Predstava koju se mora zadržati u repertoaru

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: G. Puccini, Tosca, dir. Alla Kulbaba, red. Mario Pontiggia; uz premijeru, 2. i 4. izvedbu (27. i 28. svibnja te 1. lipnja 2022.)

• 

  I Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pridružilo se, odgovarajući na rat u Ukrajini, hirovitu ispuštanju ruske umjetnosti iz repertoara, pa je planirani Evgenij Onjegin Čajkovskoga zamijenjen Puccinijevom Toscom uz neuvjerljivo objašnjenje kako najavljeni ruski dirigent i redatelj ne bi mogli doputovati u Zagreb (valjda nitko drugi na svijetu ne bi mogao postaviti Onjegina, najavljena u pretplati). Zgodno je bilo što se baš u Tosci nalazi uloga Scarpije, omiljena ravnatelju Opere Giorgiu Surianu, koji ju je i pjevao na premijeri 27. svibnja, iako u izvornoj inačici solističke podjele, službeno najavljenoj prije nekoliko mjeseci, njegova imena nije bilo, a u svibnju 2021., uoči izbora za ravnatelja Opere, izjavljivao je u intervjuima da će se nastojati kloniti pjevanja u zagrebačkoj Operi kako ne bi ispalo da sam sebe upošljava.

  Tradiciji sklon dio operne publike može mu biti zahvalan na odabiru redatelja Lastavice i Traviate (Hugo de Ana), a posebno na odabiru inscenacije nove Tosce (redatelj Mario Pontiggia, scenograf i kostimograf Francesco Zito), koja je kao „izvorna produkcija u vlasništvu Teatro Massimo di Palermo, Costumi Atelier Nicolao, CTC i Audello Teatro”, kako je opisuju iz HNK-a, stigla i do Zagreba.

  

  Prvi se čin zaista odvija u crkvi Sant’Andrea della Valle a ne bilo kojoj, što znamo po reprodukciji detalja kupole, drugi čin prikazuje luksuznu Scarpijinu kancelariju kakvu bismo mogli očekivati u palači Farnese, a u trećem činu riječ je stvarno o Anđeoskoj tvrđavi (Castel Sant’Angelo) – u daljini se lijepo nazire i Vatikan. Ukratko, za današnje prilike u HNK-u nevjerojatno raskošna inscenacija u kojoj je sve na svojem mjestu, u kojoj gotovo da nema suvišnih detalja i u kojoj se redatelj nije trsio pokazati koliko je originalan nego je, znajući da je Tosca previše prostorno i vremenski zadana da bi trpjela kojekakve nadgradnje, omogućio publici vizualan užitak i mogućnost potpune usredotočenosti na Puccinijevu partituru. Barem onom dijelu publike koji ne misli da su dijelovi povjereni isključivo orkestru namijenjeni žamoru u gledalištu.

  Netko će reći: Pontiggia nije ovim postavljanjem Tosce pokazao ništa nova u toj operi. Mogu samo dodati: hvala mu na tome! Primamljivo je, istina, imajući Scarpiju i njegove metode na umu, promišljati Toscu npr. u okviru fašističkoga terora, ali ako se u ovoj operi izričito spominju bitka kod Marenga i Napoleon Bonaparte, onda valjda ima nekog smisla smjestiti inscenaciju u vrijeme koje propisuje libreto: u 1800. godinu. Na solistima je onda da podržani inspirativnom scenografijom i elegantnim kostimima izrade svoje uloge najbolje što znaju, neopterećeni režijskim hirovima, i učine svaku od poznatih replika u libretu Tosce uvjerljivom. Pretpostavljam da je režijski ključno mjesto posljednjega čina (nećemo onima koji predstavu još nisu pogledali otkriti baš sve) modificirano, tj. ublaženo iz objektivnih razloga, a osobno bih preferirao prave svijeće umjesto umjetne rasvjete u svijećnjacima, kao i jedno umjesto tri Toscina probadanja Scarpije u II. činu. No to su sitnice naspram zaista dojmljive cjeline.

  

  Dirigentica Nacionalne opere Ukrajine u Kijevu i narodna umjetnica te zemlje, Alla Kulbaba, odabrana je za ovaj projekt jer je, prema njezinim riječima u nedavnom intervjuu, ravnatelj zagrebačke Opere tražio ukrajinsku dirigenticu za Toscu. Ako je odabir dirigenta bio neglazbeno motiviran, sreća je da se pokazao i umjetnički opravdanim. Iako, prema vlastitim riječima, nije imala na raspolaganju onoliko pokusa na koliko ih može računati u svojem matičnom kazalištu, vrlo je dobro pripremila orkestar zagrebačke Opere a izvedbe je vodila angažirano, vrlo sigurno (iako neopterećena posve preciznim označavanjem doba) i naklonjena pjevačima. Primjetan je bio angažman četiriju violončelista uložen u mjesto što neposredno prethodi Cavaradossijevoj ariji E lucevan le stelle iz III. čina (iako se ono može još izbrusiti), kao i agogička sloboda prvoga klarineta na početku iste arije, ali ukupno gledajući pri oživljavanju partiture nije dosegnut maksimum u predstavljanju pravoga kovitlaca strasti i u osjetljivom doziranju rubata. Kao cjelina, međutim, izvedba je orkestra uspješna.

  Dobre Tosce ipak nema bez dobrih tumača naslovnoga lika te Cavaradossija i Scarpije. I eto napokon u Zagrebu operne premijere u kojoj u protagonističkim redovima nije bilo očite najslabije karike!

  Osobno me najviše iznenadio Giorgio Surian kao Scarpia, iako u toj ulozi ima velikog iskustva. U posljednjih osam godina čuo sam ga na opernoj pozornici kao Scarpiju (u prošloj zagrebačkoj Tosci), Klingsora (Parsifal), Niku Marinovića (Ekvinocij), Gérarda (Andrea Chénier), Jaga (Otello) i u naslovnoj ulozi u Don Pasqualeu, a na koncertnoj kao kneza Velimira u Ljubavi i zlobi i ne mogu se sjetiti da sam osjetio veću potrebu u bilo kojoj od tih uloga, osim Scarpije, slušati ga ponovno. U kasnoj fazi svoje karijere ovaj pjevač, koji je nekoć bio gost prestižnih svjetskih opernih kuća (Scala, Bečka državna opera, Covent Garden, Metropolitan), odbija me svojim tremolom i nepreciznom intonacijom. No Surian očito jako dobro zna tko je i što je Scarpia i kako vješto prikriti svoje pjevačke mane u interpretaciji toga šefa policije. Pojava mu je veoma upečatljiva od prvog javljanja na sceni i ne zamire u svojoj dojmljivosti sve do kraja II. čina. Povremeni manirizmi u glumačkoj interpretaciji gube se u zaokruženosti cjeline.

  

  Unatoč nasilnu karakteru, njegov je Scarpia ipak jedan barun gospodskoga garda (sudeći po scenografiji, u ovoj inscenaciji i kolekcionar umjetnina). Trudio se Surian obuzdavati i svoj preizraženi vibrato nastojeći izravnati pojedine tonove, ali i pribjegavajući kraćenju dužih notnih vrijednosti, a iako se takav vibrato ponekad ipak jasno isticao (završni visoki f-ovi na Tosca! mi fai dimenticare Iddio! u sklopu finala I. čina), i vokalnim je dijelom interpretacije – npr. prilagodbom boje tona, ostavljao snažan dojam. Nije to Scarpia kojega biste možda rado slušali na snimci, ali kad se u paketu nađu snažna i dobro promišljena gluma, pažnja oko podcrtavanja sitnih detalja u libretu i načina iskazivanja pojedinih replika, kao i općenito moćan pjevački nastup, s problemima skrivenim iza ovećeg orkestra, tijekom žive izvedbe u kazalištu zaista imate što doživjeti. Scarpia je uostalom i jedini od tri glavna lika u ovoj operi koji je za pravu ličnost na sceni zahvalan i ako pjevački ne prolazi sve besprijekorno. A Surian je ilustrirajući zloću i glasom i pojavom postigao da se njegovu liku Scarpije vjeruje. Neobično je stoga što je nastupio u prvom bloku od četiri predstave samo na premijeri, koja bez njega ne bi bila jednako uspješna. A bilo bi korektno da je svoj nastup u ovoj ulozi, koji svakako pozdravljamo, na početku otvoreno najavio, bez hinjenja slučajnog ulaska u predstavu.

  

  Na prvoj i četvrtoj izvedbi u ulogama Florije Tosce i Maria Cavaradossija Kristina Kolar i Tomislav Mužek vidno su odgovarali jedno drugomu kao partneri na sceni, pretežno i pjevački, iako po pitanju volumena glasa dominira Kolar. Idealan Cavaradossi bio bi glasa većega volumena i s više dramskih crta nego u Mužeka, ali on je uložio velik trud stavljajući svoj potentni lirski tenor u službu zahtjeva ove uloge, koju je sada prvi put pjevao u nas, ali ne i u Europi. Unatoč povremenoj oštrini i odsustvu lakoće u gornjem položaju glasa, uspjele su mu sve visine (neke i s naznakama pravoga squillo), a dojmljivi držani visoki h (h¹) na La vita mi costasse u I. činu odnosno ais (ais¹) na drugome od dva zaziva Vittoria! u II. činu, oba među ključnim mjestima uloge, kako ih se poima s obzirom na tradiciju izvođenja tih mjesta, donijeli su pravo uzbuđenje u gledalište. Osobito je mjesto La vita mi costasse bilo moćno i sjajno na premijeri, dok se u istoga interpreta u I. činu osjetila stanovita štednja pjevačke energije na četvrtoj, tj. njegovoj drugoj izvedbi. Odlomak L'alba vindice appar... što u II. činu slijedi odmah nakon Vittoria! Vittoria! već će bolje odgovarati dramskome glasu. Ako arija iz I. čina, Recondita armonia, premda solidna, nije bila sasvim raspjevana, Mužek je to nadoknadio pjevajući onu iz III. čina, E lucevan le stelle, interpretacijski zahtjevnu ali tehnički lakšu, punim tonom. Markantne pojave i fine, uglađene glume, vjerodostojan je kao lik mladoga slikara, a ako uloga baš i nije pjevački skrojena za nj, ono što je postigao za današnji operni trenutak nikako nije malo.

  Osvrnuvši se na njezinu riječku Normu i tršćansku Turandot pretežno nepovoljno (i dalje mislim da te ekstremne uloge, a osobito prvu, treba zaobilaziti), sa zadovoljstvom konstatiram kako je Tosca prirodno pjevačko stanište Kristine Kolar. Ugodno iznenađenje bilo je čuti nekoliko prvih stranica partiture naslovne uloge, parlando iskaze u srednjem i donjem položaju glasa, tako jasne, čvrsta tona i izvrsne dikcije, i s laganim posjetima prsnome registru. Naime, slična se mjesta u mnogih sopranistica današnjice i ne primjećuju. Toscu takva velikog glasa, pretežno sočnoga tona i uglavnom odličnih visina (uključujući i više visokih c; neke još valja doraditi) treba cijeniti. Da nam je više izvedbi u kojima nas pjevač na mahove može tako ošinuti velikim, sočnim tonom! (Ošinut je, istina, ponekad bio i Cavaradossi.) Usavršiti se još može pokoji iskaz u parlandu (među najpoznatijima svidio se onaj E avanti a lui tremava tutta Roma), neka nefokusirana visina ili arija Vissi d'arte, premda je i ovako dobra (vrlo čista početka na četvrtoj izvedbi i općenito sugestivno donesena). Raskošan pjevački aspekt uloge zaodjenut je u ruho vrlo funkcionalne, uvjerljive glume, pri čemu se neki detalji u II. činu još daju intenzivirati.

  

  Na drugoj, koju sam slušao, i trećoj izvedbi Toscu i Cavaradossija utjelovili su Martina Serafin i Stjepan Franetović. Gospođa Serafin, koja je pjevala u svim četirima slavnim kućama navedenima uz Surianovo ime, a Toscu u svima osim u Metropolitanu, ostavlja dojam interpretatorice nemalog pjevačkog i scenskog iskustva. No dok su Kolar i Mužek bili prisni, između Serafin i Franetovića postojala je stanovita distanca koja nikad nije do kraja prijeđena. U njezine Tosce nema pjevačkih ekscesa, a ima upečatljivih mjesta (vjerovali smo njezinoj ispovijesti u Vissi d'arte), ali je u usporedbi s Toscom Kristine Kolar, koja je šest godina mlađa, njezina svakako vokalno manje atraktivna, osobito zbog prirode njezina tona obilježena neidealnim (ne i ekstremnim) vibratom.

  Cavaradossiju Stjepana Franetovića nedostaje finoće u izrazu, ali je pjevački pouzdan i vlada visinama. I njemu bolje leže zazivi Vittoria! Vittoria! od nadolazećeg L'alba vindice appar... u II. činu, a arija iz III. čina, koju je zaista lijepo donio, bolja mu je od one u prvome. Nije mala stvar za zagrebačku Operu imati na raspolaganju dva kućna tenora koja mogu otpjevati ovu ulogu, premda tipom glasa nisu njezini idealni interpreti.

  Uz oba sopransko-tenorska para nastupio je, na drugoj i četvrtoj izvedbi, Davor Radić u ulozi Scarpije, protagonist, kao i Kristina Kolar, Stjepan Franetović i Giorgio Surian, i posljednje zagrebačke Tosce premijerno postavljene 2014 (svi su u toj produkciji prvi put nastupili na nekoj od repriznih izvedbi). Davor Radić tipom glasa i mogućnostima manipuliranja timbrom nije u vokalnom izrazu, s obzirom na očekivanu zloću, pravi izbor za tu ulogu, ali je glumačkim gardom i snažnim pjevačkim doprinosom, pretežno postojane kvalitete tona, učinio mnogo da se nametne kao autoritet u odnosu na sve likove oko sebe. Pri tome su se možda povremeno probijale i za lik Scarpije prehumane karakterne crte. Na trećoj je izvedbi u toj ulozi nastupio Dalibor Hanzalek, čemu nisam bio u prilici svjedočiti.

  

  Pohvaliti valja Zbor Opere, što ga je pripremio Luka Vukšić, a koji je uz Scarpiju Giorgia Suriana, orkestar i dirigenticu Allu Kulbabu vidno zaslužan za dojmljivost finala I. čina na premijeri. Sudjelovao je i dječji zbor Zvjezdice.

  Uz iznimku jako dobrog Angelottija Siniše Štorka na premijeri, u srednjim i manjim ulogama čuli smo mahom mlađe snage (Angelottija pjeva i Toni Nežić, Crkvenjaka Ivan Šimatović, Spolettu Filip Filipović i Matic Zakonjšek, Sciarronea Marin Čargo, Pastira Lucija Jelušić te Tamničara Boris Beus i Lobel Barun). Većina ih se dobro snašla u povjerenim im zadaćama, a osobito valja istaknuti pjevački zreo i siguran nastup Ivana Šimatovića kao zajedljiva Crkvenjaka.

  Nova zagrebačka Tosca predstava je, najkraće rečeno, koju se mora zadržati u repertoaru. Vizualno raskošna, odmjereno režirana, s dostupnim pjevačkim snagama s kojima se može računati na vrlo solidne izvedbe. Treba li uopće naglašavati da se ovu i ovakvu predstavu mora zadržati u repertoaru? Nažalost, čini se da treba. Pojavile su se sumnje da je predstava otkupljena samo za potrebe ove sezone. Pa ako vodstvo kazališta na odlasku i nije mislilo na budućnost, što će rijetko koga iznenaditi, ono novo, koje nastupa od rujna ove godine, treba dobro razmisliti može li Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu sebi priuštiti gubitak ovakve predstave.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 8. lipnja 2022. 

  Giacomo Puccini: Tosca (1900)
  Libreto: Giuseppe Giacosa i Luigi Illica prema drami La Tosca Victoriena Sardoua
  Prijevod libreta: Marina Glavaš
  Dirigentica: Alla Kulbaba
  Redatelj: Mario Pontiggia
  Scenograf i kostimograf: Francesco Zito
  Zborovođa: Luka Vukšić
  Dječji zbor uvježbala Dijana Rogulja Deltin

  Uloge:
  Floria Tosca: Kristina Kolar / Martina Serafin
  Mario Cavaradossi: Tomislav Mužek / Stjepan Franetović
  Barun Scarpia: Giorgio Surian / Davor Radić / Dalibor Hanzalek
  Cesare Angelotti: Siniša Štork / Toni Nežić
  Crkvenjak: Ivan Šimatović
  Spoletta: Filip Filipović / Matic Zakonjšek
  Sciarrone: Marin Čargo
  Pastir: Lucija Jelušić
  Tamničar: Boris Beus / Lobel Barun

  Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu
  Dječji zbor Zvjezdice

Piše:

Karlo
Radečić