Veličanstvena Čikeševa izvedba

68. Splitsko ljeto; Giuseppe Verdi: Simon Boccanegra, Peristil, 14. srpnja 2022.

• 

  Splitsko ljeto, najznačajniji hrvatski ljetni kulturni festival, u svome je 68. izdanju otvoreno premijernom izvedbom Verdijeve opere Simon Boccanegra i to na veličanstvenom carskom Peristilu. Umjetnost je ponovno iz kazališne kuće izašla na splitske trgove, ulice, na jedinstvene ljetne pozornice, među Splićane i njihove mnogobrojne goste kako bi iznova, u ovo vrijeme nesigurnosti i neizvjesnosti, okrijepila izmučeni ljudski duh. Desetljećima je već to misija ovog iznimnoga festivala koji na svome programu nudi operne, dramske i baletne predstave, koncerte i izložbe te druge kulturne sadržaje. Svojom je tradicijom, formom i kvalitetom ucrtan ne samo na hrvatsku nego i na europsku kulturnu kartu.

  

  Kroz povijest su ga obilježile iznimne kreacije brojnih hrvatskih i inozemnih umjetnika, pa se i od onih koji nastavljaju njihovim stopama očekuje mnogo. Teret je to koji nosi svaki glazbenik koji staje na Peristil, a poseban svojevrsni umjetnički test za operne pjevače. Ove ga je godine s iznimnim uspjehom položio nacionalni prvak Ivica Čikeš, veličanstveno portretirajući Jacopa Fiesca, ogorčenog i žalosnog oca „rastrgana duha“. Svoju je ariju A te l'estremo addio... Il lacerato spirito donio u maniri najvećih svjetskih zvijezda svoga faha; njegovo je fraziranje bilo besprijekorno, vokal zvonak, raskošan i u svakome trenutku primjeren i uzoran, a gluma takva da zaista, barem na čas, iskreno suosjećate s nesretnim ocem. Da je te večeri ponudio samo takvu izvedbu arije, a cijelu je ulogu izveo usredotočeno, glasovno, muzički i scenski primjerno, dao nam je mnogo više nego što ponekad doživimo tijekom cijele operne izvedbe.
  
  

  Svoj je umjetnički zadatak poslovično pouzdano odradila i sopranistica Daniela Schillaci u ulozi Amelije Grimaldi. Osobito se svidjela u furioznim i energičnim odlomcima, dok bismo u lirskim frazama na trenutke poželjeli više legata, mirnije i oblije vokalne linije. Njezin je značajan umjetnički adut u dosadašnjim splitskim nastupima bila neusiljena i izražajna gluma, koja se ovom prilikom u izvjesnoj mjeri gubila u čestim direktnim kontaktima s dirigentom. Njezinoj bismo Ameliji više povjerovali da nije bilo toga straha od kiksa na otvorenoj sceni.

  Ista se primjedba odnosi i na tenora Maxa Jotu koji je tumačio lik Gabriela Adorna, mladoga buntovnika zaljubljenog u Ameliju. Glazbenik kojega je splitska publika već upoznala kao pjevača ugodnog i dotjeranog tona te sigurnoga nastupa, ovoga je puta i na muzičkom i na glumačkom planu ostao pomalo rezerviran, osobito u prvom dijelu predstave. U drugom je pak dijelu bio raspjevaniji i scenski prisutniji.

  

  Činjenica da baritona Elia Fabbiana, nositelja naslovne uloge spominjemo tek sada, govori ponešto o njegovom umjetničkom učinku u predstavi. Jednako kao i tenor Jota, Fabbian je u prvom dijelu predstave bio djelomično suzdržan i pomalo odsutan. Ta se svojevrsna dekoncentracija odrazila i na vokalnu liniju u kojoj se mjestimice javljao tremolo. Drugi dio predstave donio je sigurniji, uvjerljiviji i dojmljiviji nastup u kojemu je Fabbian pokazao i dokazao svoju umjetničku, osobito pjevačku kvalitetu.

  Intrigantnoga je i glumački autentičnoga Paola Albianija utjelovio Ozren Bilušić, a Božo Župić je ponudio raspjevanu i bogato obojanu dionicu ništarije Pietra. Uspjehu predstave doprinijeli su i Špiro Boban kao Kapetan te Barbara Sumić u ulozi Amelijine družice.

  

  Raspoloženim ansamblom splitske opere znalački je i sugestivno upravljao dirigent Ivo Lipanović. Orkestar je pod njegovim vodstvom zvučao uistinu impresivno. Širokim dinamičkim rasponom, očaravajućim bojama, preciznošću i angažiranošću svirači su bili mnogo više od pratnje pjevačima – usuđujemo se reći da je orkestar te večeri nosio glavnu ulogu i bio svojevrstan pokretač događanjima na sceni. I zbor splitske opere (zborovođa Veton Marevci) bio je na razini zadatka; premda u manjoj ulozi, svoje su glumačke i pjevačke zadaće izveli uredno i predano. Vjerujemo da će u budućnosti biti više vremena za daljnji rad na samoj kvaliteti zvuka.

  

  Svoju viziju ove fascinantne partiture koja vješto združuje elemente povijesno-političke drame i ljudske tragedije ponudio nam je redatelj Krešimir Dolenčić. Jednostavnim je i jasnim jezikom uspostavio čiste i precizne odnose među akterima na sceni, a samu je radnju zadržao u (izmaštanoj) kasnosrednjovjekovnoj Genovi. U tom je kreativnom procesu imao značajnu podršku scenografa Andreja Stražišara, koji je s tek par intervencija u prostoru, video-projekcijama u majstorskoj izvedbi Ivana Lušičića Lika te vještim oblikovanjem svjetla Vesne Kolarec stvorio ambijent koji snažno podržava i upućuje na samu radnju, ali je u svakome trenutku toliko privlačan i dojmljiv da može funkcionirati i samostalno kao predivna slika (bez zvuka). Vlastitom se, vrlo uspjelom interpretacijom odjeće toga vremena u takav koncept uklopila i kostimografkinja Tea Bašić.

  

  Zaključno kažimo kako je Splitsko ljeto u svome 68. izdanju otvoreno predstavom visoke umjetničke razine, kakvu na koncu festival takvoga statusa i zaslužuje. Ostaje ipak dojam da je nedostajalo nešto više angažmana, odvažnosti i posvećenosti pojedinih aktera kako bi izvedba zaslužila mjesto među onim neponovljivim i izvanrednim festivalskim opernim ostvarenjima.
  
  © Marijo Krnić, OPERA.hr, 28. srpnja 2022.

   

   

Piše:

Marijo
Krnić