Nakon više od četiri desetljeća Simon Boccanegra vraća se na Peristil

Povijesni osvrt na nastanak, praizvedbu i izvedbe Verdijeve opere Simon Boccanegra u Hrvatskoj ususret novoj premijeri opere 14. srpnja 2022. na splitskom Peristilu u sklopu 68. Splitskog ljeta

• U veljači 1856. budući talijanski kralj Vittorio Emanuele (1820-1878), tada kralj Piemonta, Savoje i Sardinije, na preporuku svojega prvog ministra, grofa Camilla Cavoura (1810-1861) odlikovao je Verdija naslovom viteza za zasluge u promicanju ideje ujedinjenja Italije. Verdi je sva ta priznanja, i ona sve veća koja su slijedila, nerado prihvaćao, jer je prije svega bio zaokupljen umjetničkim stvaranjem. Nije ga napuštala misao o skladanju Kralja Leara (koja ga je opsjedala cijeloga života a nikada je nije ostvario). U ožujku 1856. došao je u Veneciju i prihvatio ponudu Teatra La Fenice da za nj sklada novu operu. U ruke mu je dospjelo djelo španjolskog dramatičara Antonija Garcíe Gutiérreza (1813-1884) nastalo 1843., Simón Boccanegra. Neobična životnog puta – nakon studija medicine u Madridu, prevođenja drama Eugenea Scribea i Alexandrea Dumasa oca, s namjerom da se unovači, Gutiérrez je 1836. postigao iznenadni uspjeh dramom Trubadur (El Trovador) koja je također zainteresirala majstora iz Busseta. El Trovador mu je donio slavu i uspjeh i uvrstio ga u vodeće ličnosti španjolskog romantizma.

  U Gutiérrezovu romantičnom stilu zapletena sadržaja s povijesnim konotacijama, s jasno ocrtanim likovima i njihovim međusobnim sukobima, s istančanom analizom emocija ženskih osoba, s mnogim iznenadnim obratima, a poglavito u naslovnom liku dužda pučanina koji je još u 14. stoljeću pred sobom imao viziju ujedinjene Italije, Verdi je našao poticaj za novu operu. U Simonovoj snažnoj osobnosti osjetio je čovjeka iz naroda koji zdravim instinktom i bistrom dalekovidnošću vidi sreću svoje zemlje u izmirenju Venecije i Genove, u miru i u izbjegavanju stalnih ratova zbog tuđih interesa. Italija se borila za ujedinjenje, a tome je cilju i Verdi težio cijelim svojim bićem. A ta je Italija u njegovo vrijeme bolovala od istih društvenih i političkih trvenja kao i pet stoljeća prije. Zato je i Simon Boccanegra za Verdija domoljuba bio simbol poziva za ujedinjenjem. S druge strane, u taj je lik mogao unijeti dosta autobiografskog, ali i ono što ga je stalno zaokupljalo – misao o neumitnosti sudbine. I na kraju, sam Simonov lik - najprije mladi gusar a zatim odgovoran državnik i nježan otac, sadrži bogatu skalu psiholoških proživljavanja i dramatičnih sukoba s okolinom, što je samo po sebi zahvalno tkivo za skladanje intenzivnog i dinamičkog glazbeno-scenskog panoa, kao i za stvaranje veličanstvenog lika i velike uloge za bariton. 

  Može se pretpostaviti da je Verdi poznavao i tragediju istog naslova genoveškog  povjesničara i dramatičara Michelea Giuseppea Canalea (1808-1890) iz godine 1833., jer su obojica bili vatreni pristaše najvećeg sina Genove u 19. stoljeću - Giuseppea Mazzinija (1805-1872), duhovnog vođe talijanskog Risorgimenta. Verdi je napravio sažetak teksta i povjerio dugogodišnjem suradniku Francescu Mariji Piaveu (1810-1876) da mu napiše libreto. Nezadovoljan Piavinim libretom, zamolio je pjesnika, pisca i političara Giuseppea Montanellija (1813-1862), koji je bio u progonstvu u Parizu, da ga popravi, a obratio se za savjet i dramskom piscu Antoniju Sommi (1809-1864). Došao je u sukob s cenzurom kojoj se nije sviđao glavni lik s idejom ujedinjene Italije. Tvrdoglav i uporan, Verdi nije popuštao. Sam je unio neke promjene u libretu  i jednostavno obavijestio Piavea da je to bilo nužno pa se, ako ne želi, ne mora potpisati kao autor. Venecijanski pjesnik koji mu je bio odan i podložan, složio se sa svime što je skladatelj učinio.
  
  Simon Boccanegra je tragična priča o ocu i njegovoj izgubljenoj i ponovno pronađenoj kćeri u razjedinjenoj Italiji 14. stoljeća u kojoj su plamtjele oštre borbe između guelfa - pristalica papinske politike, i gibelina - pristaša vlasti njemačkih careva. Posljedice takve borbe za prestiž i dominaciju između crkvene i svjetovne vlasti osjećale su se i u malim gradovima-republikama kao što su bile Pisa, Venecija i Genova. Unutarnje pobune bile su česte, bilo je i pravih ratova između tih gradova-država i, naposljetku, pobjedom na moru i uništenjem mletačke flote Genova je postala prva europska pomorska sila.

  
  
  Prolog operi događa se 23. rujna 1339. kad je narod svečano izabrao pučanina Simona iz bogate trgovačke obitelji (rođenog oko 1301.), gusara u službi republike Genove, za prvog genoveškog dužda. Iako prema svemu sudeći Simon nije s oduševljenjem prihvatio izbor za dužda, kao pravi narodni poglavar - abbate del popolo, sve je poduzimao kako bi ugušio mržnju i osvetoljubivost između patricija i puka i svome je gradu-državi podario mir i omogućio privredni procvat i rast. Unatoč tome, 23. prosinca 1344. postao je žrtvom zavjere, morao je napustiti Genovu i skloniti se u Pisu. Nakon neprekidnih krvavih političkih previranja i stalnog izmjenjivanja vlasti, 15. studenoga 1356. uspio se ponovno domoći duždevih ovlasti. 

  

  Vanjskoj slavi kontrapunktira Simonova bol. Njegova zaručnica Maria je mrtva a njihovoj kćeri izgubio se svaki trag. Marijin otac - u operi Jacopo Fiesco, u povijesti Andrea Grimaldi, također iz bogate trgovačke obitelji, zakleti je Simonov neprijatelj. Kći Simona i Fiescove kćeri zapravo je živa pod imenom Amelia Grimaldi. Zaljubljena je u plemića Gabrielea Adorna (1320-1383) i Simon smatra da će brak između njegove kćeri, pučanke, i plemića donijeti Genovi mir. Ali sreća je kratkotrajna; otrov koji je Simonu protivnik usuo u pehar djeluje. Dužd blagoslivljajući mladence povjerava Fiescu  posljednju želju – neka Gabriele Adorno postane novi dužd. Skupljeni narod oplakuje Boccanegrinu smrt. Simon je otrovan 13. ožujka 1363. godine. Kao četvrti genoveški dužd, Adorno je to bio do 1370.

  

  
  
  Simon Boccanegra praizveden je u Teatru La Fenice u Veneciji 12. ožujka 1857. Naslovnu ulogu tumačio je Leone Giraldoni (1824-1897), jedan od Verdijevih omiljenih baritona, pjevač topla i ujednačena glasa, profinjena osjećaja za stil i  znalačkog vođenja fraze, k tome plemenita i dostojanstvena scenskog nastupa, budući prvi interpret Renata u Krabuljnome plesu i profesor na moskovskom Konzervatoriju.  Praizvedba je doživjela neuspjeh. Točnije, djelo nije  prihvatila publika, ali kritika je bila puna hvale za operu. Tako je izvjestitelj novina Gazzetta Musicale di Milano  ispravno osjetio kako to nije djelo koje se može odmah prihvatiti. Istaknuo je da je glazba vrlo profinjena i puna finih psiholoških nijansi te dodao da je riječ o jednoj od najljepših Verdijevih tvorbi. I drugi su bili istoga mišljenja. Osjetili su neke nove aspekte i Verdijeve glazbe i njegove operne dramaturgije koji su se bitno razlikovali od onih u njegovim do tada skladanim operama. Glazbene zamisli bile su raznovrsnije, a instrumentacija bogatija. Sam Verdi ocijenio je praizvedbu monotonom i hladnom i pisao je prijateljici grofici Clari Maffei (1814-1886), u čijem su se salonu u Milanu okupljale viđenije osobe iz talijanskog kulturnog i umjetničkog života: „Boccanegra je bio gotovo veći fijasko u Veneciji nego Traviata. Mislio sam da sam skladao nešto dosta dobro, ali čini se da sam pogriješio.“

  Prošle su dvadeset tri godine. Za Verdijem su bili Krabuljni ples, Moć sudbine, Don Carlos, Aida i Requiem. Izdavač Giulio Ricordi (1840-1912) predložio mu je da uvede neke izmjene u partituri Simona. U početku se skanjivao. Mislio je da je bolje završiti karijeru s Aidom i Requiemom nego preradbom. Ricordi je bio uporan. Verdi  je imao visoko mišljenje o vrijednosti djela, ali je shvaćao da u njemu ima nedostataka. I naposljetku je pristao. Izvršio je neke manje izmjene i dodao veličanstveni prizor u Vijećnici koji će postati ključan. Ricordi mu je nudio najbolje izvođače. Verdi je odgovarao kako za Simona nisu dovoljni samo glasovi; potrebne su snažne umjetničke osobnosti, izvrsni glumci: za Fiesca glas poput čelika, Amelia mora biti skromna, povučena vitka mlada djevojka, a za Boccanegru je potrebna strastvena, žarka,  ponosna osoba s izvanjskim mirom i dostojanstvom.

  Ricordi je predložio da mu u preradbi pomogne Arrigo Boito (1842-1918), budući autor genijalnih libreta Otella i Falstaffa. Boito se najprije nećkao jer nije želio ispravljati tuđa djela a i smatrao je da je postojeći libreto na klimavim nogama, ali je naposljetku pristao. Književnik profinjena ukusa zadržao je samo osnovno iz Gutiérrezove drame, a duh djela prilagodio je duhu vremena i vlastitom poimanju opernog libreta.

  Verdi je zimu 1880/'81. proveo u palači Doria u Genovi, rodnome gradu svojega dužda i dao se na posao. Dva su umjetnika blisko surađivala i dopisivanje je postalo učestalo.

  Nastalo je remek-djelo koje je na praizvedbi u Scali 24. ožujka 1881. postiglo golem uspjeh. Dirigirao je najbolji verdijanski dirigent vremena Franco Faccio (1840-1891). Tri glavne uloge tumačili su vodeći umjetnici onoga doba. Francuski bariton Victor Maurel (1848-1923), poznat po iznimnoj kreativnosti, budući Jago i Falstaff, pjevao je Simona. Najslavniji talijanski herojski tenor Francesco Tamagno (1850-1905), poznat po sjajnom i snažnom visokom registru, budući Otello, pjevao je Gabrielea. A Fiesco je bio jedan od najvećih basova 19. stoljeća - Poljak Edouard de Reszke, pravim imenom Edward Mieczislaw (1853-1917), koji je debitirao 1876. pod Verdijevim ravnanjem u ulozi Kralja u prvoj pariškoj izvedbi Aide. Austrijsko-talijanska sopranistica Anna d'Angeri, pravim prezimenom Angermayer (1853-1907), koja je pjevala Ameliju, malo je poznata jer je njezina karijera zbog udaje kratko trajala. Gledalište je bilo rasprodano deset večeri uzastopce.

  Ali, unatoč uspjehu, Simon Boccanegra nije zasjeo u repertoar i trebalo je proći pola stoljeća da bi se u nj trajno vratio. Tome je pridonio poznati austrijsko-češki pjesnik i pisac Franz Werfel (1890-1945), koji je svojim prepjevima Verdijevih libreta započeo kasnijih dvadesetih godina prošloga stoljeća tzv. Verdijevu renesansu.
  
  U preradbi Franza Werfela u prijevodu Milana Sachsa kao Simone Boccanegra opera je prvi put izvedena u Hrvatskoj u Narodnom kazalištu u Zagrebu  14. svibnja 1931. Dirigirao je Oskar Jozefović (1890-1941), režirao gost iz Beča prof. August Markowsky, a podjela uloga bila je sjajna. Vodeći verdijanski bariton toga doba Drago Hržić (1896-1978) pjevao je Simona, Zinka Kunc, tada udana Vilfan (1906-1989), Ameliju (tu je ulogu poslije pjevala i u Metropolitanu), Mario Šimenc (1896-1958) Gabrielea, Aleksandar Griff (1887-1962) Fiesca, a Marko Vušković (1877-1960) Paola.
  
  
  

  Nakon Drugoga svjetskoga rata opera je izvedena 12. kolovoza 1978. na  Peristilu u sklopu Splitskog ljeta pod ravnanjem Nikše Bareze, u režiji Tomislava Kuljiša, scenografiji Zvonka Šulera, koja je minimalno zadirala u izvorni ambijent Peristila, s kostimima Marike Danč. Glavnu ulogu tumačio je nezaboravni Ferdinand Radovan. U toj sjajnoj realizaciji opere sudjelovali su Božena Ruk-Fočić (a godinu dana poslije Cynthia Hansell-Bakić) kao Amelia, Ivan Sancin pjevao je Fiesca, Krunoslav Cigoj Gabrielea, a Tomislav Neralić Paola. Prema mnogim mišljenjima, u cjelokupnosti ostvarenja bila je to najbolja glazbeno-scenska izvedba Verdija u nas.

  Nakon više od četiri desetljeća Simon Boccanegra vraća se na Peristil da bi 14. kolovoza pod ravnanjem Ive Lipanovića u režiji Krešimira Dolenčića otvorio ovogodišnje 68. Splitsko ljeto. Scenograf je Andrej Stražišar, kostimografkinja Tea Bašić, zborovođa Veton Marevci, oblikovatelj svjetla Vesna Kolarec. U naslovnoj ulozi nastupa gost Elia Fabbian. Njegov je  protivnik Jacopo Fiesco hrvatski nacionalni prvak Ivica Čikeš. Ostale uloge tumače Daniela Schillaci / Antonija Teskera (Amelia Grimaldi), Max Jota (Gabriele Adorno), Ozren Bilušić / Marko Lasić (Paolo Albiani), Božo Župić (Pietro), Špiro Boban (Kapetan) i Barbara Sumić (Amelijina družica). Sudjeluju Orkestar i Zbor HNK-a Split.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 18. lipnja 2022.

Piše:

Marija
Barbieri