Kontroverzna izvedba u kroksicama i odličnom pjevačkom postavu
Deutsche Oper Berlin: Richard Wagner, Die Meistersinger von Nürnberg (Majstori pjevači), dir. Markus Stenz, red. Jossi Wieler, Anna Viebrock, Sergio Morabito
-
Posljednja premijerna izvedba operne kuće Deutsche Oper Berlin u sezoni 2021/22, pripala je Wagnerovoj po mnogočemu jedinstvenoj operi Die Meistersinger von Nürnberg (u hrvatskom prijevodu Majstori pjevači). S gotovo šest sati trajanja, uključujući dvije poduže pauze, Wagnerovi Majstori pjevači drže titulu jedne od najduljih opera sa standardnog repertoara. No ako se radi o prvenstveno kvalitetnoj a onda i intrigantnoj postavi kakvu je njemačka publika imala prilike vidjeti 12. lipnja 2022., dugi sati postaju samo brojke. No krenimo redom.
Grandioznost djela bila je vidljiva u svim segmentima produkcije, ma koliko kontroverzni oni bili. Od prvih taktova čuvene uvertire bogat, uvježban i skladan orkestar operne kuće dao je do znanja da je spreman za zahtjevnu izvedbu. Kolorit orkestracije uvertire publika je doživjela pri punom osvjetljenju u do posljednjem mjestu popunjenom gledalištu, a njemački dirigent Markus Stenz – zamjena za oboljelog maestra Donalda Runniclesa, uvereno je uveo slušatelje u kompleksno djelo, bez obzira na nepotrebno povezivanje acceleranda s crescendom u Wagnerovoj partituri. Pred kraj uvertire dvorana se polako zamračila a gledateljstvo zaplovilo u vode Majstora pjevača, no visoku razinu dirigentske kontrole s početka Stenz nije uspio zadržati tijekom cijele izvedbe, što se posebno odnosi na usklađenost brojnih vokalnih solista na sceni i inače kompaktnog orkestra. Imajući na umu kompleksnost i opseg partiture s jedne strane i kratak period pripreme izvedbe s druge, valja pokazati određenu razinu razumijevanja za pojedina neusklađena mjesta, no nadamo se da će Stenz u sljedećim izvedbama i Runniclesova iskusna ruka po ozdravljenju drugačije voditi zahtjevan izvođački ansambl.
Daleko najjači adut premijere Majstora pjevača bio je solistički postav. Petnaestak vokalnih solista, zbog koncepcije radnje uglavnom muških glasova, pažljivo je i minuciozno odabrano iz redova najeminentnijih (njemačkih) vagnerijanaca. Odličan Johan Reuter u ulozi Hansa Sachsa, pojavom i glasom nevjerojatno dominantan Albert Pesendorfer kao Veit Pogner, muzikalan Klaus Florian Vogt kao Walther von Stolzing, zabavan glumac i svijetli bariton Philipp Jekal kao negativac Beckmesser i izrazito lirski tajvanski tenor s njemačkom adresom i diplomom Ya-Chung Huang kao David samo su neki od sjajnih solista koje valja spomenuti, pri čemu ni ostali nisu mnogo zaostajali.
Međutim, bez obzira na sve navedeno, završni pljesak bio je popraćen uzvicima negodovanja kod dobrog dijela publike. Svaku operu, a posebno kompleksno djelo kao pretposljednje Wagnerovo glazbeno-scensko ostvarenje, prati breme prošlih interpretacija, dok je na izvedbenom timu zadaća da poznatu partituru oboji nekim drugim tumačenjima i kontekstima. Praizvedeni 1868. godine u Münchenu, samo tri godine prije nego što je Pruska u kratkom ratu uspjela pokoriti višestoljetnog zapadnog neprijatelja njemačkih zemalja, proglasivši pritom ujedinjenje Drugog Reicha u versajskoj Dvorani ogledala, što je protumačeno kao posebna pljuska protivniku, monumentalni Majstori pjevači najavili su nadolazeću dominaciju Nijemaca na karti Europe. S druge strane, za razliku od većine ostalih Wagnerovih djela, Majstori pjevači ne nose težinu političkih ili emotivnih ubojstava i poraza nego kroz malu ljubavnu zavrzlamu između Eve (u berlinskoj premijeri izvela ju je solidna Heidi Stober) i nekolicine muških likova šalju poruku o zlatnom Nürnbergu renesansnog vremena i pažljivom njegovanju glazbenog umijeća kao obrta. Optimizam i lakoća Majstora pjevača posljedica su niza olakotnih događaja iz skladateljeva životopisa tijekom šezdesetih godina: amnestije iz 1862. i mogućnosti povratka u Njemačku nakon sudjelovanja u revoluciji 1848/'49. te dvaju susreta koji će obilježiti ostatak Wagnerova života – ponovnog susreta sa svojom drugom suprugom Cosimom Liszt-von Bülow i, možda još važnije, upoznavanja s ekscentričnih bavarskim kraljem Ludvigom II., financijašem kakvog su ostali skladatelji mogli samo poželjeti. Wagnerov optimizam šezdesetih godina nema ništa s ranijom mučninom Holandezova broda, s neostvarenom ljubavi Tristana i Izolde alias Wagnera i Mathilde Wesendonck ili s ludom monumentalnošću Prstena. Stoga je pomalo paradni karakter Majstora pjevača bio idealna podloga za njihove izvedbe tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća, ali i kasnijeg vremena, kada je profesionalnost i preciznost njemačkog duha opisana i u Majstorima pjevačima pomogla pri brzom podizanju na noge nakon poraza u ratu.
A onda su došle nove izvedbe i nova tumačenja; među njima i posljednje koje potpisuje redateljski tim u sastavu Jossi Wieler, Anna Viebrock i Sergio Morabito. Ukratko, natjecanje majstora pjevača zamijenila je atmosfera privatnog glazbenog konzervatorija u vlasništvu Dr. Pognera, koji traži nasljednika na čelu glazbeno-obrazovne institucije koju je utemeljio (u liku nasljednika vidi i svog budućeg zeta – paralela s izvornim Wagnerovim libretom). Novo čitanje na scenu uvodi i prilično učestao element glazbeno-obrazovnih krugova: previše prisan odnos pojedinih predavača i studenata, s naznakom zloupotrebe moći (aluzija na Me Too pokret). Berlinska postava Majstora pjevača koketira s prošlošću i ranijim glorifikacijama opere: scena ne prikazuje bilo koju visokoškolsku instituciju, nego unutrašnjost Akademije za glazbu i kazalište u Münchenu (Hochschule für Musik und Theater München), smještene u zgradi izgrađenoj tridesetih godina za reprezentativne potrebe režima.
Da je redateljski tim stao na ovoj razini, cilj bi vjerojatno bio pogođen. Međutim, očito vođeni idejom da dugu i povijesno opterećenu operu dodatno osvježe, troje redatelja ambiciozno je uvelo previše novih motiva i ideja da bi učinak bio koherentan i uvjerljiv. Banalnost današnjeg trenutka predstavljena je nizom pomalo lakrdijaških detalja - od sveprisutnih kroksica na sceni (cipele u standardnijim postavama Majstora pjevača simboliziraju drugu struku Hansa Sachsa, glazbenika i postolara) koje u nekoliko navrata doslovno lete po pozornici, do skakanja pa čak i divljanja s ciljem dinamizacije scene. Iako je autorski tim u popratnoj knjižici i medijskim nastupima prije premijere pokušao objasniti vlastito viđenje djela, ostaje dojam o djelomično uspjelom pokušaju dekontekstualizacije Majstora pjevača, koji je naprosto pretrpan nepovezanim elementima. Iako se ne može reći da je postava opere bila monotona i dosadna, posljednju premijeru u berlinskoj opernoj kući Deutsche Oper iznio je u prvom redu sjajan izvođački sastav.
Europa pozorno prati berlinsku opernu scenu. Prisutnost kritičara iz nekoliko zemalja, među njima i iz Danske, Poljske, Španjolske i Hrvatske, kao i velik broj izvjestitelja raznih njemačkih medija - od strogo opernih do onih koje više zanima glamur i red carpet, dokaz je da su Wagnerovi Majstori pjevači preživjeli sve povijesne turbulencije i u današnjem vremenu žive punim plućima. Za očekivati je da će blistav pjevački ansambl i bolja koordinacija s dirigentskog pulta rezultirati još uspješnijim izvedbama u budućnosti, što je i najvažnije u cijeloj priči. Leteće kroksice na sceni i ostale redateljske i koncepcijske detalje prepustit ćemo ukusu i individualnom sudu publike.
© Domagoj Marić, OPERA.hr, 4. srpnja 2022.
