sjaj.“

  Rinuccio na premijeri Puccinijeva Giannija Schicchija u Splitu u ožujku 1995. i Rodolfo na izvedbama La Bohème u Zagrebu bile su dvije prave uloge za Antu Ivića. U osvrtu s naslovom Ovacije mladim 'Boemima' u novom izdanju pod vrlo uspjelim ravnanjem Miroslava Homena Višnja Požgaj pisala je u Vjesniku 10. lipnja 1995.: „Uloga pjesnika Rodolfa pripala je tenoru Anti Iviću, darovitom, muzikalnom i temperamentnom pjevaču čiste intonacije i dikcije s izrazito mekanim i prigušenim pijanima i blistavim prodornim visinama.“ I Miljenko Grgić je u osvrtu na splitsku premijeru Puccinijeve opere u Slobodnoj Dalmaciji 13. studenoga 1995. s najviše pohvala ocijenio Antu Ivića smatrajući da mu je „ovo bila najcjelovitija i dosad najbolja uloga.“ Svakako je posljednjih desetljeća Ivić bio njezin najbolji tumač. U prosincu se vratio opereti i pjevao Mirka na premijeri Tijardovićeve Male Floramye u Splitu. Suvišno je dodati da je to bio pravi Mirko, kakvog vjerojatno nije bilo od njegova prvog interpreta, splitske legende Noe Matošića (1880-1941).

  

  Mo Nikši Barezi bio je na raspolaganju takav sjajan i pouzdan tenor bez ikakvih glasovnih problema i on nije odolio da mu ne povjeri ulogu Don Joséa na splitskoj 1996. i zagrebačkoj 1997. premijeri Bizetove Carmen. Očito se zaželio napokon čuti i lirski otpjevan duet Joséa i Micaele u prvome činu, a vjerovao je da će Ivić svladati dramski finale trećega i četvrti čin. On je to učinio, ali koliko je to škodilo njegovu glasu? No Ivićev glas bio je kompatibilan s interpretacijom Nelli Manuilenko. Između tih premijera, Ante Ivić nastupio je u listopadu 1996. na Svečanoj predstavi Rigoletta u povodu otvorenja sezone u Rijeci i Maja Stanetti pisala je 5. listopada 1996. u Večernjem listu: „U dobroj predstavi […] najsvjetlije trenutke pripremila je bistra izvedba svježih visina i logične fraze Miljenke Grđan u ulozi Gilde. Dobar partner bio joj je Ante Ivić kao Vojvoda od Mantove kojemu je ta uloga upravo po mjeri skrojena. Neki neobični izleti u iznenadni piano, osobito u duetu s Gildom, nisu zasmetali cjelovitosti uloge koju je pjevao na svečanoj predstavi umjesto najavljenog Voljena Grpca.“

  

  U veljači 1997. Ante Ivić otpjevao je još jednu ulogu iz repertoara lirico spinto tenora – Cavaradossija na premijeri Puccinijeve Tosce u Narodnom pozorištu u Sarajevu. A onda je došla Carmen europskog dosega, kako je premijeru Bizetove opere u Zagrebu pod Barezinim ravnanjem u režiji Milka Šparembleka ocijenio Nenad Turkalj u Vjesniku 22. svibnja 1997. Pisao je: „Don Joséa pjevao je također prvak Splitske opere, inače čest gost Zagreba, Ante Ivić. Takav sočan i nosiv tenor nije se među našim pjevačima na zagrebačkoj pozornici čuo od vremena Josipa Gostiča i Nonija Žuneca. U glumačkoj maniri bio je malo preforsiran, ali uvjerljiv.“ Marija Barbieri pisala je istoga dana u Slobodnoj Dalmaciji: „Treba ponovno naglasiti temperamentni nastup Ante Ivića kao Don Joséa, najuspjeliji u prvom činu za koji je njegov glas idealan, i sretno proveden do kraja zahvaljujući njegovu iskonskom pjevačkom nervu.“

  

  Ante Ivić nastavljao je pjevati teži repertoar. U svibnju 1998. pjevao je Manrica na premijeri Trubadura u Narodnom pozorištu u Sarajevu, u veljači 1999. Cavaradossija u Tosci u Splitu. Naravno da mu je najljepše ležala arija E lucevan le stelle. U travnju 1999. prihvatio se prikladnijeg repertoara – pjevao je Edgarda na premijeri Donizettijeve Lucije di Lammermoor. U prosincu iste godine pjevao je Orfeja u opereti Orfej u podzemlju Jacquesa Offenbacha. Uspjeh predstave u režiji Ozrena Prohića i pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze imao je velik odjek, a svi su solisti doživjeli pohvalne kritike. Tako je Branimir Pofuk 7. prosinca u Jutarnjem listu opisao redom soliste i napisao: „Offenbachov Orfej (Ante Ivić) je isprazni virtuoz koji svojom violinom izluđuje dokonu suprugu Euridiku“, a Nila Kuzmanović Svete u riječkom Novom listu istoga dana da je „Ante Ivić (Orfej) zablistao svojim zvonkim visokim C, ali i sjajnom glumom.“

  

  No Ivić je kročio dublje u dramski repertoar i na obnovi Puccinijeve Turandot u veljači 2000. u Splitu pjevao je Calafa. Naravno, nije imao problema s visinama, ali uloga je bila predramska za njegov u osnovi lirski tenor mekog srednjeg registra. U ožujku se u Splitu vratio svojemu Don Joséu, a na Peristilu je u srpnju pjevao novu ulogu – Ismaelea u Nabuccu. U studenome je pjevao Vojvodu od Mantove na premijeri Rigoletta. Splitski glazbeni kritičar Miljenko Grgić imao je u Slobodnoj Dalmaciji 19. studenoga neke primjedbe. Pisao je: „Najtanju kariku u solističkom lancu predstavio je Ante Ivić (Vojvoda od Mantove). U početnim prizorima se još odupirao 'zlosretnom trenutku', a u završnim je iscijedio njemu prirođenu borbenost i sve je prepustio slučaju.“ Čini se da je zadovoljnija bila Maja Stanetti u Večernjem listu. Pisala je 20. studenoga 2000.: „Dobro iznesenome Vojvodi Ante Ivića manjkalo je malo pokvareno dekadentnog aristokratskog sjaja.“ I Tonći Šitin također je bio kritičniji smatrajući 20. studenoga 2000. u Vjesniku da je „najvjerojatnije zamoren napornim pripremama i povišenim pjevanjem, Ante Ivić tek mjestimično uspio dočarati lik vojvode koji se u osnovi pribojava prave ljubavi.“

  

  U godini obilježavanja 100. godišnjice smrti Giuseppea Verdija Ante Ivić sudjelovao je u Rijeci u vrlo uspjeloj premijeri Don Carlosa. Siniša Vuković napisao je u Slobodnoj Dalmaciji 8. travnja 2001.: „Njegova sina, Don Carlosa, tumačio je uvijek pouzdani i sigurni splitski tenor Ante Ivić. On je i otprije pokazao svoje umjetničke aspiracije i dokazao kako je jedan od ponajboljih tumača svog repertoara na ovim prostorima. Ovu iznimno zahtjevnu ulogu, glumački i pjevački, prezentirao je na vrlo visokoj razini.“ Vuković je nagovijestio da su se pokazali već problemi u emisiji visokih tonova. I u svibnju 2001. Ivić već nije pjevao na premijeri. Mirka je pjevao na reprizi Male Floramye, i Foresta na reprizama pravog pothvata splitske Opere – prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeva Attile. Priklanjao se sve više težem repertoaru pa je ipak u studenome 2003. nastupio u Splitu na premijeri Carmen uz Martinu Tomčić.

  Ovoga je ljeta pjevao Cara Altouma u Turandot u Meštrovićevoj galeriji.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri