Zanimljiva, dijelom i režijski dojmljiva, ali neujednačena predstava

Kraljevska operna kuća iz Covent Gardena, London: Giuseppe Verdi, Rigoletto, dir. Antonio Pappano, red. Oliver Mears, snimka iz sezone 2021/2022.

• 
  
  Prikazivanjem Rigoletta Giuseppea Verdija 10. ožujka u kinima Cinestar nastavljeno je i u Hrvatskoj prikazivanje izvedbi iz londonske Kraljevske operne kuće u Covent Gardenu. Ni sama projekcija ni šturi, s engleskoga jezika nepažljivo preveden programni letak ne obavještavaju o točnom datumu prikazane izvedbe, ali nismo gledali prijenos. Riječ je o projekciji nastaloj na temelju barem jedne ovosezonske izvedbe. Sezona je novim uprizorenjem Rigoletta i otvorena.

  Redatelj Oliver Mears (1979), ujedno i ravnatelj Opere u Kraljevskoj opernoj kući, ponudio je čitanje libreta koje u većoj mjeri zadržava izvorne osobine likova i odnose među njima, a Vojvodu od Mantove, čiji je dekadentan dvor premjestio iz 16. stoljeća u ne posve određeno vrijeme (po nekim detaljima blisko našemu, iako tomu ponekad kontrira stilizacija kostima Ilone Karas), dodatno ocrtava kao ljubitelja umjetnosti odnosno kolekcionara djelâ renesansnog slikarstva (reprodukcije Tizianovih i drugih djela). Uloga dvorjanina Marulla dobila je na nešto većoj važnosti (solidan Dominic Sedgwick). Želeći od Rigoletta napraviti dobar triler, Mears je djelomično posegnuo i za estetikom nasilja, pa i ružnoće.

  Mučno osljepljivanje Monteronea u I. činu (pjevački prigušena izvedba Erica Greenea), u potpunom neskladu s Verdijevom glazbom, prešlo je granicu dobroga ukusa. U II. činu Rigoletto u Gildinoj postelji nalazi umjesto netom otete ljubljene kćeri abominalnu lutku, dok je Maddalena (pjevački korektna Ramona Zaharia), koja bi u ovoj inscenaciji trebala zavesti Vojvodu sklonoga lijepim umjetnostima, prikazana kao pijana i zapuštena, ne baš atraktivna prostitutka, do te mjere neuglađena da je pitanje zašto jedna operna pjevačica pristaje na takvu tjelesnost čitanja. Zanimanje lika Maddalene moglo bi se pogoditi i bez takve vulgarizacije. Ipak, Mearsova režija u cjelini funkcionira, koristi se nekim vještim scenskim preobrazbama (platforma koja predstavlja Gildinu spavaonicu pretvara se u sobu za ljubovanje, pa i prikazani snošaj Vojvode i Maddalene u kući brata joj Sparafucilea; scenograf Simon Lima Holdsworth) i vizualno atraktivno prikazuje ne samo svijet Vojvode kolekcionara nego u III. činu i rijeku obasjanu mjesečinom, u koju Rigoletto ima baciti vreću s tijelom Gilde, a ne Vojvode, kako on isprva misli. Većih odvlačenja pozornosti od glazbe nije bilo.

  Glazbeni se dio izvedbe, s obzirom na doprinos dirigenta Antonija Pappana (1959), glazbenog ravnatelja Covent Gardena, može ocijeniti više no urednim, s pretežno pomnom raščlambom drame u orkestru, izvrsnom dakako u toj kući, ali u nekim ključnim trenutcima, npr. u kabaleti Sì, vendetta, tremenda vendetta dueta Rigoletta i Gilde iz II. čina nedostajalo je istinske kinetičke energije. U ariji Vojvode s početka II. čina u kabaleti Possente amor, što se tradicionalno često izostavlja(la), Pappano je izbacio prvu od dvije glazbene strofe i tako poremetio strukturu arije. Zbor dvorjana u II. činu nije uvijek zvučao idealno.
  
  

  Pogled na pjevačke podjele u aktualnim predstavama najpoznatijih opernih kuća svijeta (Scala, Bečka državna opera, Covent Garden, Metropolitan) pokazuje da im je sve teže za jedan naslov okupiti uistinu najpoznatije operne pjevače današnjice. Djelomično je to posljedica nedovoljnog stvaranja pravih ličnosti među mlađim pjevačima, a djelomično i izlaska iz najboljih pjevačkih dana nekih ranije etabliranih umjetnika. U londonskom Rigolettu uz etabliranoga španjolskog baritona Carlosa Álvareza u naslovnoj ulozi i sve traženiju kubansko-američku sopranisticu Lisette Oropesa kao Gildu, u podjeli je bio i ne toliko poznat armenski tenor Liparit Avetisjan (Avetisyan) (1990). Njegova ležerna gluma odgovora karakteru Vojvode, koji mu pjevački, premda korektan, ostavlja prostora za potpunije vladanje zahtjevima uloge.

  Rigoletto je u tumačenju Carlosa Álvareza (1966) doista potresan jer je njegov interpret odličan glumac. Stupnjevanje triju faza Rigolettova psihološkog stanja u glasovitoj ariji Cortigiani, vil razza dannata u II. činu donio je i pojavnom i glazbenom karakterizacijom uvjerljivo, a približio se ostvarivanju katarze u III. činu u završnom duetu s umirućom Gildom. Álvarezov je ton nosiv, ali je primjetno kako se oslanja na deklamacijsko kao glavno uporište u pjevanju, dok su mjesta lirskoga intenziteta, većih poteza legata i eksponiranih visina donesena s manje ljepote i lakoće.
  
  Srećom je i Gilda u Lisette Oropesa (1983) našla interpretkinju vrlo uvjerljive i sugestivne glume, pa su i svi dueti oca i kćeri bili dojmljivi. No svoju je Gildu Oropesa izgradila i tehnički vrlo sigurnom izvedbom (od arije Caro nome nadalje), u današnjem vremenu natprosječne kvalitete, lijepim, zaobljenim tonom zdravoga vibrata i uopće glasom osobito zanimljiva tamnijeg timbra koji podsjeća na neka zlatnija vremena opernoga pjevanja. Sigurna u visinama, odlučila se i za nekoliko inteprolacija, pa je npr. na kraju spomenute kabalete Sì, vendetta, tremenda vendetta donijela stabilan ton es³. Gildu koja je puno više od plahe koloraturke, uvjerljivo preobraženu od I. do III. čina, treba cijeniti.

  U manjim ulogama izvrstan je bio jedino engleski bas Brindley Sherratt kao plaćeni ubojica Sparafucile, dojmljiv i zbog upečatljive glumačke pojave i čistoga, snažnog tona.

  Kad se sve zbroji i oduzme, zanimljiva, dijelom i režijski dojmljiva, ali neujednačena predstava koja počiva prije svega na izvrsnoj glumi Carlosa Álvareza i Lisette Oropesa te na njezinoj vrsnoj pjevačkoj izvedbi. A u srijedu, 13. travnja ove godine očekuje se iz Londona prijenos sljedećega opernog naslova, ponovno Verdijeva. Traviatu će dirigirati Giacomo Sagripanti, a u protagonističkim ulogama nastupaju Pretty Yende (Violetta Valéry), Stephen Costello (Alfredo Germont) i Dmitri Platanias (Giorgio Germont).
  
  
  
  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 9. travnja 2022. 

  Giuseppe Verdi: Rigoletto (1851)
  Kraljevska operna kuća iz Covent Gardena, London
  Snimka iz sezone 2021/2022. prikazana u kinima 10. ožujka 2022.

  Dirigent: Antonio Pappano
  Redatelj: Oliver Mears
  Scenograf: Simon Lima Holdsworth
  Kostimografkinja: Ilona Karas
  
  Uloge:

  Vojvoda od Mantove: Liparit Avetisjan (Avetisyan)
  Rigoletto: Carlos Álvarez
  Gilda: Lisette Oropesa
  Sparafucile: Brindley Sherratt
  Maddalena: Ramona Zaharia
  Monterone: Eric Greene
  Grof Ceprano: Blaise Malaba
  Grofica Ceprano: Amanda Baldwin
  Marullo: Dominic Sedgwick
  Borsa: Egor Zuravskij
  Giovanna: Ksenija Nikolajeva
  Paž: Louise Armit

  Orkestar i Zbor Kraljevske operne kuće u Londonu

Piše:

Karlo
Radečić