Od neuspjeha praizvedbe do svjetskog trijumfa

Povijesni osvrt na praizvedbu opere La traviata Giuseppea Vedija, 6. ožujka 1853. u Teatru La Fenice u Veneciji, ususret novoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 21. travnja 2022. (2. dio)

• La Traviata je praizvedena u nedjelju, 6. ožujka 1853. u Teatru La Fenice u Veneciji. Dirigirao je Gaetano Mares (1793-1862) koji je devet godina prije ravnao i praizvedbom Ernanija. Naslovnu je ulogu pjevala Fanny Salvini-Donatelli (1815-1891). Pravim imenom Francesca Lucchi, pjevačku karijeru počela je u Veneciji i stekla ugled mnogim ostvarenjima, poglavito u operama Donizettija i Verdija. No u doba premijere Traviate imala je previše godina i previše kilograma za lik Violette, a osjećala se uvrijeđenom što mora igrati ženu koja se prodaje za novac. Bila je vrlo dobra pjevačica s razvijenom tehnikom koloratura i nakon prvoga čina dobila je mnogo pljeska. No u nastavku opere, njezin zdrav izgled i energičan gromki glas vrlo zdravog tembra te neprirodno kašljanje nisu djelovali uvjerljivo i sve je počelo ići nizbrdo. Iz osvrta se razabire da su tome najviše kumovali tumači oca i sina Germonta. U svakom slučaju, neuspjeh nije obeshrabrio Fanny Salvini-Donatelli i ona je pjevala Violettu na prvoj izvedbi opere u Istanbulu 1856. pod ravnanjem Luigija Arditija.

  Giorgia Germonta pjevao je u to vrijeme Verdijev omiljeni bariton, prvi tumač Rigoletta, Felice Varesi (1813-1889). Poznat po inteligentnom pristupu interpretaciji, muzikalnosti, velikoj kreativnosti, a povrh svega po glasu iznimne kvalitete, Varesi se nije suživio s tim likom i nije bio uvjerljiv kao do tada. Tenor Lodovico Graziani (1820-1885) unatoč lijepom glasu bio je scenski posve nezanimljiv, ukočen i monoton. No i takva Traviata prve je sezone izvedena deset puta. Svjestan da je uzimanjem suvremene teme – kostimi s početka 18. stoljeća bili su samo pokriće, jer je Traviata u svakom smislu prava suvremena i moderna opera – Verdi je počekao da se slegnu prijepori i otupi oštrica novine: suvremena tema i siže iz svijeta nemorala. Godinu dana poslije djelo je ponudio za izvedbu drugom venecijanskom kazalištu, kazalištu San Benedetto. Pisao je prijatelju De Sanctisu: „Traviata koja se sada izvodi u kazalištu San Benedetto ista je, potpuno ista Traviata koja se prošle godine izvodila u kazalištu La Fenice. Izmijenio sam samo neke sitnice, neka transponiranja glasova i poneke puntature, i to osobno, da bih je bolje prilagodio ovim pjevačima... inače ništa nije ni dodano ni izbačeno, niti je izmijenjena ijedna glazbena misao. Ista partitura koja je propala u La Fenice sada doživljava trijumf. Izvucite zaključak!“

  No, bilo je razlike. 6. svibnja 1854. Violettu je pjevala trinaest godina mlađa i mršavija Maria Spezia-Aldighieri (1828-1907), a redatelj je bio sam Piave. Najveća je razlika bila u tome što se operna publika prilagodila tome da na sceni ne gleda kraljevske palače, hrabre junake tenore, baritone razjarene ljubomorom, soprane koji padaju kao žrtve izvanjskih sudbonosnih događaja. Tu je ljubavnik umjesto da vitla mačem, bacao novčanik, a sopranistica umirala kašljući. K tome je glazba potpuno slijedila radnju iz vremena u kojemu su živjeli njezini venecijanski slušatelji. I trebali su se priviknuti na to kako i pala žena koja je skrenula s puta i zašla na stranputicu, koja je bila plaćena za davanje seksualnih usluga, može doživjeti transformaciju, iskupiti se i postati ljudsko biće dostojno poštovanja. Nimalo uljepšana, podijeljena između ležernosti i frivolnosti prvoga čina i dominantne dramatike u nastavku, postala je kultni operni lik, tako složen i zahtjevan u svim komponentama da su njezine velike interpretatorice mogle biti samo iznimno velike umjetnice.

  La Traviata je s lakoćom i u trijumfu prokrčila sebi put u svijet. Godine 1856.  u Her Majesty's Theatreu u Londonu naslovnu je ulogu pjevala slavna sopranistica plemićkog roda Marietta Piccolomini (1834-1899). Iste je godine Marietta Piccolomini nastupila s još jednim pjevačem plemićem, Don Giovannijem Matteom De Candia (1810-1883), poznatim jednostavno kao Mario, u prvoj izvedbi opere u Parizu. Iste je godine na prvoj izvedbi opere u New Yorku Violettu pjevala francuska sopranistica Anna Carolina de La Grange (1825-1905), udana grofica Stanković, a na prvoj izvedbi u Istanbulu Fanny Salvini-Donatelli. Godine 1857. operu je upoznala  publika u Hamburgu i u Adamićevu kazalištu u Rijeci, 1858. slijedio je Covent Garden i Zadar.

  
  
  Jedna od najslavnijih pjevačica svih vremena, Šveđanka Christine Nilsson (1843-1921) debitirala je 1864. u Théâtre Lyrique u Parizu u ulozi Violette. U Scali je 1877. Violettu pjevala Adelina Patti (1843-1919), koju mnogi smatraju najvećom pjevačicom uopće. I Verdi joj se duboko divio. Imala je neobično dugu, šezdesetogodišnju karijeru. Prva izvedba opere u Metropolitanu bila je u prvoj sezoni njegova djelovanja, već 5. studenoga 1883. Dirigirao je talijanski dirigent Auguste Vianesi (1837-1908), koji je djelovao u Londonu. Naslovnu je ulogu pjevala prva zvijezda prve sezone, slavna Poljakinja Marcella Sembrich, pravim imenom Prakseda Marcelina Kochánska (1858-1935). Dvadeset petogodišnja umjetnica najprije je na bečkom Konzervatoriju učila violončelo i glasovir, a zatim se na nagovor Franza Liszta posvetila pjevanju i do savršenstva izbrusila umijeće vladanja koloraturnom tehnikom.

  U Scali je 28. svibnja 1955. izvedena La Traviata koja ulazi u povijest. Dirigirao je Carlo Maria Giulini, režirao Luchino Visconti. Naslovnu je ulogu pjevala Maria Callas i unijela revoluciju u interpretaciju lika. 
  
  (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 13. travnja 2022.

Piše:

Marija
Barbieri