Nova energija u zagrebačkoj Traviati

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Traviata; uz gostovanje Mariangele Sicilie u naslovnoj ulozi i dirigenta Ivana Repušića, 9. i 11. lipnja 2022.

• 
  
  Postavljanje nove Traviate u repertoar zagrebačke Opere očekivano se isplatilo s obzirom na interes publike. Iako su u izvorno planiranom bloku od sedam izvedbi naslovnu ulogu trebale pjevati Lana Kos pet puta i Martina Zadro dva puta, naposljetku su dodane i dvije lipanjske izvedbe, a posegnulo se i za dvjema gostujućim sopranisticama, tako da su u ulozi Violette nastupile Lana Kos samo dvaput, Martina Zadro triput te po dva puta albanska sopranistica Nina Muho i talijanska Mariangela Sicilia, koja je pjevala dvije posljednje izvedbe ove sezone, što ih je predvodio hrvatski dirigent Ivan Repušić. Gostovanje nove Violette i novoga dirigenta 9. i 11. lipnja zagrebačko je Hrvatsko narodno kazalište oglasilo kao gala operne večeri.
  
  Iako je u HNK-u u posljednje vrijeme dirigirao nekoliko prigodnih koncerata, Ivanu Repušiću – šefu-dirigentu Minhenskoga radijskog orkestra (od 2017), ranije i glavnom glazbenom ravnatelju Državne opere u Hannoveru (2016–2019), ovo je prvo ravnanje opernom predstavom u Zagrebu nakon petnaestak godina. Neobično s obzirom na Repušićeve inozemne angažmane (usredotočene na Njemačku), njegov razgranat operni repertoar i ostvarenu suradnju s nekoliko zvučnijih pjevačkih imena današnjice (i u diskografskim opernim izdanjima).

  
  
  Imajući na raspolaganju skroman broj termina za pokuse, nije u zagrebačkoj Traviati mogao postići čudo, ali je u predstavu svakako unio novu energiju. Uložio je osjetan trud u čujnost pojedinih detalja u orkestralnom dijelu partiture te u ostvarivanje pravoga muzičkog karaktera pojedinih dijelova nekih glazbenih brojeva, npr. kabalete dueta Violette i Germonta iz II. čina te one njezina dueta s Alfredom iz III. čina, pri čemu mu u prvoj nije promaknula važnost preciznih upada drvenih puhača. Jako je mekan i agogički opušten bio solo klarineta u Violettinoj sceni (recitativu) što slijedi nakon njezina dueta sa Germontom, ali se Repušićevo dirigiranje doimalo na nekoliko mjesta previše rigidnim, npr. u cantabileu Alfredove arije Deʼmiei bollenti spiriti, pa tenoru nije bilo omogućeno posve slobodno i muzikalno fraziranje.
  
  Na drugoj je izvedbi bilo više manjih problema s nepravovremenim upadima pojedinih solista (češće u manjim ulogama) i zbora nego na prvoj, no Repušić je takve situacije mahom spretno rješavao. Ipak, poželjeli bismo ga doživjeti u uvjetima u kojima posve slobodno može demonstrirati svoj dirigentski habitus, neopterećen kapelmajstorskim imperativom držanja ansambla na okupu i unaprijed zadanim rješenjima vezanima uz glazbeno izdanje predstave (fiksirani skokovi u partituri). Ovako ipak valja imati razumijevanja za mjesta poput početka završne strete uvodnoga broja (introdukcije) I. čina što prethodi Violettinoj ariji, koji nije bio pjevan u pianissimu, iako je efekt upravo u toj dinamici s obzirom na nadolazeći crescendo prema završnom fortissimu. Unatoč nesavršenostima, Traviata je pod ravnanjem Ivana Repušića bila glazbeno pretežno koherentna predstava, a činila se i muzički uvjerljivijom negoli u početnim ovosezonskim izvedbama pod ravnanjem premijernoga dirigenta.
  
  Ne uzimajući u obzir sopranisticu Ninu Muho, čijim izvedbama nisam prisustvovao, držim  kako je Mariangela Sicilia tehnički osjetno sigurnija u zahtjevima I. čina u odnosu na domaće prethodnice u naslovnoj ulozi, već i zbog veće pokretljivosti glasa. Lijepo je kad sopranistica može bez ekscesa otpjevati I. čin, iako je i u nje, npr. u kabaleti Sempre libera, obilježen nekim nečistim mjestima, a i nije joj bio posve u duhu pravoga belkanta. Sicilia je dovoljno mudra da zna da joj naprezanje s nenapisanim visokim es ne treba. Drugi i treći čin osobito su joj pjevački uspjeli, a bili smo počašćeni s više zaista jako lijepo oblikovanih piana, kakve ne čujemo često, premda sâm završetak arije iz III. čina, Addio del passato, nije u tom smislu bio idealan. Šteta je što se pretežno vrlo dobra pjevačka izvedba nije združila s istinskim predavanjem liku, čemu su smetali elementi stanovite glumačke izvještačenosti, više na prvoj izvedbi nego na drugoj i više u prvom činu nego u ostatku predstave.
  
  Od dvaju zagrebačkih tumača Germonta oca i sina u osvježenoj smo Traviati čuli bolje: premijernoga Ljubomira Puškarića, koji je i sa Siciliom ravnopravno suoplemenio veliki duet iz II. čina, i Klodjana Kaçanija, koji je srčaniji pjevač od premijernoga Alfreda i koji je posvetio pažnju i uvodnom recitativu Alfredove arije ali ima problema s visinama, zbog čega je u kabaleti svoje arije sada djelomično pribjegavao i transponiranju melodijske linije za oktavu niže. Zabilježiti valja i siguran i vrlo dobar prvi nastup Matica Zakonjšeka u ulozi Gastona na pretposljednjoj izvedbi.
  
  Predstavi Traviate dobro je došla nova lipanjska energija, a ova produkcija nastavlja život u sljedećoj kazališnoj sezoni, sudeći po objavljenu planu opernih repriza novoizabrane intendantice koji podrazumijeva i zadržavanje Puccinijeve Lastavice i Tosce još barem jednu sezonu.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 8. lipnja 2022. 

  Giuseppe Verdi: Traviata
  
  HNK u Zagrebu, izvedbe 9. i 11. lipnja 2022. (501. i 502. izvedba Traviate u zagrebačkoj Operi)
  
  Dirigent: Ivan Repušić
  Redatelj, scenograf i kostimograf: Hugo de Ana
  Zborovođa: Luka Vukšić
  
  Uloge:
  
  Violetta Valery: Mariangela Sicilia
  Alfredo Germont: Klodjan Kaçani
  Giorgio Germont: Ljubomir Puškarić
  Flora Bervoix: Helena Lucić Šego / Emilia Rukavina
  Annina: Josipa Gvozdanić
  Gaston de Letorières: Matic Zakonjšek / Filip Filipović
  Barun Douphol: Ivan Šimatović
  Markiz d'Obigny: Marin Čargo
  Doktor Grenvil: Toni Nežić
  Giuseppe: Nikša Radovanović / Matic Zakonjšek
  Sluga: Ivan Šatalić
  Listonoša: Lobel Barun
  
  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

Piše:

Karlo
Radečić