Karizma Piotra Beczałe za polet na početku sezone

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Svečani koncert otvorenja sezone 2022/2023. (Operni gala koncert), 18. rujna 2022, dir. Ivan Repušić, gost Piotr Beczała

• 

  Nova intendantica Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Iva Hraste-Sočo, koja je na dužnost stupila 1. rujna 2022, odlučila je svoj četverogodišnji mandat inaugurirati svečanim koncertom opernih ulomaka. S obzirom na dokumentiranu nesklonost ansambla Opere prethodnoj intendantici Dubravki Vrgoč, osobito od 2020, i mjesto koje je operna djelatnost zauzimala na listi njezinih prioriteta, izbor nekadašnje operne pjevačice i članice Opere HNK-a na dužnost intendantice te simbolično stavljanje Opere u prvi plan na početku njezina mandata izazvali su u nekih nadu u mogućnost novoga zamaha jedinog profesionalnog opernog ansambla u Zagrebu.

  Hraste-Sočo vodstvo koncerta povjerila je Ivanu Repušiću, koji je iznenadnim odlaskom Nikše Bareze postao naš u Europi najprepoznatljiviji aktivni dirigent, dok je za svečanost i dojam stanovitoga glamura koncerta najzaslužnije gostovanje poljskoga tenora Piotra Beczałe (1966) koji se može pohvaliti nastupima na najuglednijim opernim pozornicama svijeta, na čelu s Bečkom državnom operom, njujorškim Metropolitanom, Kraljevskom opernom kućom iz Londona i milanskom Scalom i koji je u najužem krugu najtraženijih opernih tenora današnjice, koje vjerojatno predvodi Jonas Kaufmann. Zapažen isprva u lirskim ulogama, u posljednje vrijeme češće istupa u područje lirico-spinto (mladodramskoga) repertoara. Prema Beczałim riječima u nedavnom intervjuu u Jutarnjem listu (R. Peritz), zasluge za njegov angažman u zagrebačkom HNK-u prvenstveno su one Ivana Repušića.

  Repušić je, djelomično u dogovoru s uglednim gostom, vješto odabrao program koncerta čiji je službeni dio otpočeo uvertirom Verdijeva Nabucca i završio finalom Falstaffa istoga skladatelja, a pazilo se da gost između dva izlaska na pozornicu uvijek ima i jednu točku programa za predah. Beczała je nastupio u četiri arije (Rodolfova Quando le sere al placido iz Verdijeve Luise Miller, Don Joséova arija o cvijetu iz Carmen, arija Come un bel dì di maggio naslovnoga lika iz Giordanova Andree Chéniera, i kao poseban kuriozitet za inozemnog pjevača arija Porina Zorko moja, Zorko mila iz Lisinskijeve druge i posljednje opere), ali i u interakciji s hrvatskim opernim pjevačima: u duetu Riccarda i Amelije iz II. čina Verdijeva Krabuljnog plesa, kvartetu Bella figlia dell'amore iz III. čina njegova Rigoletta te u izboru iz finala II. čina Donizettijeve Lucije di Lammermoor, čime je i završio prvi dio koncerta.

  Uz izbor ulomaka i iz Mozartova Figarova pira, Bellinijevih Puritanaca, Verdijeva Trubadura, Gounodova Fausta i Offenbachovih Hoffmannovih priča zastupljeni su bili talijanski, francuski i – odabirom Lisinskoga – slavenski operni repertoar, dok njemačkoga nije bilo, iako je možda moglo biti mjesta za monolog In fernem Land naslovnoga lika Wagnerova Lohengrina, što ga Beczała ima u svojem repertoaru (pjevao ga je i u Bayreuthu 2018. i 2019). Jedini snažniji prigovor programu upozorio bi na činjenicu da je genijalan finale II. čina Figarova pira – Esci omai, garzon malnato, okljaštren izvođenjem samo polovice finala, od ulaska vrtlara Antonija nadalje. Čini mi se da bi bilo bolje da je iz finala II. čina Donizettijeve Lucije izveden samo slavni sekstet (cantabile / pezzo concertato finala u soliti formi), tj. da je izostavljena streta, pa da je cjelovitim finalom II. čina Figarova pira završen prvi dio koncerta. Ako bi se pak cjeloviti Mozartov finale činio predugim za ovu prigodu, moglo se posegnuti npr. i za sekstetom iz II. čina Don Giovannija (koji je, iako ne na kraju čina, strukturiran na način finala) ili onim iz III. čina Figarova pira, pri čemu je u prvome ulogu Don Ottavija možda mogao obnoviti baš Beczała.

  Na svečanom koncertu ipak nismo bili u prilici gledati i slušati samo ulomke iz navedenih opera, nego djelomice i osebujan popratni program. Želimo li da na jednom koncertu glazba i umjetnost budu na prvome mjestu i da naši svečani koncerti budu više nalik onima iz vodećih europskih metropola, moramo imati na umu da pozdravljanjem političara, glasnim audiovizualnim projekcijama prije i poslije koncerta i neobičnim tekstovima koje su glumci Drame HNK-a Daria Lorenzi Flatz i Goran Grgić bili primorani čitati to nećemo postići, kao i da je opisivanju nove sezone i predstavljanju novoizabrane intendantice na pozornici konferencija za medije primjerenija prigoda od opernoga gala koncerta. Kazivanje komentara uz program koncerta dobrodošlo je ako je inteligentno i poučno, ali su tekstovi neznana autora u ovom slučaju bili vrlo nespretno, s obzirom na činjenice često i proizvoljno sastavljeni, a da pri tome očekivani profil publike nije baš mogao od njih imati osobite koristi.

  

  Ali svako zlo za neko dobro: da dramski umjetnici nisu čitali tekstove, a njima i najavljivali interprete pojedinih opernih brojeva, ne bi došlo do korisne rasprave o točnom izgovoru Beczałina prezimena. Vjerujem da je način na koji su ga izgovarali glumci bio iznenađujuć za većinu publike, u koju ubrajam i sebe (u tom je smislu jedna nestrpljiva reakcija bila baš potpisnika ovih redaka), pa treba napomenuti da su u osnovi njegovo ime izgovarali točno, svakako točnije od inačice koja se u nas (i ne samo u nas) udomaćila, ali je zabuni pridonosilo što ga redovito nisu deklinirali.

  Kako operni solisti njegova ugleda zaista rijetko gostuju u Hrvatskoj, a u našim opernim kućama gotovo nikako, uzbuđenje zbog Beczałina dolaska u zagrebački HNK potpuno je prirodno. Nastup slavnoga gosta valjalo je pažljivo slušati, ali ga ne treba mistificirati. Beczała se na svojem posljednjem zagrebačkom nastupu pokazao kao karizmatičan i pristupačan umjetnik, koji je zračio i pozitivnu energiju prenosio na cijeli ansambl, kao pjevač koji zaista pjeva (punim tonom) i ne skriva se interpretacijski iza sotto voce šaputanja i čiji je glas nemalena volumena odlično ispunjao gledalište, ali ne treba vjerovati da je sve što je otpjevao bilo prvorazredno. Prepoznali smo kvalitete koje ga u današnjoj konkurenciji stavljaju među najtraženije tenore u glavnim ulogama standardnoga opernog repertoara, ali smo se mogli uvjeriti i da njegovo pjevanje nije baš na razini nekih od najboljih tenora 20. stoljeća, osobito u talijanskom repertoaru.

  

  U ariji Rodolfa iz Luise Miller osjetila se stanovita prenapregnutost, ali i lagani umor, možda posljedica i aktivna angažmana u Bizetovoj Carmen u Bečkoj državnoj operi u istome tjednu, kao i nedostatak prave italianità u načinu proizvodnje tona. S druge strane, na ovome je koncertu Beczałi uspijevalo i oblikovanje privlačnoga squillo na nekim visinama (nisu mu sve bile idealne), a i visoki h u Calafovoj ariji Nessun dorma iz Puccinijeve Turandot, prvome od dva dodatka, bio je uspješan, a ta je arija doslovno podignula publiku na noge.

  Više se nego u Verdijevoj ariji svidio u nekima od ansambala, npr. vrlo uspješno nastupivši, kao predvodnik solističke karizmatičnosti u tim brojevima, u ulozi Edgarda u sekstetu iz finala II. čina Lucije di Lammermoor te u kvartetu iz posljednjega čina Rigoletta, koji Vojvoda od Mantove i predvodi, a Riccardov ljubavni žar prema Ameliji u duetu iz Krabuljnoga plesa, jednom od Verdijevih najljepših ljubavnih dueta, bio je više nego očit u njegovoj interpretaciji. Amelia Lane Kos više se obraćala publici nego Riccardu, ali je njezino pjevanje, s naglaskom na snazi, punoći i postojanosti tona, bilo, doduše na relativno malome uzorku, najbolje što sam u posljednje vrijeme od nje čuo, iako se u kabaleti dueta, Oh qual soave brivido, lagano osjetilo odsustvo izrazitije pokretljivosti njezina glasa.

  

  Specijalan je ugođaj u gledalištu Beczała izazvao dojmljivom izvedbom arije Zorko moja, Zorko mila iz III. čina Porina, uz spomenuti duet jednim od najupečatljivijih mjesta večeri, s uvjerljivim vrhuncem na frazi zastira me grozna noć. Nije si pomagao notnim materijalom, jedino je diskretno provjerio tekst Dimitrije Demetra. Spremnost prezaposlena gosta da odvoji vrijeme za učenje jedne domaće arije treba cijeniti, a pogođena je i Repušićeva ideja da to bude baš ovo, jedno od nekoliko najuspješnijih mjesta velike Lisinskijeve opere koja u ovom stoljeću u zagrebačkom HNK-u nije uprizorena.

  Iako nitko od članova solističkog ansambla Opere HNK-a i nekoliko gostujućih pjevača nije nastupio samostalno, u izvedbi arije, pojedini doprinosi čujno su se istaknuli. Dok je nekima možda mogla biti dodijeljena i vidljivija uloga (Valentina Fijačko Kobić i Stjepan Franetović), drugi nisu uvijek nastupili u repertoaru koji je pjevački njihov najsigurniji teren (Dubravka Šeparović Mušović i Ozren Bilušić, čiji interpretacijski afinitet za komiku nije prošao nezapaženo). Ljubomir Puškarić bio je nekako prigušen Rigoletto u kvartetu iz istoimene opere, ali je njegov Enrico parirao Beczałinu Edgardu u sekstetu iz Lucije, a zajedno s Giorgiom Luciana Batinića, Riccardo mu je u duetu kojim završava II. čin Bellinijevih Puritanaca dobro zagrijao publiku pri početku koncerta, pogotovo zato što je glavninu odabranog odlomka iz dueta činila kabaleta zarazne energije Suoni la tromba, koju je Puškarić zaključio izvrsnim držanim baritonskim visokim f.

  

  Mariju Kuhar Šošu najviše smo zapazili kao Gildu u spomenutu kvartetu, u kojem je atraktivna bila i Maddalena Emilije Rukavine, dok je među troje likova koji posljednji upadaju u Grofičinu spavaonicu u finalu II. čina Figarova pira najbolji bio Bartolo Siniše Štorka, a ranije je u tom finalu uspio i Antonio Davora Nekjaka. Ivana Lazar ponovila je naslovnu ulogu u sekstetu iz Lucije, sa završnim atraktivnim tonom des³.Uvijek gospodskog držanja, Davora Radića čuli smo kao Grofa u Figarovu piru i Forda u finalu Falstaffa, u kojem su uz neke od već spomenutih pjevača nastupili i Helena Lucić Šego te Domagoj Dorotić nakon više godina odsustva s te pozornice (nakon što je napustio zagrebačku Operu na početku sezone 2015/2016. i potom gostovao u repriznim izvedbama Brkanovićeva Ekvinocija). Među mlađim pjevačima, uz Nekjaka i Rukavinu nastupio je i Filip Filipović, koji se najviše istaknuo kao Faust u prizoru valcera iz istoimene Gounodove opere.

  

  Izvorno su u istome programu bili najavljeni i Adela Golac Rilović i Siniša Hapač, a šteta je što nije sudjelovala i Tamara Franetović-Felbinger, koja je donedavno nosila nemali dio glavnih sopranskih uloga u zagrebačkoj Operi. Ovako je od dvadesetero zaposlenih opernih solista nastupilo njih deset, uglavnom reprezentativnijih.

  Sve ih je postojanim autoritetom i s neskrivenim zanosom predvodio dirigent Repušić, zaslužan za pretežno vrlo pristojnu razinu sviranja orkestra, iako je pod ravnanjem Nikše Bareze povodom proslave 150. obljetnice zagrebačke Opere (2020) u još ambicioznijem programu muzicirao bolje. Orkestar se samostalno jako dobro pokazao u uvertiri Nabucca, koju je Repušić donio s uvjerljivom dramaturgijom tempa, dok u onoj Figarova pira, vjerojatno i zbog razmještaja glazbenika na pozornici i akustičkih uvjeta, sola drvenih puhača nisu bila potpuno artikulirana. U nekim je brojevima u orkestru bilo i poljuljanosti (npr. barkarola iz Hoffmannovih priča), a Zbor zagrebačke Opere (samostalni nastupi u brojevima iz Trubadura, Carmen i Porina) nije bio smješten na akustički najzahvalnijem položaju. Dirigentova su zasluga i zanos i točnost u izvedbi čuvene fuge finala Falstaffa, Tutto nel mondo è burla, odlična odabira za kraj službenoga dijela koncerta.

  

  Posljednji od dva dodatka, napitnica iz I. čina Verdijeve Traviate, nije najmaštovitiji programski odabir, ali se na ovakvom tipu koncerta moglo tolerirati i pregršt Violettâ i Alfredâ koji su se međusobno izmjenjivali. To je uostalom bila i prilika da nastupe svi zajedno i da se potvrdi pozitivna energija na pozornici i u gledalištu, što se i ostvarilo.

  Danas, kad su u našim medijskim bespućima operne zvijezde ponekad i oni koji nikad nisu nastupili u profesionalnoj produkciji u nekoj opernoj kući, možemo biti zadovoljni što je u zagrebačkom HNK-u nastupio pjevač kojega se s punim pravom može nazvati opernom zvijezdom današnjice. Otpjevao je četiri arije (i jednu kao dodatak) te sudjelovao u izvedbi jednoga dueta i dva skupna prizora, dijeleći pozornicu s već afirmiranim, ali i mladim hrvatskim opernim pjevačima. Koliki je udio publike koncerta svoje ulaznice kupio ne znamo, ali su svi imali priliku pratiti ga na platnu ispred kazališta. Iako su oni zahtjevnijeg uha mogli primijetiti da Beczałino pjevanje nije uvijek besprijekorno, možemo biti zadovoljni što smo u zagrebačkoj Operi imali prilike čuti pjevača njegove karizme i pjevačkih mogućnosti. Sada je najvažnije da se optimizam, zadovoljstvo i zamah u ansamblu što ih je iznjedrio svečani koncert ne ugase, i da se s čvrstim kriterijima, znanjem i htijenjem pridonese i pripremi ne samo premijernih nego i svih repriznih opernih izvedbi u novoj kazališnoj sezoni.

  

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 29. rujna 2022. 

  Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu
  Dirigent: Ivan Repušić
  Asistent dirigenta: Darijan Ivezić
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Gost koncerta: Piotr Beczała
  
  Koncert izveden: 18. rujna 2022.
  
  Program:
  
  I. dio
  
  Giuseppe Verdi: Nabucco, uvertira
  
  Giuseppe Verdi: Luisa Miller, arija Rodolfa iz II. čina Quando le sere al placido (P. Beczała)
  
  Vincenzo Bellini: Puritanci, ulomak iz dueta Riccarda i Giorgia iz II. čina (dijela) Riccardo… Suoni la tromba (Lj. Puškarić, L. Batinić)
  
  Wolfgang Amadeus Mozart: Figarov pir, uvertira
  
  Wolfgang Amadeus Mozart: Figarov pir, ulomak iz finala II. čina (Esci omai, garzon malnato), od mjesta Ah signor… signor (ulazak vrtlara Antonija)(M. Kuhar Šoša, O. Bilušić, V. Fijačko Kobić, D. Radić, D. Šeparović Mušović, F. Filipović, D. Nekjak, S. Štork)
  
  Vatroslav Lisinski: Porin, arija Porina iz III. čina: Zorko moja, Zorko mila (P. Beczała)
  
  Vatroslav Lisinski: Porin, Zbor Hrvatica iz II. čina: Sva se bieli opet gora

  Gaetano Donizetti: Lucia di Lammermoor, izbor iz finala II. čina: Chi mi frena in tal momento (sekstet / pezzo concertato)… Esci, fuggi, il furor che m'accende (streta) (I. Lazar, E. Rukavina, P. Beczała, Lj. Puškarić, L. Batinić, S. Franetović)

  II. dio
  
  Charles Gounod: Faust, valcer iz II. čina (F. Filipović, V. Fijačko Kobić, S. Štork, E. Rukavina)

  Georges Bizet: Carmen, arija Don Joséa iz II. čina Le fleur que tu m'avais jetée (arija o cvijetu) (P. Beczała)
  
  Georges Bizet: Carmen, zbor iz IV. čina Les voici! Voici la quadrille!

  Umberto Giordano: Andrea Chénier, arija Chéniera iz IV. čina Come un bel dì di maggio (P. Beczała)

  Jacques Offenbach: Hoffmannove priče, barkarola iz IV. čina (V. Fijačko Kobić, D. Šeparović Mušović)

  Giuseppe Verdi: Krabuljni ples, duet Amelije i Riccarda: Teco io sto… Non sai tu che se l’anima mia… Oh qual soave brivido (L. Kos, P. Beczała)

  Giuseppe Verdi: Trubadur, Zbor Cigana iz II. čina (dijela)

  Giuseppe Verdi: Rigoletto, kvartet iz III. čina Bella figlia dell'amore (M. Kuhar Šoša, E. Rukavina, P. Beczała, Lj. Puškarić)

  Giuseppe Verdi: Falstaff, finale opere Tutto nel mondo è burla (O. Bilušić, D. Radić, I. Lazar, M. Kuhar Šoša, H. Lucić Šego, E. Rukavina, D. Dorotić, S. Franetović, F. Filipović, S. Štork)

Piše:

Karlo
Radečić