Ivica Čikeš

(Split, 10. ožujka 1964.)

• Vjerojatno, dapače sigurno najveći hrvatski verdijanski bas, čije se kreacije likova majstora iz Busseta mogu mjeriti svjetskim standardima, Ivica Čikeš počeo je karijeru u drugom smjeru. Završio je Višu pomorsku školu a profesionalno se posvetio pjevanju tek s dvadeset i pet godina. Djetinjstvo je proveo u Splitu, mediteranskom gradu koji je, prema njemu, ponajprije „jedna velika glazbena škola“ a pogotovo je to bio kad je u njemu bilo mnogo klapa. Naravno, i Čikeš je pjevao u klapi. Split je tada obilježavala opera, Splitsko ljeto nije moglo proći bez Aide, Nabucca. Vladao je kult odlaska na Peristil i slušanja opernih pjevača. Put je Čikeša zatim vodio od KUD-a Jedinstvo do Muzičke škole Josip Hatze, Muškog zbora Brodosplit i dionice Poncija Pilata u Muci gospodina našega Isukrsta Borisa Papandopula. Profesionalnu pjevačku karijeru počeo je u studenome 1989. pjevajući  basovsku dionicu u Mozartovu Requiemu u konkatedrali Sv. Petra u Splitu, a u operi je debitirao u listopadu 1992. u maloj ulozi Markiza u Traviati. Zatim je nastupio na koncertu u teškoj ariji iz Händelova Mesije. Odmah se osjetilo da se u mladom početniku krije izniman talent. Već je 1993. u HNK-u Split pjevao Dizdar-agu na premijeri opere Adel i Mara Josipa Hatzea (kasnije će pjevati i Starog Vornića) i u rujnu u Zagrebu sudjelovao u projektu Dunje Vejzović Prikazanje Duše i tijela Emilija de' Cavalierija (1550-1602). Kritičarka Večernjeg lista Maja Stanetti uočila je „moćni bas u prvim pokušajima Ivice Čikeša“, a kritičar Vjesnika Nenad Turkalj proglasio ga je „glasovno impozantnim“.

  

  Čikeš je kraće vrijeme studirao pjevanje na splitskom odjelu zagrebačke Muzičke akademije kod Cynthije Hansell-Bakić, a zatim je otišao na usavršavanje u Rim i Parmu  kod pjevačke pedagoginje, mezzosopranistice Maje Sunare i dirigenta Wilhelma  Wodnanskog. On mu je rekao da bi trebao početi studirati Zaccariju u Nabuccu. Uzvratio mu je pitanjem nije li premlad za to. Wodnanski mu je odgovorio: „Ne postoji mlad ili star, ili možeš ili ne možeš, ako ne možeš sad s trideset godina, s pedeset ćeš moći još manje. Uloga može s vremenom sazrijevati, ali odmah se mora moći otpjevati“.

  I to je Čikešov umjetnički credo. Smatra da bi se već na drugoj ili trećoj godini Akademije morao profilirati pjevač za koncertni ili operni smjer, a unutar opernoga posebno za talijanski belkanto, i odmah bi se moralo znati može li on to uopće pjevati kako se ne bi dogodilo da do takve spoznaje dođe tek kad uđe u angažman i onda utvrdi da ne može pa se zapita hoće li se uopće moći baviti pjevanjem. Velik je uspjeh ako se u nekoliko godina pojavi jedan pjevač koji može nositi repertoar. Pjevač se treba roditi. Glas je osnovni preduvjet, a on se po Čikešovu mišljenju ne može napraviti umjetno. Vokalna, glazbena i druga edukacija apsolutno su potrebne. No, možete steći znanje na ne znam kakvim svjetskim akademijama, ali glas ili imate ili nemate. I tu priča počinje, ili završava. A u pristupu svome zvanju držao se principa Nikše Bareze, koji ga je i inače umjetnički usmjerio. Od njega je naučio da nijedna opera nije napisana isključivo radi pjevača, nego je pjevač jedan od subjekata u operi koji mora pridonijeti da cijelo djelo prenese neku poruku publici. Ali, kaže: „Umjetnik ne treba podilaziti publici, treba dati svoje viđenje, svoj maksimum. I ako je to dobro, prepoznat će se i prihvatiti. Ako nije dobro, jednostavno nije dobro. Publici treba nešto prenijeti i reći. To me nadahnjuje.“

  

  I tako je Čikešova više od tri desetljeća duga karijera tekla nezaustavljivom uzlaznom putanjom, da bi o premijeri Verdijeva Simona Boccanegre na Peristilu na otvorenju 68. Splitskog ljeta Marijo Krnic na portalu Klasika.hr 28. srpnja 2022. u osvrtu s naslovom Veličanstvena Čikešova izvedba napisao: „Kroz povijest su ga [Peristil] obilježile iznimne kreacije brojnih hrvatskih i inozemnih umjetnika, pa se i od onih koji nastavljaju njihovim stopama očekuje mnogo. Teret je to koji nosi svaki glazbenik koji staje na Peristil, a poseban svojevrsni umjetnički test za operne pjevače. Ove ga je godine s iznimnim uspjehom položio nacionalni prvak Ivica Čikeš, veličanstveno portretirajući Jacopa Fiesca, ogorčenog i žalosnog oca „rastrgana duha“. Svoju je ariju A te l'estremo addio... Il lacerato spirito donio u maniri najvećih svjetskih zvijezda svoga faha; njegovo je fraziranje bilo besprijekorno, vokal zvonak, raskošan i u svakome trenutku primjeren i uzoran, a gluma takva da zaista, barem na čas, iskreno suosjećate s nesretnim ocem. Da je te večeri ponudio samo takvu izvedbu arije, a cijelu je ulogu izveo usredotočeno, glasovno, muzički i scenski primjerno, dao nam je mnogo više nego što ponekad doživimo tijekom cijele operne izvedbe.“

  

  Godina 1994. već donosi Čikešu važnije nastupe. U ožujku nastupa u manjoj ulozi Pirra u prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijevih Lombardijaca (I Lombardi alla prima crociata), na Splitskom ljetu pjeva Baalova velikog svećenika u Nabuccu i Kralja u Aidi, a u listopadu   Ferranda na premijeri Trubadura. Na 41. Splitskom ljetu 1995. uloge su veće i produkcije važnije. Na emotivnoj premijeri opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca o herojskoj pogibiji poljičke kneginje na dan Oluje 5. kolovoza na tvrđavi Gripe pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Petra Selema pjeva Kolumbata. U repertoar uvrštava jednu od najtežih basovskih uloga – Zaccariju u Nabuccu. Pjeva ga najprije u srpnju u HNK-u Zagrebu i Davor Schopf piše 4. srpnja 1995. u Vjesniku: „Mladi bas Ivica Čikeš ima sve predispozicije za dobroga Zaccariju, vrlo lijep, snažan, u dubokim tonovima sonoran glas tamne boje s dobrim visinama. Njegovo pjevanje i glumački nastup još su oprezni, što je za drugo tumačenje te uloge sasvim razumljivo.“ Slijedi Zaccaria na Splitskom ljetu. Miljenko Grgić pisao je 14. kolovoza 1995. u Slobodnoj Dalmaciji: „Sudeći prema reakcijama publike Ivica Čikeš oduševio je kao Zaccaria. Unatoč tomu, moram zamijetiti da je njegova vokalna krivulja bila dinamički isuviše ravna. U pretposljednjem činu došlo je do daljnjeg pada vokalnog intenziteta. No treba priznati da je njegova intonacija konstantno bila stabilna.“

  U siječnju 1996. slijedi još jedna velika Verdijeva basovska uloga – Gvardijan u operi Moć sudbine. Davor Schopf napisao je u Vjesniku 22. siječnja: „Ivica Čikeš u ulozi Gvardijana i dalje solidno razvija svoj raskošni basovski glas.“ Zatim dolaze ljeti na Peristilu Ramfis u Aidi i Prvi Nazarenac u Salomi Richarda Straussa, pa u studenome uloga koja se razlikovala od do tada izvedenih – Escamillo na premijeri Carmen u Zagrebu s Ružom Pospiš-Baldani u naslovnoj ulozi. Velika umjetnica proslavila je 16. studenoga 1996. 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Bila je to u toj fazi Čikešove karijere malo neobična uloga i nije bio baš najbolje primljen. Davor Schopf napisao je u Vjesniku 18. studenoga 1996.: „Ivici Čikešu uloga Escamilla je previsoka, a najviše mu nedostaje muževne nametljivosti.“ No što ju više pjevao – a pjevao ju je dosta često – uloga mu je legla, postao je pravi zavodljivi toreador i kad se u ožujku 2000. ponovno susreo s Escamillom na premijeri Carmen u Splitu,  to je već bila zrela, posve razrađena kreacija.  Dubine su mu bile sonorne, a visine zvonke i zvučne. Svladao je sve nemale tehničke zahtjeve te vrlo zahtjevne uloge.

  

  Čikeš se vratio svojemu basovskom repertoaru i Verdiju. U Zagrebu je u Aidi pjevao Ramfisa pa je Davor Schopf u Vjesniku 18. veljače 1997. napisao: „Ivica Čikeš, sonornoga glasa i lakih zapjeva, ostvario je Ramfisa finim pjevačkim lukovima i najviše je pružio glede čistoće belkanta.“ U prosincu 1997. u Splitu je ostvario još jednu ulogu po mjeri –Timura na premijeri Puccinijeve Turandot.

  Godina 1998. donijela je Ivici Čikešu dvije vrlo zanimljive i u svojim zahtjevima vrlo različite uloge, obje na premijerama. U Porinu Vatroslava Lisinskog, kojega je Mo Bareza izveo integralno, pjevao je Sveslava. Davor Schopf napisao je u Vjesniku 3. listopada 1998.: „Ivica Čikeš samom je glasovnom predispozicijom potencijalno dobar Sveslav, ako shvati da u operi danas nije dovoljno samo lijepo otpjevati ariju za koju je, doduše, dobio jedini aplauz tijekom predstave.“ A nakon te uloge ozbiljnog i strogoga starca,  mjesec dana poslije  u Splitu je ostvario komičnu ulogu pustopašnog Selima u operi Gioachina Rossinija Turčin u Italiji pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Ozrena Prohića. Bila je to do tada njegova možda najzrelija kreacija. Glasovno je, kao uvijek, bio odličan a scenski se vrlo razvio. Kad je poslije, 2004., Selima pjevao na premijeri u Rijeci, kritičar zagrebačkog Zareza Trpimir Matasović napisao je 11. ožujka kako je „kao Turčin Selim iznenadio za njega inače netipičnom razigranošću i glasovnom gipkošću.“ U Zagrebu je na 400. predstavi Trubadura upriličenoj u povodu obilježavanja 75. godišnjice života i 50. umjetničkog rada njegovog redatelja Nenada Turkalja, prema Davoru Schopfu u Vjesniku 11. veljače 1999. „manirom rasnog verdijanskog basa otpjevao Ferranda i lijepo ga glumački i scenski zaokružio.“ Slijedila je još jedna odlična Čikešova uloga u hrvatskom repertoaru – Sulejman u Nikoli Šubiću Zrinjskom, za kojega prema Davoru Schopfu u Vjesniku 13. ožujka 1999. „ima prekrasnu boju sonornoga glasa i finu pjevačku liniju“. Istu ulogu s velikim uspjehom pjevao i kasnije, 2006. godine na premijeri opere Nikola Šubić Zrinjski u Splitu, a njegov zreli Sulejman zabilježen je na nosaču zvuka HRT-a 2019. godine.
  
  
  

  Čikeš je postao neupitan prvi hrvatski bas. Počinje pjevati na praizvedbama. Dana 13. ožujka 2000. sudjeluje kao Beg Pintorović na praizvedbi bosansko-hercegovačke opere Hasanaginica Asima Horozića (1958.) a s tom se predstavom sarajevski operni ansambl predstavlja u listopadu 2001. i zagrebačkoj publici. U sklopu 46. Splitskog ljeta upisuje se 14. srpnja u hrvatsku glazbenu povijest. Na praizvedbi opere Judita Frane Paraća pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Petra Selema u HNK-u tumači manju ulogu Eliakima. Poslije će pjevati glavnu ulogu Oloferna: najprije 2006. u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci pod ravnanjem Nade Matošević, a potom s istom dirigenticom 2009. i u Splitu. Splitski glazbeni kritičar Tonći Šitin napisao je na online-portalu Kulisa.eu 5. veljače 2009.: „Nasilnog Oloferna tumačio je Ivica Čikeš, sonorno i glumački uvjerljivo, furiozna ritma i dostatne transformacije.“

  
  
  Godine 2000. Čikeš je nastavljao razvijati svojega, već tada impozantnog Zaccariju u Nabuccu, bio je Ramfis u Aidi na Peristilu. U studenome je nastupio kao Sparafucile na premijeri Rigoletta. Miljenko Grgić napisao je u Slobodnoj Dalmaciji 19. studenoga 2000.: „...Ivica Čikeš svoju nemirnu narav uspio je obuzdati, iza čega se stvorila jedna osebujna i uravnotežena kreacija.“
  
  U 2001. godini obilježavala se stota godišnjica smrti Giuseppea Verdija. Najveći hrvatski prilog tome dalo je HNK Split i Hrvatska radiotelevizija zahvaljujući zauzimanju Mo Bareze. A Čikeš je dao najveći pojedinačni doprinos. U veljači je u koncertnoj izvedbi Ernanija u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u produkciji HRT-a pod Barezinim ravnanjem pjevao novu ulogu – Don Ruya Gómeza de Silva. Nenad Turkalj pisao je 10. veljače 2001. u Vjesniku: „Basovsku ulogu Silve s punim glasovnim i pjevačkim dostojanstvom donio je prvak Splitske opere, inače stalni suradnik zagrebačkog HNK-a Ivica Čikeš.“ U ožujku je, prema Davoru Schopfu u Vjesniku 12. ožujka 2001., na obnovi opere Moć sudbine u Zagrebu „cjelovito ostvario ulogu Gvardijana, u prvome redu plemenitim vođenjem fraza i ujednačenošću prekrasnog, nosivog glasa, te decentnom scenskom igrom.“ U lipnju je s ansamblom zagrebačke Opere gostovao u Miškolcu 2001. kao Zaccaria u Nabuccu.

  A onda je došao Attila, pjevački možda kruna verdijevskog basovskog repertoara, na prvoj hrvatskoj izvedbi opere na otvorenju 47. Splitskog ljeta na Peristilu pod Barezinim ravnanjem u režiji Ozrena Prohića. Sam Čikeš o toj je ulozi rekao: „Attilu po mojem mišljenju može pjevati pjevač koji iznimno dobro vlada glasom velikog raspona. Rani Verdi pjevačka je parada, te arije djeluju izravno na emocije, a da bi tako djelovale, treba ih savršeno otpjevati. U interpretativnom smislu trebalo je glazbu Attile scenski popratiti. Trebalo je dati njegov unutarnji nemir. Verdijev Attila nije samo osvajač koji ruši i pali, nego čovjek sa svojim dubokim emocionalnim problemima koje nije sam sa sobom riješio, s jako profiliranim moralnim kodeksom koji ga je na kraju koštao glave.“

  

  

  Tonći Šitin na njega se osvrnuo u Vijencu 195 od 26. srpnja 2001. riječima: „Splitski bas Ivica Čikeš prišao je ulozi Attile maksimalno pripremljen i odlučan da iskoristi sve svoje prednosti. Ponudio je lik hunskoga kralja kojemu ne nedostaje energije, ugodne pojave i vokalne uvjerljivosti. Sve jačim zvučno-nosivim tonovima i glumom koja ne pristaje na tipizaciju, Čikeš je otvorio prostore koji ga vode prema umjetnicima s izraženom osobnošću i sposobnošću pokretanja emocija publike.“ Za Attilu je Čikeš 2001. dobio nagradu Judita dnevnika Slobodna Dalmacija i 2002. Nagradu Milke Trnine. Juditu je dobio i za tumačenje basovske dionice u Verdijevu Requiemu.

  Zaccaria je bio uvod u četverolist zacijelo pjevački najtežih Verdijevih basovskih uloga. Silva, Attila, a doći će poslije Pagano u Lombardijcima, imaju tako teške i zahtjevne cabalette da ih i najpoznatiji svjetski pjevači često izostavljaju. Čikeš ih je pjevao bez teškoća. Do sada je jedini hrvatski Silva, Attila i Pagano, a sumnjam da će ih itko pjevati u budućnosti. Postao je bez konkurencije prvi hrvatski verdijanski bas.

  

  Ali nije zapostavio hrvatsku operu. U studenome 2001. na premijeri Ere s onoga svijeta pod Barezinim ravnanjem u režiji Krešimira Dolenčića bio je antologijski gazda Marko. U osvrtu na tu vrlo uspjelu splitsku opernu premijeru Branimir Pofuk napisao je 2. prosinca 2001. u Jutarnjem listu da takav uspjeh „ne bi bio moguć bez glasovno i scenski izvrsnih protagonista: mezzosopranistice Nelli Manuilenko, u svakom smislu prve dame splitske opere, te diljem Europe traženoga slovenskog tenora Janeza Lotriča. Gazda Marko prvoga splitskog basa Ivice Čikeša bio je, pak, složili su se mnogi, strašniji i mrkiji čak i od Attile Huna.“

  Godina 2002. donijela je golem iskorak u Čikešovu repertoaru. Na premijeri Borisa  Godunova u Zagrebu u veljači bio je izbor dirigenta Vladimira Kranjčevića za ulogu Pimena i svojim je plemenitim glasom i finom pjevačkom linijom donio lik dostojanstvenog starog monaha. A onda se vratio svom omiljenom belkantu. Pjevao je grofa Rodolfa na premijeri Bellinijeve Mjesečarke u Osijeku pod ravnanjem vrsnog poznavatelja belkanta Zorana Juranića u elegantnoj režiji talijanske gošće Caterine Panti Liberovici. U Vijencu br. 217, od 27. lipnja 2002. Marija Barbieri pisala je: „Pridružio im se [Adeli Golac Rilović i Tvrtku Stipiću, op. a.] vodeći hrvatski belkantistički bas Ivica Čikeš u svojem omiljenom repertoaru. […] Ivica Čikeš iskoristio je svu ljepotu svojega plemenitog basa i sve pjevačko znanje, pogotovo u vrhunski otpjevanoj ariji grofa Rodolfa, a bio je i vizualno atraktivan.“ Na 42. Splitskom ljetu 16. srpnja 2002. Čikeš je napravio još jedan velik iskorak u svojemu repertoaru ulogom proroka Tirezije u operi-oratoriju Oedipus rex Igora Stravinskog. U rujnu je pjevao Bana Zarubu u koncertnoj izvedbi Gotovčeva Petra Svačića na Miljevačkom platou i oduševljavao ljepotom fraze uz antologijskog Ratomira Kliškića u naslovnoj ulozi. U listopadu 2002. opet je dočekao ulogu po mjeri u svojemu komičnom repertoaru – Dulcamaru u Donizettijevu Ljubavnom napitku pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja u režiji maga komične opere Krešimira Dolenčića. U studenome je pjevao Vuksana u koncertnoj izvedbi Gotovčeve opere Kamenik u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu pod ravnanjem Ive Lipanovića.

  

  Premda 2003. nije pjevao Jacopa Fiesca na premijeri u Zagrebu, postigao je velik uspjeh s tom novom verdijanskom ulogom. Davor Schopf pisao je u Vjesniku  6. veljače 2003.: „Ivica Čikeš ostvario je jednu od svojih najboljih i najljepših uloga. Pjevački je bio besprijekoran i razvio je raskoš svoga glasovnog potencijala s naročito dojmljivim, sigurnim i zvučnim dubokim tenovima.“ U ožujku 2003. pjevao je ulogu Upravitelja na premijeri Massenetova Werthera u Splitu. Na otvorenju 50. jubilarnog Splitskog ljeta 14. srpnja 2004. pjevao je Orovesa na premijeri Bellinijeve Norme i još jednom dokazao kako mu nema premca u pjevanju belkantističkog repertoara. I dalje su se nizali Zaccarije i Ramfisi i njegov ugled jedinstvenog verdijanca postajao je sve veći.

  Godina 2005. bila je važna u splitskom glazbenom životu. HNK opet je izvelo jednu Verdijevu operu, prvi put u Hrvatskoj operi. Doduše, ljubav Splićana prema Verdiju ne čudi, jer je ona takoreći u njihovim genima i razvija se od djetinjstva. Oni imaju onu instinktivnu italianità za kojom često uzalud čeznu i najveći svjetski pjevači. Dakle, u veljači je bila premijera Luise Miller. U odličnom solističkom ansamblu posebno zanimanje pobudio je sraz dvaju splitskih basova. Ivica Čikeš pjevao je Waltera, a Ante Jerkunica Wurma. Njihov dijalog s početka drugoga čina bio je jedan od vrhunaca predstave. Bilo je to „nadmetanje moćnih basova“, kako je ocijenila kritičarka „ms“ u Večernjem listu 31. listopada 2005. u povodu iznimno uspjelog gostovanja splitskog opernog ansambla u Zagrebu. Za Waltera je Čikeš prvi put dobio nagradu Ante Marušić HNK Split. Iste te 2005, ali u studenome, bila je u Splitu premijera Evgenija Onjegina Čajkovskog. Prema Siniši Vukoviću u knjizi Ruža solista, str. 247.: „Besprijekoran je bio i Ivica Čikeš (Knez Gremin), koji i nije imao vremena u bilo kojem pogledu slabim se pokazati. Svoju je prekrasnu numeru ispjevao vrlo nadahnuto, doduše bez znatnije gestikulacije, ali je to bila jedna od najljepših zasebnih točki večeri.“
  
  
  
  Na otvorenju 51. Splitskog ljeta 14. srpnja 2006. Čikeš se uhvatio ukoštac s novim, velikim izazovom – Mozartovim Don Giovannijem pod ravnanjem Pavla Dešpalja. Premda ima sve predispozicije za glazbeno-scensko oblikovanje lika, tu će svoju kreaciju još trebati doraditi. Na Splitskom ljetu pjevao je svojega već amblemskog Zaccariju, a u studenome u zgradi Fiesca na premijeri Simona Boccanegre. U ožujku 2007. pjevao je Raimona Bidebenta na premijeri Donizettijeve Lucije di Lammermoor. 

  

  A onda je u Čikešovoj karijeri došla još jedna vrlo plodna godina – 2008. U svibnju je u Teatro Comunale u Bologni pjevao Starog Židova u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila pod ravnanjem poznatog izraelskog dirigenta Eliahu Inbala (1936.) u režiji isto tako poznatog poljskog redatelja Michaela Znanieckog sa slavnim Joséom Curom u jednoj od naslovnih uloga. Bila je to koprodukcija Opére Royal de Wallonie i Opere iz Wroclava koja se prenosila na RAI-u. 54. Splitsko ljeto otvoreno je 14. srpnja 2008. Verdijevim Don Carlosom. Budući da je izveden u talijanskoj verziji, bilo bi ispravnije Don Carlom. Ivana Tomić Ferić napisala je u Vijencu br. 378 od 11. rujna: „U ulozi Filipa II. predstavio se Ivica Čikeš, pjevač sigurna nastupa i muzikalne izražajnosti.“ Tonći Šitin 22. srpnja 2008. na portalu Kulisa.eu bio je istoga mišljenja. Napisao je: „Ivici Čikešu ovo je drugi nastup u ovoj ulozi u kojoj je baršunastim basom i snažnim unutrašnjim intenzitetom, izmučenog monarha donio na okamenjen i strog način.“ Filip Drugi bio je još jedan kapitalan lik u bogatoj Čikešovoj niski Verdijevih likova. A prema velikom poznavatelju Verdija, sjajnom dirigentu Lorisu Voltoliniju (1954-2021), bio je još bolji u ulozi Velikog Inkvizitora koja, iako mnogo kraća, postavlja još veće pjevačke zahtjeve, jednako u dubokom kao i u visokom registru.

  

  U listopadu  2008. u Rijeci je nastupio kao Kizlar-aga na premijeri pokušaja revitalizacije pod ravnanjem Mo Bareze u režiji Ozrena Prohića pomalo zaboravljene opere Borisa Papandopula Sunčanica. Marija Barbieri pisala je 20. listopada 2008. na portalu Kulisa.eu: „Približavajući se vrhuncu svojeg umjetničkog sazrijevanja (što je pokazao i ulogom kralja Filipa u Don Carlosu na Splitskom ljetu) Ivica Čikeš pokazao je kvalitete danas u nas nedostajuće pjevačke kategorije – dramskog baritona. Hoće li se dalje razvijati u tom smjeru ili ostati u repertoaru bassa cantante, ostaje nam da vidimo, ali neprijeporno je da ima snažan i lak visoki registar i sve veću snagu izraza, neophodne kvalitete za toliko traženog i toliko potrebnog dramskog baritona.“ Pri kraju godine opustio se na premijeri Spli'skog akvarela Ive Tijardovića u Splitu i, prema Tonćiju Šitinu na portalu kulisa.eu 19. studenoga 2008., „kao Toma Sale, potvrdio je svoje pjevačke kvalitete, premda ostaje prostora za nadahnutiju doradu verbalnog iskaza.“ Za domete u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci u sezonama 2006/2007. i 2007/2008. dobio je Nagradu Milan Pichler za uloge Oloferna, Marka i Don Basilija.

  Godine 2009. i Ivica Čikeš opraštao se od Peristila koji je krenuo u obnovu svojim već dobro znanim Zaccarijom i Filipom. Marija Barbieri pisala je na portalu Kulisa.eu 7. kolovoza 2009.: „Naš nacionalni prvak na svom umjetničkom vrhuncu, krasna glasa blistavih visina, potpuno je ovladao likom španjolskoga kralja i učinio ga neprijeporno središnjom figurom izvedbe. Filip to i jest u operi, jer su sukobi u njemu najsnažniji, što je Čikeš mogao i znao donijeti. Ne čudi da je upravo njegovim veličanstvenim monologom izvedba zaživjela!“ Godine 2009. Ivica Čikeš pjevao je Alidora u premijernoj realizaciji Rossinijeve Pepeljuge u Zagrebu i opet se susreo s repertoarnom novinom. Pjevao je i na praizvedbi još jednog djela hrvatskog glazbeno-scenskog stvaralaštva. Bila je to opera Casanova u Istri istaknutog skladatelja zabavnih hitova Alfija Kabilja na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci pod ravnanjem Ive Lipanovića u režiji Krešimira Dolenčića. Riječki glazbeni kritičar Ramiro Palmić pisao je na portalu Kulisa.eu 7. listopada 2009.: „U naslovnoj ulozi Casanove nastupio je bas Ivica Čikeš, član splitske Opere, i jedini gost u predstavi. Uvijek vrlo profesionalan, spontan glasovno i scenski, pokazao je suptilnost stilskog osjećanja, efektno igrajući komične role s vrlo dobrom dikcijom te pružio cjelovitu i upečatljivu kreaciju te vrlo teške i zahtjevne uloge.“

  U veljači 2010. u Zagrebu je Čikeš nastupio na neuspjeloj premijeri Bellinijeve Norme u okljaštrenoj ulozi Orovesa svedenoj na pola, a u ožujku je na premijeri Seviljskog brijača u Splitu tumačio još jednu svoju veliku ulogu – Don Basilija. Bila je to, prema Tonćiju Šitinu na portalu Kulisa.eu 23. ožujka 2010. „još jednom glumački i vokalno posebna kreacija.“ Šitin je imao malo zadršku za Čikešova novog Verdija – Banca na premijeri Macbetha. Pisao je na portalu Kulisa.eu 22. studenoga 2010.: „Ivica Čikeš drugi put u ulozi Banca, pouzdan i sonoran, premda arija Come dal ciel precipita upozorava koliko pri prijelazu registra u viši i dinamičnog sjenčanja treba voditi računa o istoj boji i emisiji tona.“

  

  U ožujku 2011. bio je na premijeri opere Moć sudbine u Rijeci Otac Gvardijan „moćna kontrolirana glasa i scenski dojmljiv.“ A na premijeri Adela i Mare u Splitu pod ravnanjem Lorisa Voltolinija „sugestivan i impresivan u ulozi Starog Vornića“. Opera se na 57. Splitskom ljetu preselila na Prokurative i izvela se atraktivna Gioconda Amilcarea Ponchiellija u kojoj se, prema Mariji Barbieri na portalu Klasika.hr 26. srpnja 2011. „… prizor na početku trećega čina između Laure i Alvisea prometnuo, zahvaljujući njegovim interpretima, u središnji dio opere. Dva krasna bogata glasa [i Kristina Kolar,op.a.] uz Čikešovo sve izraženije dominiranje scenom priredila su pravi užitak.“

  
  

  U studenome 2011. Ivica Čikeš pjevao je u još jednoj svojoj velikoj kreaciji – basovsku dionicu u Verdijevu Requiemu i, prema Tatjani Alajbeg na portalu Klasika.hr 4. studenoga 2011., „krasi ga vrlo sugestivna basovska boja, koja je, potaknuta angažmanom, darivala vrlo snažne i potresne trenutke.“ U Requiemu će u travnju 2013. pjevati u glasovitom Carnegie Hallu u New Yorku. U studenome 2011. je u HNK-u u Osijeku nastupio na premijeri Nabucca i, prema Sunčani Bašić na portalu Klasika.hr 6. studenoga 2011., „sjajni Ivica Čikeš basovsku solo dionicu pretvorio je u pravu umjetničku kreaciju – interpretativno domišljeno, vokalno superiorno, a tehnički dotjerano ostao je na početnoj visini sve do kraja izvedbe.“ Takvo je bilo i mišljenje Ramira Palmića na portalu Klasika.hr 14. veljače 2012. za njegova Zaccariju na svečanoj obnovi Nabucca u Rijeci. Pisao je da je „kao veliki hebrejski svećenik Zaccaria bio snažan i siguran te scenski i verdijanskim glasom ekspresivan i sugestivan.“ Za ulogu Zaccarije dobio je 2011. Nagradu Vladimir Ruždjak HNK-a u Zagrebu.

  Na premijeri opere Moć sudbine, također u Rijeci, prema Mariji Barbieri na portalu Klasika.hr 27. svibnja 2012.: „Među solistima dominirao je Ivica Čikeš u ulozi Gvardijana. Krasna, savršeno ujednačena glasa, otmjene belkantističke fraze, cjelokupnim autoritativnim nastupom ponovno se dokazao kao verdijanski bas par excellence koji se može mjeriti s najboljim predstavnicima toga faha u svijetu.“ Godine 2012. u Teatru Politeama u Lecceu na jugu Italije gostovao je kao Escamillo u Bizetovoj Carmen, u Sofiji je bio Filip II. u Don Carlu a u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani nastupio je kao Zaccaria u Nabuccu.
  Kao vjerni Verdijev interpret, Čikeš će u svoju karijeru doskora upisati i ulogu Giovannija da Procide iz opere Sicilijanska večernja na koncertnoj izvedbi 2013. pod ravnanjem Ive Lipanovića, te će s istim dirigentom nastupiti 2016. kao Don Ruy Gomez de Silva u scenskoj izvedbi Ernanija. U ožujku 2014. Čikeš je ostvario još jednu kapitalnu ulogu u svojemu repertoaru – bio je vrlo uvjerljiv Mefistofele u istoimenoj operi Arriga Boita u HNK-u Split i za tu je kreaciju dobio drugi put Nagradu Ante Marušić te Nagradu hrvatskog glumišta. U Zagrebu je sudjelovao kao knez Gremin u dvojbenoj režiji Evgenija Onjegina, pa je Zrinka Matić napisala na portalu Klasika.hr 21. studenoga 2014.: „Reprizni Ivica Čikeš, unatoč dva intonativno malo nategnuta tona, bio je puno snažniji [od premijernog Luciana Batinića, op. a.] i naprosto je pa čak i u invalidskim kolicima u koja ga je smjestila režija uspio osvojiti publiku snažnim izražajnim nastupom i lijepim glasom moćnim jednako u dubokom kao i u visokom registru.“

  

  Opet će se Čikeš vratiti hrvatskoj operi na premijeri Ekvinocija Ivana Brkanovića u Zagrebu 2014. Zrinka Matić pisala je na portalu Klasika.hr 24. ožujka 2014.: „Onu pravu mračnu neobjašnjivu zlovoljnu crtu operi, premda u manjoj ulozi, dao je bas Ivica Čikeš, kao kapetan Frano, tamnije reskije boje glasa, sasvim u skladu s morbidnim tonom uloge koju je tumačio.“ Godine 2015. nastupit će na još jednoj premijeri Carmen u Splitu, a 2016. će se vratiti Mozartu na premijeri Figarova pira u Zagrebu. Zrinka Matić pisala je na portalu Klasika.hr 10. veljače 2016.: „Uloga Dr Bartola dodijeljena je nacionalnom prvaku, basu Ivici Čikešu, koji je već prvim svojim izlazom pokazao da zaslužuje titulu. Snažan, bogat glas, koji bez forsiranja obuhvaća kompletno gledalište bio je osvježenje u moru umjerene i jednolične dinamike. Osim toga, muzikalna fraza i čist izgovor talijanskog jezika, jasnoća tona koja se jasno razabirala i u ansamblima, učinila je ovu manju ulogu možda i najuspjelijim ostvarenjem u predstavi.“ U jednom od brojnih uprizorenja Aide na Peristilu, prema Zrinki Matić na portalu Klasika.hr 28. srpnja 2017., „Ivica Čikeš dokazao je svoje vrhunske pjevačke i scenske kvalitete u još jednoj ulozi koja je njegov basovski adut – Ramfis, uloga kojom vlada autoritativnim glasom i kraljevskom gestom.

  

  Ista je kritičarka na portalu Klasika.hr 28. srpnja 2017. opisala njegova Don Basilija na premijeri Seviljskog brijača u sklopu 63. Splitskog ljeta: „U nizu slavnih ulomaka u 1. činu opere posebno je omiljena arija La calunnia Don Basilija, a u izvedbi basa Ivice Čikeša dobila je dostojnog interpreta – arija u dugom crescendu (u kojoj se domišljatim rječnikom, koji libretist Sterbini preuzima od Beaumarchaisa a Rossini pojačava genijalnim glazbenim idejama, pokazuje kako od malog povjetarca kleveta može prerasti u udar topa) bila je maestralna u izvedbi Ivice Čikeša, kao i cjelokupna uloga koja je ostvarena u svim glazbenim detaljima, s velikim osjećajem za Rossinija i impresivnim glasom.“ U prosincu 2017. Čikeš je ponovio svog poznatog Oca Gvardijana na splitskoj premijeri opere Moć sudbine pa je Zrinka Matić pisala na portalu Klasika.hr 4. prosinca: „Bas Ivica Čikeš pokazao je ponovno vrhunsku interpretaciju, plemenitu i meku Verdijevu frazu, donesenu jedinstveno lijepom bojom glasa i praćenu muzikalnošću kakva se ne čuje tako često ni na najpoznatijim svjetskim pozornicama.“

  U međuvremenu je Ivica Čikeš ostvario iznimno zanimljiv tonski zapis. Njemačka tvrtka CPO, Br. Klassik izdala je CD koncertne izvedbe u Prinzregententheateru u Münchenu 19. svibnja 2019. Gotovčeva Ere s onoga svijeta pod ravnanjem Ivana Repušića u suradnji Radijskog orkestra iz Münchena i Zbora HRT-a te solista Tomislava Mužeka, Jelene Kordić, Valentine Fijačko Kobić i Ljubomira Puškarića. U ocjeni CD-a Zrinka Matić napisala je na portalu Klasika.hr 24. svibnja 2019.: „Ivica Čikeš utjelovljenje je gazde Marka, pjevač koji prirodnim stavom, urođenim instinktom za frazu, prirodnim razumijevanjem humora Gotovca i Begovića, te sjajnim nosivim basom, ostvaruje ideal lika koji će teško itko nadmašiti.“ Na premijeri Rigoletta u Splitu 2019. prema Zrinki Matić na portalu Klasika.hr 28. studenoga 2019. „pokazao je sve odlike pravog verdijanskog pjevača, zračeći iskustvom, opuštenošću, kao i snažnom muzikalnošću kojom je prikazao lik zlokobnog Sparafucilea.“ Na otvorenju 66. Splitskog ljeta 2020. ostvario je još jednu od onih preteških basovskih uloga u repertoaru ranoga Verdija – Pagana u Lombardijcima. Zrinka Matić pisala je na portalu Klasika.hr 22. srpnja 2020.: „Druga centralna figura opere, ona Giseldinog strica Pagana, koji se od ubojice pretvara u posvećenog pustinjaka, jedna je od onih Verdijevih uloga u kojima je sve u ljepoti glasa i fraze – i ovaj put nepogrešivo je ulogu otpjevao bas Ivica Čikeš, koji je pokazao raspon glasa i bogatstvo izraza i fraze, kao i iznimnu sceničnost. Pokazujući gotovo baritonalnu agresivnost u prvom dijelu opere, najljepše je njegov glas zazvučao u mirnim, pjevnim linijama u drugom dijelu opere, koja prikazuje duhovnost lika na tragu Zaccharije, jedne od Čikešovih najuspješnijih uloga.“

  

  I napokon opet Fiesco na Peristilu na premijeri Simona Boccanegre na otvorenju 68. Splitskog ljeta. Zrinka Matić pisala je u rubrici Izvještaj na portalu Glazba.hr: „Duga opera, s nizom ne samo arija, već dueta, terceta, ansambl scena, kao i scenskih glazbi, protekle su uredno, na trenutke vrlo dojmljivo, uz interpretacije koje se mogu nazvati verdijanskima. To se u prvom redu odnosi na basa Ivicu Čikeša koji zbog svojih interpretacija posebno Verdijevih uloga s ponosom može nositi titulu nacionalnog prvaka. I ovaj put u ulozi Fiesca, đenoveška moćnika, aristokrata koji odbija dati svoju kćer Mariju protivniku Boccanegri, ali to i skupo plaća, bila je to impresivna interpretacija, od početnih tonova nastupne arije, molitve iz prvog čina Il lacerato spirito, u kojoj je odmah volumenom i ljepotom glasovne boje osvojio Peristil, a dočarao svu osjećajnost arije idealnim fraziranjem i općenito muzikalnošću.“
  
  Ivica Čikeš ističe se i kao oratorijski pjevač niza kapitalnih djela svjetske literature. Uz Requieme Verdija i Mozarta, tu je i Requiem Gabriela Fauréa, pa Beethovenove Deveta simfonija i Missa solemnis, Bachova Kantata o kavi, Arpad u Kralju Tomislavu mladoga hrvatskog skladatelja Davora Bobića (1968.), Pilat u Papandopulovoj Muci Gospodina našega Isukrsta, zabilježenoj na CD-u, Severus u Prijenosu Svetog Dujma splitskog skladatelja Julija Bajamontija (1744-1800) i u kantati Zlato Gospine milosti skladatelja i dirigenta Vlade Sunka (1954.).

  Godine 2019. Ivica Čikeš dobio je Nagradu županije Splitsko-dalmatinske za izniman doprinos splitskoj opernoj sceni. Ali unatoč tolikim i magistralno ostvarenim najtežim ulogama, državnu nagradu Vladimir Nazor nije dobio. Čini se da je ona uglavnom rezervirana za domicilne umjetnike u Zagrebu.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri