Nelli Manuilenko

(Makeevka, Ukrajina, 29. listopada 1951.)

• „Nelli Manuilenko je zakon.“ Tako su s mnogo poštovanja govorili u Splitu o primadoni assoluti Hrvatskoga narodnog kazališta. U petnaestak godina djelovanja postala je prvom damom hrvatske opere, nositeljicom njezinih važnijih projekata, kao što je 2000. bila praizvedba hrvatske opere Judita Frane Paraća, a 2001. prva hrvatska izvedba Verdijeva Attile u povodu 100. godišnjice skladateljeve smrti. Došla je u Split iz Ukrajine u naponu umjetničke snage s vrhunskom glazbenom naobrazbom i bogatim izvođačkim iskustvom.  Potkraj 1991. pozvali su je da pjeva u Aidi na sljedećem Splitskom ljetu. Zadivljena činjenicom da se usred rata održava festival, nije se premišljala. U Split je došla u veljači 1992. i 14. srpnja nastupila u Aidi na otvorenju 38. Splitskog ljeta. Uskoro je dobila hrvatsko državljanstvo i postala opernom prvakinjom u gradu koji prema toj umjetničkoj grani ima posebno visoke zahtjeve.

  Nelli Kamljuk rođena je 29. listopada 1951. u Makeevki. Od djetinjstva je pjevala. Godine 1968. završila je u rodnome gradu sedmogodišnju glazbenu školu. Slijedio je četverogodišnji Državni glazbeni koledž u Dzeržinskom, na kojemu je studirala glazbenu teoriju i dobila zvanje dirigent-zborovođa. Tu je upoznala supruga, budućega profesora harmonike Jurija Manuilenka. Prvo im je radno mjesto bio kolektiv Donbas, nešto poput hrvatskog Lada. Donbas je imao profesionalni ansambl sastavljen od solista, četrdesetak članova zbora, isto toliko baleta i kompletan orkestar. Izvodili su vrlo raznoliku glazbu - od klasične do narodne i zabavne, i odlazili na turneje po cijelom tadašnjem Sovjetskom Savezu. Rođenje kćeri Olene, sada odvjetnica u Zagrebu, i skrb za nju primorali su ih da u smislu putovanja prihvate mirnije mjesto nastavnika u glazbenoj školi u selu nedaleko Azovskog mora. Nakon četiri godine vratili su se u Donjeck i tamo je na Glazbenoj akademiji upisala studij pjevanja u klasi prof. Borisa Konstantinova. Nakon petogodišnjeg studija 1985. diplomirala je solo pjevanje i glazbenu pedagogiju.
  
  

  U jednom razgovoru ovako je opisala svoje studiranje i polaganje diplomskog ispita: „Na prvoj smo godini učili umjetnost glume, kulturu riječi. Na drugoj i trećoj imali smo operni studio sastavljen od studenata, sa solistima, i s dirigentom koji radi u kazalištu i na akademiji. Pripremali smo opere. Tako je bilo i na četvrtoj godini, a na petoj smo već radili u kazalištu. Učili smo plesove od pavane do ča-ča-ča, kako se šminkati za različitu životnu dob lika koji tumačimo i kako mu prilagoditi glas, kakvi su kostimi određenih epoha, kako ih valja nositi i u njima hodati, kakva frizura pristaje uz određeni kostim. Sama se šminkam. A kad je o poznavanju glazbe riječ, imali smo na raspolaganju veliku notnu biblioteku i bogatu fonoteku. Uzeli bismo slušalice i mogli smo slušati glazbu cijeli dan. Ali, sve ovisi o tome koliko koga nešto zanima. Netko ima lijep glas, a drugo ga ne zanima. Ali i o pedagogu ovisi koliko je uspio nekoga motivirati. Samo pjevanje nije dovoljno. Moraš znati nositi frak, moraš znati kako hoda grof, a kako služavka, moraš znati stajati na pozornici, moraš ući u lik, jer na sceni više nisi ti, nego lik koji tumačiš. Ima pjevača koji dođu na scenu, otpjevaju visoki C i očima prate kako publika reagira. Ubila bih takve pjevače. U nas se diplomski ispit polaže s glavnom ulogom u pravom kazalištu. Morate pokazati da ste svladali sve što se očekuje od budućeg opernog pjevača, dakle ne samo glazbenu komponentu uloge. Morate vladati i njezinom dramskom komponentom, riječju, pjevati ulogu na sceni s partnerima uz pratnju orkestra. Ja sam imala tri kompletno nastudirane uloge: Ljubašu u Carskoj nevjesti Rimski-Korsakova, Dadilju u njegovoj Boljarki Veri Šelogi i Marfu u Hovanščini.“
  
  
  
  
  Oboružana takvim znanjem Nelli Manuileno prihvatila je poziv filharmonije, iako ju je srce vuklo operi, ali takva su tada bila vremena, i u šest godina djelovanja svladala je vrlo opsežan koncertni repertoar komorne glazbe i vokalno-orkestralnih djela - od ruskih autora do Verdijeva Requiema. Potkraj osamdesetih počela je njezina operna karijera. Debitirala je 26. svibnja 1985. u Teatru opere i baleta grada Donjecka kao Ljubaša u operi Carska nevjesta. Onda je došao poziv Opere iz Kišinjeva u Moldaviji i od 1989. do 1992. bila je njezina prvakinja. U njoj je ostvarila  Eboli u Don Carlosu,  Amneris u Aidi i Lolu u Cavalleriji rusticani. S ansamblom Opere bila je u srpnju i kolovozu 1991. na jednomjesečnom gostovanju u Italiji na kojemu je pjevala Amneris i mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu.

  Godine 1992. Nelli Manuilenko došla je u Split i predstavila se zahtjevnoj splitskoj publici u „istrošenoj predstavi“ Aide, kako ju je nazvao glazbeni kritičar Slobodne Dalmacije Miljenko Grgić 5. kolovoza 1992., i nastavio: „Verdi je volio Amneris više od svih ostalih heroina u svojim operama. U izvedbi o kojoj je riječ Nelli Manuilenko je prirodnošću i sugestivnošću svoje kreacije učinila sve da slijedi i podrži raspoloženje autora. U njezinu glasu bilo je kristalne jasnoće i fine preciznosti, a u glumačkim rješenjima ogledala se superiornost lišena pretjeranosti. Ova je umjetnica osvojila produhovljenošću svog vokalno-scenskog izričaja. I zbog vrsnoće njenog učinka predstavu bi ipak trebalo posjetiti.“

  Godina 1993. donijela je Nelli Manuilenko nove uloge u Operi HNK-a Split: Melku u operi Adel i Mara Josipa Hatzea, Maddalenu u Verdijevu Rigolettu, Mariju u Rossinijevu Mojsiju na otvorenju Splitskog ljeta, koju je pjevala i 1994., te mezzosopransku dionicu u Splitu u Rossinijevu djelu Stabat mater i mezzosopransku dionicu  u Verdijevu Requiemu u Ljubljani.

  Godine 1994. Nelli Manuilenko pjevala je svoju krunsku ulogu – Abigaille na premijeri Nabucca na Splitskom ljetu i počela je njezina dominacija u vladanju tim likom.

  Miljenko Grgić pisao je 3. kolovoza u Slobodnoj Dalmaciji: „Kod toga je impresionirala sjajna Nelli Manuilenko kako glasovnim modulacijama i koloraturama tako i nenametljivom, ali odmjerenom i do kraja dorađenom glumom. Takav način i stil njezine kreacije i interpretacije lika Abigaille daleko je bacio u sjenku njena najbolja splitska dostignuća. U njezinu tumačenju nije bilo nikakvih suvišaka. Sve je teklo u dubokoj  proživljenosti i dorađenosti najskrovitijih vrijednosti uloge koju je iznijela u slojevitim i uvijek iskrenim raspoloženjima.“ Istoga je mišljenja bila i Maja Stanetti u zagrebačkom Večernjem listu 3. kolovoza. Pisala je: „Iznenađenje je priredila Nelli Manuilenko u uvjerljivo svladanoj paklenski teškoj ulozi Abigaille. To više što Manuilenko nije nikakav bučno najavljivani gost već članica ansambla Opere, a priznati se mora da imati pjevačicu sposobnu da suvislo iznese tu ulogu na pozornicu nije mala stvar.“ Za to svoje veliko ostvarenje dobila je 1994. nagradu Slobodne Dalmacije Judita.

  I 1995. Nelli Manuilenko pjevala je Abigaillu na Splitskom ljetu. Miljenko Grgić pisao je 14. kolovoza u Slobodnoj Dalmaciji: „Od aktera u solističkim podjelama posebno ističem Nelli Manuilenko. Ona je u ulozi Abigaille ponudila blistavu kreaciju kakva odgovara najvišim europskim standardima. U njezinu vokalno-scenskom izričaju doimala se nenametljivost i spontanost. Iznad svega doimala se promišljenost i zornost u postupcima transformacije zadanoga lika.“ Nelli Manuilenko pjevala je u ožujku te godine Abigaille i na premijeri u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci. U osvrtu na predstavu Nabucca na početku sljedeće sezone Davor Schopf napisao je u Vjesniku: „Predstavu je iznijela sjajna, glumački sugestivna i vrlo muzikalna i vrlo sugestivna mezzosopranistica Nelli Manuilenko kao Abigailla. Njezino zdravo pjevanje uzdiglo se iznad stalih izvođača.“ U srpnju 1995. pjevala ju je i u HNK-u u Zagrebu i Davor Schopf pisao je 4. srpnja 1995. u Vjesniku: „Posebnu draž predstavi dao je nastup dvoje splitskih pjevača. Mezzosopranistica Nelli Manuilenko pjevački je u ulozi Abigaille postigla sve značajke dramskog soprana s pravim karakterom dramskih koloratura, sigurnim i prodornim visinama te lijepom kantilenom u ariji. Glumački je donijela pravu, demonsku Abigaillu, posebice u drugome činu.“

  

  U ožujku 1999. Nelli Manuilenko pjevala je Abigaille i na premijeri Nabucca u Chemnitzu. Između mnogih vrlo pozitivnih kritika odabrali smo ovu koja je možda najveći kompliment umjetnici. Hansjurgen Schaefer pisao je 23. ožujka u berlinskim novinama Neues Deutschland: „Uz njih je djelovao ansambl izvrsnih solista. Svima na čelu stajala je Ukrajinka Nelli Manuilenko kao Abigaille, vrhunska dramska sopranistica izdvojene klase. S neograničenom sjajnom vokalnom snagom u izražaju, u koloraturama brižljivo timbrirane liričnosti, ona ovoj velikoj ulozi Marije Callas nije ostala ništa dužna.“
  
  Na obnovi Nabucca na 46. Splitskom ljetu 2000. Nelli Manuilenko opet je pjevala  Abigaille. Pjevala ju je i na Splitskom ljetu  2003. godine.
  
  I ta rođena protagonistica najtežih sopranskih uloga nije se libila  prihvatiti manju ulogu Zite na premijeri Puccinijeva Giannija Schicchija u ožujku 1995. u HNK-u Split, i „u ovoj dokraja proživljenoj ulozi došao je potpuno do izražaja umjetničin  pastozni i istodobno visoki, u ljepoti gotovo nedodirljiv, mezzo što seže u dramski sopran.“ (Nila Kuzmanić Svete, 22. ožujka 1995. u Vjesniku).
  
  

  Sljedeća, 1996. godina, donijela je Nelli Manuilenko četiri važna nastupa u operi i na koncertu. U siječnju je pjevala Preziosillu na Sjajnom povratku 'Moći sudbine' – kako je Davor Schopf naslovio svoj osv rt na premijeru Verdijeve opere u HNK-u u Zagrebu. Pisao je 22. siječnja u Vjesniku: „Od koga krenuti u pjevačkoj podjeli? (Janez Lotrič, Ivanka Boljkovac, Vitomir Marof, op. a.) Ili, na prvo mjesto staviti Neli Manuilenko, mezzosopranisticu sopranskih visina koja se u manjoj ulozi temperamentne Preziosille, vođena dobrim ukusom, iskazala kao dominantna operna primadona.“ Maja Stanetti istoga je dana u Večernjem listu istaknula „... iskusnu osvajačku izražajnost Neli Manuilenko u ulozi Ciganke Preziosille.“  U ožujku 1996. slijedila je premijera Bizetove Carmen u HNK-u Split. Također u Splitu nastupila je u srpnju kao mezzosopranski glas na praizvedbi oratorija Kralj Tomislav mladoga hrvatskog skladatelja Davora Bobića (1968.) koju je objavila gramofonska tvrtka Orfej HRT. A 29. srpnja kao sopran sudjelovala je na praizvedbi kapitalnog djela hrvatske glazbe Hrvatski glagoljaški requiem Igora Kuljerića u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
  
  
  
  
  I godina 1997. bila je vrlo plodna u karijeri Nelli Manuilenko. U travnju je u Zagrebu nastupila u ulozi Bake na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Priče iz bečke šume Mire Belamarića za koju je dobila Nagradu Milke Trnine. Nagradu Milke Trnine dobila je 1998. i za kreaciju Lukrecije u HNK-u u Zagrebu i Turandot u HNK-u u Splitu. A za ulogu Lukrecije dobila je 1997 i Nagradu Marijana Radev HNK-a u Zagrebu.

   U svibnju 1997. opet je pjevala Carmen na obnovi opere u HNK-u u Zagrebu pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Milka Šparembleka koju je Nenad Turkalj u Vjesniku 22. svibnja 1997. ocijenio kao Predstavu europskog dosega. Pisao je: „Dalji ukras predstave bili su solisti, čije je nastupe puno gledalište pozdravljalo ovacijama. Izvanredno zanimljiv lik naslovne junakinje ostvarila je prvakinja Splitske opere Neli Manuilenko. Njezin svijetli mezzosopran, opremljen uzornom vokalnom tehnikom, superiorno je iznio sve zahtjevne dijelove uloge. Rijetko se čuje tako lijepo otpjevana Carmen. Lik je upotpunila veoma zanimljivo odigranom ulogom (ona je pjeva u splitskoj predstavi toga djela), bila je to Carmen snažna, uznosita ali i fatalistički smirena (na čemu inzistira opis u Meriméeovoj noveli) s vrhuncem interpretativne zrelosti u individualnom pristupu poznatoj ariji o kartama.“ Isto je bilo i mišljenje Marije Barbieri istoga dana u Slobodnoj Dalmaciji. Pisala je: „Neli Manuilenko prekrasno je otpjevala Carmen. Njezin visoki mezzosopran upravo je idealan za tu ulogu. Ona pjeva elegantno, stilski dotjerano, sigurno, s lakoćom, poštujući sve zahtjeve partiture. Njezina je scenska igra razrađena i logična u svim detaljima, ali ipak se stječe dojam kako joj lik sudbinski određene Merimee-Bizetove heroine u potpunosti 'ne leži'. Ali, bilo je užitak slušati je.“ U srpnju 2001. pjevala je Carmen na Opernom festivalu Zlatna kruna u Teatru opere i baleta u Odesi.
  
  
  
  
  Veliko osvježenje u repertoaru zagrebačke Opere bila je opera The Rape of Lucretia Benjamina Brittena, koja se izvodila s naslovom Nasilje nad Lukrecijom. Bila je to vrlo uspjela predstava pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Zlatice Bašić-Stepan u kojoj je sve bilo skladno i ujednačeno. „Prava mjera prevladavala je u svemu“, pisao je Davor Schopf 27. listopada 1997. u Vjesniku i nastavio: „Likovi su intenzivno živjeli kroz psihološki razrađene reakcije.  […]Neli Manuilenko u potpunosti je donijela dostojanstvo i tragiku Lukrecije kojoj je ideal ljubavi i vjernosti važniji od ljubavi same.“ A prema Mariji Barbieri istoga dana u Slobodnoj Dalmaciji, „pod svojom strogom frizurom zatomljivala je osjećaje čiste Lukrecije“. Za tu je svoju kreaciju dobila Nagradu Marijana Radev HNK-a u Zagrebu. U listopadu 1997. je u KDVL također u Zagrebu pjevala u djelu Lazarus ili Svečanost Uskrsnuća Franza Schuberta, koje je dovršio ruski skladatelj Edison Denisov (1929-1996).

  

  
  
  
  I na samome kraju 1997. Nelli Manuilenko ostvarila je u svojoj matičnoj kući svoju drugu krunsku ulogu – Puccinijevu Turandot. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 14. prosinca 1997.: „Zvijezda je rođena, moglo bi se reći za Nelli Manuilenko u naslovnoj ulozi od koje zaziru mnoge sopranistice. Ta mezzosopranistica otpjevala ju je s lakoćom, prodornim glasom dramatske snage, zaobljenih i zatamnjenih visokih tonova, vrlo muzikalno i kontrolirano. Njezina Turandot imala je zavodljivosti u glasu.“ Prema Maji Stanetti u Večernjem listu 16. prosinca, „Briljantna je bila okrutna osvetnička princeza Turandot Nelli Manuilenko, prvi put u toj ulozi koje se rado klone moćni soprani. Reska scenskog izraza Manuilenko je ulogu donijela pjevački suvereno i hrabro s izrazitim smislom za cjelovitost koja se ne sastoji samo od aduta moćnih i zahtjevnih visina već i bogato obojenih prijelaza.“

  Potkraj listopada 1998. Nelli Manuilenko istaknula se na obilježavanju 75. obljetnice Republike Turske u izvedbi Aide u zagrebačkom HNK-u. Alenka Bobynski pisala je 2. studenoga u Jutarnjem listu: „No, zvijezda večeri bila je splitska primadona ukrajinskog podrijetla Nelli Manuilenko u ulozi opake Amneris. Njezina je pojava na sceni 'pojela' ostale likove, zračeći unutarnjom snagom i dostojanstvom; nije se ni pokušavala nadglasavati s [Ivicom] Gržanićem i Nilgun Akkerman, jer snaga njezina pjevanja ne leži u volumenu glasa, već u njegovim začudnim transformacijama i rasponu interpretativnih nijansi – od topline zaljubljene žene u scenama s Radamesom, do reskih, nimalo milozvučnih ljubomornih prijetnji Aidi. Iz uloge u ulogu, Nelli Manuilenko se potvrđuje kao vodeća mezzosopranistica u Hrvatskoj.“
  
  
  
  
  A onda se 14. srpnja 2000. na otvorenju 46. Splitskog ljeta Nelli Manuilenko upisala u hrvatsku glazbenu povijest – pjevala je Juditu na praizvedbi istoimene opere Frane Paraća. Nenad Turkalj pisao je u 106. broju časopisa Cantus: „U naslovnoj ulozi teško bi bilo zamisliti adekvatniju interpretkinju od sopranistice Nelli Manuilenko. Visoke, rasne pojave i lijepa lica, odlično školovana, nosivog glasa pomalo metalne boje, savršene muzikalnosti, a i prilagodljivosti zahtjevima režije, njezina je Judita bila iskonska, i biblijski majestetična i marulićevski oplemenjena renesansnom poezijom, ali i ispunjena snagom koncentracije da iznese tu paklenski tešku ulogu.“ U osvrtu punom pohvala za tu kreaciju i Branimir Pofuk u Jutarnjem listu 16. srpnja smatrao ju je „savršenim utjelovljenjem Judite – jednako snažna i pojavom i glasom.“
  
  Isto tako oduševljeno popraćen je nastup Nelli Manuilenko na gostovanju splitskog opernog ansambla na 21. Muzičkom biennaleu Zagreb. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 24. travnja 2001.: „Predstava je apsolutno u znaku primadone Nelli Manuilenko, koja je nosi i osvaja glasovnom snagom i interpretativnim nijansama.“ Istim je oduševljenjem popratio njezin nastup na premijeri Judite 2006. u Rijeci.  Pisao je 26. listopada 2006. u Vijencu br. 329: „Mezzosopranistica Neli Manuilenko postavila je između sebe i Judite znak jednakosti. Zahtjevna dramska vokalna dionica nije za njezin golem glasovni potencijal nikakva teškoća, da se probije kroz gustu instrumentaciju ili nadvije nad ansamblom. Ali, elegancija s kojom je oblikovala fraze i lakoća s kojom je vodila lik u njegovim kratko naznačenim, a sudbinski važnim trenucima, s taman toliko brižnosti, požrtvovnosti, dostojanstvenosti, zavodljivosti, plesnog pokreta u bakanalu i šarma koliko je potrebno, oduševili su.“ Judita joj je 2000. donijela Nagradu hrvatskog glumišta, a nagradu Judita Slobodne Dalmacije dobila je za kreaciju Abigaille na 40. Splitskom ljetu.

  

  Sljedeća, 2001., donijela je Nelli Manuilenko tri važne premijere. U travnju je u Rijeci ponovila ulogu svojih prvih nastupa – Eboli u Verdijevu  Don Carlu. Branimir Pofuk pisao je 8. travnja 2001. u Jutarnjem listu: „Među solistima besprijekornom scenskom pojavom i glasom dominirala je mezzosopranistica Nelli Manuilenko u ulozi princeze Eboli. Ona je bila stvarna kraljica svake scene u kojoj se pojavljuje.“ Siniša Vuković istoga dana u Slobodnoj Dalmaciji istaknuo je njezino „izuzetno vladanje vokalnom tehnikom“ i „njezin mezzosopran jak i prodoran u dubinama, i podjednako dobar i voluminozan u visokom registru, svrstavaju je među rijetke umjetnice koje su vrhunski iskoristile predispozicije od Boga darovane.“ Njezino tumačenje uloge bilo je doista „impresivno, premda ne možemo ne primijetiti kako je zbog čestih izleta u sopranski fah izgubila mezzosopransku boju“, kako je rekla Marija Barbieri u emisiji Sedam dana glazbe 8. travnja  na Trećem programu Hrvatskog radija. 

  Na otvorenju 48. Splitskog ljeta Nelli Manuilenko bila je protagonistica još jednog važnog događaja – prve hrvatske izvedbe opere Attila u povodu obilježavanja 100. godišnjice smrti Giuseppea Verdija. Umjereno moderna režija Ozrena Prohića sjajno se uklopila u ambijent Peristila,  glazbeno vodstvo vodećega hrvatskog verdijanskog dirigenta Nikše Bareze primjereno, a Ivica Čikeš u naslovnoj ulozi dostojan suparnik. Ugledni splitski kroničar kulturnih zbivanja Tonći Šitin pisao je u Vijencu br. 195 od 26. srpnja 2001.: „Zahtjevnu ulogu Odabelle, koja stoji između Abigaille i Lady Macbeth, s dosta sigurnosti ostvarila je Nelli Manuilenko, čiji je mezzovoce i piano plijenio sočnošću i ekspresivnošću. Pouzdanu stilsku interpretaciju (Oh nel fuggente nuvolo) uz sugestivnost glume nisu umanjili ni mjestimični pad koncentracije ili labavost donjih registara tona.“ I tu se ponovno otvorilo pitanje kako odrediti vrstu glasa Nelli Manuilenko.

  Ona sama u jednom je intervjuu rekla: „Ako prevedete riječ mezzosopran, to znači pola soprana. Znači da sam ipak sopran, cijeli sopran. Sve ovisi o tome kako doživljavam neki lik i koji mi je zanimljiviji. Imam raspon glasa od tri oktave, mogu pjevati uloge kontralta kao što je Brittenova Lukrecija, i Verdijeve sopranske uloge. U Trubaduru mogu pjevati Leonoru i Azucenu, ali zanimljivija mi je Azucena.“ Ta se dvojba ponovila i u njezinoj novoj ulozi – Dome na premijeri Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca u studenome te godine. U osvrtu na tu vrlo uspjelu splitsku opernu premijeru Branimir Pofuk napisao je 2. prosinca 2001. u Jutarnjem listu: „To ne bilo moguće bez glasovno i scenski izvrsnih protagonista: mezzosopranistice Nelli Manuilenko, u svakom smislu prve dame splitske opere, te diljem Europe traženoga slovenskog tenora Janeza Lotriča. Skladatelj Frano Parać nije se mogao načuditi kako se sjajna Manuilenko od njegove stamene Judite virtuozno preobratila u Domu zagoranske matrone.“
  
  
  
  
  Sljedeće, 2002. godine, Nelli Manuilenko uvrstila je u repertoar još jednu veliku sopransku ulogu – Puccinijevu Toscu  na premijeri opere u Splitu koju je praktički iznijela na svojim leđima. Zrinka Matić pisala je 11. travnja 2002. u zagrebačkom Zarezu: „Nelli Manuilenko našla se u jednoj od najljepših i najtežih sopranskih uloga, u kojoj je Puccini, s nepogrešivim senzibilitetom za gradnju ženskog lika ostvario sve nijanse ženstvenosti, stavivši sopranisticu pred težak zadatak da izrazi spektar osjećaja, strasti, ljubomore, očaja, nježnosti i nemoći, ali i hrabrosti i snage. Ona svojim glasom, pojavom i scenskim izrazom mora postati privlačna i tajanstvena zaljubljena žena. Manuilenko je donijela po mnogo čemu specifičnu, ali očekivano i glasovno i karakterno  snažnu interpretaciju lika. Njezina nepogrešiva pjevačka tehnika i raspon glasa dopuštaju joj uistinu širok raspon opernih uloga. Tosca kroz cijelu operu, gotovo bez predaha, od pjevačice traži velik raspon dinamika i artikulacija, stavlja na ispit ne samo pjevačku tehniku, nego i emocionalnu snagu. Osjećajnost Tosce ne može se odglumiti, njezinu kompleksnost potrebno je iskreno osjetiti i postati ona. Čak i uza sve to, teško je zaista naići na pravu podudarnost između lika Tosce i pjevačice. Tek u tom trenutku možemo zapravo osjetiti ovaj Puccinijev lik. Nelli Manuilenko iskreno je, ne samo s mnogo truda i odgovornosti prema liku, već i s velikom dozom senzibiliteta za taj lik donijela ulogu. Ipak, na trenutke smo morali osjetiti da je njezina Tosca malo suviše snažna, da nema ženstvene nemoći, nemira, nesigurnosti, da snaga Tosce koja proizlazi iz zaljubljenosti nije herojska i nadljudska, već samo ljudska i da je ta ljudskost ono iz čega izviru i svi užici, ali i sve patnje koje nam donosi Puccini u ovoj priči.“
  
  
  

  Na otvorenju 48. Splitskog ljeta 2002. Nelli Manuilenko pjevala je Jokastu u operi-oratoriju Oedipus Rex Igora Stravinskog u povodu 120. obljetnice skladateljeva rođenja. Od te godine do 2021. bila je profesorica na Odsjeku Solo pjevanje Glazbenog odjela Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu u zvanju redovitog profesora, a od 2003. do 2014. predstojnica Odsjeka. Nakon već spomenutih Abigaille 2003., Judite 2006. i Dome u Rijeci 2007., u lipnju 2008. u koncertnoj izvedbi opere Ekvinocij Ivana Brkanovića u produkciji HRT-a završila je pjevačku karijeru i potpuno se posvetila pjevačkoj pedagogiji. Od 2002. profesorica je solo pjevanja na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u zvanju redovitog profesora te pročelnica Odsjeka solo pjevanja. Bila je mentor na Metropolia University u Helsinkiju (Finska), Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Glazbenoj školi Ivana Lukačića u Šibeniku a od 2013. do 2016. predavala je na Studiju glazbene umjetnosti u Mostaru. Uz članstvo u strukovnim udruženjima dobitnica je, uz spomenutih nagrada i priznanja, i Plakete Sergije Rainis za umjetnička i pedagoška dostignuća na području pjevanja (2012.) i nagrade Hrvatskog društva glazbenih umjetnika Zlatno zvono za izniman doprinos hrvatskoj opernoj umjetnosti (2016.).

  Godine 2022. dobila je Nagradu za životno djelo u umjetnosti Emanuel Vidović koju dodjeljuje Slobodna Dalmacija.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri