Oskudna biografija proslavljene hrvatske sopranistice s brojnim greškama i propustima

Dalibor Talajić, Jagoda Martinčević, La Molnar, ur. Jagoda Martinčević, Beletra, 2021.

• Ljiljana Molnar-Talajić pripada samom vrhu proslavljenih hrvatskih sopranistica koje su se afirmirale te djelovale i živjele u svijetu: Dragica Martinis jedno je desetljeće, 1950-ih, bila vodeći sopran za talijanski repertoar u Beču, a često je nastupala i u Italiji; Zinka Milanov etablirala se u talijanskom repertoaru na Metropolitanu; Sena Jurinac etablirala se u europskim okvirima najviše u njemačkom i repertoaru Mozarta; dok je Milka Trnina sasvim zasebna kategorija iznad svih. Ljiljana Molnar-Talajić bila je cijelo desetljeće, 1970-ih, od zamalo tri desetljeća svoje operne karijere – kao izraziti verdijanski glas, što pretpostavlja sposobnost najvećeg raspona dinamičkog nijansiranja i sposobnost moduliranja širokih glazbenih fraza na dugome dahu – među nekoliko prvih, vodećih svjetskih soprana za uloge Aide, dviju Leonora i Amelije u Verdijevim operama Aida, Trubadur, Moć sudbine i Krabuljni ples, te u njegovu Requiemu, koji su vrhunac verdijanskog pjevanja i standardnog opernog repertoara.
  
  La Molnar naslov je biografske knjige o njoj autora Dalibora Talajića te suautorice i urednice Jagode Martinčević. Pokretač izdanja, umjetničin sin Dalibor, imao je poriv iznijeti osobni i duboko intimni doživljaj svog odnosa s majkom velikom umjetnicom. Jagoda Martinčević dobila je zadatak elaborirati njezin profesionalni umjetnički put. Knjiga manjeg formata, od 108 stranica, s tekstom na dvije trećine širine stranice, pisana je trima fontovima, što razlikuje sinov od uredničina zapisa i citata iz raznih umjetničinih kazivanja te čini jedinstveni tekst. Već tu počinje problem ove knjige jer bi sinov portret mogao samostalno sasvim dobro funkcionirati kao prilog u klasično strukturiranoj monografiji.

  

  Dalibor Talajić (1972) rođen je na vrhuncu majčine svjetske karijere. Njegova su sjećanja emotivna, ali ponekad i vrlo kritična prema majci. On jasno izgovara ono što su glazbeni kritičari znali zamatati u celofan iz poštovanja i naklonosti prema velikoj umjetnici, jednoj od rijetkih koju se moglo sagledavati tako da su joj se opraštale neke manjkavosti. Njezin pjev, sve ono kako je sebe davala glazbi i kako je iz glazbe crpila upravo eliksir života, to su opravdali. Neponovljivost doživljajâ njezinih nastupa, kako na početku točno napominje urednica, teško je objasniti nekome tko je nije čuo uživo.

  Sin iznosi sjećanja i refleksije od dječačke dobi do posljednjeg susreta s preminulom majkom u mrtvačnici. Briljantan je njegov opis majčina kompleksnog odnosa sa svojom majkom. U kritičnosti na nekoliko mjesta iznosi nepotrebne detalje poput onog da je bila sklona „bezveznoj zabavi‟ i „lakom štivu‟. Druge neću spominjati jer izvučeni iz konteksta zvuče grubo. I bez tih nekoliko detalja mogao je izraziti što je htio. O ovome dijelu knjige, psihološkom portretu velike umjetnice između osjećaja manje vrijednosti i osjećaja superiornosti na sceni i u glazbi, osobe pune nevjerojatne energije da ostvari sve što je ostvarila i osobe potonule u sjetu zbog žâla za slavnim danima, svaki će čitatelj stvoriti vlastito mišljenje.
  
  
  
  Za preostali, stručni dio knjige jasno je kakav bi trebao biti. Urednica na dva mjesta sugerira monografski karakter svojeg uratka. Ujedno nudi alibi skrušenim priznanjem za „podatke koji na žalost neće biti potpuni‟, uvjerenošću „da nedostaju još mnoge pojedinosti‟ u toj „mogućoj rekonstrukciji‟ velike karijere, slično kao i u slučaju monografije o Ruži Pospiš Baldani. Kao izvor navodi press clipping HNK-a (!) i arhiv časopisa Gloria te zahvaljuje suradniku koji je tražio podatke na internetu. Recenzentica Seadeta Midžić istakla je opravdano „imperativ da se ukaže na raskoš (…) talenta te istraži i dokumentira svjetski ugled primadone…‟.

  A tko bi to trebao napraviti i kada? Tko bi trebao naći podatke, upotpuniti pojedinosti, istražiti i dokumentirati? Tko bi trebao obaviti taj posao umjesto autorice i urednice? Hoće li Grad Zagreb ponovo financirati drugu knjigu da netko drugi napravi ono što Jagoda Martinčević nije napravila sada?
  
  
  
  
  I nije to najgore. Svega što nije prikupljeno u knjizi nema, ali ima niz grešaka nastalih iz rupa u uredničinu poznavanju umjetničine karijere. Počinje s naslovom poglavlja Norma 1971., koju godinu ponavlja i u tekstu o prvom nastupu u Normi u Beču (str. 43). A bilo je to 1977. godine (o čemu svjedoči i otisnuti plakat na str. 46.). Na str. 44 navodi 17. listopada kao datum zadnjeg nastupa u Normi u Beču i kao dan kada je preminula Maria Callas. Možemo zamisliti odgovornost Ljiljane Molnar da te večeri pjeva baš Normu. Međutim, velika Callas umrla je 16. rujna 1977., kada je Molnar doista zadnji put pjevala Normu u Beču. Na str. 45 besmisleno je daljnje objašnjavanje predstava Norme u Beču.

  Na istoj stranici navodi nastup u Normi u Cataniji 1983., dok na str. 89 objavljuje presliku novinske kritike tog nastupa s jasno vidljivim upisanim datumom i godinom 1979., kada je ondje jedino pjevala Normu. Na str. 29 piše: „Neprovjereni podatak kaže da je Aidu ukupno pjevala oko 200 puta‟, pa ponavljam pitanje – tko bi trebao provjeriti taj podatak? Na str. 59 urednica nabraja inozemne nastupe u Verdijevu Requiemu, što je posebno poglavlje, ne navodeći Monako, o čemu na str. 47 piše sin, opisujući majčin susret s Marijom Callas upravo u Monaku. Na str. 52 urednica navodi koncert opernih arija i proslavu 35. obljetnice umjetničkog rada u KDVL-u, 1995., kao „zadnji zagrebački koncert‟ a to misli i sin na više stranica prije. Sin ne mora znati, ali urednica mora istražiti, ako već ne zna, da je zadnji zagrebački koncert, uz klavir, bio 1997. godine u HNK-u, ispunjen do posljednjeg mjesta i snimljen za televiziju.
  
  
  
  Na str. 63 piše da je na Muzičkoj akademiji, od 1980. podučavala „punih 18 godina‟, a umrla je 2007. kao redovita profesorica MA. Na str. 87 citira kritiku o Normi iz Scale, koju ondje nije pjevala, i ne primjećuje naziv novina u izvoru kritike – Sicilia, gdje se nalazi spomenuta Catanija. Na str. 34 spominje nastupe u Veroni (14 puta u Aidi i 12 puta u Moći sudbine), dok na str. 94 navodi 25 nastupa u Veroni. A bilo ih je 27, 15 puta u Aidi. Popis uloga nije abecedni; ako je kronološki, nije točan. U popisu snimki nedostaje važna cjelovita trajna snimka HR-a Krabuljnog plesa iz 1974., a na str. 97 pogrešna je godina iste predstave televizijski snimljene u HNK-u. Nije bila 1988. nego 1978. Knjiga donosi plakate i programe iz najvećih svjetskih opernih kuća što je, iako krajnje sažeto, impresivno za vidjeti. Ali nema nijednog programa iz Sarajevske (članica od 1960. do 1975.) i Zagrebačke opere (1975–1980), dviju Ljiljaninih matičnih kuća iz kojih je vodila svjetsku karijeru, čineći publiku obaju gradova ravnopravnim dijelom svijeta.
  
  
  
  Premalo je stranica u knjizi za toliko grešaka. Premalo je stranica za prepričavanje biografije iz umjetničinih kazivanja u raznim intervjuima i emisijama te vječito ponavljanje štikleca o urmašicama, kao što je svojedobno Martinčević nebrojeno puta ponavljala štiklec „I opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao operu‟, o Eri s onoga svijeta, čemu nije odoljela ni kao urednica knjige-zbornika Jakov Gotovac, kao ni štiklecu da je ta opera na praizvedbi doživjela neuspjeh, u knjizi Penguinov vodič kroz opere. Dok oba štikleca, kao izmišljotinu i falsifikat, nije demantirao muzikološki zbornik Arti musices. A i može se vidjeti što piše u kritikama s praizvedbe.

  Premalo je stranica za površno glorificiranje, bez i najmanje pomisli da bi se objasnio kontekst opernih kretanja 1970-ih u kojima se odvijala svjetska karijera Ljiljane Molnar, njezino značenje za operno Sarajevo ili kontekst malog broja nastupa u Zagrebačkoj operi. Analiza ovoga potonjeg pokazala bi subjektivnost umjetničine gorčine da joj je „operni Zagreb olako rekao zbogom‟ (str. 91). Osim ako pri tome nije mislila na napis glazbene kritičarke Jagode Martinčević, kojim je u časopisu Od kritike do kritike (br. 6 od 1. lipnja 1984.) obavila zadatak detroniziranja Ljiljane Molnar-Talajić pronalazeći prigovore, i to ne samo na njezinu tadašnju interpretaciju Norme nego i, retroaktivno, na premijernu četiri godine prije, 1980., koju je u Vjesniku bila proglasila vrhunskom izvedbom. Možda zato urednica ne voli istraživati nego je sklonija pabirčenju prežvakanih priča iz lakoga tiska u press clippingu.

  Onome tko nije čuo Ljiljanu Molnar-Talajić uživo, knjiga La Molnar nažalost neće objasniti čaroliju njezina pjeva i jedinstvenu supstancu toga glasa, ono što sin sublimira kao tiho pjevanje, a što je operna publika doživljavala kao pianissimo possibile kojega se intenzitet fizički mogao osjetiti, gotovo dodirnuti u prostoru kazališta.

  © Davor Schopf, OPERA.hr, 27. svibnja 2022.

Piše:

Davor
Schopf