Razigrana, šarena i bogata inscenacija uz solidne soliste
Komische Oper Berlin: Claudio Monteverdi, Orfej, red. Barrie Kosky, dir. Matthew Toogood
-
Priča o mitskom pjevaču Orfeju nije slučajno upamćena kao jedna od najpoznatijih u glazbenoj povijesti. Orfej nije bio samo nadaren, lijep i emotivan, nego i hrabar – jer je samo odvažan čovjek kao on mogao svladati strah i uputiti se u svijet mrtvih kako bi spasio svoju odabranicu. Međutim, naš junak ne bi bio zadobio simpatije brojnih libretista, skladatelja i publike da ga nije krasila i ljudska slabost, zbog koje se prosječan slušatelj djela inspiriranih temom o Orfeju od 17. do 20. stoljeća mogao poistovjetiti s njim. Zapravo nije u potpunosti jasno zašto se Orfej na svom križnom putu iz Hada okrenuo i pogledao Euridiku, prekršivši želju bogova i poslavši je drugi put u smrt, ovoga puta zauvijek. Uostalom, manje je važno je li se radilo o neopreznosti, manjku koncentracije ili ljutnji, a više da je Orfej tim činom u očima publike prestao biti antički junak i postao čovjek. Osim što je njegova tužna sudbina inspirirala skladatelje i pisce, motiv čarobnog instrumenta čiji zvuk djeluje na ljude i životinje zaživio je i neovisno o mitu o Orfeju. Čarobna frula i čarobni zvončići kojima se služe Tamino i Papageno u Mozartovoj Čarobnoj fruli zapravo su metamorfoza Orfejeve čarobne lire, koja je u odnosu na instrumente iz Schikanederova libreta mogla svladati i sile prirode, npr. vjetar ili olujno more.
Iako se provukao kroz cijelu povijest glazbe, lik Orfeja neodvojivo je povezan s opernim počecima. Ne radi se o pukoj slučajnosti: priča o operi, glazbeno-scenskoj vrsti koja se u potpunosti izvodi pjevajući, trebala je adekvatan sadržaj koji je opravdao napuštanje govornih dijelova, a mit o pjevaču Orfeju bio je pun pogodak za ulazak nove forme na velika vrata. I Dafne, prva (nažalost izgubljena) opera u povijesti toga žanra, nastala na izmaku 16. stoljeća iz pera talijanskog skladatelja i pjevača Jacopoa Perija, obrađuje mit blizak Orfeju, a lik Dafne tj. nimfe pojavljuje se i u nešto mlađem Orfeju Claudija Monteverdija. Povijest glazbe bilježi da prva do danas sačuvana opera Euridice, također Perijevo djelo, donosi istu građu kao i Monteverdijev Orfej, opera u pet činova skladana na libreto Alessandra Striggija i praizvedena 24. veljače 1607. u Mantovi, koji je ipak prvo operno djelo i danas prisutno na programima i pozornicama. O popularnosti Orfeja nakon praizvedbe u Mantovi svjedoči podatak da su uskoro slijedile izvedbe u Cremoni, Torinu i Firenzi te da je nakon prvoga tiskanog izdanja partiture 1609. već 1615. uslijedilo drugo. Talijanski skladatelj Claudio Monteverdi ušao je tako u povijest glazbe kao posljednji (veliki) skladatelj renesansnih madrigala i prvi (veliki) skladatelj barokne opere. Od njegovih deset opera do danas su u potpunosti sačuvane tri: rani Orfej te kasniji Odisejev povratak u domovinu i Krunidba Popeje, koje je stvorio kao etablirani mletački skladatelj.
Međutim, Monteverdijeva djela, pa ni Orfej, nisu oduvijek bila na repertoaru koncerata i opernih kuća. Opera se razvijala tolikom brzinom da je već u vrijeme nastanka kasnih Monteverdijevih opera iz venecijanskog razdoblja Orfej slovio kao staromodno djelo, pa ne iznenađuje činjenica da je renesansno-barokni skladatelj pao nakon smrti u zaborav. Za renesansu posljednjeg renesansnog skladatelja valjalo je pričekati prvu polovinu 19. stoljeća, kada je njemački muzikolog Carl von Winterfeld ukazao na važnost niza ranijih skladatelja, pa i Monteverdija. Među prvim djelima koja su ponovno ugledala svjetla pozornice našao se Orfej. Gotovo tristo godina nakon nastanka, prve moderne izvedbe Orfeja uslijedile su početkom 20. stoljeća u Parizu – koncertna 1904. i scenska 1911. godine.
A da je Monteverdijevo djelo i danas zanimljivo publici potvrđuje činjenica da ga je nakon premijerne izvedbe iz 2012. i u sezoni 2021/22 na program uvrstila berlinska operna kuća Komische Oper, i to uz dva druga operna ostvarenja inspirirana mitom o Orfeju – Gluckovu operu Orfej i Euridika i Offenbachovu komičnu operu Orfej u podzemlju. Postavljači Monteverdijeva djela u berlinskoj opernoj kući znali su da ranobarokno djelo moraju dobro začiniti kako bi bilo ukusno suvremenoj publici. Orfeja u berlinskoj izvedbi supotpisuje australska skladateljica uzbekistanskog podrijetla Elena Kats-Chernin (rođ. 1957.), koja je u načelu sačuvala izvornik ali uz snažnu osobnu interpretaciju.
Neke od skladateljičinih inovacija u postavi toliko su dominantne da bismo mogli govoriti o varijaciji na temu Monteverdijeva Orfeja, a ne o njezinoj postavi. Monteverdijev orkestar bio je početkom 17. stoljeća, kao i danas, izrazito inovativna skupina instrumenata, čiji zvuk na slušatelje navikle na standardi simfonijski orkestar djeluje itekako egzotično. Stoga je pitanje koliko je bilo potrebno u orkestar uvoditi cimbal, harmoniku i vibrafon, koji u autentičnim renesansnim i ranobaroknim glazbalima istovremeno djeluju osvježavajuće i pomalo suvišno. Istina je i da su spomenuti instrumenti u novom ambijentu lišeni svojih standardnih zvukovnih prepoznatljivosti, pa npr. cimbal koji izvodi recitative nimalo ne bismo povezali s mađarskom narodnom glazbom, no ostaje pitanje koliko je obogaćivanje instrumentarija uistinu pridonijelo izvedbi.
Instrumentalnu inovativnost prati i inovativnost u ostalim aspektima postave. Opći dojam Monteverdijeva Orfeja u interpretaciji Komische Oper Berlin je razigranost, šarenilo i bogatstvo. Tropski vrt, ptice i cvijeće na pozornici i hihotanje koje prerasta u vriskanje solista i ansambla simpatična je interpretacija mitske Trakije u režiji australsko-njemačkog opernog redatelja Barrie Koskog, koju možemo opisati kao spoj egzotike i uvriježene predodžbe o arkadijskom ambijentu. Solidni bariton Dominik Köninger u naslovnoj ulozi (izvedba od 29. travnja 2022.) vjerojatno je imao više poteškoća s učenjem sveprisutnih koreografija nego vokalne dionice, a vrlo dobar bio je i bogat zborski ansambl od pedesetak izvođača, također stalno u pokretu – i to u relativno kompleksnoj koreografiji. Međutim, u trenutku kada nimfa priopćava Orfeju da je zmija ugrizla Euridiku i da je Orfejeva odabranica završila u Hadu veselju dolazi kraj. Velika cezura nakon loše vijesti, inače jedan od najefektnijih momenata u izvedbi, označava prijelaz u drugi i režijski monotoniji dio opere, ispunjen Orfejevim putovanjem i pokušajem vraćanja Euridike. Susret Orfeja i Euridike u Monteverdijevu djelu bitno je manje razrađen u odnosu npr. na kasnije Glückovo djelo, no glavni su likovi (uz spomenutog Dominika Köningera kao Orfeja ulogu Euridike igrala je sopranistica Josefine Mindus) emotivno, uvjerljivo i muzikalno iznijeli sve što je ranobarokni skladatelj zamislio. U postavi koja je imala izrazito dominantnu izvanglazbenu komponentu ipak je do izražaja došlo suvereno vođenje ansambala i solista od strane dirigenta Matthewa Toogooda.
Iako nije prva opera, pa čak ni prva u potpunosti sačuvana opera, Orfej Claudija Monteverdija iz 1607. zapravo je najranije operno ostvarenje koje i danas redovito privlači publiku pa stoga i pravi prvijenac nove forme i novoga vremena. A novo vrijeme u kojem je Monteverdi odigrao ključnu ulogu karakterizira postepeno napuštanje renesansne vokalne polifonije (vidljivo i u razvoju Monteverdijevih madrigala), uvođenje instrumentalne glazbe na velika vrata i konačnu prevlast durskih i molskih tonaliteta. Stoga možemo zaključiti da opera Orfej Claudija Monteverdija nije samo prvo značajnije operno djelo, nego i prvo veliko djelo postrenesansnog repertoara tj. ustaljenog repertoara klasične glazbe.
© Domagoj Marić, OPERA.hr, 8. lipnja 2022.
