Posljednje remek-djelo skladateljskog genija

140. obljetnica praizvedbe opere Parsifal Richarda Wagnera; Nastanak i praizvedba

• O djelu

  S Prstenom Nibelunga jedno razdoblje u Wagnerovoj umjetnosti je završeno. Više nije bio oduševljen filozofskim idejama Friedricha Wilhelma Nietzschea (1844-1900), kojega je upoznao još 1868. u Leipzigu i s kojim su on i supruga Cosima (1837-1930), kći Franza Liszta, u Baselu blisko prijateljevali, i postaje mu protivnik. Vraća se u svijet kršćanskih legendi o gralskim vitezovima i počinje raditi na Parsifalu. Bavi se njime četiri godine, boraveći često u Italiji zbog lošeg zdravlja. Njegov glazbeni jezik postaje pročišćeniji, ali u idejnom smislu taj, kako ga je sam nazvao, „svečani posvetni prikaz“ – Ein Bühnenweihfestspiel – krajnji je izraz njegova misticizma. I druge su svečane igre u Bayreuthu održane da bi na njima prije 140 godina, 26. srpnja 1882. bio praizveden Parsifal. Nakon završetka festivala, Wagnerovi su otišli u Veneciju ondje provesti zimu.

  Prvi Wagnerov izvor za Parsifala bio je istoimeni ep Parzival njemačkog viteza i  pjesnika, jednog od najvećih epskih pjesnika svojega vremena, Wolframa von Eschenbacha, koji je živio od oko 1170. do oko 1220. godine. Kao Minnesänger, Wolfram je napisao i neke od najljepših stranica lirske poezije. Wolframovo djelo obrađuje jednu bretonsku legendu o kralju Arthuru gdje se spominje vitez Parzival. Poticaj za prizor s Blumenmädchen – cvjetnim djevojkama – Wagneru je dao ep Alexanderlied  koji je o životu Aleksandra Velikog sastavio svećenik Lambrecht između 1150. i 1170. godine. Ime Parsifal, pogrešno izvedeno iz arapskog „falparsi“, u njemačkom prijevodu „reiner Tor“, što bi se moglo prevesti i „siromašan duhom“, ali se u našim tekstovima o djelu upotrebljava u doslovnom prijevodu „nevin-lud“ (a to može imati drukčije značenje), uzeo je iz jednog zapisa pisca i novinara Josepha Görresa (1776-1848). Wagner je nadahnuće za svoj spjev našao i u djelu Perceval le Gallois ou Conte du Graal francuskog pjesnika i trubadura Chrétiena de Troyesa iz godine 1190. te iz velškog manuskripta iz 14. stoljeća Mabinogion.

  Wagner je prvi put u Lohengrinu govorio o „posudi čudesnog blagoslova“ i to ga je potaknulo na razmišljanje o svetom gralu. Baveći se za progonstva u Zürichu planovima za kršćansku dramu Isus Nazarećanin i budističku Pobjednik (koje nikada nisu izvedene), dublje se predao razmišljanjima. Već ćemo u prvom nacrtu Tristana i Izolde naći Parsifala koji luta svijetom tražeći gral. „A zatim, jednoga dana,“ piše Wagner, „kućica se zazelenjela... ptice propjevale... Ispunjen time, najednom rekoh sam sebi da je danas Veliki petak. Od boravka u Marienbadu nisam se bavio tim spjevom, ali sada je njegov sadržaj ovladao mnome te sam brzo koncipirao cijelu dramu, podijelio je u tri čina i površnim potezima skicirao."

  U daljnjem radu Wagner se sve više udaljavao od Wolframa, uspostavljala se neraskidiva veza koplja i grala, stvarao se lik Kundry, tizijanske Venere, i uskoro nakon autorova povratka iz Italije u Bayreuth i kratkog prekida, u travnju 1877. dovršen je Parsifal – spjev u dijalogiziranoj prozi. U usporedbi s ranijim majstorovim djelima, odlikuje se jasnim pjesničkim jezikom. Od triju činova različite duljine, prvi je najveći problem. Duga Gurnemanzova priča dovodi radnju gotovo do zastoja. Drugi čin zaoštrava sukob, a treći donosi odgovarajuće rješenje.

  Prošle su trideset dvije godine od prvog Wagnerova susreta s Parsifalom u Marienbadu, spjev je bio dovršen i skladatelj je počeo skicirati glazbu. Doduše, već za same izrade pjesničkog djela pronašao je neke glazbene motive, primjerice glavnu temu predigre. Pisao je tada svojemu zaštitniku i financijeru, bavarskom kralju Ludwigu II. (1845-1886): „Ako mi zla sudbina ostavi toliko vremena da dovršim Parsifala, bit će to moja posljednja pobjeda nad životom.“

  Osnovu djela brzo je stvorio, a zatim je prišao instrumentaciji u koju je uložio sve svoje snage i pomno pisao svaki takt. Naposljetku, u siječnju 1882. „svečani posvetni prikaz“ bio je gotov i nakon duljih pregovora izveden je u Bayreuthu.

  Wagnera je svakako osobito privukao lik Kundry. I tu je napravio neke preinake u odnosu prema izvorima iz kojih je crpio. Najčudesniji proizvod Wagnerove mašte, ta „svjetski demonska žena“ između vatrene čulnosti i duboke poniznosti, divlje mržnje i hladnog asketizma, Venera je i Elizabeta u istom liku. Prema Wagneru, osuđena je zato što se nasmijala pred licem Spasitelja dok je nosio križ. Ona traži oprost, služeći gralskim vitezovima kao glasnica koja jaše na hitrom konju. Ali kletva koja joj prijeti vraća je s vremena na vrijeme Klingsoru koji je pretvara u prekrasnu ženu i vodi u svoj vrt da bi mamila gralske vitezove i vodila ih u propast. Može je osloboditi samo onaj tko odoli njezinoj kušnji. Na kraju, oslobodit će je Parsifal, neiskusno dijete prirode, i ona će se krstiti.

  

  Jednostavnost, jasnoća i sažetost u izrazu glavne su značajke Parsifala, odraz zrelosti i iskustva velikog majstora. Istodobno jasan i tajanstven, transcendentalan, a u drugom činu poglavito senzualan, bogatog melodijskog nadahnuća i pregledan, „svečani posvetni prikaz“ doseže vrhunac u trećemu činu. Iz jednostavnih motiva izrasta zamamna čistoća prirode, i čar Velikog petka dobiva umjetnički odraz u orkestru jedinstvena nadahnuća. Već prvi taktovi predigre otkrili su uzvišenu svečanost glazbe, a gotovo bestjelesni lebdeći motiv ljubavne gozbe dao joj je pečat i skladateljevu osobnu oznaku – ljubav, vjeru, nadu. „Vidiš, sine moj, tu vrijeme postaje prostor“, kaže Gurnemanz Parsifalu, a glazba potvrđuje njegove riječi tijekom svečane sakralnosti uzvišena širokog adagia, jedinstvenog u povijesti glazbe.

  

  
  
  Wagner je dao upute za izvedbu djela: „Najveću pozornost treba posvetiti jasnoći jezika. Strastvena fraza može djelovati zbunjujuće i odbojno, ako njezin sadržaj ostane neshvaćen. A da bi se taj logički sadržaj mogao shvatiti, mora i najmanji dio rečenice odmah biti jasan i razumljiv: ispušten prefiks, progutani sufiks, neki ispušten slog... odmah zamrse potrebnu jasnoću. To se prenosi i na melodiju u kojoj nestajanjem glazbenih dijelova preostaju samo pojedini akcenti. Što je strastvenija fraza, oni počinju djelovati sve čudnovatije i smješnije.“            

  Praizvedba

  Prva izvedba Wagnerova svečanoga posvetnog prikaza – Ein Bühnenweihfestspiel – namijenjenog isključivo prikazivanju u Bayreuthu, bila je 26. srpnja 1882. Bavarski kralj dao je Wagneru na raspolaganje zbor i orkestar svoje Dvorske opere u Münchenu, na čelu s velikim njemačko-židovskim dirigentom Hermannom Levijem (1839-1900). U orkestru je bilo 107 svirača. Parsifala je pjevao njemački herojski tenor Hermann Winkelmann (1849-1912), Amfortasa njemački bas Theodor Reichmann (1849-1903), Gurnemanza slovenski bas Emil Škarja, koji je svjetsku karijeru postigao kao Emil Scaria (1838-1886). Kundry je bila glasovita austrijska sopranistica Amalie Materna (1844-1918), koju je Ivan pl. Zajc otkrio kao operetnu subretu u Grazu i za nju skladao svoju operu Boissyska vještica praizvedenu  1866. u Carl-theateru u Beču. Titurel je bio njemački bas-bariton August Kindermann (1817-1891), a Klingsor njemački bariton Karl Hill (1831-1893). Parsifal je tada izveden šesnaest puta. Na scenu ga je postavio sam Wagner, koji je na posljednjoj izvedbi 29. kolovoza ravnao posljednjim prizorom. Scenografi su bili Max Brückner (1836-1919) i  rusko-njemački slikar i pisac Paul von Joukowski (1845-1912), koji je pripadao najbližim Wagnerovim suradnicima. Sudeći prema nekim sjećanjima, najveći uspjeh na praizvedbi postigao je Scaria, koji je 1884. sudjelovao i na prvoj koncertnoj izvedbi odlomaka iz djela u Londonu. Godine 1893. Amfortasa je pjevao hrvatski bariton Josip Kašman, u svijetu poznat kao Giuseppe Kaschmann, a 1899. Kundry je na Bayreuthskim svečanim igrama bila velika hrvatska umjetnica Milka T(e)rnina (1863-1941).

  
  
  „Für Dich – Za Tebe“, napisao je autor i posvetio svoje velebno djelo supruzi Cosimi. I ona je željela da ono zauvijek ostane u Bayreuthu. Wagner je, naime, dopustio da se koncertno izvedu neki odlomci iz prvoga i trećega čina, a izričito je zabranio da se u tom obliku izvede drugi čin. Tako je zabranio i izvedbu svojega svečanog posvetnog prikaza izvan Bayreutha barem trideset godina, do 1913. No on je ipak izveden 1903. u Metropolitanu.

  Unatoč zabrani Wagnerove udovice da se Parsifal ne izvodi izvan Bayreutha, pritisak javnosti da se djelo čuje i izvan autorova svetišta rezultirao je prvom izvedbom u Metropolitanu 24. prosinca 1903. Realizirala ga je skupina mladih tridesetogodišnjaka (i nešto više) i desetak godina starija Milka Ternina koji su se već potvrdili u Bayreuthu. Dirigirao je njemački dirigent Alfred Hertz (1872-1942). U naslovnoj ulozi nastupio je njemački tenor Alois Burgstaller (1872-1945) kojega je upravo Cosima Wagner hrabrila da se posveti pjevanju. Nizozemski bariton Anton van Rooy (1870-1932) pjevao je Amfortasa, a Kundry je bila  Milka Trnina  koja je tu ulogu pjevala devet puta. Prema Cosiminoj naredbi, sve četvero prognano je iz Bayreutha. Gurnemanza je pjevao američki bas njemačkog podrijetla Robert Blass (1867-1930) a Klingsora njemački bariton Otto Goritz (1873-1929).  Poznati umjetnici, francuski bas Marcel Journet (1868-1933) i američka mezzosopranistica Louise Homer (1871-1947) pjevali su Titurela, odnosno Glas.

  

  Godine 1913. Parsifal je izveden u Zürichu i pobudio je isto zanimanje i postigao isti velik uspjeh kao na praizvedbi. Naravno, nastavio se izvoditi u svim zemljama i gradovima, ali ne može se ne priznati kako je organski povezan s Bayreuthom. Zvuk iz dubine, koji se u partituri traži, svjedoči da je zamišljen za izvedbu u njemu. 
  
  
  
  Hrvatska premijera Parsifala bila je 28. travnja 1922. u Narodnom kazalištu u Zagrebu. Dirigirao je Milan Sachs, redatelj je bio dr. Branko Gavella. Nacrte za dekoraciju i kostime dao je Tomislav Krizman. Parsifal je bio češki tenor Zdeñek/Zdenko Knittl, Kundry poznata wagnerijanka Vika Engel, Amfortas Robert Primožič, Gurnemanz  Arnold Flögl, Klingsor Edudja Gormanov, a Titurela je pjevao budući veliki Gurnemanz - Josip Križaj. U novije vrijeme, 2011., u Zagrebu je  Parsifal ponovno premijerno izveden. Dirigent je bio posljednji velik poznavatelj Wagnera u nas – Nikša Bareza.

  

  Najpoznatiji  hrvatski svjetski tumač likova u Parsifalu poslije Milke Trnine i Josipa Kašmana bila je Dunja Vejzović. Dunja Vejzović je Kundry uvrstila u repertoar 1977. u Baselu. Tri ju je sezone - 1978., 1979. i 1980. uzastopce pjevala na Bayreuthskim svečanim igrama, zatim na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu, na mnogim drugim velikim scenama uključujući milansku Scalu, Bečku državnu operu i Teatro Colon u Buenos Airesu. Bila je izbor Herberta von Karajana za studijsku snimku opere za DGG – Deutsche Grammophon, nastalu 1981. s Peterom Hofmannom u naslovnoj ulozi uz Berlinsku filharmoniju koja je dobila Grand prix du disque. Postala je jedna od vodećih svjetskih wagnerijanskih pjevačica. Godine 1979. proglašena je najboljom Kundry na svijetu, a za snimke Kundry 1981/1982. te Ortrud 1984. dobila je nagradu Orphée d'or – Fanny Heldy koja nosi ime po slavnoj belgijskoj sopranistici. Osamdesetih godina prošloga stoljeća bila je zacijelo vodeća svjetska interpretatorica Kundry. Posljednji ju je put pjevala 1990. u Hamburgu i 1992. u Houstonu u intrigantnoj režiji Roberta Wilsona.

  U njemačkim kazalištima Kundry su pjevale i Đurđa (Georgine von) Milinković i Nada Puttar-Gold. Tomislav Neralić pjevao je Titurela, Amfortasa i Klingsora u Bečkoj državnoj operi, Njemačkoj operi u Berlinu i na brojnim gostovanjima. Berislav Klobučar dirigirao je Parsifalom u Bečkoj državnoj operi, Lovro Matačić u mnogim talijanskim gradovima, Nikša Bareza u milanskoj Scali. Jedna od novijih hrvatskih umjetnica u svijetu - Martina Tomčić, pjevala je Kundry na Tirolskom festivalu u Erlu pod ravnanjem Gustava Kuhna i ta je izvedba 2007. zabilježena na CD-u gramofonske tvrtke col legno.

  Nepunih godinu dana poslije praizvedbe svojega posljednjeg djela, Wagner je umro 3. veljače 1883. godine od srčanog udara u renesansnoj palači iz 16. stoljeća na Canalu grande, Ca' Vendramin. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Bayreuth i pokopani u vrtu vile Wahnfried.

  

  
  

  Tako je u gradu na laguni završio život autora kojemu su se za života strastveno divili ili ga isto tako oštro kritizirali. Naravno, onih prvih bilo je više, mnogo više. Bilo ih je toliko da je nekoliko desetljeća Wagner bio na najvišem pijedestalu popularnosti.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 12. srpnja 2022.

Piše:

Marija
Barbieri