Sanja Toth

(Osijek, 19. lipnja 1965.)

• Pjevačke karijere počinju različito. Netko završi studij, debitira i, ako je dovoljno kvalitetan, počinje nizati uloge. Drugi se pak polako uspinju kazališnim stepenicama. Jedna je od ovih drugih i Sanja Toth, osječka operna prvakinja. Rođena je 19. lipnja 1965. u Osijeku, u kojemu je pohađala glazbenu školu Franje Kuhača. Pjevanje je počela učiti kod tadašnje članice osječke Opere Olge Vulić-Šober, a završila kod Vesne Jajić. Nastavila se usavršavati kod glasovite Ljiljane Molnar-Talajić i nastavila kod prvaka zagrebačke Opere Stojana Stojanova. Pohađala je i Majstorski tečaj kod prvakinje Opere SNG-a u Ljubljani Vlatke Oršanić.

  Kao dvadesetogodišnja djevojka stupila je u angažman u HNK u Osijeku kao pjevačica u opernom zboru. Skrenula je na sebe pozornost lijepim glasom i muzikalnošću te je počela nastupati u manjim pa sve većim ulogama. Već je 1990. pjevala Đulu u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca pa su 1992. došle Mara u Zlatki Ivana pl. Zajca i Marta u Povratku Josipa Hatzea. Slijedile  su 1994. Ruža u prvoj  bunjevačkoj operi Dužijanca koja opisuje žetvenu svečanost bunjevačkih Hrvata skladatelja šokačkog Hrvata Josipa Andrića (1894-1967), Rusana u Zajčevu Mislavu i Nasta u njegovoj Lizinki.
  
  

  Sada već udana gospođa Toth-Špišić punim je sjajem zablistala na premijeri Verdijeva Trubadura 1996. godine. Branka Ban pisala je u Glasu Slavonije  2. prosinca 1996.: „Sanja Toth-Špišić kao Leonora zapravo je debitirala u repertoaru Giuseppea Verdija – koji je uvijek ocjena prave kvalitete pjevača. Na Sanju Toth-Špišić možemo i moramo računati, njezine su vokalne mogućnosti kvalitetne, obećavaju velik razvoj i široku perspektivu. Njezina Leonora bila je muzikalna, emotivna, čistih visina, lijepih koloratura. Više scenskog iskustva i više slobode kretanja na sceni doći će s vremenom. Sanja Toth-Špišić je ime koje ćemo još moći (i željeti) slušati u Verdijevim rolama.“ Prema Davoru Schopfu u Vjesniku istoga dana: „Među solistima posebnu pozornost izazvala je sopranistica Sanja Toth-Špišić kao Leonora koja postupnim putem ide sve bolje u razvoju svog snažnog ugodno zvučećeg i vrlo raskošnog glasa. Najvećem dijelu Leonorinih zahtjeva potpuno je udovoljila, no još ostaje prostora za doradu, povezivanje pojedinih fraza i olakšavanje visokih tonova.“ Ocijenivši osječku premijeru Verdija kao „ambiciozan pothvat“ Marija Barbieri pisala je u Slobodnoj Dalmaciji 3. prosinca 1996.: „Pjevači su pjevali besprijekornim talijanskim jezikom i dikcijom. […] Očito je također da Sanja Toth-Špišić ima vrlo lijep i ujednačen glas mladodramskog soprana i profinjenu muzikalnost, što je preduvjet da izraste u 'nositeljicu' sopranskog (što znači verdijevskog) repertoara u nas.“
  
  
  
  Nakon Mimì u Puccinijevoj La Bohème, Marice u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i Danice u Stancu  Jakova Gotovca slijedila je još jedna velika pjevačko-glumačka zadaća – Cio-Cio-San u Puccinijevoj Madame Butterfly. U osvrtu na premijeru Branka Ban napisala je 11. lipnja 1998. u Glasu Slavonije: „Apostrofirajući ime Sanje Toth-Špišić (u naslovnoj ulozi) na samom početku teksta, željeli smo zabilježiti trenutak kada ova mlada osječka sopranistica doista izrasta u kvalitetnu glazbenu umjetnicu. Svemu već izrečenom ne treba ništa dodati, jedino argumentirati velikim glumačkim razvojem, sjajnim vokalnim nastupom – čistih visina, dinamički izrađenih fraza, s mnogo emotivnosti i nadasve muzikalnosti. Velika i osjetljiva rola, mlada umjetnica koja mnogo obećava.“ I Jagoda Martinčević u Hrvatskom slovu 19. lipnja 1998. uputila je pregršt pohvala za dostignuće Sanje Toth-Špišić. Pisala je: „Partnerica Krunoslava Cigoja, junakinja večeri bila je Butterfly Sanje Toth-Špišić. Iznimno naporna uloga koja zahtijeva stabilnu osobnost, velike glasovne mogućnosti, muzikalnost i glumačku prirodnost našla je u ovoj mladoj solistici Osječke opere vrsnog interpreta... Razumijevanje lika, srčanost zapjeva i nadasve dobra suradnja s partnerima zalog su za buduće uloge ove umjetnice, iako će se teško naći zahtjevnija od lika Puccinijeve Cio-Cio-San.“ Uloga Cio-Cio-San donijela je Sanji Toth i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu 1998. godine.

  
  
  
  Nova uloga – Puccinijeva Sestra Angelica, bila je nov uspjeh. U osvrtu na premijeru Davor Schopf pisao je u jutarnjem izdanju Vjesnika 9. veljače 1999.: „Sopranistica Sanja Toth-Špišić moćnim je glasom i emotivno se dajući bez ostatka gradila lik naslovne junakinje, redovnice koja ne zna da je njezino dijete iz grešne ljubavi umrlo. Njezino je tumačenje i te kako prelazilo rampu i djelovalo na publiku.“ Isto je bilo i mišljenje Branke Ban u Glasu Slavonije 10. veljače 1999.: „Premijerna 'Sestra Angelica' obilježena je izuzetnim nastupom Sanje Toth-Špišić u naslovnoj ulozi. Proživljena interpretacija, osjećaj za pučinijevski uspon emocija i dinamiku interpretiranja, glasovno i glazbeno odlična u drugom i završnom dijelu oblikovanja role, glumački veristički intonirana u cijelosti (što je bio njezin osobni izbor interpretacije, u čemu je i čar originalnosti ove osječke operne umjetnice).“ Ugledni književnik Nedjeljko Fabrio također nije štedio na pohvalama u Vijencu 11. veljače 1999. Pisao je: „Sanja Toth Špišić (jedna od čak tri osječke alternacije za lik sestre Angelice!) ponudila je, primjereno njenu prirođenu temperamentu, glasovno emocijama nabitu sestru Angelicu što je kulminiralo u furioznom finalu, krikovitom gotovo do aleatoričnosti.“ U kasnijem osječkom opernom diptihu, ovaj put u sljubljenosti Cavallerije rusticane i Aleka Sergeja Rahmanjinova, Sanja Toth pjevala je Santuzzu, pa je Eva Kirchmayer Bilić u osvrtu na premijeru napisala  9. svibnja 2008. u Hrvatskom slovu da je „…iznimno dojmljiva bila snažna osobnost, toplina i srčanost, te pjevačka i scenska uvjerljivost Sanje Toth kao očajne Santuzze.“
  
  
  
  A onda se Sanja Toth-Špišić malo odmaknula od verizma i pjevala je Verdijevu Ameliju. U osvrtu na premijeru Krabuljnog plesa Davor Schopf pisao je u večernjem izdanju Vjesnika 19. veljače 2001.: „Sanja Toth-Špišić kao Amelija ima potencijal verdijanskog soprana, ali joj predstoji promišljen rad kako bi izjednačila kvalitetu tona kroz cijelu dionicu i – posljedično tome – osigurala kontrolu nad intonacijom, i na taj način ostvarila podatnost glasa koju epitet verdijanski podrazumijeva.“ U odmaku od standardnog repertoara na premijeri Tajnog braka Domenica Cimarose u vrlo uspjeloj režiji gošće Caterine Panti Liberovici pod ravnanjem Berislava Šipuša, Sanja Toth-Špišić, prema Vijencu 28. lipnja 2001., „u ulozi Elisette pokazala je izvrsnu glumu i izrazit smisao za komične situacije. Njezin sopran odlikuje se specifičnom bojom, ujednačen je u registrima, ali s ponešto intenzivnijim vibratom u visinama, koji je svjesno nastojala reducirati na stilski primjerenu mjeru.“ Te 2001. godine za Elisettu u Tajnom braku dobila je Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju žensku ulogu u operi. A pjevala je i Micaelu u Bizetovoj Carmen.

  Dalji odmak bila je Grofica u Mozartovu Figarovu piru, pa je Jana Haluza pisala u Vijencu br. 228 od 28. studenoga 2002.: „Na trećoj predstavi u nizu, u srijedu 20. studenoga vrlo muzikalna Sanja Toth-Špišić kao Grofica Rosina zbog usredotočenosti na izražajnost tona povremeno je gubila kontrolu nad intonacijom.“

  No ipak, ni Sanja Toth-Špišić nije mogla odoljeti privlačnosti lika operne dive i u ožujku 2003. nastupila je na premijeri Puccinijeve Tosce. Osječka glazbena kritičarka Ivančica Hinek pisala je 24. ožujka u Glasu Slavonije: „U naslovnoj ulozi nastupila je sopranistica Sanja Toth-Špišić. Njezina Tosca u vokalnom smislu ima nekoliko, za ovu ulogu važnih kvaliteta, mogućnost mijenjanja boje tona ovisno o tekstu i konkretnoj potrebi situacije (glas joj posebno lijepo zvuči u lirskim dijelovima uloge), veliku muzikalnost i intonativnu sigurnost (u odlomcima ljubavnog dueta iz 3. čina usmjeravala je Fatovića na korekciju intonacije) te izražajne brustonalne dubine. No, oblikovanje najviših tonova uloge kvalitetom je odudaralo od ostale impostacije tonova. U dramskom smislu činilo se da je mnogo toga htjela izraziti, ali da ulogu još nije u potpunosti proživjela. Uspjela je prikazati eksplozivan temperament i ljubomoru Toske u 1. činu, ali će, u cjelini uloge trebati obogatiti spektar kretanja na sceni, gestikulaciju i glumačku uvjerljivost.“
  
  
  
  Gotovčeva Đula bila je trajno u repertoaru Sanje Toth-Špišić - ne samo u njezinoj matičnoj kući na premijeri Ere s onoga svijeta 2004., nego i na gostovanju u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu 13. veljače 2004. Novosadska operna kritičarka Olena Puškaš rekla je u emisiji Domaća muzička scena Radija Novi Sad: „U njenoj specifičnoj tehnici pevanja, a naročito po načinu emitovanja tona, prepoznali smo stil čuvene Ljiljane Molnar-Talajić, koja joj je svojevremeno bila profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Specijalizaciju je zatim nastavila kod profesora Stojana Stojanova Gančeva. Pored svežine glasa i intonativne sigurnosti Sanja Tot-Špišić je kao Đula plenila smislom za humor i prirodnošću dikcije koja je doprinela većoj autentičnosti i boljem razumevanju radnje na sceni. Muzikalno zaobljene fraze njenih arija koje posećaju na narodne pesme, bile su suptilno dinamički iznijansirane i stilski dobro pogođene.“

  

  Deset godina poslije na novoj premijeri Ere nakon osam godina, koja je prema Marini Ban u Vijencu br. 525. od 17. travnja 2014. bila opet dobitak, „Đulu je tumačila sopranistica Sanja Toth, standardno uvjerljiva i glazbenoscenski afirmirana.“ Sunčana Bašić bila je opširnija na portalu klasika.hr 6. travnja 2014. Pisala je: „U pjevačkom dijelu opere dominirao je izvrsni Miljenko Đuran u ulozi Ere. […] Ulogu Đule pjevala je sopranistica Sanja Toth portretirajući taj lik vjerno u svim njegovim emocionalnim fazama – od nastupne arije do dirljive tužaljke Majko, majčice. Pjevački par Toth i Đuran nadopunjavao se sjajno i glumački.“ Na Slavonskom radiju rekla je: „Odlična sopranistica Sanja Toth, pjeva i poziva: dinamički i glasovno razrađen sopran (velikog raspona, visina, muzikaliteta) odlično označava profil lika.“
  
  Godine 2004. Sanja Toth uvrstila je u repertoar Evu u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca koju je pjevala i u izvedbama opere 2012., a 2016. pjevala je i Irmengardu u Porinu Vatroslava Lisinskog.
  
  

  Kao svi osječki pjevači, i Sanja Toth okušala se i u opereti. Na premijeri Male Floramye Ive Tijardovića 2011. utjelovila je naslovni lik. Branka Ban pisala je u Vijencu br. 441 od 27. siječnja: „Vrhunac izvedbe na osječkoj sceni bio je drugi čin. Oplemenile su ga sopranistica Sanja Toth i neuništiva Ljiljana Čokljat. Sopranistica Sanja Toth profilirala je duboko osjećajnu Floramye, izvrsne tehnike pjevanja, legato-fraziranja i sjajne dikcije.“  

  Godina 2015. bila je za Sanju Toth nov izazov, što Mozart uvijek jest. Nakon Dorabelle u operi Così fan tutte 2006. i Prve dame Kraljice noći u Čarobnoj fruli 2010., pjevala je Donnu Elviru na premijeri Don Giovannija. Sunčana Bašić na portalu klasika.hr 15. ožujka 2015. ovako ju je ocijenila: „Sopranistica Sanja Toth kao Donna Elvira, ulogu je tumačila s puno emocija imajući mjestimice problema s prilagodbom glasa mozartijanskom stilu u solističkim nastupima. U komornim ansamblima uspješno je profilirala bojom glasa svoj lik.“

  Sanja Toth lijep je primjer optimalnog korištenja vokalnih mogućnosti i pravilnog razvoja od lirskog prema dramskom repertoaru. U našim današnjim opernim (ne)prilikama uspjela je postići maksimum.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri