Najpoznatiji labud operne literature u snažnoj i dojmljivoj inscenaciji
Deutsche Oper Berlin: Richard Wagner, Lohengrin, dir. Sir Donald Runnicles, red. Kasper Holten
-
Devetnaesto stoljeće u glazbi obilježila su tri labuda: Schubertov, Wagnerov i Čajkovskijev. Istini za volju, ime posljednjem ciklusu solo-pjesama Franza Schuberta nije dao skladatelj nego njegov nakladnik, imajući na umu s jedne strane antički mit o labuđem pjevu pred smrt a s druge primamljiv tržišni naslov. Balet Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog ipak je više upamćen kao plesno a manje glazbeno djelo (Orašar npr. ima daleko više široko poznatih glazbenih točaka od Labuđeg jezera). Ne treba zaboraviti ni dopadljivog labuda iz Karnevala životinja francuskog skladatelja Camillea Saint-Saënsa, no njegov labud ipak je samo ljupka jedinka u povorci veselih životinja i glazbena priprema za efektni finale suite. Ostaje nam dakle Wagnerov labud, najrazrađeniji primjerak svoje vrste u glazbi 19. stoljeća i šire, životinja koja lebdi nad dugom i kompleksnom radnjom opere Lohengrin i istinski lajtmotiv cijelog djela.
Budući da sadrži elemente i dotadašnjeg i budućeg skladateljeva opusa, Lohengrin možemo smatrati pravom glazbenom i životnom prekretnicom u djelu Richarda Wagnera. Kao posljednja skladateljeva romantična opera (Romantische Oper), Lohengrin zaokružuje prvi dio Wagnerova stvaralaštva i najavljuje revolucionarni skok u ophođenju prema glazbeno-scenskom djelu i glazbi uopće u drugoj polovici 19. stoljeća. Skladatelj je u Lohengrinu prvi put posegnuo za primarnom srednjovjekovnom građom (kao podloga za Tannhäusera poslužili su suvremeni devetnaestostoljetni izvori). I orkestar posljednje romantične opere gleda prema naprijed: prelaženje orkestralnih granica i poigravanje sa zvukovnim bojama, prisutno već u preludiju prvog čina, najavljuje kasniju orkestraciju Ringa i Parsifala. No Lohengrin je harmonijski ali i strukturno opera prve polovice 19. stoljeća, u kojoj, iako postoje tragovi prokomponiranog sloga i prelijevajućih scena i melodija, ipak postoje jasni rezovi između prizora. Iako je praizveden 1850. u Weimaru, Lohengrin je nastajao od 1845. do 1848. godine, koja je snažno obilježila ne samo svjetsku povijest nego i skladateljev životopis. Nakon aktivne participacije u revolucionarnim zbivanjima u rodnoj Saskoj, Wagner je krenuo u izbjeglištvo, koje će na ovaj ili onaj način trajati do njegove smrti u Veneciji 1883. godine. Za razliku od Ukletog Holandeza i Tannhäusera, najvećih dviju uspješnica prije Lohengrina i jednih ranijih opera za koje je Wagner dao zeleno svjetlo da se izvode u Bayreuthu, Lohengrin progovara o odnosima među ljudima u kontekstu želje za moći. Radnja opere nije obilježena samo mitološkim elementima i simbolom labuda kao najpoznatijeg predstavnika životinjskog svijeta u opernoj literaturi, nego i strogim feudalnim tj. klasnim društvom (Lohengrin je nastajao otprilike u isto vrijeme kao Marxov i Engelsov Komunistički manifest!). Pretpostavka kompleksne radnje koja se može svesti na borbu između dvaju parova, Else i Lohengrina s jedne i Ortrud i Telramunda s druge strane, jest činjenica da je Elsin otac pred smrt ustupio skrbništvo nad svojom djecom glavnom negativcu u operi, Friedrichu von Telramundu. Telramundov gnjev prema Elsi potječe od trenutka kada je ona odbila postati njegovom ženom, i to protiv volje njezina oca. Lažna Telramundova optužba da je Elsa ubila vlastitog brata novi je preduvjet kompleksnosti radnje, koju u maniri Deusa ex machina spašava vitez Lohengrin, heroj djela obavijen velom tajne. Vlastitu tajnovitost Lohengrin čuva pod cijenu odnosa s Elsom, koja unatoč njegovoj izričitoj molbi da ga ne pita za ime i podrijetlo prijeđe granicu dopuštenog u intimnom odnosu i poželi doznati tko je zapravo mistični ljepotan. Svojevrstan je kuriozitet da čuvena svadbena koračnica s početka trećeg čina, koja je u međuvremenu postala sastavni dio obreda vjenčanja, ne završava happyendom upravo zbog Elsine radoznalosti.
Spomenuta svadbena koračnica vjerojatno je najčešće izvođeni ulomak cjelokupnoga Wagnerova opusa, a uzvanici brojnih vjenčanja diljem svijeta nisu ni svjesni da slušaju taktove iz Lohengrina. No Lohengrinu ne treba svadbeni marš da bi dokazao svoju popularnost i kvalitetu jer posljednja skladateljeva romantična opera ne silazi s pozornica njemačkih i svjetskih opernih kuća. Među njima je i berlinska operna kuća Deutsche Oper Berlin, dugogodišnja matična ustanova našeg velikog bas-baritona i proslavljenog vagnerijanca Tomislava Neralića, koja i u sezoni 2021/'22. prikazuje Lohengrina premijerno izvedenog u travnju 2012.
Sjajni orkestar i zbor i šarolik solistički postav kratak je opis izvedbe Lohengrina u spomenutoj Deutsche Oper Berlin od 22. svibnja 2022. No i kod ocjene solista valja biti pošten i priznati da se mišljenja o pjevanju naslovnog lika, čestog gosta pozornice u Bayreuthu - Klausa Floriana Voigta, razlikuju i kod kritike i publike. Voigt njeguje vlastiti odnos prema Wagnerovu tonskom slogu na tragu kasnijih skladateljevih postulata i govorenog pjeva, kojega u romantičnoj operi kao što je Lohengrin možda ipak ima previše. Voigt je uvjerljiv i artikuliran, no na momente previše grlen, metalan i hladan, očito s ciljem razgovijetnosti teksta. Na sličnom tragu je emotivna ali ponekad neujednačena Camilla Nylund u ulozi Else von Brabant (valja priznati da se radi o kondicijski izrazito zahtjevnoj ulozi), dok se drugi par, Ortrud i Friedrich von Telramund, potvrdio kao pravi nositelj vagnerijanskih boja i emocija. Pravi vagnerijanski ton i ophođenje s tekstom moglo se čuti kod njemačkog baritona srednje generacije Martina Gantnera kao Telramunda i kod njegove operne partnerice - ruske mezzosopranistice Anne Smirnove u ulozi Ortrud. Samo kvalitetni glumci i pjevači kao Smirnova i Gantner mogli su uvjerljivo iznijeti kompleksne uloge dvoje glavnih negativaca i pravih pokretača radnje Lohengrina. Stoga je razumljivo da su dueti i scene dvoje partnera, kao što je početak drugoga čina, bili posebno upečatljivi trenuci izvedbe. Izrazito moćan bio je i Günther Groissböck u ulozi kralja Heinricha der Voglera.
Nasuprot ipak neujednačenom solističkom postavu stajali su odlični orkestar i zbor Njemačke opere pod ravnanjem glazbenog ravnatelja operne kuće Donalda Runniclesa. Muziciranje orkestra najbolje je došlo do izražaja u preludijima – u prvom s prethodno spomenutim zvukovnim efektima gudača i puhača u visokim lagama, u drugom mračnog i mističnog ugođaja i konačno u briljantnom trećem, jednoj od najpoznatijih orkestralnih ulomaka Wagnerova opusa. Preludiji triju činova pratila su efektna redateljska ostvarenja – npr. snažna scena prikaza ratišta nakon bitke, u kojoj nekoliko potresenih ženskih likova obilazi leševe svojih bližnjih i traži preživjele tijekom prvog preludija. Prikaz u pravilu minimalistične scene nije oduzimao previše pozornosti publike, a nešto malo predmeta postavljenih tijekom triju činova jasno su aludirali na dihotomiju tradicionalno (scene s Elsom i Lohengrinom) i suvremeno (početak drugog čina s Ortrud i Telramundom). Zanimljivi su bili i kostimi inspirirani odjevnim predmetima srednjega vijeka ali i Wagnerova vremena, pri čemu se isticao ukusan i nenapadan Lohengrinov kostim sastavljen od elemenata viteške odore i velikih bijelih krila. Labud je u Lohengrinu simbol i bratske i partnerske ljubavi: bijela krila na leđima naslovnog lika i simbol labuda prikazan kao svjetlosni efekt na sceni kao duh Elsina preminuloga brata naslutili su nešto što će Wagner jasno donijeti pred njemačku publiku u Prstenu Nibelunga – incest. No Wagneru je uglavnom sve uspijevalo i prolazilo, pa i takve teme.
Dojmljiva izvedba velikog djela okupila je brojnu publiku, koja je unatoč lijepom svibanjskom vremenu odlučila provesti gotovo pet sati u berlinskoj opernoj kući. Sve u svemu, velika je sreća što Lohengrin nije bio Wagnerov labuđi pjev.
© Domagoj Marić, OPERA.hr, 23. lipnja 2022.
