Odlične predstave s mladim opernim snagama

Salzburške svečane igre 2022.: Giacomo Puccini Triptih, red. Christof Loy, dir. Franz Welser-Möst ; Leoš Janaček Katja Kabanova, red. Barrie Kosky, dir. Jakub Hrůša

  • Svake festivalske sezone Salzburške svečane igre produciraju nekoliko opera. Većinom se radi o suvremenim inscenacijama kanonskih djela koja režiraju najpoznatiji operni redatelji svijeta, a nastupaju najbolji i najtraženiji operni pjevači današnjice. Osim klasičnih naslova, iz godine u godinu na repertoaru su i nešto suvremenija glazbeno-scenska djela, pretežito iz druge polovice 20 stoljeća. Naravno, ne može proći niti jedan Festival a da se ne uprizori barem jedna opera najpoznatijeg Salzburžanina – Wolfganga Amadeusa Mozarta, a prošlo ljeto na repertoaru je bila nova produkcija Čarobne frule. Tu su se našli još i Aida Giuseppea Verdija (u toj produkciji u ulozi Radamesa debitirao je nedavni zagrebački gost – poljski tenor Piotr Beczała), a na repertoaru su još bili: Rossinijev Seviljski brijač, operni diptih Dvorac Modrobradog  Béle Bartóka i Die temporum fine comoedia Carla Orffa, Triptih Giacoma Puccinija, Jakob Lenz Wolfganga Rihma, koncertna izvedba Donizettijeve Lucije di Lammermoor i Katja Kabanová Leoša Janáčeka. Sve opere svira rezidencijalni orkestar festivala – Bečka filharmonija.

    U subotu 13. kolovoza u Grosses Festspielhausu gledali smo najdulju Puccinijevu večer – Triptih. Radi se o produkciji koju režijski potpisuje Nijemac Christof  Loy, a dirigentsko vodstvo povjereno je dirigentu od povjerenja i Svečanih igara i Bečke filharmonije – Austrijancu Franzu Welser-Möstu. Naslovnu ulogu u sve tri opere (Laurettu u Gianniju Schicchiju, Georgettu u Plaštu i Sestru Angelicu) tumačila je jedna od najpoznatijih sopranistica današnjice – Litvanka Amik Grigorian. Nastupiti u sve tri uloge u jednoj večeri i tako šest puta (koliko je bilo izvedbi Triptiha) u uvjetima gdje su očekivanja publike iznimno velika, s obzirom na činjenicu da se cijene karata penju i do 500 eura, iznimna je hrabrost u koju se rijetki operni umjetnici mogu upuštati. Asmik Grigorian debitirala je 2005. godine u Verdijevoj Traviati, a njena međunarodna karijera počela je kada je doživjela trijumf kao Cio-Cio-San u Kraljevskoj operi u Stockholmu. Od tada do danas izgradila je širok repertoar koji se kreće od uloga koje zahtijevaju čvrsti dramski sopran (Saloma, Senta, Chrysothemis, Saloma) do rola koje pretendiraju prema lirskom sopranu, mekših linija (Iolanta, Rusalka, Lauretta). Isto tako, Grigorian redovito njeguje koncertni repertoar.

    Večer Triptiha započela je Giannijem Schicchijem (libreto: Giovacchino Forzano), u kojemu  je naslovnu ulogu tumačio Gruzijac Misha Kiria. Radi se o mladom baritonu svježeg zapjeva koji je prepredenog Schicchia tumačio vrlo koncentrirano i raspjevano, nije se libio ponirati u sve pore svoga glasa, dočaravši tako publici potpuni kolorit Puccinijeve glazbe. Frazirao je meko ali sigurno i  čvrsto, vješto transponirajući glasovne registre. U scenskom smislu energično se prepustio furioznoj produkciji kako ju je zamislio Christof Loy. Lauretta u interpretaciji Asmik Grigorian odisala je toplinom baršunasto čistog sopranskog zapjeva koji je savršeno parirao kako u duetima s lirskim tenorom Rinucciom, tako i u najpoznatijoj ariji – O mio babbino caro. Ono što slavnoj ariji posebno daje na snazi jest atmosfera. Naime, u totalnom metežu koji se tijekom cijele opere zbiva na pozornici, u jednom trenutku nastaje potpuni mir i jedino što čujemo je ova predivna arija. Naravno, nakon arije očekivali smo da će se dvoranom prolomiti pljesak, međutim, dirigent Wesler-Möst nije to dopustio nego je inzistirao da se opera nastavi. Čak je i nervozno zamahnuo batonom kako bi suzbio aplauz auditorija.

    Blago histeričnu Zitu tumačila je albanska mezzosopranistica Enkelejda Shkosa. Pjevala je zvonkim mezzom širokih linija koji je lijepo ocrtavao Zitin problematičan karakter. Lirski tenor Alexey Neklyudov tumačio je dobrodušnog i slijepo zaljubljenog Rinuccia. Mladi Rus iskonski je lirski tenor. Glas je to čija liričnost ne ide nauštrb čujnosti pa smo u, za operne izvedbe (pre)velikom prostoru Grosses Festspielhausa, čuli svaki ton koji je emitirao, a poseban dojam ostavio je svježinom legatto fraze. Nije nikakvo čudo da ovaj tenor već sada iza sebe ima respektabilnu pjevačku karijeru. Američki bas Scott Wilde kao Simone pokazao je pjevačku izvedbu prožetu iskustvom, a posebnu spretnost pokazao je u scenskom smislu, vješto portretirajući aristokratsku notu nekadašnjeg načelnika. Bariton Matteo Peirone strastveno je tumačio Maestra Spinelloccioa, dobro oblikovavši njegov birokratski gard neutralnog promatrača situacije.

    Od ostalih solista bili su tu još: Dean Power kao Gherardo, Lavinia Bini kao Nella, Jakob Hauser / Daniel Fussek kao Gherardino, Manel Esteve Madrid kao Betto di Signa, Iurii Samoilov kao Marco, Caterina Piva kao La Ciesca, Mikolaj Trabka kao Ser Amontino di Nicolao, Aleksei Kulagin kao Pinellino i Liam James Karai kao Guccio. Naravno, u Gianniju Schichiju uvijek je i statist koji leži u krevetu dok se oko njega odigrava kaotična radnja; ovom prilikom bio je to Leopold Böhm kao stari Buoso Donati čija je imovina, iz koje se kao najvažnija ističe kuća u Furenci, spiritus movens radnje opere. Najpoznatiji Buoso Donati u Hrvatskoj svakako je pokojni glumac Špiro Guberina.

    Drugi dio večeri pripao je jednočinki Plašt (Il Tabarro). Radi se o operi za koju je libreto napisao Giuseppe Adami, koja prikazuje život pariških lučkih radnika s dna društvene ljestvice, a Puccini je lučki proletarijat prikazao isuviše naturalistički. Čak bi se u komparativnoj analizi mogla povući paralela s dramama Maksima Grokog. Radnja Plašta vrti se oko ljubavnog trokuta između Michelea, Giorgette i Luigia koji, naravno, ima tragičan ishod. Pjevački trio, okosnicu opere, činili su: Roman Burdenko kao Michele, Asmik Grigorian kao Giorgetta i Joshua Guerrero kao Luigi. Burdenko je pastozan bariton koji duboke tonove vješto kombinira s onima is srednjeg ili višeg registra, izvedbi pristupa oprezno i vrlo disciplinirano, ipak s nedostatkom slobodnijeg/ležernijeg pristupa, kako u pjevačkom tako i u scenskom segmentu izvedbe. Asmik Grigorian i u drugoj je operi zadržala visoko postavljenu ljestvicu izvrsnosti. Tenor Joshua Guerrero kao Luigi lijepo je otpjevao svoj tenorski arioso s precizno zaobljenim visinama. Summa summarum, trojac u fokusu opere svojim je kako pjevačkim, tako i glumačkim angažmanom odlično ocrtao dinamiku poremećenih odnosa dvoje supružnika u koje se upetljao zaneseni Luigi, koji je kod životnom tragedijom slomljene i u kolotečinu upale Georgette probudio strast.

    U tom kontekstu odnosima među likovima, tj. njihovim psihološkim portretiranjem, dobro je dočaran i gubitak djeteta koji je uništio odnos Georgette i Michellea. Cjelinu je odlično popunila i Enkelejda Shkosa koja je utjelovila dobrodušnu staricu Furgolu kojoj teška životna situacija nije uništila dušu. To je možda jedan od najdojmljivijih Puccinijevih ženskih likova, koji se nalazi u sjeni mainstream Tosce, Manon Lescaut itd. Dojmljiv je bio i Andrea Giovannini kao Il Tinca, kao i Scott Wilde kao Il Talpa. Isto tako, zapaženiju izvedbu ostvario je i Dean Power u dvostrukoj ulozi Un venditore di canzonette / Un amante. Bilo je tu još sijaset epizodista u ulogama lučkih radnika koji dočaravaju ambijent u kojem se opera događa. Za potrebe ocrtavanja duha Pariza, u ovom slučaju gledanog s margine društva, bili su tu plesači Nicolas Fraciscus i Giulia Tornarolli.

    Za kraj večeri uslijedila je Puccinijeva najtužnija i lirskom plačljivošću prožeta opera – Sestra Angelica (Sour Angelica), za koju je libreto napisao Giovacchino Forzano. Riječ je o operi koja u sebi nosi obilje emocija koje je prosječnom slušatelju/gledatelju teško apsorbirati, pa se Sestra Angelica rijetko izvodi. Ipak, to je velika nepravda jer je riječ o partituri koja je prepuna predivne glazbe jedinstvene melodike i široke harmonije. Može se reći da je Sestru Angelicu marginalizirao zapadnjački mentalitet koji zazire od emocija i propagira hladan i (previše) racionalan pristup životu. Što se podjele tiče, u Sestri Angelici nastupile su dvije legende europske i svjetske operne scene: Karita Mattila i Hanna Schwarz. Karita Mattila tumačila je Angelicinu tetu Principessu, a njena izvedba nije bila niti sjena njenih nekadašnjih nastupa, što se posebno čuje u srednjem registru koji je skoro pa nepostojan, a to smo čuli i na koncertu u Rijeci prije dvije godine kada je nastupila uz Riječki simfonijski orkestar i Mo. Villea Matvejeffa. Ipak, Karita Matilla odlično je scenski ocrtala hladnu i beskrupuloznu Principessu.

    Hanna Schwarz, legendarna austrijska mezzosopranistica, pokazala se vrlo spremnom, a neminovno je zadržala određenu svježinu glasa kao i primjerenu disciplinu, što i ne čudi s obzirom na to da je u svojoj karijeri surađivala s Herbertom von Karajanom. Isto tako, nikada nije pretjerano širila repertoar te je ostala dosljedna sebi, a posljedično je i sačuvala glas, što se vidjelo i u ovoj produkciji. Schwarz je osim pjevanja studirala i psihologiju, što je vidljivo iz njezinog slojevitog portretiranja kompleksnih ženskih likova iz operne literature. Na Svečanim igrama prije ove godine posljednji je put nastupila prije nekoliko godina, i to kao Grofica u Pikovoj dami Petra Iljiča Čajkovskog pod vodstvom u međuvremenu preminulog dirigenta Marissa Jansonsa. Asmik Grigorian niti u trećoj glavnoj ulozi u istoj večeri nije pokazala silaznu putanju niti u pjevačkom niti u scenskom aspektu. Emocionalnost glazbe i lika Sestre Angelice dobro je pristajala njenom karakteru, pa je u toj roli ponudila i najdojmljiviju izvedbu večeri. Posebno dobar dojam ostavila je u posljednjoj ariji, tj. u završnim scenama kada se Sestra Angelica ubija smrtonosnim pripravkom od biljaka za koje je zadužena u samostanskom okruženju. Od ostalih uloga u potpunosti ženskoj podjeli (osim djeteta statista), tu su još bile Enkelejda Shkosa, Caterina Piva, Giulia Semenzato, Martina Russomanno, Daryl Freedman, Juliette Mars, Lavinia Bini, Alma Neuhaus, Amira Elmadfa, Svenja Kallewit i Anna Yasiutina. Sina Sestre Angelice tumačio je statist Jonathan Ehrenreich. U podjeli su se još našle: Dijana Kos, Mari Nakayama i Irina Peroš.

    Fragmentarno prisutni zbor Pjevačkog udruženja Bečke državne opere, kao i Dječji zbor Salzburških svečanih igara, pokazali su odličnu spremu i meki zapjev, sukladno zahtjevima partiture. Zborove su uvježbali Jörn Hinnerk Andersen i Wolfgang Götz.

    Dirigentsko vodstvo Franza Welser-Mösta bilo je sazdano od slojevitog pristupa diktiranog atmosferom svake pojedine opere. Radi se o dirigentu velikog opernog i simfonijskog iskustva. 2010-tih godina djelovao je kao glazbeni ravnatelj Bečke državne opere gdje je gradio nove, ali i održavao stare operne produkcije u toj najaktivnijoj europskoj opernoj kući, koju je napustio nakon sukoba s tadašnjim intendantom. Isto tako, već dugi niz godina stalni je suradnik Bečke Filharmonije ali i šef dirigent Clevelandskog simfonijskog orkestra u Americi, gdje njeguje i simfonijski i operni repertoar.

    U orkestralnoj jami Triptiha svirala je Bečka filharmonija – rezidencijalni orkestar Salzburških svečanih igara. Welser-Möst gradio je izvedbu tempima prilagođenima svakoj pojedinoj operi. Sukladno tome, u Gianniju Schicchiju zadavao je brz tempo u recitativnoj strukturi partiture, u Plaštu je posebno pazio na primjereni moderato kojim je postupno glazbeno gradio radnju opere od učmalosti svakodnevice lučkih radnika do tragičnog finala. A u Sestri Angelici kompletan fokus stavio je na lirsku melodiku u adagiu. Od orkestralnih sekcija, okosnica izvedbe bili su gudači Bečke filharmonije koji su čvrstim pritiskom gudala uspjeli postići osjetljiv balans između ljepote piano segmenta i primjerene čujnosti orkestra i pjevača na pozornici u tako velikom izvedbenom prostoru. Limeni puhači Bečke filharmonije proizvode nestvarno lijep ton, a isto se može reći i za koncentriranu udaraljkašku sekciju. Dirigent nije samo otpratio pjevače, nego je gradio operu u njenoj potpunosti. Ipak, u ključnim arijama prednost je dao pjevačima i tako im išao na ruku, posebno Asmik Grigorian, svjestan tereta koji je na njoj. Isto tako, na posljednjim taktovima Plašta i Sestre Angelice postupno je stišavao orkestar, što je proizvelo poseban efekt glazbene ljepote. Wesler-Möst pokazao se kao vrhunski dirigent čiji se hladan pristup dirigentskim kodama, bez pretjerane gestikulacije, ne odražava na glazbu koju oživljava. Bio je to savršeno zatvoren krug izvedbe – od furioznog Shicchija do tugom natopljene Angelice (u kojoj je tempo trebao biti za dlaku brži).

    Režiju Triptiha potpisuje već spominjani Christof Loy. Riječ je o jednom od najtraženijih europskih opernih i kazališnih redatelja, koji potpisuje režije u svim najvećim opernim kućama. Također, dobitnik je mnogih nagrada, među kojima se ističe nagrada Olivier za produkciju Wagnerove glazbene drame Tristan i Izolda u Kraljevskoj operi Covent Garden u Londonu 2010. godine. Loyeva produkcija opere Peter Grimes Benjamina Brittena izvedena u Theatru an der Wien proglašena je predstavom godine 2016, a u čak tri navrata proglašen je opernim redateljem godine izborom kritičara magazina Opernwelt. Loy je dakako sklon regie-teatru, tj. suvremenom pristupu poznatim operama, međutim to u njegovoj režijskoj poetici nije nauštrb djela odnosno pjevača, od kojih ne traži sulude stvari nego im daje dovoljno prostora za glazbenu izvedbu. Od aktualnih produkcija s njegovim potpisom na web-stranici ARTE televizije može se pogledati Saloma iz Finske nacionalne opere u Helsinkiju. Produkcija je dostupna za gledanje sve do svibnja 2023. godine.

    Christof Loy Puccinijevoj je partituri pristupio lajtmotivski. Naime, oblikovao je jedan scenski dekor konfekcijskih čistih bijelih zidova na koji je dodavao kulise za svaku pojedinu operu. Takav koncept najbolje je funkcionirao u Sestri Angelici, a najlošije u Plaštu. Isto tako Loy je poremetio ustaljen raspored Triptiha, pa je Schicchi bio prvi, za njim je uslijedio Plašt i Sestra Angelica na kraju (inače se izvodi Plašt, Angelica, Schicchi). U programskoj knjižici Loy je sjajno argumentirao ovakav raspored. Naveo je kako je svjestan da je publika navikla na ustaljeni raspored, međutim da na festivalu publika dolazi na predstavu neopterećena svakodnevnim obvezama pa je tu pronašao povoljan teren za eksperimentiranje s tri jednočinke. U Gianniju Schicchiju odlično je prikazao socijalnu diferencijaciju između pretendenata na ostavinu Buosa Donatija – neki su bogati, neki su siromašni, a i jedni i drugi su pohlepni. Navedene razlike pripomogle su kaosu na pozornici, kao i prenošenju poruke djela. Pokretima i gestama protagonista redatelj je ocrtao motive pakla, jer se Schicchi spominje u prvom pjevanju Danteove Božanstvene komedije – Paklu. Naravno, režija je prilagođena konceptu opere buffe pa je scena kada potencijalni nasljednici nose obamrlog Donatija po pozornici, izazvala frenetičan smijeh publike.

    Plašt se fokusirao na ljubavni trokut, a na bijelu podlogu dodan je ruzinavi brod, ponešto cvijeća i vrata do kojih vode stepenice. Odnosi među likovima bili su odlično razrađeni te je sve prštalo od ljubavi, mržnje i na kraju osvete. Motiv plašta kojim Michele zagrne mrtvog Lugija konstantno je prisutan, a isto tako svjetlosnom intervencijom istaknuta je šibica kojom Georgetta poziva Luigija. Isticanje šibice posebno je važno jer ona na kraju uzrokuje tragediju. Loy se posebno trudio ocrtati socijalnu sliku protagonista, a to je postigao na dvojak način: stepenicama koje vode prema dolje, kao i cestom koja se proteže s obje strane pozornice i ne vodi nikamo, a iznad nje nalaze se stupovi javne rasvjete koja ne svijetli. Dakle, iz mračnog vrtloga siromaštva, ljubomore i tragedije izlaza nema. Spominjana konfekcijska bjelina najbolje je funkcionirala u samostanskom ambijentu u kojem se odigrava radnja Sestre Angelice. Likovi ulaze na pozornicu kroz dvoja vrata, a na sredini pozornice nalazi se veliki stol. Posebno dojmljiva scena je kada Angelicu sustiže njen raniji svjetovni život, čija je avet podmukla Principessa. U tom trenutku Angelica skida svoju redovničku odjeću i postaje obična žena i tu redatelj kontekstualizira njezino plemićko porijeklo i tragedijom uništen život od kojega se sklonila među samostanske zidove. Biljke kojima se Angelica truje pred kraj opere, smještene su u lijevom kutu velike pozornice i odlično se uklapaju u cjelinu. Scena trovanja Sestre Angelice neodoljivo podsjeća na scene trovanja u filmskim adaptacijama Flaubertovog romana Madam Bovary. Sjajna je to poveznica između dviju tragičnih heroina nastalih u imaginaciji umjetnika iz različitih umjetničkih klastera (glazbe i književnosti). Loy se posebno potrudio frojdovski ponirati u obiteljske odnose kojima je protkana ova jednočinka i u tome je uspio. Doslovno je prikazao sve nosive motive važne za sve tri opere kako ne bi publiku opterećivao apstraktnim intervencijama, jer treba izdržati predstavu koja ukupno traje četiri i pol sata, a osnovni preduvjet za to njena je funkcionalnost.

    Ostalo tehničko osoblje predstave slijedilo je zamisli redatelja te je razvidan bio timski rad koji se sustavno nadograđivao. Ostatak kreativnog tima ove velike produkcije činili su: scenograf Etinee Pluss, čije je uokvireno scensko rješenje pretežito dobro funkcioniralo; suvremenu kostimografiju potpisuje Barbara Dorshin; svjetlo koje u uvjetima velike festivalske dvorane zahtjeva posebnu prilagodbu potpisuje Fabrice Kebour, koji je uspio u onom za publiku najvažnijem – primjerenim svjetlom istaknuti Laurettu dok pjeva O mio babino caro; za odličnu dramaturgiju zaslužna je Yvonne Gebauer, koja je kirurški precizno pogodila psihološku  pozadinu svake od tri operice od kojih je Triptih sazdan.

    U nedjelju, 14. kolovoza u Felsenreithschule (Škola jahanja) gledali smo uz Jenufu najizvođeniju operu češkog skladatelja Leoša Janáčeka (1854 – 1928) – Katju Kabanovu, za koju je prema drami Alexandera Ostrowskog libreto napisao sam Janaček uz pomoć prijevoda drame za koji je zaslužan Vincenc Červinka. Opera je i omaž skladateljevoj ljubavi prema Kamili Stosslovoj – ženi koju je Janaček upoznao u jednom moravskom resortu i u koju se istinski zaljubio, usprkos činjenici da su oboje bili u braku i da je ona bila gotovo četrdeset godina mlađa od skladatelja.

    Janáček je najveći češki skladatelj nakon Antonina Dvořáka. Njegova glazbena poetika prožeta je suvremenim stremljenjima, a u svojim partiturama briljantno kombinira moravsku narodnu melodiju sa suvremenom glazbom karakterističnom za prvu polovicu 20. stoljeća. Kada je 2011. godine maestro Franz Welser-Möst stupio na dužnost glazbenog ravnatelja Bečke državne opere, jedna od programskih tendencija bila je da se na pozornicu vrate dvije opere koje su s iste izbivale dugi niz godina –  Donizettijeva Anna Bolena i Janáčekova Katja Kabanová. Obje su opere izvedene, a dodir s njima imali su i slušatelji Trećeg programa Hrvatskog radija jer su prenošene u sklopu EBU-a.

    Programski trust mozgova Salzburškog festivala odlučio je na scenu postaviti Katju Kabanovu. Režiju su povjerili jednom od najekstravagantnijih redatelja današnjice – Barrieju Koskyom, glazbeno vodstvo jednom od najboljih dirigenata mlađe generacije, a uz to i Čehu Jakubu Hrůši. Barrie Kosky redatelj je briljantnih zamisli, te potpisuje neke od najzanimljivijih i od publike i kritike najprihvaćenijih režija u europskim opernim kućama i festivalskim programima. Spomenimo majstorsku inscenaciju Majstora pjevača s Bayreuthskih svečanih igara 2017. godine, produkciju Kavalira s ružom Richarda Straussa  postavljenog u Bavarskoj državnoj operi prije godinu i pol, i krvavu vizuru Puccinijeve Tosce u Nizozemskoj nacionalnoj operi ove sezone.

    Naslovnu ulogu Katerine (Kate) Kabanove tumačila je sopranistica Corinne Winters. Ovu mladu pjevačicu krasi sopran koji je na razmeđi između lirskog i dramskog, oštrih krajeva fraza te mekih i zvonkih piana. Winters se za naslovnu ulogu Janáčekove heroine odlično pripremila i pjevački i glumački, duboko je proživljavala svaku notu, a u scenskom smislu dala je cijelu sebe u kompleksnoj psihološkoj karakterizaciji žene zapetljane u koloplet okolnosti koje joj nikako ne idu na ruku, pa ju na kraju dovode do suicida. Winters se odlično suživjela s Janáčekovom glazbom, tj. zahtjevima koje postavlja pred pjevače u dionicama čije je polazište govorena riječ. Interakcija s ostatkom podjele bila je također na nivou te je publici podarila širok emocionalni spektar. Stoga i ne čudi da su kritike nakon predstave Corinne Winters kitile superlativima, pa je jedan od naslova glasio: „Zvijezda je rođena.“ Britanski tenor David Butt Philip tumačio je Borisa Grigorijeviča. Pjevao je vrlo fluidno, s istančanim osjećajem za formu koju je Janáček nametnuo pjevačima. Briljantna mezzosopranistica koja u zadnjih nekoliko godina svakim nastupom izaziva oduševljene reakcije publike i kritike – Evelyn Herlitzius, pjevala je Marfu Kabanovu. Herlitzius raspolaže čvrstim mezzzom velikog obujma idealnog za role dramatskog karaktera, pa i ne čudi da najveće uspjehe niže u tvrdom njemačkom repertoaru (Wagner, Strauss).

    Rola Marfe legla joj je jako dobro, a u suradnji s dirigentom i orkestrom oprezno je gradila ulogu uzlaznim zamahom. Posebnu pažnju pridavala je rafiniranim pisanima, a ne bi bile naodmet nešto izraženije dubine. Interakcija s ostalim solistima bila je vrlo intenzivna i dinamična, pa je Herlitzius na poklonu izgledala prilično indisponirano. Ulogu Savëla Prokofjeviča Dikója interpretirao je njemački bas Jens Larsen, koji često nastupa u ulogama u operama suvremenijega glazbenog izraza. U ovoj produkciji pokazao je discipliniran pristup i majstorstvo u gradnji cjelovite uloge koja mu je namijenjena. Češki tenor Jaroslav Březina pjevač je širokog repertoara, pa s obzirom na veliko iskustvo, s lakoćom pristupa svakoj ulozi. To je bio i ovdje slučaj, iako je na momente pokazivao znakove umora. Britanski tenor Benjamin Hulett odlično se snašao kao Kudrjaš, posebno s obzirom na činjenicu da nastupa odmah na početku opere kada s divljenjem promatra Volgu, rijeku s kojom počinje i završava opera. U podjeli su se još našli: Jarmila Balažova kao Varvara, Michael Mofidian kao Kuligin, Nicole Chirka kao Glaša i Ann-Kathrin Niemczyk kao Felkuša. Svi solisti vjerno su pratili zamisli autorskog tima i tako ostvarili predstavu koja je vrijedna pažnje. Nastupio je i kvalitetom postojan Zbor pjevačkog udruženja Bečke državne opere, koji je uvježbao Huw Rhys James.

    Dirigent Jakub Hrůša briljantan je dirigent koji podjednako dobre rezultate ostvaruje u opernom i simfonijskom repertoaru. Šef je dirigent Bamberškog simfonijskog orkestra s kojim postiže sjajne rezultate, nježno njegujući mračan ton ovog iskonski germanskog orkestra. U opernom segmentu Hrůša neumorno gradi širok repertoar koji uključuje suvremene i klasične operne naslove – od Barberove Vanesse do Wagnerovog Lohengrina. Interpretaciji Kabanove Hrůša je pristupio teleološki – trudio se u jednakoj mjeri naglasiti glazbeni i dramatski segment opere. Pa je u kompliciranom Janáčekovom slogu „govorne melodije“ išao na ruku pjevačima, prilagođavajući tempa njihovim potrebama. Trudio se izvođački aparat držati maksimalno pod kontrolom, a vidjelo se da je tijekom pokusa brusio detalje. U orkestralnim segmentima (posebno na kraju drugog čina) nastojao je na simfonijski način razraditi melodijsku liniju, pretežito polaganijim tempima i mekim rubatom kako bi u potpunosti oživio Janáčekovu glazbu briljantnog i na svoj način egzotičnog kolorita. Bečki filharmoničari svirali su veoma dobro, a posebno gudačka sekcija (violine, čela) i drveni puhači. Možda je zvuk Bečke filharmonije malo previše discipliniran za Janáčekovu glazbu, čiji bi zvuk trebao biti nešto raspojasaniji, međutim to ne umanjuje kvalitetu izvedbe.

    Barrie Kosky pristupio je režiji na vrlo slojevit način. u obzir je uzeo sve glavne topose koji čine operu. Naime, praizvedena je 1921. godine, kada je nakon Prvog svjetskog rata u Europi zavladala nova politička paradigma. Isto tako, nastala je i nova država koje  danas više nema – Čehoslovačka. U toj novoj geopolitičkoj rošadi Janáček je vidio oazu slobode u kojoj se može neometano glazbeno izražavati. Tu slobodu u režiju je unio i Kosky, jer je konstantno naglašavao nemiran duh protagonista. Nadalje, redatelj je odlično iskoristio ogromnu pozornicu Salzburške škole jahanja pa je na pozornicu postavio više stotina statista, koji su raspoređeni na različite načine činili kulisu. S druge strane, ti statisti predstavljaju i masu ljudi kojima se pred očima događa tragedija, međutim oni od toga okreću glavu (na licu statista cijelo je vrijeme najlon kojim im je redatelj na simboličan način istisnuo dušu iz tijela), kako i nalaže suvremena paradigma gdje se svatko mora brinuti sam za sebe, a očekivanje pomoći od drugoga predstavlja slabost. To je vidljivo i na širem političkom planu jačanjem desnice na starom kontinentu. Isto tako, današnji svijet prisiljava ljude da žive u okvirima (posebno žene). To je Kosky prikazao tako da se protagonistice uvijek nakon interakcije s muškim kolegama sudare sa zidom koji se nalazi u dubini pozornice. Tako je, kako bi ostvario režiju, u potpunosti iskoristio izvedbeni prostor.

    Kompilaciju društvenih deformacija – onih iz vremena nastanka opere, kao i onih aktualnih, Kosky je prikazao briljantnom sintezom koju može tako osmisliti i interpretirati samo kazališni genij, što Kosky svakako jest, iako se s ovom tezom ne bi složili žestoki zagovaratelji klasičnih opernih uprizorenja. Kosky voli pozornicu doslovno shvaćati kao zemlju, pa u njegovim operama uvijek nešto izlazi ili ulazi u pozornicu. Tako je bilo i u prije spominjanoj Tosci, gdje na početku iz bine izlazi odbjegli Cesare Angelotti. U Katji Kabanovoj na kraju opere otvara se rupa u pozornici koja predstavlja lajtmotivsku rijeku opere – Volgu, u koju Katja skače i oduzima si život, nakon čega Tichon vadi mokar komad odjeće koji simbolizira njenu smrt. Kosky je imao na umu i atmosferičnost Janáčekove glazbe, pa je uz pomoć svojih suradnika (oblikovatelja svijetla Francka Evina i scenografa Rufusa Didwiszusa) tankim platnom obasjanim zagasito plavim svjetlom stvorio pravu moravsku noć koju obasjava mjesečev odsjaj na površini Volge. Krucijalno važnu i vrlo kompleksnu dramaturgiju potpisuje Christina Arseni.

    Kada saberemo dojmove nakon gledanja Triptiha i Katje Kabanove, možemo bez uvijanja konstatirati da se radi o dvije odlične predstave s manjim nedostacima, koje će zasigurno još dugo buditi interes publike i kritike. Valja napomenuti kako predstave prate odlično opremljene programske knjižice za koje pišu muzikolozi iznimnih karijera, a obje predstave prenošene su uživo na televiziji ARTE te će zasigurno biti objavljene na DVD-u/ BLU RAY-u pa će se moći pogledati i odgođeno u miru vlastitog doma. Na kraju, valja pohvaliti Salzburški festival koji daje priliku mladima, jer su u obje opere nastupili polaznici projekta Young singers project i napomenuti kako su obje predstave, bez obzira na iznimno visoke cijene karata, bile ispunjene do posljednjeg mjesta.

    © Luka Nalis, OPERA.hr, 9. listopada 2022.

Piše:

Luka
Nalis

kritike