Vlatka Oršanić
(Zabok, 29. siječnja 1958.)
-
Karijera sopranistice Vlatke Oršanić jedna je od najzanimljivijih u opernom svijetu. Počela je zvjezdano, pala u ponor i opet se uzdigla do vrhunaca. Pjevanje je počela učiti kod poznate varaždinske pedagoginje Ankice Opolski (1913–1997). Sa šesnaest godina upisala se na Akademiju za glasbo u Ljubljani i studirala pjevanje kod glasovite slovensko-talijanske sopranistice međunarodnog ugleda Ondine Otte Klasinc (1924–2016). O njoj se počelo govoriti kao o iznimnom talentu. Ondina Otta kolebala se između Lucie i Cio-Cio-San u Madame Butterfly za njezinu diplomsku predstavu i na sreću odlučile su se za Luciju. Već je u svibnju 1976. pjevala Susannu u koncertnoj izvedbi Mozartova Figarova pira uz Slovensku filharmoniju pod ravnanjem Antona Kolara (1942.) za koju je dobila studentsku Prešernovu nagradu i angažman u Operi SNG-a u Ljubljani 1978/1979. u kojoj je u rujnu pjevala Sofiju u premijerno postavljenom Wertheru Julesa Masseneta pod ravnanjem Vladimira Koblera (1926–2009). Početkom travnja 1979. ravnatelj Opere Ciril Cvetko (1920–1999) ponudio joj da pjeva Gildu u Rigolettu. Hrabro je prihvatila ponudu a da ulogu uopće nije znala i za četrnaest dana, 20. travnja 1979., debitirala na premijeri Rigoletta. To je bio njezin diplomski nastup.
Velike glasovno-pjevačke kvalitete i vrhunsku muzikalnost Vlatka Oršanić već je na početku spajala s rijetkim interpretativnim darom. Njezina Gilda bila je dorađena kreacija, već oblikovana u svojoj kompletnosti, nimalo jednodimenzionalna, u širokom rasponu od lirskih trenutaka mladenačkog zanosa i sreće preko ponora poniženja, dramatike prokletstva do katarze sudbonosne ljubavi. Postala je senzacija i izvan ljubljanskih okvira, širom bivše Jugoslavije, ljubimica ljubljanske publike i zvijezda u svojoj matičnoj kući. Već u listopadu 1979. u repertoar uvrstila je krunsku ulogu koloraturnog soprana – Donizettijevu Luciju di Lammermoor. Bilo je u pjevanju te mlade djevojke nešto zanosno što je osvajalo bez zadrške i dopiralo u najdublje pore slušateljeva bića. Nisu to bile samo virtuozne kolorature. Bilo je tu nešto više, veće – snažna umjetnička osobnost!
Ponude za nastupe počele su pljuštati. Jedanaest dana poslije ljubljanske Lucije Vlatka Oršanić je u Rijeci pjevala Gildu na premijeri Rigoletta. Marija Barbieri napisala je u Vjesniku 3. studenoga 1979. u osvrtu na tu njezinu treću Gildu u životu između ostaloga da se „predstavila kao pjevačica pred kojom, uz pretpostavku daljeg pažljivog usmjerenja, stoji svjetska karijera, jer ima sve, ama baš sve, što karakterizira pjevača vrhunske klase.“ I završila: „Njezina Gilda bila je uistinu onakva kakva se može poželjeti, dramski snažna, živa, uvjerljiva.“
Uloge su se nizale. Već je u veljači 1980. pjevala Oscara u Verdijevu Krabuljnom plesu i Angelicu u koncertnoj verziji Bijesnog Orlanda Georga Friedricha Händela i prvi put gostovala u Zagrebu kao Amor u Gluckovu Orfeju (1980.) pod ravnanjem Lovre Matačića s Ružom Pospiš-Baldani u naslovnoj ulozi. Istaknuti zagrebački glazbeni kritičar Nenad Turkalj pisao je 23. veljače u Večernjem listu: „Već u prvom činu Vlatka Oršanić je pokazala tri bitne prednosti koje mnogo obećavaju: lijep glas ujednačenih položaja, ležernu tehniku pjevanja spojenu s muzikalnošću interpretacije i izražajan i potpuno neusiljen scenski nastup kojim je odlikama predstavila zaokružen lik boga ljubavi Amora, uklopivši se uspješno u scensku i glazbenu viziju Matačićeve predstave.“ Amora je poslije, u srpnju 1981., pjevala i na Dubrovačkim ljetnim igrama. U ožujku 1980. u Ljubljani je bila Olimpija na premijeri Hoffmannovih priča Jacquesa Offenbacha.
U veljači 1981. Opera Narodnog pozorišta u Beogradu uvrstila je za nju u repertoar Luciju di Lammermmor. Publika je bila oduševljena, a glazbena kritičarka Branka Radović napisala je 20. veljače opširan osvrt u uglednim novinama Politika: „Predstavu je nosila, nadahnjivala i obezbedila joj uspeh 23-godišnja članica Opere iz Ljubljane – Vlatka Oršanić koja je tumačila naslovnu ulogu. Prikazala nam se kao pevačica novog vremena i novih kvaliteta, spoja najboljih muzičkih osobina, vokalnih potencijala i velikog muzičkog dara. Njezina muzikalnost bila je inspirativna i za partnere i za orkestar, pouzdana intonacija i sigurnost nisu odavale premijerske teškoće, a dobra dikcija i sugestivnost su joj, očigledno prirođene. Pravo je zadovoljstvo bilo slušati je i doživljavati s njom tragičnu sudbinu Lučije. Briljirala je u čuvenoj sceni ludila.“ Danas je nezamislivo kakav je odjek imala njezina Lucia. „Varaždinski slavuj“, kako su je prozvali, privlačio je slušatelje iz drugih gradova a odjek te kreacija prešao je i granice tadašnje države. Minhensko izdanje Oper – Konzert 4. travnja 1981. pisalo je između ostalog: „Nedvojbeno je ona izvanredan talent, pjevačica koja bi vrlo brzo mogla postati svjetska zvijezda. Kad je prije nešto više od godine dana na jednom međunarodnom natjecanju za mlade pjevače, na kojemu je Mario Del Monaco bio predsjednik žirija, osvojila prvu nagradu, slavni tenor pod dojmom njezinih izvanrednih kvaliteta, izjavio je kako su takve pjevačice vrlo rijetke. Njezin je glas fascinirao gledatelje, glumački je bila vrlo izražajna.“
Suvremen pristup liku Vlatka Oršanić instinktivno je osjetila na samome početku karijere. Uz suvereno vokalno-scensko umijeće stvarala je kreaciju i u tako jednostavnim likovima kao što je bila Adina na premijeri Donizettijeva Ljubavnog napitka u Ljubljani u travnju 1981. godine.
A onda je nešto zaškripalo na premijeri Bellinijevih Puritaca godinu dana poslije, u travnju 1982. Vrlo iskreno, stroga prema sebi, rekla je u jednom intervjuu: „Mislila sam kao svi mladi ljudi: ja sve mogu, meni nitko ne može ništa. Kad idete korak po korak lakše prihvatite poteškoće, ali kad na početku idete iz uspjeha u uspjeh a onda vam se dogodi neuspjeh, ma kakav on bio, možda samo u vašoj glavi, srušit će vas. Spremala sam Puritance, uloga mi je sjajno išla, a onda sam tjedan prije premijere dobila bronhitis. Silom sam htjela pjevati, uprava mi je izašla u susret. Ali nisam izliječila bolest već je samo zaliječila i tako sam ustvari tu tako tešku ulogu pjevala bolesna. Naravno, nisam mogla izdržati i to je za mene bio šok. Prvi put sam doživjela da nešto ne mogu. Bila sam mlada i neiskusna i nisam znala da bolesni ne možete pjevati takvu ulogu, barem ne onako perfektno kako sam mislila da bi trebalo. I onda sam počela razmišljati kako se ipak može dogoditi da nešto ne mogu.“
Doduše, upravo je u Puritancima na kasnijem gostovanju ljubljanskog opernog ansambla u Smetaninom kazalištu u Pragu postigla velik uspjeh i izmamila petnaestominutni aplauz oduševljene publike. Zagrebački časopis Oko od 3. ožujka 1983. prenio je jedan osvrt praške kritike u kojemu je između ostaloga pisalo: „Ta krhka, sitna, 24-godišnja sopranistica, koja već danas zaslužuje naziv primadone, posjedovala je jednostavno sve: briljantnu koloraturu i prekrasan belcanto, lirsku nježnost i dramatsku snagu. O njoj ćemo sigurno još mnogo slušati.“
Ljubljanski Puritanci nisu zaustavili nizanje opernih uloga i koncertnih nastupa Vlatke Oršanić: 1982. u Ljubljani je pjevala Rosinu na premijeri Seviljskog brijača i sopransku dionicu u Njemačkom requiemu Johannesa Brahmsa te nastupila u scenskoj izvedbi kantate Carmina burana Carla Orffa (1895–1982) na Splitskom ljetu, koja je ocijenjena kao najbolja predstava u sezoni 1981/1982. u Hrvatskoj. Godine 1983. pjevala je Kraljicu noći na premijeri Mozartove Čarobne frule u Ljubljani i sudjelovala u Bachovoj Kantati o kavi. Sa Zagrebačkim simfoničarima tadašnje Radotelevizije Zagreb bila je Vitelija u koncertnoj izvedbi Mozartova Titusa (La Clemenza di Tito) i naposljetku je pjevala Luciju na premijeri u Novom Sadu.
Godine 1984. došla je Violetta na premijeri Traviate u Ljubljani. Još ranije, na samome početku karijere 1979., interpretacijom vrlo teške arije iz prvoga čina zadivila je Marija Del Monaca na natjecanju u Villi Manin. On joj je dodijelio apsolutnu prvu nagradu – primo premio assoluto – vidjevši u njoj idealne predispozicije za Violettu. Ona ih je doista imala, ali nije se sve dalje odvijalo u tom smjeru. U svibnju 1986. pjevala je u Zagrebu Donnu Elviru u Don Giovanniju koja nije bila na razini koju je očekivala i zaključila je da je došao prijelomni trenutak u njezinom životu i karijeri. Ovako ga je sama opisala: „Došlo je do nekog zasićenja. Zvuči apsurdno da vam se s 25 godina čini kako ste napravili sve što ste u tom trenutku na tom prostoru sa svojim sposobnostima mogli. Osjećate da trebate nešto promijeniti, nekamo se maknuti a to nije tako jednostavno. Otišla sam u Beč na daljnji studij kod komorne pjevačice Olivere Miljaković (1934.), nekadašnje članice Bečke državne opere. On se odužio na četiri godine vrlo mukotrpnog rada i razdoblja u mojemu životu. Ali, jako sam puno naučila ne samo na tim satima nego slušajući i gledajući velike pjevače koje sam poznavala samo s ploča. Vidjela sam da su i oni samo ljudi, da mogu imati loš dan, pa se umanjila ona moja greška s premijere Puritanaca koja me je bila pokosila. A možda je uzrok svemu tome bio i što sam po prirodi perfekcionist a to ponekad nije dobro.“
I 22. rujna 1990. u Landestheateru (Zemaljskom kazalištu) u Salzburgu na premijeri Mozartove opere Così fan tutte pod ravnanjem istaknutog austrijskog dirigenta Hansa Grafa (1949.) u režiji također istaknutog njemačkog redatelja Joachima Herza (1924–2010) rodila se nova Vlatka Oršanić. Ovaj put krenula je od početka – ulogom Despine. Salzburger Volkszeitung pisale su 25. rujna da se „u Vlatki Oršanić osluhnula precizno izrađena, glasovno snažna i nimalo kičasta Despina.“ Sve su kritike bile vrlo povoljne, uspjeh je bio velik i odmah je dobila angažman u Salzburgu. Premijere su se nizale: Bastienne u Mozartovoj jednočinki Bastien i Bastienne koju je upoznala i operna publika u Tokiju.U ožujku 1991. u Dresdenu je pjevala Milu u manje poznatoj operi Osud (Sudbina) velikoga češkog skladatelja Leoša Janáčeka (1854–1928) i s njom krenula u repertoar 20. stoljeća ne zapostavljajući nimalo onaj raniji, klasični pa je godinu 1991. završila s Mozartom – nastupom na Novogodišnjem koncertu u Velikoj dvorani Salzburških svečanih igara s orkestrom Mozarteuma pod ravnanjem Hansa Grafa. I godinu 1992. počela je s Mozartom – kao Tamiri u njegovoj operi Kralj pastir u Teatru Nacional u Bilbauu. Slijedila je u Salzburgu Euridika u Orfeju i Euridici a zatim u angažmanu u Državnom teatru u Darmstadtu u rujnu 1992. operetna uloga opernih zahtjeva – Rosalinda u Šišmišu Johanna Straussa.
Zatim je došla Janáčekova Jenůfa u ožujku u Darmstadtu i u svibnju na festivalu Maggio Musicale Fiorentino pod ravnanjem poznatog ruskog dirigenta Semyona Bichkowa (1952.) u režiji slavne redateljice filma Noćni portir (1974.) koji je uzvitlao mnogo prašine – Liliane Cavani (1933.). Slijedile su u Darmstadtu Mimì u Puccinijevoj La Bohème i Vitelija u Mozartovu Titusu. „Moćna primadona i snažna osobnost“, kako su je nazvale novine Frankfurter Rundschau 5. siječnja 1994., „na kojoj se temeljila režija renomiranog rumunjskog redatelja Peta Halmena (1943–2012), pjevala je u dušu darmstadske premijerne publike i nije samo glasovno prodrla u dubinu karaktera lika, koji joj je podario skladatelj, nego je podmitila posve izvanrednim koloraturama i stabilnošću“, kako su zaključile Frankfurter Neue Presse 28. prosinca 1993. U međuvremenu je na Varaždinskim baroknim večerima pjevala Belindu u operi Didona i Eneja Henryja Purcella.
Godinu 1994. Vlatka Oršanić počela je u dvorani Belgijskog radija u Bruxellesu koncertom sa Simfonijskim orkestrom Jugozapadnog njemačkog radija pod ravnanjem Michaela Gielena (1927–2019) s Pjesmama na Altenbergove stihove Albana Berga (1885–1938) i Lirskom simfonijom skladatelja Alexandera von Zemlinskog (1871–1942), objema skladbama zabilježenima 1995. na CD-u tvrtke Arte Nova Clasic. Pjevala ih je i na koncertima u Rotterdamu s Rotterdamskom filharmonijom. Senzacija večeri bila je u trostrukoj ulozi Malinke / Etheree / Kunke u koncertnoj izvedbi Janáčekove opere Izleti gospodina Broučeka sa Simfonijskim orkestrom ORF-a u bečkom Koncerthausu. Lako možemo sebi predočiti na kakav je odjek naišla njezina Tatjana u Evgeniju Onjeginu u Darmstadtu 1994., jer je njome 1999. oduševila i zagrebačku publiku. Marija Barbieri napisala je 11. lipnja u Slobodnoj Dalmaciji: „Vlatku Oršanić smo ispratili prije više od desetljeća kao vrlo darovitu mladu umjetnicu, a vratila nam se kao zrela, iznimno snažna osobnost, koja svoj raskošni talent pomno vodi i usmjerava svjesnim htijenjem, inteligencijom i poznavanjem cjelokupnosti vlastitih mogućnosti. A one se čine neograničenima i još ne dokraja istraženima. Odabravši ulogu koja u pjevačkom pogledu nije toliko zahtjevna […], ali u glumačkom traži posebno senzibilnu umjetnicu, sposobnu dočarati kompleksan emocionalni svijet gotovo mitske junakinje Puškina i Čajkovskog, brižno razrađenom ulogom u svakoj pojedinosti, nevjerojatnom izražajnošću i sjajnim, snažnim, ujednačenim, bogatim glasom u širokoj dinamičkoj paleti, stapajući u svakome trenutku riječ i ton u nedjeljivu cjelinu, nadasve muzikalna, bila je Tatjana iz snova, nježna i dostojanstvena, topla i krhka, odlučna i stroga, i povrh svega uzbudljiva.“
Vlatka Oršanić u Darmstadtu je u listopadu 1994. pjevala Donnu Annu na premijeri Don Giovannija, a u siječnju, prema novinama Frankfurtet Rundschau 20. siječnja 1995. bila je „idealna Violetta“. U svibnju je pjevala Maricu na premijeri Smetanine Prodane nevjeste, a u lipnju „krasan, toplo sjajan i tehnički perfektno vođen sopran Hrvatice Vlatke Oršanić bio je zvijezda večeri“, kako su pisale 5. lipnja 1995. Wiener Zeutung za njezinu Natašu u koncertnoj izvedbi opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva pod ravnanjem Pinchasa Steinberga (1945.) na Bečkim svečanim tjednima sa Simfonijskim orkestrom ORF-a. Nekoliko koncertnih nastupa u Requiemu njemačkog skladatelja Bernda Aloisa Zimmermanna (1918–1970) na festivalu u Edinburghu, na Salzburškim svečanim igrama, u berlinskom Konzerthausu i Théâtreu du Chatelet u Parizu zabilježeno je na CD-u tvrtke Sony Classical. Sopranska dionica u Beethovenovoj Devetoj simfoniji zabilježena je 1995. na EMI Records. Godine 1996. izvela ju je i s Madridskim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Rafaela Frühbecka de Burgosa (1933–2014), u Baden Badenu, Kölnu, Frankfurtu, Berlinu (1994.), Essenu i Koblenzu. U srpnju 1995. pjevala je u Mozartovu Requiemu pod ravnanjem slavnog švicarskog oboista koji je nastavio karijeru kao dirigent, Heinza Holligera (1939.), u Mainzu, Schwarzachu i Nürnbergu. Pod njegovim ravnanjem u bečkom Konzerthausu s Bečkim simfoničarima nastupila je u koncertnoj izvedbi opere Genoveva Roberta Schumanna a partner joj je bio glasoviti njemački tenor Peter Schreier (1935-1919). S Berlinskim simfoničarima u berlinskom Konzerthausu pod ravnanjem danskog dirigenta Michaela Schoenwanda (1953.) pjevala je u Te Deumu Antona Brucknera (1824–1896), koji je dva puta izveden i u Musikvereinu u Beču.
Toliko se potvrdila da je mogla postati slobodna umjetnica. Repertoar je proširivala novim i sve zanimljivijim zadaćama, ulogama koje su zahtijevale veliku snagu izraza i suvereno vladanje pjevačkom tehnikom. Glas je postao zreliji, već na granici lirico spinto soprana, jednako snažan u svim položajima. Sama ga je opisala kao „sočan lirski sopran talijanskog tipa“. Vrhunska muzikalnost, visoka inteligencija, bogato životno iskustvo, sve to zajedno oblikovalo je iznimno zanimljivu glazbeno-scensku osobnost koja na scenu donosi likove u njihovoj sveobuhvatnosti. Prva u tome nizu njezinih krunskih uloga bila je Lady Macbeth.
Najprije je došla Lady Macbeth Mcenskog okruga – Katarina Izmajlova Dmitrija Šostakoviča na premijeri u Essenu u prosincu 1995. Novine Westdeutsche Zeitung pisale su 18. prosinca: „Hrvatica Vlatka Oršanić, ne dramski nego lirski sopran nevjerojatne ljepote i najfinije izražajnosti jest ta neobična Lady Macbeth: vitka stasa pružila je prije svega potresnu predodžbu o ženskoj predanosti i nježnosti ljubavi, a manje o njezinu mračnom nasilju. [Tom] Toelle je vodi tako da ubija kao mjesečarka kojoj nedostaje svijest o vlastitim postupcima te na taj način ostaje sama pred sobom nedužna pa se samo pitanje krivnje ni ne postavlja: ljubav opravdava sve.“ Kritike su isticale „njezin glas sposoban izraziti sve nijanse, od nježne osjećajnosti do mladodramske ekspresivnosti i kojim savršeno i s lakoćom vlada“. Glas o novoj Lady Macbeth proširio se Njemačkom i u rujnu 1997. u Komische Oper (Komičnoj operi) u Berlinu došla je Verdijeva Lady Macbeth pod ravnanjem ruskog dirigenta Vladimira Jurowskog (1972.) u režiji poznate njemačke redateljice suvremenog izraza Christine Mielitz (1949.), o kojoj su Frankfurter Allgemeine Zeitung pisale 11. rujna da je „suvereno do kraja svladala nečuvenu ulogu, pastozno puno u dubokom registru mezzosoprana, sjajno u visinama.“ Postala je pojam za Lady Macbeth i premijere su se nizale. Sama je o njima rekla 2004. u jednom razgovoru:„Šostakovičeva Lady Macbeth gotovo u jednakoj mjeri traži pjevačke i glumačke sposobnosti, čak bih rekla u ekstremnom smislu. No ja svakoj ulozi tako pristupam. Razlika je samo u tome što je Katarina vrlo dugačka i jako naporna za pjevanje, jednako je zahtjevna pjevački i glumački pa nastaje impresivna sinteza koja iziskuje jako puno. Vrlo je komplicirana muzički, ima mnogo tehničkih caka, pianissima, dinamičkih gradacija, velikih skokova, velikih dramatskih akcenata, ali i velikih skakanja po sceni. Godinama je pjevam, radila sam četiri različite produkcije i svaki put kažem da je više neću raditi, jer je svaki put moram iznova studirati iako je imam u malom prstu. Ipak me privlači.“
Na pitanje da povuče paralelu između Verdijeve i Šostakovičeve Lady odgovorila je: „Posve su različite. Šostakovičeva je samo parafraza na Lady Macbeth. Nemaju nikakve veze ni u fabuli, ni u liku, ni u karakteru. I motivi su im posve različiti. Zajedničko im je da su obje vrlo jake i uzimaju sudbinu u svoje ruke. Shakespeareova i Verdijeva je častohlepna, perfidnija, proračunata, kod nje ljubav ne igra skoro nikakvu ulogu, a Ljeskovljevu i Šostakovičevu samo ljubav vodi i zbog nje je spremna na sve i ne preza ni pred čim. Prva je urbana, druga ruralna. Prva koristi moć koju ima nad Macbethom, a slomi se kad vidi da je ono na što je potrošila svu svoju snagu, sve spletke, bilo besmisleno. Druga se, kad izgubi ljubav smisao svojega života, gubi u vlastitim emocijama, u vlastitoj nemoći. Svaka je na svoj način vrlo naporna i vrlo zahtjevna. Verdijeva je pjevnija ali ja sam i Šostakovičevu morala učiniti pjevnijom ne bi li me manje koštala. Kad sam prvi put radila Verdijevu Lady Macbeth, a dugo sam razmišljala da li da je prihvatim, i kad sam počela s probama bilo je tako strašno. Nisam mogla otpjevati ni najlakši dio uloge – duet s Macbethom. Digla sam ruke i prepustila se, pa što bude. I na kraju sve možete. To jednostavno tako dođe. Možete ležati i pjevati, izvesti sve komplicirane pokrete.“
Lady Macbeth Mcenskog okruga pjevala je u pet novih produkcija, nakon Essena, u Karlsruheu, Meiningenu, Bremenu i 2004. u Zagrebu u režiji istaknutog njemačkog redatelja Thomasa Schulte Michelsa (1944.) pod ravnanjem Mladena Tarbuka. Zanimljivo je da je izvedbom u Meiningenu dirigirao poznati rusko-austrijski dirigent Kiril Petrenko (1972.), a Sonjetka je bila poslije planetarno slavna Elīna Garanča.
Vlatka Oršanić nastavila je nizati nove uloge u premijernim realizacijama: 1996. Janâčekovu Katju Kabanovu u Darmstadtu i Dvořákovu Rusalku u Essenu; 1998. Elektru u Mozartovu Idomeneu u Salzburgu, Leonoru u Trubaduru u Bonnu pod ravnanjem poznatog francuskog dirigenta Marca Soustrota (1949.) i Aidu u Kölnu; 1999. Arijadnu u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa u Berlinu; 2000. Abigaille u Nabuccu u Ljubljani; 2002. Toscu u Essenu, u kojemu je pjevala i Jenůfu, Mimì u La Bohème i Janju u koncertnoj izvedbi opere Kamenik Jakova Gotovca u Zagrebu; 2003. Margaretu u Faustu u Cankarjevu domu u Ljubljani. Istodobno je 2000. na Varaždinskim baroknim večerima pjevala sopransku dionicu u Bachovoj Misi u h-molu.U prosincu 2003. u HNK-u u Zagrebu Vlatka Oršanić proslavila je s Toscom 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Te je godine ponovno postala članica Opere SNG- u Ljubljani i njezina apsolutna prvakinja do 2018. Naposljetku, 2004. uvrstila je u repertoar Puccinijevu Cio-Cio-San u Madame Butterfly . U osvrtu na ljubljansku premijeru Jana Haluza Lučić napisala je u Vijencu br. 279 od 11. studenoga 2004.: „U uravnoteženu skladu između lirskog i dramskog karaktera Vlatka se Oršanić isticala uvjerljivom glumom i gusto koncentriranim sopranom, kako i priliči tumaču središnjega lika, koji gotovo sva tri čina ne silazi sa scene. Vjerno dočaravši fragilnost ljupke petnaestogodišnjakinje u prvom činu, u dugu je kontroliranom crescendu zrelih izražaja i emocija napravila osobnu pjevačku dramatizaciju potresne priče, koja je kulminirala u predivno izvedenu završnom oproštaju sa sinom, čime je izmamila suze na oči bez obzira na to koliko smo puta istu operu već gledali. Emocijama nabijenu glasu i do savršenstva dotjeranoj opernoj izvedbi teško je tko mogao parirati među tumačima mahom epizodnih likova oko nje.“ Iste je godine opet pjevala Toscu, a 2005. Maddalenu u Andrei Chenieru Umberta Giordana. U Teatru ITD u Zagrebu je pjevala 2008. Didonu u operi Henry Purcella Didona i Eneja koju je ostvarila i 2011. u Ljubljani. U Ljubljani je nastupila kao Martha u Lazarusu Franza Schuberta. Ulogom Kneginje u Rusalki, Herodijade u Salomi Richarda Straussa i Kabaniche u Katji Kabanovoj, koju je pjevala i 2018. kao gošća u produkciji u Rennesu, prešla je u fah mezzosoprana i završila pjevačku karijeru s više od stotinu opera u repertoaru.
Nebrojeni su njezini nastupi u vokalno-orkestralnim djelima. Uz spomenuta tu su između ostalih i Verdijev Requiem, Bachove kantate i Missa u h-molu, Händelove kantate i arije, Rossinijeva Petite messe solennelle, koju je u Meiningenu 1999. pjevala s jednim od danas vodećih tenora, Poljakom Piotrom Beczalom (1966.). Mendelssohnova Lobgesangsinfonie, Dvořákovo djelo Stabat mater. A tu su i brojni recitali. Kroz cijelo to vrijeme njegovala je opus Georga Friedricha Händela smatrajući da je „jako koristan za svakog pjevača, jer je pjevačka higijena, i svako toliko treba pjevati baroknu glazbu da bi se ponovno ušlo u prave tračnice, pogotovo ako se pjeva težak dramski repertoar.“
Pedagoška djelatnost Vlatke Oršanić vrlo je bogata. Pedagoškim radom bavi se od 2003. godine, kada postaje docentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu a zatim redovita profesorica u trajnom zvanju i pročelnica IV. Odsjeka za solo pjevanje. Istodobno je od 2006 do 2010. bila vanjski suradnik u statusu izvanrednog profesora na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Bila je gostujući profesor na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču.
Do sada je kod nje diplomiralo 18 studenata te na poslijediplomskom studiju tri. Mnogi su već tijekom studija ostvarili solističke nastupe s profesionalnim ansamblima, a završetkom studija većina postaju uspješni vokalni solisti na hrvatskim i velikim inozemnim koncertnim i opernim pozornicama. U tom smislu ističe se nastup basa Gorana Jurića u glavnoj ulozi Osmina na ovosezonskoj premijeri Mozartove opere Otmica iz saraja u Bečkoj državnoj operi te skorašnji nastup u Metropolitanu. Njezini studenti dobitnici su brojnih nagrada na domaćim i međunarodnim natjecanjima.
Za svoj je pedagoški rad dobila godišnju nagradu HDGPP-a (Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga), Nagradu Sergije Rainis te Oscar znanja što ga dodjeljuje Agencija za odgoj i obrazovanje Republike Hrvatske za izuzetne rezultate u radu sa studentima. Održala je niz seminara u Glazbenim školama u Hrvatskoj i Sloveniji. U devet godina (tri mandata) kao pročelnica Odsjeka za pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu uvelike je zaslužna za stvaranje kvalitativnog pomaka i ugleda u javnosti kakav danas Odsjek uživa. U njenom je mandatu u suradnji s ADU, ALU i TTF, najčešće u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, izvedeno 11 glazbeno- scenskih djela i 11 oratorija sa solističkim pjevačkim dionicama u izvedbi studenata Pjevanja. Osmislila je Studijski program za Pjevanje na Diplomskom i Integriranom studiju Muzičke akademije te uvela nove obavezne i izborne predmete. Organizirala je mnoštvo seminara različite tematike, koji su proširili znanja i kompetencije studenata. Česti je član prosudbenih tijela na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Osnivačica je i ravnateljica Međunarodnog pjevačkog natjecanja Zinka Milanov u Rijeci.
Prikaz o toj pjevačici golema opernog i koncertnog repertoara, velikih glasovnih i interpretativnih mogućnosti, vrlo neobične karijere, jednoj od najzanimljivijih i najvrsnijih hrvatskih vokalnih umjetnica uopće, mnogostruko nagrađenoj u Hrvatskoj i svojoj drugoj domovini Sloveniji završit ćemo njezinim razmišljanjima o operi danas, poglavito o njezinu pristupu ulozi, najčešće iz suvremenog repertoara:
„Treba težiti svaku ulogu pjevati na način da nema posljedica. Naravno, ima pjevački bolje i lošije napisanih uloga. Da bi se one lošije napisane svladale na način da što manje štete, potrebno je više vremena. Moj je pristup svakoj ulozi bio dosta introvertiran jer smatram da prava proživljenost i prava gluma dolaze uvijek iznutra bez obzira što ta osoba radi na sceni. Pjevač se i najviše troši kad njegova kreacija dolazi iznutra. Najteže je spojiti dobro pjevanje s emocijama, a mislim da je to tek ono pravo što publiku najviše zadovoljava i po mome, to je jedini pravi smisao opere. Onda je opera nešto fantastično. Zahtjevi suvremene operne režije s mnogo pokreta mogu ići na uštrb vokalnog izraza. Da se to ne bi dogodilo, a može se dogoditi ako nema dovoljno vremena za uvježbavanje, i da bi se sve skupa sintetiziralo u jedinstvenu cjelinu, za takav je studij potrebno minimum šest tjedana. Te se režije u istom obliku zadrže i u desetoj predstavi, npr. jednostavno uđu u krv. Radila sam taj posao zato da bih na sceni nešto rekla, prenijela nešto publici. Ne mora sve biti dobro ako je puno pokreta. Nisu pokreti bitni, bitan je smisao, suština, srž, bitno je tako napraviti da izvire iz mene. Radila sam tri različite produkcije Verdijeve Lady Macbeth, u različitoj scenografiji, s različitim kostimima, različitim pokretima i lik je bio različito prikazan, ali nikada nisam radila nešto što bi bilo protiv mene unutra, uvijek je to bilo unutar teksta koji nam nudi muzika. Nisam mehanički prihvaćala neke redateljske zamisli jer to ne bih ni mogla. Čini mi se, ako je nešto mehanički da to nikako ne izgleda dobro, i publika to odmah osjeti. Jednostavno se prekine ona srebrna nit, nema više mistike potrebne da bi se dogodila ona iskra koja prelazi s umjetnika na gledatelja.“
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.
Piše:
Barbieri