Mračna drama krvavih strasti prožeta prekrasnim liriskim trenucima

Povijesni osvrt na nastanak opere Tosca Giacoma Puccinija ususret novoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 27. svibnja 2022. (1. dio)

• 
  
  Povijesni kontekst nastanka opere Tosca Giacoma Pucinija
  
  Likovi u Tosci su djelomice povijesni, više ili manje s osobinama stvarnih osoba, ali ponajprije plod mašte francuskog dramatičara Victoriena Sardoua (1831-1908).

  Floria Tosca bila je siroče iz Verone. Našli su je kao dijete koje je lutalo poljima i vodilo stoku na pašu. Sestre benediktinke usvojile su je i odgojile. Samostanski orguljaš uočio je njezin lijep glas i počeo ju je podučavati pjevanju. Kad je imala šesnaest godina njezini nastupi u crkvenim svečanostima učinili su je poznatom i slavnom u njezinu okruženju. Skladatelj Domenico Cimarosa (1749-1801) poslušao ju je i predložio da započne opernu karijeru. Benediktinke su se usprotivile, ali nakon što je predstavljena Papi i on se složio da bi trebala krenuti umjetničkim putem. Nakon četiri godine debitirala je u naslovnoj ulozi opere Nina, ili luda od ljubavi Giovannija Paisiella (1740-1816) i počela opernu karijeru. Dok je nastupala u Teatru Argentina u Rimu, upoznala je slikara Marija Cavaradossija. Odlučili su se preseliti u Veneciju gdje bi nastavila karijeru u Teatru La Fenice, no sudbina je htjela drukčije. Victorien Sardou nazvao ju je Toscom, jer se sveta Tosca osobito štovala u Veroni.
  
  

  Mario Cavaradossi potomak je stare rimske obitelji ali rođen je u Francuskoj gdje je njegov otac proveo gotovo cijeli život. Obitelj još uvijek posjeduje palaču na Piazza di Spagna (Španjolskom trgu) u Rimu, a vilu na ladanju koja se spominje u operi iznajmljuju. Cavaradossijev otac bio je povezan s francuskim revolucionarnim piscima, filozofima i enciklopedistima Denisom Diderotom (1713-1784) i Jeanom le Rondom d'Alembertom (1717-1783), a majka je bila pranećakinja filozofa i književnika Claudea Adriena Helvétiusa (1715-1771). Cavaradossi je učio u Parizu kod slavnog slikara Jacques-Louisa Davida (1748-1825) i za vrijeme Francuske revolucije živio je u njegovu ateljeu. Kad je 1800. došao u Rim da se pobrine za obiteljsko imanje, zaljubio se u slavnu opernu divu i odlučio ostati u papinskom gradu. Nije bio neki gorljiv i opasan republikanac, nego sumnjivac zbog sklonosti prema francuskoj književnosti. Uskoro je stekao glas bonapartiste, pristalice Napoleona. Čak su i njegovi brkovi postali sumnjivi tadašnjem rimskom režimu. Toscin ispovjednik upozorio ju je da je označen kao revolucionar. Da bi uklonio tu sumnju ponudio se da bez novčane naknade slika svete slike u crkvi Sant'Andrea della Valle. Potomci njegove obitelji poslije su sudelovali u ratovima za ujedinjenje Italije.

  Barun Vitellio Scarpia potječe sa Sicilije gdje je bio poznat po nemilosrdnom provođenju zakona. Kad je Rim 1799. potpao pod Napuljsko kraljevstvo, poslan je u vječni grad na mjesto šefa policije. Uskoro je postao poznat po svojoj okrutnosti i potkupljivosti kao i zavođenju žena prijeteći im i ucjenjujući ih. Tako je pokušavao zavesti i Angelottijevu sestru,  a onda je bacio oko na Toscu.  
  
  
  
  Cesare Angelotti bio je bogati zemljoposjednik u Napulju, konzul Rimske Republike nastale u vrijeme francuske okupacije Italije i uistinu je pao kao žrtva režima baruna Vittelija Scarpije. Ali razlog tome bio je više privatne nego političke naravi. Naime, glasovita ljepotica lady Hamilton, supruga engleskoga veleposlanika u Napulju i prisna prijateljica napuljske kraljice Marije Caroline (1752-1814), kćeri Marije Terezije, koja se spominje u operi,  željela mu se osvetiti jer je javno objavio njezinu ne baš kreposnu prošlost. Iskoristila je kraljičino prijateljstvo, a kraljica je onda utjecala na svojega ljubavnika baruna, koji je vrlo lako osuđivao ljude na smrt i plijenio njihovu imovinu. Angelotti je bio i branitelj kratkotrajne Napuljske republike. Kad je ona uz britansku pomoć propala i Ferdinand IV. (1751-1825) se vratio na prijestolje, pobjegao je u Rim i postao jedan od konzula također kratkotrajne Rimske republike. Kad je i ona propala, utamničen je u Castel Sant' Angelo (Anđeoskoj tvrđavi) u Rimu dok mu sestra. markiza Attavanti nije pomogla u bijegu.

  O operi Tosca Giacomma Pucinija
  
  
  
  Siromašna seoska djevojka koju su odgojile redovnice, koja je oko 1800. godine svojim pjevačkim umijećem oduševljavala Rimljane i uživala Papinu naklonost zacijelo nije mogla ni slutiti da će nakon stotinu godina postati kultni operni lik čijoj privlačnosti neće moći odoljeti slavne operne dive. Doduše, već je godine 1887., postala glavni lik drame u pet činova La Tosca slavnoga francuskog dramatičara Victoriena Sardoua. Kad je zainteresirala Puccinija, on još nije bio na vrhuncu slave. Posegnuo je za tom dramom snažnih strasti osobito impresioniran njezinom interpretkinjom, slavnom francuskom tragetkinjom Sarah Bernhardt (1844-1923), koju je gledao u Firenzi godine 1895. Hrabrilo ga je da je tada već star veliki Verdi smatrao Toscu dobrim opernim sižeom. Doduše, glavna mu se junakinja učinila malo presnažna, preizravna, ali mu je Sardou, od kojega je zatražio dopuštenje da sklada operu prema njegovoj drami, odgovorio da su sve zaljubljene žene iste. Izdavač Ricordi otkupio je od Sardoua pravo na libreto, no on je ugovor za novu operu potpisao s tada poznatim skladateljem Albertom Franchettijem (1860-1942). Luigi Illica (1857-1919) i Giuseppe Giacosa (1847-1906), koji su već surađivali s Puccinijem na libretu La Bohème, počeli su raditi na libretu za Toscu. A ni Puccini nije popuštao i nagovarao je Ricordija da uzme taj siže Franchettiju iz ruku s izgovorom da je ugođajem drama posve neprimjerena njegovoj mnogo izvornijoj glazbenoj osjećajnosti, kako prenosi Puccinijev biograf Leonardo Pinzauti.
  
  

  Sardouova Tosca bila je sjajna melodrama, tako reći bez greške, čvrste strukture i vrlo djelotvorna. Illica ju je s pet činova skratio na tri i od dvadeset tri lika zadržao je devet. Svi su njome bili oduševljeni. Jedino se Giacosa žalio. Govorio je: "La Bohème je bila poezija bez zapleta, Tosca je zaplet bez poezije." I nije bio baš daleko od istine! Ali, Puccini je bio prevelik umjetnik i u tu mračnu dramu krvavih strasti, u tu mješavinu seksa, pobožnosti, umjetnosti, ljubavi, ljubomore, pohote i sadizma unio je prekrasne lirske trenutke poput glasovite Toscine molitve Vissi d'arte, Cavaradossijeve predsmrtne meditacije E lucvan le stelle i njegova ariosa u završnom duetu O dolci mani.

  Tosca, ta toliko komentirana opera, najčešće kao digresija u okviru standardnog puccinijevskog stila, odličan je primjer stvaralačke dosljednosti i koherentnosti. I u ovom slučaju treba imati na umu da je glavna Puccinijeva odlika uživljavanje u situacije što ih nameće kontinuitet radnje, prepuštanje atmosferi, gradacijama i koloritu događanja.

  Tosca je primjer opere koja poštuje jedinstvo tijeka radnje, a to je nešto manje od 24 sata: prije podne, navečer i u zoru 17. na 18. lipnja 1800. Naime, u operi se spominje poraz austrijske vojske pod zapovjedništvom generala Michaela von Melasa (1729-1806) od Francuza u bitci kod Marenga u Piemontu 14. lipnja, a vijest o tome stigla je u Rim za tri dana. Zanimljivost toga bojnog sukoba jest u tome što je ratna sreća najprije bila na strani Austrijanaca, što objavljuje Crkvenjak u prvome činu, a onda se okrenula i izazvala njihov poraz, o čemu javlja Sciarrone u drugome.

  Puccini je sa skladanjem počeo u lipnju 1898., u rujnu 1899. partitura je bila gotova.

  (Pročitajte sljedeći nastavak)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 18. svibnja 2022.

Piše:

Marija
Barbieri