Nefunkcionalna i zamorna predstava bez režijsko-glazbene kohezije
Bavarska državna opera: Hector Berlioz, Les Troyens (Trojanci), dir. Daniele Rustioni, red. Christophe Honoré
-
Bavarska državna opera (Bayerische Staatsoper) jedna je od najuglednijih opernih kuća u Njemačkoj i svijetu, a to i nije neko čudo s obzirom na to da se nalazi u Münchenu, glavnom gradu najveće njemačke pokrajine – Bavarske. Riječ je o vrlo agilnoj opernoj kući koja je publici podarila mnoge snimke svojih predstava, što je rezultiralo da su neki od najvećih pjevača ovog i prošlog stoljeća svoj repertoar gradili na pozornici ove operne kuće. Najbolji primjer takve prakse nedavno je preminula legendarna slovačka koloraturka Edita Gruberova. Postoji sijaset snimki iz Bavarske državne opere gdje je ova pjevačica nosila glavne uloge, a radi se uglavnom o belcanto repertoaru.U novije vrijeme u glavnoj opernoj kući u Münchenu djelovao je veliki ruski dirigent Kirill Petrenko, koji je s pozicije glazbenog ravnatelja Bavarske državne opere otišao na mjesto šefa dirigenta Berlinske filharmonije. Kirill Petrenko za svog mandata glazbeno je oblikovao mnoge vrijedne produkcije, a posebno se ističu Parsifal, Die Tote Stadt i Tristan i Izolda. S Tristanom je prošloga ljeta Petrenko završio svoj mandat, a ispraćen je uz fanfare. U spomenutoj produkciji Tristana i Izolde u naslovnoj ulozi debitirao je Jonas Kaufmann. Ljubitelje opere uznemirila je početna vijest da neće biti internetskog prijenosa te produkcije, međutim na kraju je posljednja predstava prenošena na web-stranicama ove velike operne kuće. Bio je to poseban događaj koji su diljem svijeta pratili i glazbenici i ljubitelji opere laici.
Glazbeno i administrativno vodstvo Bavarske državne opere se promijenilo i krenulo u nove produkcije u potrazi za sve višim umjetničkim dosezima. Tako je red došao na rijetko izvođenu veliku francusku operu u 5 činova – Trojanci (Les Troyens) Hectora Berlioza. Ova opera izvodi se vrlo rijetko, a ako se i izvodi onda je to samo u velikim opernim kućama koje si mogu financijski priuštiti ogromnu pjevačku podjelu koja će iznijeti predstavu. Pa se tako Trojanci pojavljuju na repertoaru Metropolitan opere, milanske Scale, Convent Gardena, Bečke državne opere, itd. Trojanci na repertoaru neke operne kuće indikativ su njene moći i ugleda. Iz opisanih razloga Trojanci u Hrvatskoj nisu izvođeni, a ako bi se i izvodili to bi vjerojatno bilo moguće samo koncertno. Isto tako, condictio sine qua non postavljanja Trojanaca u Hrvatskoj je sljedeći: iza projekta bi trebao stajati dirigent velikog autoriteta, a među živućima to bi bio Ivan Repušić. Da nije nedavno preminuo, postavljanje ove monumentalne opere eventualno bi pošlo za rukom Nikši Barezi.
Glazbeno vodstvo Münchenske produkcije Trojanaca preuzeo je maestro Daniele Rustioni, dok je režija povjerena francuskom piscu, kazališnom i opernom redatelju Christopheu Honoréu. Produkciju Trojanaca Bavarska državna opera ostvarila je u koprodukciji s Opera Australia iz Brisbanea. Velika pjevačka podjela bila je sazdana od nekih od najvećih pjevača današnjice, pa krenimo redom.
Kasandru je pjevala Marie-Nicole Lemieux, kanadska kontraaltistica i jedna od najzanimljivijih pjevačica u aktualnoj svjetskoj opernoj reprodukciji. Njena Kasandra prštala je energijom, glasovnom i scenskom gibljivošću i nametljivim nastupom u stilu prave dive. Pozornicom se kretala vrlo suvereno, odlično se snalazeći u dosta nezgodnim produkcijskim uvjetima. Prvi čin opere gotovo da počiva na Kasandri i tu je Lemieux pokazala svu svoju glasovnu nadmoć. Vješto je prebirala po registrima i maksimalno se trudila ispjevati svaki ton koji partitura od nje zahtijeva. Visine su joj bile prštave ali precizno oblikovane, s odlično izbalansiranim kontrastom između prštavih koloratura i sonornih dubina. Scenu Kasandrinog samoubojstva Lemieux je dočarala vrlo efektno, gotovo kao stvarnu. Mezzosopranistica Emily Sierra tumačila je Hekubu. Riječ je pjevačici moćna i dobro postavljena glasa s preciznim atakiranjem na završnim tonovima. Opisano predstavlja dobru podlogu za izgradnju vrlo poosobljene interpretacije koju odlikuje dobra razvojna dinamika, a to je od krucijalnog značaja u situaciji kada predstava traje pet sati. Emily Sierra plijenila je pažnju od prvog do posljednjeg čina i u svakoj ariji, duetu ili ansamblu u kojemu je sudjelovala ponudila je neku novu pjevačku invenciju. Kretala se pozornicom vrlo fluidno i s lakoćom scenske igre, što ju čini briljantom glumicom pogodnom za nekad mnogo učestalije filmske ekranizacije opera. Mezzosopranistica Eve-Maud Hubeaux tumačila je Ascagne, dobro se snalazeći u ovoj prilično zanimljivoj i zamjetljivoj roli.Didona Ekaterine Semenchuk plijenila je pažnju auditorija sjajnim glasom, raspoloženju junakinje prilagođenim akcentiranjem i filigranski oblikovanom frazom koja slušatelju može podariti iskonsko zadovoljstvo. U posljednjem činu Semenchuk definitivno je bila najbolja. Ocrtavala je sav Didonin očaj, a to je postigla cjelovitom interpretacijom ravnopravno raspoređenom na pjevački i scenski dio. Superiornost njene interpretacije nikako ne čudi, jer riječ je o pjevačici koja već godinama pjeva najzahtjevnije uloge na najvažnijim pozornicama svijeta. Lindasy Ammann bila je, zadatku dorasla, Didonina sestra Anna.
Najdojmljiviji nastup večeri ostvario je tenor Gregory Kunde kao Eneja. Riječ je o rasnom tenoru predivne legato fraze, mekog i oblog zapjeva. Kunde je Eneju pjevao gotovo superiorno i pazio na svaki detalj. Pritom se nije sve svelo na tehničko gađanje tonova nego smo dobili emotivnu i milozvučnu interpretaciju kakva se samo poželjeti može. Kunde je tenor koji dinamičko fraziranje izvodi toliko elegantno da je to gotovo nevjerojatno, transponiranje iz srednjeg u gornji registar kod njega se dešava tako meko i prirodno da je to užitak slušati. U visinama je pokazao i glasovnu moć, ali i finoću kakvu se rijetko čuje. Njegovom nastupu pripomogao je i dirigent koji je na ključnim mjestima stišao orkestar kako bi do izražaja došao zapjev Kundeovog baršunastog tenora. Chorèbe Stéphane Degouta bio je vrlo lijepo oblikovan s protočno ispjevanom frazom. Martin Snell kao Prijam formirao je ulogu temeljem svog osobnog doživljaja Prijamova karaktera i krzmanja proizašlih iz njegove pozicije u cjelokupnoj radnji opere. Mađar Báliant Szabó tumačio je Narbala. Ariju je otpjevao vrlo sigurno, za što je bio nagrađen povećim pljeskom. Bilo je tu još sijaset pjevača koji su svaki ponaosob dali svoj obol predstavi. Poimenice ćemo ih navesti: Sam Carl, Armando Elizondo, Roman Chabaronk, Martin Mitterrutzner, Andrew Hamilton, Jonas Hacker, Theodore Platt, Andrew Gilstrap, Matilde Romagnoli i Levi Schudel.
Zbor Bavarske državne opere pokazao se kao ujednačen pjevački aparat iz kojega pršti iskustvo, s obzirom na činjenicu da djeluje u opernoj kući koja njeguje vrlo širok operni repertoar. Sve ansambl scene sa zborom odisale su ljepotom glazbe i sigurnošću izvedbe koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Zbor je uvježbao Stellario Fagone.
Dirigent Daniele Rustioni pokazao se kao vrlo spretan i iskusan operni dirigent. Orkestar pod njegovim vodstvom ocrtavao je predivan kolorit Berliozove glazbe. Pazio je ravnomjerno na sve orkestralne sekcije kako bi postigao primjereni balans između pjevača i orkestra, što je u pet sati trajanja predstave vrlo teško. Rustioni je posebno pazio na pjevače kojima je i tempima i glasnoćom u potpunosti išao na ruku. Također, u orkestralnim segmentima potrudio se simfonijski izgraditi Berliozovu opernu glazbu. Isto tako, Rustioni je izvedbi pristupio sa sviješću da Hector Berlioz, ruku na srce, nije osobit operni skladatelj. S obzirom na to da je redatelj gotovo potpuno izbacio baletne fragmente i sveo ih na banalne i besmislene scene, Rustioni je tu pronašao manevarski prostor kako bi pokazao svoje kvalitete simfonijskog dirigenta, a navedenu sposobnost pokazao je i prije nekoliko godina kada je bio gost u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a. Simfonijska potkovanost posebice se zrcalila u predivnom prizoru kraljevskog lova i oluje toj bezvremenski lijepoj pastoralnoj idili. Sekcije orkestra Bavarske državne opere pokazale su se vrlo uigranima. Violinski korpus zvučao je stabilno i kristalno čisto, a poseban dojam ostavila je udaraljkaška sekcija prodornim tonom koji je emitirala. Dinamika sviranja orkestra primjerno je gradila tijek predstave od početka do kraja ali nije pratila režiju, a to ruku na srce nije niti bilo moguće. Zvuk orkestra dodatno je poboljšan amfiteatarskim rasporedom gledališta glavne i najveće münchenske operne kuće.
Režija predstave Francuza Christophea Honoréa, na koju smo se već više puta referirali, posebna je priča. Riječ je o radikalnom regie-teatru koji nema nikakvo dramaturško utemeljenje u radnji opere. Scena je sazdana od sivih suhozida koji neodoljivo podsjećaju na neku vrstu logora (u hrvatskim prilikama mogli bismo ih usporediti s Golim otokom), likovi iz opere kreću se tom scenom bez ikakvog cilja, a jedino što je donekle dobro ocrtano odnosi su između njih i to posebno pred kraj opere. Honoré je donekle osvojio publiku natpisom Das Pferd (njemački: konj) koji simbolizira trojanskog konja koji će prouzročiti tragediju, a u ovom slučaju prikazan je na inteligentno-posprdan način. Već u drugom činu opere na pozornici leže goli ljudi a pozornica nalikuje na neku vrstu industrijaliziranog sunčališta, što je vidljivo iz objašnjenja u programskoj knjižici. Redatelj je htio pokazati kako industrijska postrojenja uništavaju ljudsku fizičku i psihičku egzistenciju te razdiru suvremenu civilizaciju izraslu na drevnoj civilizaciji tematiziranoj u Trojancima. Opisanu opreku redatelj je dobro zamislio ali prilično nespretno inscenirao.
U tako koncipiranoj režiji svoje obligatorno mjesto ima i seks, pa tako na početku trećeg i četvrtog čina gledamo projekcije gay-orgija s ranjavanjem, a tijekom tih prizora mnogi su gledatelji napustili kazalište. Razlog napuštanja nikako nije homofobija ili slični negativni osjećaji spram gay populacije nego činjenica kako spomenute redateljeve intervencije nemaju apsolutno nikakvog smisla nego su očito jasne isključivo njemu samome. Isto tako, kako smo već više puta isticali, izbačeni su gotovo svi baletni prizori, osim jednoga prilično zanimljivo koreografiranog (ime koreografa nije navedeno niti u programskoj knjižici niti na stranicama Bavarske državne opere). Svojevremeno je u jednom TV-serijalu o operi koji se emitirao na HRT-u Christophe Honoré, u epizodi o Verdijevoj Traviati, prikazan kao operni erudit, međutim ovom režijom pokazao je kako uopće ne razumije dramaturške zakonitosti operne umjetnosti.
U petom činu Honoré se upustio u prilično banalno i bezuspješno introspekcijsko poniranje u karaktere likova, a to je učinio na način da dok Eneja pjeva ariju snima ga statist i to se uživo prenosi na platnu iza pozornice. Riječ je o tipičnoj regie-teatar intervenciji koja, iako vizualno atraktivna, nema pretjeranog smisla. Christophe Honoré pokušao je dramaturške manjkavosti Trojanaca pretvoriti u prednosti, te podariti publici svojevrsnu studiju starih civilizacija koje su o konstantnoj opreci sa suvremenim svijetom koji živi od moralno diskutabilnih vrijednosti.
Kako bilo da bilo, dobili smo nefunkcionalnu i za gledanje vrlo zamornu predstavu u kojoj režija ide na jednu a glazba na drugu stranu, pa nema nikakve kohezije između jednoga i drugoga. Kako to obično biva, u programskoj knjižici nalazimo pozamašne eseje koji objašnjavaju režijske zamisli, ali spomenute eseje prosječan posjetitelj operne kuće nema niti vremena niti živaca čitati. Sve navedeno potvrđuje i zviždanje redatelju na premijeri, koje je prema pisanju BR-klassika trajalo više od minute. Ova produkcija, kako smo već napomenuli, napravljena je u suradnji s Opera Australija te ostaje vidjeti na kakav će odjek Trojanci naići na drugom kraju svijeta.
Ostatak autorskog tima čine: Karin Lea Tang (scenografija), Oliver Bèriot (kostimografija), Dominique Bruguière (svjetlo) i Katja Leclerc (dramaturgija). Svi spomenuti slijepo su slijedili redatelja pa o njihovim pojedinačnim doprinosima nema smisla pisati. Jedino što se donekle izdvaja iz ove kaos-produkcije jest kostimografija, tj. Kasandrina haljina koja se odlično uklopila u košmarnu cjelinu.
Trojanci igraju u još nekoliko termina u opernoj kući na Max-Josef Platzu, a predstavu vrijedi pogledati zbog glazbe, pa ako se netko opredijeli za odlazak na istu, neka zatvori oči nakon podizanja zastora i prepusti se glazbi.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 4. srpnja 2022.
