Oduševljenje publike i Trnina kao nedostižan ideal Tosce

Povijesni osvrt na praizvedbu opere Tosca Giacoma Puccinija i izvedbe opere u Hrvatskoj ususret novoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 27. svibnja 2022. (2. dio)

• Praizvedba opere Tosca
  
  Kako je Tosca u pravom smislu riječi rimska priča, Ricordi je smatrao da treba biti praizvedena u Rimu. I to se dogodilo 14. siječnja 1900. u Teatro Costanzi, današnjoj Rimskoj operi. Dirigirao je jedan od najvećih talijanskih dirigenata svjetskoga glasa Leopoldo Mugnone (1858-1941), redatelj je bio Tito Ricordi (1865-1933), najstariji sin Puccinijeva izdavača Giulija, a naslovnu je ulogu pjevala rumunjska sopranistica Hariclea Darclée (1860 – 1939), koja je tada bila na vrhuncu karijere i svojim fizičkim svojstvima potpuno odgovarala liku. Scarpiju je tumačio bariton Eugenio Giraldoni (1871-1924). Za ulogu Cavaradossija Pucciniju su stajali na raspolaganju stariji i iskusniji Emilio de Marchi (1861-1917), za kojega se naposljetku i odlučio, i zvijezda u vrtoglavu usponu Enrico Caruso (1873-1921).

  Praizvedba je počela nervozno. Bilo je to vrijeme kad su anarhisti pripremali atentate, poglavito na okrunjene glave, a trebala je biti nazočna kraljica Margherita. Kad se raspoloženje smirilo, kraljica je došla tek u drugome činu, a prisutni su bili i skladatelji Pietro Mascagni, Francesco Cilea i Alberto Franchetti. Publici se opera svidjela, moglo bi se reći da je bila oduševljena.Više nego kritika. Kritika ju je različito prihvatila, ali ipak bolje nego prije La Bohème. Istaknula je Puccinijevu oštru orkestraciju, ali i naglasila da je glazbom oplemenio inače vulgarnu radnju djela. Kazalište je bilo rasprodano dvadeset večeri. Dana 17. ožujka Tosca je izvedena u milanskoj Scali također s Haricleom Darclée, pod ravnanjem Artura Toscaninija i imala je dvanaest izvedaba. Opera se zatim davala u Bologni, gdje je Caruso ubrao lovorike, i u Buenos Airesu.
  
  
  
  Prava, svjetska izvedba Tosce bila je 12. srpnja 1900. u Covent Gardenu s velikom hrvatskom umjetnicom Milkom Trninom, u svijetu poznatom jednostavno kao TERNINA (1863-1941) u naslovnoj ulozi. U svojoj knjizi Great Women-Singers of my Time (Velike pjevačice mojega vremena), objavljenoj 1931., engleski glazbeni kritičar, pisac i pjevački pedagog Herman Klein (1856-1934) pisao je:„Trninina veličanstvena Tosca bila je jedinstvena u svojoj osebujnoj ljepoti, svojim dramatskim kontrastima, neodoljivom zamahu tragičnog intenziteta od vrhunaca do vrhunaca. Nijedna se Tosca nikada nije približila Trnininoj, bio je Puccinijev vlastiti sud kad sam ga upitao posljednji put kad je došao u London. Od svih Talijana koje sam upoznao, Puccini je najmanje iskazivao svoje osjećaje, i osmijeh na njegovu licu bio je dragocjen. Ali njegovo je lice bilo upravo ozareno kad  je nakon prve predstave Tosce izašao pred zastor između Trnine i Scottija usred prave bure oduševljenja.“
  
  
  
  Trnina je tada bila u pravom i najboljem smislu riječi operna zvijezda, možda čak i najslavnija pjevačica onoga doba i Pucciniju je mnogo značilo što ju je dobio za premijeru u Covent Gardenu. Nezadovoljan zbog mlakog uspjeha rimske praizvedbe, došao je u London i naišao na glazbenike koji su obožavali Wagnera i nisu bili baš oduševljeni njegovom operom. Ali Trnina je temeljito proučila partituru, s puno žara je prionula pokusima i orkestar prisilila da s istom predanošću svlada novu i za nj u početku ne osobito zanimljivu operu. Kao prava primadona, željela je zablistati u punom sjaju te je namjerno propustila glavni pokus. Uspjeh je bio senzacionalan. Puccini je bio oduševljen Trninom, smatrao je njezino ostvarenje pravim i potpunim. Smatrao je da Tosca treba biti umjetnica izrazite dramatske snage, kakva je Trnina i bila. A kako je tada bila na vrhuncu, lako je vjerovati da je mogla utjeloviti njegov ideal. Uz nju su nastupili veliki talijanski pjevači, tenor Fernando de Lucia (1860-1925) i bariton Antonio Scotti (1866-1936). Dirigirao je također izvrsni umjetnik Luigi Mancinelli (1848-1921).

  Trnina je bila i prva Tosca u Metropolitanu 4. veljače 1901. Uz nju su pjevali Giuseppe Cremonini i Antonio Scotti. Dirigirao je Luigi Mancinelli. Trnina je pjevala prvih dvanaest predstava. Dana 2. prosinca 1903. izvedena je predstava Tosce koja ulazi u povijest. Uz Trninu i Scottija nastupio je Enrico Caruso. „Monstre Tosca“, nazivao je Puccini izvedbe opere s to troje besmrtnih pjevača. Trnina je i u Metropolitanu postigla velik uspjeh tom svojom interpretacijom. Obožavala je tu ulogu. Predavala joj se cijelim bićem i, prema vlastitim riječima, rad na njoj odnio joj je deset godina života. Osjetio je to instinktivno i glasoviti američko-engleski esejist, kritičar i pisac Henry James (1843-1916) kad je rekao da je razorno iskustvo slušati je kako pjeva u toj ulozi. The Times je pisao: Potresla je svoju publiku kao što je se rijetko potrese. Njezin je stil na razini najboljih talijanskih uzora prošlosti. Trnina je 19 puta pjevala Toscu u Metropolitanu.
  
  
  
  Velika Tosca Metropolitana bila je i Zinka Kunc-Milanov. Od 16. veljače 1955. do 4. svibnja 1963. pjevala ju je 21 put

  Nakon Trnine, najveće Tosce bile su Čehinja Maria Jeritza (1887-1982) i Grkinja Maria Callas (1923-1977). Hrvatsko-češko-grčki trolist uveo je lik Sardouove i Puccinijeve heroine u svijet istinske umjetnosti, a Maria Callas i Tito Gobbi bili su u novije vrijeme ono što su u prošlosti bili Trnina i Scotti.

  Tosca u Hrvatskoj

  Toscu su hrvatskoj publici najprije predstavile talijanske operne družine: 1902. u Rijeci i 1904. u Splitu. Talijanske operne družine često su gostovale u gradovima na obali, a osobito veliko gostovanje bilo je 1906. kada su talijanski umjetnici izveli nekoliko naslova, a u jednoj izvedbi La Bohème pjevao je glasoviti splitski tenor prelijepa glasa Noe Matošić (1880-1941). Prva izvedba opere na hrvatskome jeziku bila je u Zagrebu 6. listopada 1911. Dirigirao je Milan Zuna (1881-1960), češki dirigent i violinist, koji je za djelovanja u Zagrebu, od uspostave trećeg sustavnog djelovanja Opere, znatno unaprijedio hrvatski glazbeni život pa su ga zbog visoke kvalitete izvedaba nazivali zagrebačkim Toscaninijem. Redatelj je bio umjetnik istančana ukusa Ivo pl. Raić (1881-1931). Scenski je predstavu oblikovao Tomislav Krizman (1882-1955). Naslovnu je ulogu pjevala dvadesetsedmogodišnja Anka Horvat (1884-1948), koja je dvije godine prije debitirala kao Carmen (što ne treba čuditi jer je mnogo velikih umjetnica pjevalo obje uloge), Cavaradossi je bio zaslužni prvak zagrebačke Opere, veteran Ernesto Cammarota (1861-1934), a Scarpia jedna od stožernih ličnosti hrvatske operne reprodukcije, Marko Vušković (1877-1960), tada u zenitu svojih pjevačko-interpretativnih dosega. Zanimljivo je kako je zagrebački tisak vrijednosti glazbe najčešće nalazio u distinguiranoj instrumentaciji, u tome da je Puccini psiholog koji tonovima kleše svoje karaktere, da spaja najjače orkestralne, vokalne i dramatske efekte u jednu veliku harmoničnu cjelinu i usprkos nekim zamjerkama zaključio: unatoč svemu opera Tosca djelo je velikog genija. Mnogo je bilo krasnih tumača likova iz Tosce na hrvatskim scenama. Izdvojit ćemo samo Dragicu - Carlu Martinis koja ju je pjevala i u Bečkoj državnoj operi, a njezina je Tosca objavljena na CD-u.

  U petak 27. svibnja 2022. ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu premijerno će izvesti Toscu u izvornoj produkciji Zaklade Teatra Massimo iz Palerma. Dirigenti su Andreas Gies i Ukrajinka Alla Kulbaba iz Nacionalne Opere u Kijevu, redatelj je Mario Pontiggia. U planu je da na predstavama nastupi i ukrajinska solistica Oksana Kramareva kao Floria Tosca, uz Kristinu Kolar i Martina Serafin. Maria Cavaradossia pjevat će Tomislav Mužek i Stjepan Franetović. Baruna Scarpiu tumačit će Giorgio Surian, Davor Radić i Dalibor Hanzalek. U operi sudjeluju orkestar i zbor Opere HNK-a u Zagrebu te dječji operni zbor Zvjezdice.

  (Pročitajte prethodni nastavak)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 18. svibnja 2022.

Piše:

Marija
Barbieri