Filmski modernizirana opera u stilu 50 nijansi sive

Kraljevska opera Valonije u Liègeu: W. A. Mozart, Don Giovanni, dir. Christophe Rousset, red. Ayrton Desimpelaere

• 

  Opera u Liègeu odlučila se nakon Rigoletta, kojeg je uprizorio američki filmski redatelj John Turturro, i svoju sljedeću produkciju – Mozartovog Don Giovannija, povjeriti ovoga puta domaćem filmskom redatelju Jacu Van Dormaelu. Radi se o obnovi Dormaelove režije za Kraljevsku operu Valonije u Liègeu iz 2016. godine. Ovaj proslavljeni dobitnik Camére d'Or u Cannesu i Césara operi pristupa filmski, pa je Don Giovannija transportirao na jedan od viših katova Wall Streeta na kojem živi i radi Mozartov glavni protagonist kao burzovni mešetar, te iako će tijekom same opere pametno modernizirati radnju, ostaje dojam kazališne verzije 50 Shades of Grey. Scenograf Vincent Lemaire zanimljivim rješenjem uz pomoć velikih prozora tijekom cijele opere omogućio je lakše praćenje radnje. 

  Kao da ubojstvo na samom početku opere nije dovoljno šokantno, Don Giovanni u ovoj verziji Commendatorea zatuče palicom za golf da bi ga zatim bacio u bazen iz kojeg je netom izašla Donna Anna, te gledateljima neće biti teško zaključiti odakle se pojavljuje Commendatore na kraju opere i kamo odvlači Don Giovannija u ovoj Dormaelovoj verziji događaja. Istodobno ima nekoliko rješenja koja su vrlo uspješna – npr. Zerlina je spremačica a njezin Masetto perač prozora Don Giovannijeva ureda, a pravu dinamiku njihova odnosa redatelj vrlo dobro detektira kada u poznatoj ariji isprike Zerlina moli Masetta da je tuče ako mu je bila nevjerna, da bi mu istovremeno upravo ona opalila šamar. Redateljski vrlo dobro funkcionira i drugi par zaljubljenih Donna Anna i Don Ottavio, gdje se više tematizira oportunost tog odnosa, a najuspješnije je postavljena Donna Elvira koja je dugogodišnja viša suradnica u uredu Don Giovannija, te se i dalje nada napredovanju u partnericu.

  

  Domaći bariton Laurent Kubla kao Leporello jedini je od originalnih izvođača iz Dormaelove verzije iz 2016., no iako dobar, Leporello na samom početku opere može i zasjeniti Don Giovannija, a to se ovdje nije dogodilo jer je u uvodnoj Notte e giorno faticar bio nesiguran, iako je nešto kasnije u poznatoj ariji kataloga bio uvjerljiviji. Drugi razlog leži u činjenici da je talijanski bariton Davide Luciano, kojemu je ovo bila prva uloga u Liegeu, jednostavno jedan od najboljih Don Giovannija trenutačno na svjetskim pozornicama (prošlog ljeta nastupio je i u Salzburgu u naslovnoj ulozi Don Giovannija), te je pjevački i glumački dominirao scenom. Talijansko-ruski par Maria Grazia Schiavo i Maxim Mironov bili su iznimni kao Donna Anna i Don Ottavio, gdje je napuljska sopranistica sigurna u ulozi s kojom se već proslavila u Torinu i Rimu, dok je ruski tenore de grazia jednostavno oduševio publiku u Dalla sua pace.

  Domaće snage Sarah Defrise kao Zerlina i Pierre Doyen kao Masetto opravdali su povjerenje, iako je Doyen bio pjevački superiorniji, posebno u Ho capito, signor si! Jose Maria Lo Monaco bila je upečatljiva Donna Elvira, manje u Ah, chi mi dice mai, ali je na kraju je u Mi tradi, quell'alma ingrata ova talijanska mezzosopranistica koja posebni afinitet pokazuje za barokni repertoar, pokazala svu raskoš glasa. Mozart je međutim najzanimljiviji upravo tamo gdje glas prestaje, pa je najdojmljiviji dio opere upravo ona glazba koja slijedi nakon Donna Elvirine arije, kada se po stoti puta pita na kraju može li oprostiti Don Giovanniju, a prije pojave Commendatorea kojega je utjelovio domaći bas Shadi Torbey.

  

  Odgovora na to pitanje naravno nema; Mozart ga tek naznačuje glazbom u ovoj „operi svih opera“, kako ju je opisao Wagner, ili jednostavnije rečeno – najboljoj operi koja je ikada skaldana, što je dirigent Christophe Rousset vrlo dobro detektirao (radi se o proslavljenom čembalistu i dirigentu koji je u Liègeu već ravnao svim Mozart–Da Ponte operama). Da najveće tajne ostaju neizrečene, ili eventualno tek naznačene glazbom, dojmljivo je podsjetio i dvojac Raphaël Pichon–Romeo Castellucci koji je u operi u Bruxellesu nedavno postavio Mozartov Requiem kao glazbeno-scensko djelo, a koje završava upravo slikom dječaka koji kao svojevrsni božanski Harpokrat, prinoseći kažiprst usnama, ukazuje na tu neizrecivu tajnu. 

  © Mario Martinec, OPERA.hr, 11. lipnja 2022.

Piše:

Mario
Martinec