Mira Vlahović

(Zaprešić, 27. travnja 1956.)

• Mira Vlahović imala je jedan od onih rijetkih glasova – dramsko koloraturni sopran, koji pruža velike mogućnosti izbora repertoara. Rođena je 27. travnja 1956. u Zaprešiću kao potomkinja starog plemstva Vlahovicz koje potječe od 1794. u Galiciji. Pjevanje je učila na srednjoj muzičkoj školi Blagoje Bersa u Zagrebu kod Višnje Stahuljak-Chytil (1926-2011) i diplomirala 1982. na Muzičkoj akademiji u klasi Ive Lhotke-Kalinskog (1913-1987). Usavršavala se na majstorskom tečaju Sene Jurinac. Završila je i glumačku školu OFF Theatra Bagatella i pohađala radionicu Cabaret New Burlesque. Već na drugoj godini studija na koncertu u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu 1979., prema Nenadu Turkalju u Večernjem listu, „pjevajući koncertnu "scenu" (kako je Mozart nazvao "Bella mia fiamma" pokazala je opsežan i tehnički dobro oblikovan glasovni materijal, kao i odgovarajuću dovoljno dramsku interpretaciju, te iznenađujuću sigurnost nastupa.“. Godinu dana poslije, 1980., u Vjesniku od kritičarke Jagode Martinčević Lipovčan, čitamo da su u izvedbi psalma Dixit dominus Antuna Sorkočevića u HGZ-u „... solističke dionice otkrile i vrlo velik glasovni potencijal muzikalne mlade sopranistice Mire Vlahović.“ Godine 1984. U časopisu Borba čitamo kritiku dr.K.Kovačevića, da su u izvedbi skladbe Trionfo d' Afrodite Carla Orffa u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu „odlični bili soprani Mira Vlahović i Višnja Pavlović.“ U časopisu OKO Zdenka Weber je napisala da su „uz izvrsne soliste Miru Vlahović i Višnju Pavlović doista trijumfirali mladenački polet i zanos te krajnje profesionalni pristup realizaciji partiture kao i dojmljiva zvučnost i uvježbanost u svim pojedinostima ovog opsežnog vokalno-instrumentalnog djela.“ Branko Magdić je, pak, u istome časopisu napisao, ,,da su ugodno iznenađenje priredili tumači solističkih dionica s muzikalnim i tehnički vrlo sigurnim sopranisticama Mirom Vlahović i Višnjom Pavlović na čelu.“ Iste godine, 1984., Mira Vlahović pjevala je drugo djelo iz trilogije Trionfi – Catuli Carmina, te je Nenad Turkalj u Vjesniku napisao: ,,U vrlo senzualnoj dionici soprana, izvrsna je bila Mira Vlahović, koja je u posljednji čas zamijenila oboljelu Nadu Ruždjak“. Isto djelo izvedeno je iste godine na Dubrovačkim ljetnim igrama.

  Tijekom školovanja Mira Vlahović osvojila je niz nagrada i priznanja na republičkim i saveznim natjecanjima bivše države, među njima Prvu nagradu na 9. natjecanju muzičkih akademija u disciplini solopjevanje i Prvu nagradu iz komornog pjevanja u Sarajevu.
  
  Mira Vlahović debitirala je u HNK-u u Zagrebu 29. listopada 1981. ulogom Kraljice noći u Mozartovoj operi Čarobna frula. Nemamo osvrta na tu predstavu, ali imamo zabilješku Saše Bravara u Studentskom listu od godine prije, 1980., sa studentske predstave koji kaže kako „Zagreb u perspektivi može računati na vrlo darovitu koloraturnu sopranisticu, koja je 'Kraljicu noći' donijela u svježoj glasovnoj ponesenosti.“ Tu je ulogu pjevala i na kasnijoj premijeri opere 1996., dakle 14 godina kasnije, što uvelike govori o glasovnom potencijalu Mire Vlahović koja je debijem, s Kraljicom noći u HNK ušla na velika vrata.

  Godine 1982. Mira Vlahović uvrstila je u repertoar ulogu koju će poslije pjevati i u nekoliko kasnijih obnova 1992., 1996. i 2010. – Musettu u Puccinijevoj La Bohème. Dragan Lisac napisao je 4. ožujka 1996. u Večernjem listu da je „svojim izrazitim talentom i smislom za scensko interpretiranje bila pravi biser u tom lancu vrlo dobrih protagonista.“ Nakon Musette došao je Oscar u Verdijevu Krabuljnom plesu, kojega je poslije, 1987., pjevala i u Osijeku te Norina u Donizettijevu Don Pasqualeu. Pohvalivši zagrebačku Operu da daje prilike mladima, Nenad Turkalj napisao je 20. veljače 1985. u Večernjem listu: „Norinu je pjevala mlada članica Zbora RTZ Mira Vlahović kojoj je to prva velika uloga na pozornici HNK. Primjerenog glasovnog volumena i sigurnih visina, veoma pristale pojave i ponovno izvrsne i šarmantne scenske igre, Mira Vlahović dokazuje da mladi pjevači nadarenošću mogu nadomjestiti iskustvo.“ Mira Vlahović istodobno nastupa u koncertnim realizacijama pa na Večerima na Griču pjeva Rosinu u Rossinijevu Seviljskom brijaču. Zdenka Weber piše u Vjesniku 27. lipnja 1984.: „Ljepota dramsko koloraturnog soprana Mire Vlahović osobito se istakla u kavatini Rosine.“

  
  
  Vidjevši da u zagrebačkoj Operi neće pronaći svoje mjesto Mira Vlahović prihvatila je 1987. angažman u Operi HNK-a Split i tamo je doslovce procvala. Počela je surađivati s vrsnim dirigentima – Nikšom Barezom u manjoj ulozi Amora u Monteverdijevoj Krunidbi Popeje na Splitskom ljetu 1987. Pod njegovim je ravnanjem sljedeće godine, također na Splitskom ljetu, pjevala Zaručnicu Lesbiju u djelu Carmina burana Carla Orffa. U istom djelu nastupila je i sljedeće dvije godine pod ravnanjem Ive Lipanovića i Vjekoslava Šuteja. Pod ravnanjem dirigenta Lorisa Voltolinija nastupila je u Traviati, Luciji di Lammermoor i Hofmannovim pričama, s Vjekoslavom Šutejem u Rigolettu. Nakon Amora na Splitskom ljetu, pjevala je iste godine Violettu u kazalištu, pa opet na Peristilu princezu Nikolettu u operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva.
  
  
  
  Premijera Donizettijeve Lucije 9. prosinca 1988. očekivala se s posebnim zanimanjem jer je u njoj nekada davno briljirala Alma Peranić, tetka Mo Bareze. U osvrtu na izvedbu u Slobodnoj Dalmaciji 11. prosinca splitski glazbeni kritičar Miljenko Grgić nije imao previše riječi hvale za scensku realizaciju ali je pohvalio dirigenta, soliste, zbor i orkestar. Pisao je: „Hvale je vrijedan trud Mire Vlahović, koja je uložila dosta napora u realizaciji naslovne uloge. U tom smislu učinila je pravi podvig i kvalitativni skok u tek započetoj karijeri. Taj trud publika je obilno nagradila.“ Zagrebački muzički kritičar Đorđe Šaula napisao je u Vjesniku 1988.: „Prava donicetijevska junakinja i središnja ličnost, kako je i naznačeno naslovom i u zamisli stvaraoca, bila je mlada, zapravo za veće uloge debitantica, Mira Vlahović, sa zaista svim preduvjetima za svoje belkantističko mjesto na splitskoj opernoj sceni. Vrlo lijepa, vitka, lijepa nosivog glasa, sa sonornim dubinama i zvonkim čistim koloraturama i spintima, s neznatnom iznimkom ponekog od zaista nezgodnih i teških za pjevanje, vrlo izražajnom glumom i likom i pjevanjem – ona je dočarala uvjerljivu Luciu. U sceni ludila, jednom od kamena kušnje te vrste pjevanja i uloga, Mira Vlahović dobila je zaista zaslužen ovacioni pljesak dvorane, za svoju pravu Luciu na pravom mjestu.“ Maja Stanetti u Večernjem listu, 1988. bila je kraća i jezgrovitija, ustvrdivši da je „nadasve zahtjevnu ulogu Lucie tumačila na premijeri mlada pjevačica Mira Vlahović, svladavši iznenađujuće dobro, kontrolirano i sabrano sve koloraturne zamke uloge. Dramska izražajnost tragičnoga lica ostala je u prvom dijelu nedorečena, ali je zato uspjela nadograditi je u uvjerljivoj sceni ludila.“ Luciju je pjevala 1993. i u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci.

  

  
  
  
  Godine 1989. Mira Vlahović pjevala je Jelu u operi Bakonja fra Brne Silvija Bombardellija (1916-2002), pisanu za gotovo dramski sopran.

  U travnju 1990. splitska Opera priredila je vrlo uspjelu i vrlo zapaženu premijeru opere Hoffmannove priče Jacquesa Offenbacha u režiji Krešimira Dolenčića pod glazbenim vodstvom Lorisa Voltolinija. Mira Vlahović pjevala je lutku Olimpiju. Prema Miljenku Grgiću u Slobodnoj Dalmaciji 1990. bila je „profesionalno hladna i korektna u koloraturama.“ Maja Stanetti u Večernjem listu 1990. istaknula je kako je „mehanička lutka Olimpia u izvedbi Mire Vlahović (nepodnošljivo) lako postojala“, a „šarmu stroja koji vragolasto pjeva pridonio je i cijeli okoliš na sceni.“ Jagoda Martinčević je u Vjesniku 1990. pohvalila tri interpretkinje Hoffmannovih ljubavi i napisala: „Raznoliki ženski trolist predstavio je tri mlade, vrlo darovite pjevačice, pravi ukras uvijek vitalnoga kadrovskoga promišljanja odgovornih u Splitskoj operi. Tako je bravuroznim ledenim koloraturama lutke Olimpije savršeno odgovorila Mira Vlahović.“ Olimpiju je pjevala i u SNG-u u Ljubljani 1992. godine.

  

  Koliko je Mira Vlahović bila cijenjena u Splitu pokazuje i podulji osvrt na jedan njezin nastup koji nije bio na premijeri. Na predstavi Rigoletta na kojoj je splitski operni prvak Ratomir Kliškić proslavio Nagradu Milke Trnine uz njega se Mira Vlahović prvi put pojavila kao Gilda. Vojko Mirković pisao je u Slobodnoj Dalmaciji 28. listopada 1990.: „Provjerena već u nekim dramskim ulogama (kao u Donizettijevoj 'Luciji'), sada se ogledala u mnogo mekšem, lirskom liku zaljubljene djevojke. Pjevačka joj je strana te role bila posve izrađena, sve do koloratura u ariji 'Caro nome'. Pokazala je i ovog puta da ima nosiv glas ugodne boje, dobro postavljen u svim položajima emisije tona. Međutim, možda je za ulogu Gilde njezin glas bio ponešto teži od poželjne prozračnosti zvuka. Glumački je bila uvjerljiva, mada je u drugom činu moglo biti više iskaza mladenačkog zanosa i nevinosti.“

  

  Naravno, u Splitu je pjevala i Malu Floramye Ive Tijardovića, a onda – nakon što je 1987. pjevala Helmwiegu u Zagrebu u Wagnerovoj Walküri – 1991. stupila je u angažman u zagrebačku Operu u kojoj je stekla status Prvakinje Opere. Nakon što je još u siječnju 1991. nastupila u jednoj od posljednjih predstava Traviate u režiji Vladimira Ruždjaka koja se dvadeset godina održala na repertoaru, gostovala je 1992. u toj ulozi i u Splitu. Kritičarka Radija Split Nila Kuzmanić Svete, istaknula je kako je „brojni ljubitelji opere u gradu pod Marjanom pamte po interpretaciji Orffove Carmine burane, Lucie, Gilde, sjajne Olympie i Violette. Ovaj put Vlahovićeva je dočarala lik ove istinske žene, kakav lirsko kazalište do Verdija nije vidjelo, kao krhku parišku kurtizanu, koju ljubav posve preobrazi. Scenski nastup solistice zagrebačkog HNK-a odisao je ljepotom kao istinom, rijetko uostalom viđenoj na opernoj sceni uopće, uvjerljiv i proživljen. U novoj snazi i zvonkosti tona, te cjelovitosti ugođaja kojom je Vlahovićeva iznijela ovu partiju, s bogatim nijansiranjem i ekspresijom, osjeća se suradnja ove koloraturne sopranistice s našom proslavljenom zemljakinjom, primadonom Srebrenkom – Senom Jurinac. Treba još dodati da je pjevačica uskočila doslovno u posljednji čas – sat prije podizanja zastora.“
  
  
  
  
  Mira Vlahović nastupila je ponovno u Zagrebu u ožujku 1994. na premijeri nove režije Traviate Hrvoja Ježića pod ravnanjem Lorisa Voltolinija. Davor Schopf pisao je 14. ožujka u Vjesniku: „Mira Vlahović je pjevačica s pravim koloraturnim sopranom, čvrstim i snažnim. Njezina je Violetta cjelovit lik, donesen u svojim osnovnim naznakama. Dio publike koji voli glasovnu paradu, došao je na svoje u sigurnim koloraturama i s visokim 'es' na kraju glavne arije.“ Violettu je pjevala i u novoj režiji 2006. Gostovala je u SNG-u u Ljubljani i Mariboru a posebno izdvaja uspješno gostovanje s ansamblom splitske Opere 1990. u Španjolskoj, u Benidormu, u Amfiteatru L'Aiguera pred pet tisuća posjetitelja.

  Godine 1994. Mira Vlahović je na koncertu pjevala u manje poznatom Beethovenovu djelu – oratoriju Krist na Maslinovoj gori i prema Nenadu Turkalju u Vjesniku 27. siječnja, „suvereno je apsolvirala mjestimice izrazito nezahvalno pisanu sopransku dionicu obogativši je svojim nosivim zvonkim glasovnim materijalom.“ Godine1994. pjevala je Rosinu u premijernoj izvedbi Seviljskog brijača i okušala se u opereti kao šarmantna Hanna Glawary u Veseloj udovici Franza Lehára.

  

  
  
  
  Godina 1997. donijela je Miri Vlahović nastup u ulozi Tetke Henriette u operi Priče iz bečke šume Mire Belamarića 1935-2017) i paklenski tešku ulogu Konstanze na premijeri Mozartove opere Otmica iz saraja. Pokazala je neprijepornu glasovnu pokretljivost i prema Davoru Schopfu u Vjesniku 22. studenoga 1997., „Miri Vlahović i njezinu osebujnom glasu Mozart, kao skladatelj, najbolje leži, pa je ovo uz Kraljicu noći u 'Čarobnoj fruli', njezino najbolje ostvarenje u Zagrebu.“

  U veselijem repertoaru Mira Vlahović je svojoj već poznatoj razigranoj Puccinijevoj Musetti dodala 2003. Lizinku na premijeri istoimene opere Ivana pl. Zajca i Primadonu Corillu u Donizettijevoj operi Kazališne zgode i nezgode. I kao Lizinka opet se istaknula virtuoznim koloraturama ali i izrazito lijepim dinamičkim prijelazima.
  
  
  
  
  Nakon što je i u Zagrebu 2005. pjevala Gildu, 2007. učinila je velik odmak – pozabavila se biennalskim repertoarom. U djelu Fabularium animale Sergija Foretića (1940.) bila je Vrabac a u djelu Zorana Juranića (1947.) Pingvini Gospođa Barilla. Sljedeće godine, 2008., repertoarno se vraća prošlosti i prihvaća se dramske uloge u zaboravljenoj operi Mirjana (praizvedba je bila s velikim uspjehom 1937. u Olomoucu) pomalo i zaboravljenog hrvatskog skladatelja Josipa Mandića (1883-1959) koji je djelovao u Pragu i tamo bio cijenjen. U njoj pjeva Mirjanu i Miru. Te je godine postala i prvakinja Opere.

  
  
  
  Nakon što je u ožujku 2006. proslavila 25 godina umjetničkog djelovanja kao Violetta, tridesetogodišnjicu umjetničkog djelovanja Mira Vlahović obilježila je u kolovozu 2013. u opereti opernih zahtjeva – kao Rosalinda u Šišmišu Johanna Straussa. U listu Zajedništvo 14. kolovoza 2013. John Čaldarević je napisao: „I ovom prigodom naša primadona nam je priuštila svekoliki glazbeni užitak. Ulozi koja iziskuje prije svega glasovnu predispoziciju, od vrlo lirskih momenata do snažne dramatike protkane elementima humora, odn. dovoljno snažan sopran, koji svoj puni potencijal iskaže u sceni sa arijom mađarskog Čardaša, primadona Vlahović je potpuno udovoljila začinivši svaku scenu svojom snažnom osobnošću, sceničnošću, savršenom glumom, osobitim šarmom i nadasve ljepotom u živopisnim kostimima koji su joj savršeno pristajali. U toj ulozi okušale su se mnoge svjetske primadone, pa ju je gospođa Vlahović smatrala idealnom za proslavu svoje visoke obljetnice.“

  35. obljetnicu umjetničkog djelovanja obilježila je Mira Vlahović u rodnom Zaprešiću u novoobnovljenom multimedijskom prostoru Vršilnici Gala koncertom opernih arija uz pratnju glasovira i uz sudjelovanje gostiju.

  
  
  
  Smatrajući da u svojemu glasu ima dovoljno dramskog prizvuka, Mira Vlahović je 2017. pjevala Evu u Zajčevoj operi Nikola Šubić Zrinjski te time završila opernu karijeru.

  Mira Vlahović priređivala je koncerte raznog karaktera, od duhovne glazbe do izvornih narodnih pjesama, najčešće međimurskih, uz Tamburaški orkestar HRT-a. Bila je sudionik brojnih humanitarnih koncerata i čest gost raznih TV glazbenih emisija. Izdala je i četiri CD-a. Uz navedene i CD Vokalna lirika hrvatskih i svjetskih skladatelja uz pratnju glasovira. Posljednji je Album duhovne glazbe pod nazivom Četiri stoljeća duhovne glazbe uz pratnju orgulja. Dobitnica je Nagrade grada Zaprešića za 2000. i Prve nagrade publike Grof Čikulin na festivalu Lužnica u smiraj ljetnih noći 2011.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri