Kako je Verdi uzdigao kurtizanu u kraljevstvo umjetnosti

Povijesni osvrt na nastanak opere La traviata Giuseppea Vedija ususret novoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 21. travnja 2022. (1. dio)

• „Sjećao sam se da sam vrlo često susretao Margueritu na Champs-Elysées gdje je redovito svakog dana dolazila u maloj zatvorenoj plavoj kočiji, koju su vukla dva prekrasna mrkana, i da sam tada zapazio u njoj otmjenost rijetku kod takvih žena, otmjenost koju je još više isticala njezina doista izuzetna ljepota.[...] Marguerite je dolazila na sve premijere i provodila sve svoje večeri u kazalištu ili na plesu. Svaki put kad bi se prikazivao novi komad, mogli ste biti sigurni da ćete je vidjeti, i to s tri stvari od kojih se nikada nije odvajala i koje su uvijek bile na naslonu njezine lože u parteru: njezin dogled, vrećica bombona i kita kamelija. Dvadeset pet dana u mjesecu kamelije su bile bijele, a pet dana crvene. Nitko nikada nije saznao razlog tog mijenjanja boje koje spominjem iako ga ne mogu objasniti, a što su stalni posjetitelji kazališta koja je najčešće posjećivala zapazili baš kao i ja. Nikada Margueritu niste mogli vidjeti s nekim drugim cvijećem osim s kamelijama. Zato su je na kraju kod njezine cvjećarke, gospođe Barjon, prozvali Dama s kamelijama, i taj joj je nadimak ostao." – pisao je Alexandre Dumas sin.

  Giuseppe Verdi napisao je poslije praizvedbe Traviate u Teatru La Fenice u Veneciji 6. ožujka 1853.; „Sinoć je Traviata propala. Je li to krivnja moja ili pjevača? Vrijeme će pokazati."

  Giuseppe Verdi rođen je u selu Le Roncole nedaleko od gradića Busseta pokraj Parme 10. listopada 1813. S jedanaest je godina postao orguljaš u svojem selu. Otac ga je poslao u Busseto, gdje je osvojio naklonost Antonija Barezzija (1787-1867), predsjednika tamošnjega filharmonijskog društva koji mu je, vjerujući u njegovu iznimnu nadarenost, pružio svesrdnu potporu i pomogao da ode na školovanje u Milano. Nisu ga primili na tamošnji Konzervatorij, koji danas nosi njegovo ime, ali se mladić ipak školovao kod Vincenza Lavigne (1776-1836), prvoga dirigenta Scale. Prvu ponudu da sklada operu dao mu je Teatro Filodrammatico u Milanu, ali do danas nije razjašnjeno što se uistinu dogodilo s operom Rocester koja nikada nije izvedena.
  
  

  Tako je Verdijev operni prvijenac Oberto, grof svetog Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio) praizveden s velikim uspjehom u Scali 17. studenoga 1839. godine. Moćni intendant Scale, Bartolomeo Merelli (1794-1879), osjetivši Verdijev genij, odmah ga je vezao ugovorom. Drugu operu, Jedan dan kraljevanja (Un giorno di regno), skladao je Verdi nakon tragičnih događaja u životu – smrti dvoje djece i supruge Margherite, kćeri njegova dobročinitelja Barezzija. Opera nije postigla uspjeh pa se zakleo da više neće skladati. Ali onda mu je Merelli dao libreto Nabucca i trijumfalnom izvedbom opere u Scali 9. ožujka 1842. počinje jedna od najvećih i najljepših umjetničkih karijera koja će nepomućenim sjajem trajati punih pedeset godina, do posljednjeg autorova remek-djela – Falstaffa, praizvedenog također u Scali, 9. veljače 1893. godine.

  Verdi je s Nabuccom postao idol Talijana, utjelovljenje njihovih htijenja i težnji za ujedinjenjem zemlje, junak Risorgimenta. Po zidovima se pisalo Viva VERDI kao kratica za Viva Vittorio Emanuele Re D'Italia (Živio Viktor Emanuel, talijanski kralj). Njegova glazba izvorne snage, nevjerojatne životnosti i prelijepih melodija zanosno je i poticajno djelovala. Narudžbe za skladanje novih opera počele su se nizati i u devet robijaških godina (anni di galera), kako ih je nazivao, skladao je dvanaest djela različite kvalitete. Lombardijci (I Lombardi alla prima crociata), Ernani, Dva Foscarija (I due Foscari), Giovanna d'Arco, Alzira, Attila, Macbeth, Razbojnici (I masnadieri), prerađeni Lombardijci u Jérusalem, Gusar (Il corsaro), Bitka kod Legnana (La battaglia di Legnano), Luisa Miller i Stiffelio utrli su put tzv. latinskoj trilogiji, trima remek-djelima: Rigolettu, Trubaduru (Il trovatore) i Traviati. Verdi je u njima zašao u najskrovitije kutke ljudske duše i genijalnim glazbenim mislima izrekao sve dvojbe, strahove, raznovrsne osjećaje, unutarnje sukobe, sve ono od čega je sazdan čovjek, koji je ostao osnovnom preokupacijom njegova ljudskog i umjetničkog postojanja. To što su na scenu kao protagonisti došle dvorske lude, Ciganke i posrnule žene, promijenilo je opći odnos prema operi u kojoj su glavni junaci bili heroji.
  
  

  Nakon dugogodišnje veze sklopio je brak s pjevačicom Giuseppinom Strepponi (1815-1897) koja ga je vjerno pratila na putu uspjeha i slave. Počeo je skladati i za parišku Veliku operu, što je bio cilj skladatelja devetnaestoga stoljeća, i tako su nastali Sicilijanska večernja (Les Vêpres siciliennes) 1855. i Don Carlos 1867. Za venecijanski Teatro La Fenice skladao je 1857. Simona Boccanegru, iste je godine preradio Stiffelija u Arolda za Rimini, u Rimu se 1859. praizveo Krabuljni ples (Un ballo in maschera). Za Petrograd je 1862. napisao Moć sudbine (La forza del destino). Godine 1871. praizvedena je Aida, 1874. nastao je Requiem u počast slavnome književniku Alessandru Manzoniju (1785-1873), 1887. stvorio je vrhunac talijanske melodrame Otella, 1893. umjetnički se oprostio od svijeta lirskom komedijom Falstaff.

  Verdijev muzički genij zadržao je u punoj mjeri čistoću melodijske linije, i na tome zdravom temelju gradio je zgradu operne umjetnosti. Postao je i majstor orkestracije. Svaka njegova opera iz kasnijeg zrelog razdoblja ima specifičnu boju - tinta musicale. Operi je udahnuo nov život: dao joj je sadržajnost i snagu drame i plemenitost ljudskoga. Bio je obožavan i slavljen kao najveći operni skladatelj, ali ostao je čvrst i nepokolebljiv kao čovjek, kojemu doduše ništa nije strano ali koji nepogrešivom sigurnošću bira pravi i jedini mogući put. Nije prihvaćao sve počasti kojima su ga obasipali i svojim je najvećim djelom smatrao Dom za odmor (Casa di riposo per musicisti) ostarjelih i iznemoglih glazbenika koji je dao sagraditi u Milanu, u kojemu je i umro 27. siječnja 1901. godine.

  Želio je biti pokopan skromno i tiho, a u hladno milansko zimsko jutro, na posljednji ga je počinak ispratilo golemo mnoštvo, pjevajući besmrtni zbor iz Nabucca

  Va, pensiero, sull' ali dorate – Poleti, misli, na krilima zlatnim...
  
  

   Alexandre Dumas sin

  Alexandre Dumas rođen je u Parizu 27. srpnja 1824. kao izvanbračni sin slavnog istoimenog autora romana Grof Monte Kristo i Tri mušketira. Otac ga je priznao kad je bio u sedmoj godini i omogućio mu je najbolju naobrazbu. Prema tadašnjim zakonima, mogao ga je oduzeti majci. Ta je trauma trajno obilježila mladog Dumasa i bila razlogom njegova afiniteta prema tragičnim ženskim likovima. U kasnijoj drami Nezakoniti sin (1858.) problematizirao je tu tematiku. Ona je trajno utjecala na njegova razmišljanja, ponašanje i pisanje. Kao dvadesetogodišnjak zaljubio se u poznatu kurtizanu Marie Duplessis. Veza je trajala samo godinu dana, od rujna 1844. do kolovoza 1845., ali je na njega ostavila trajan dojam. Godinu dana poslije njezine smrti, 1848., napisao je roman Dama s kamelijama (La dame aux camélias). Ponukan velikim uspjehom romana, obradio ga je 1852. u istoimenu dramu u pet činova. Marie Duplessis postala je Marguèrite Gautier, a u liku Armanda Duvala opisao je sebe.

  Nastao je tako jedan od najpoznatijih ljubavnih romana svih vremena. Uspjeh je bio golem. U očima tadašnje čitalačke publike nije to bila samo sentimentalna ljubavna priča, nego prosvjed novog društva protiv starog malograđanskog sloja i njegova preživjeloga morala. Dama s kamelijama postala je „manifest polusvijeta“. Njezin je uspjeh bio ravan odjeku najvećeg društvenog skandala. O njoj se nije prestajalo govoriti.

  Drama je označila početak njegove iznimno uspješne karijere dramskog pisca. Dumasove su drame obilježile francusku ozbiljnu scenu druge polovice 19. stoljeća i tu je nadmašio svojega slavnog oca. Prestao je pisati romane, ali je 1867. ipak napisao poluautobiografski roman L' Affaire Clemenceau (Afera Clemenceau). Dumas vuče podrijetlo od osiromašenog francuskog plemića i afro-karipske kreolke, i same francusko-afričkog podrijetla. Dva puta se ženio – prvi put u Moskvi udovicom ruskog kneza Nariškina. Godine 1874. postao je članom Francuske akademije. Umro je 27. studenoga 1895. u Marly-le-Roi, Yvelines. Igrom slučaja, njegov je grob na groblju Montmartre u Parizu samo stotinjak metara udaljen od groba Marie Duplessis.
  
  Marie Duplessis

  Alphonsine Rose Plessis rođena je u Nonant-le-Pin u Normandiji 15. siječnja 1824. Imala je posebnu ljepotu i otac ju je kao petnaestogodišnju djevojku poslao u Pariz ne bi li ondje osigurala sebi bolju egzistenciju. Najprije je radila u krojačkom salonu, naučila je čitati i pisati, stjecala je vještinu u konverzaciji, pomno je pratila društvena i kulturna događanja. Sa šesnaest godina postala je kurtizana i prozvala se Marie Duplessis. Nesvakidašnje ljepote, inteligentna, istančana ukusa, svoj je salon učinila mjestom okupljanja političara, pisaca i umjetnika. Redovito je odlazila u Opéru. Portretirao ju je i poznati slikar važnih osoba u tadašnjem društvu Ėdouard Viénot. Između ostalih, pobudila je pozornost, i nešto više, i trojice velikih umjetnika – glazbenika Franza Liszta (1811-1886), pjesnika Alfreda de Musseta (1810-1857) i pisca Alexandrea Dumasa.

  U životu slavne kurtizane Dumas je bio samo kratka epizoda. No mladi Dumas, od nje tek pola godine mlađi ali znatno neiskusniji, bio je njome toliko očaran da je tražio da se njemu za ljubav odrekne svojega raskalašenog života. Ona je to nakratko učinila, ali bez raskoši nije mogla živjeti. Dumas joj je tada napisao poznatu rečenicu: „Nisam toliko bogat da bih vas volio kako ja želim, ni toliko siromašan da bih prihvatio ljubav koju mi vi nudite.“ Očajan zbog raskida, otputovao je u inozemstvo. Ona nije završila u siromaštvu, kako je on u svojem romanu opisao, nego je skončala život kao grofica Perregaux. Bogati grof Ėdouard Perregaux s njome se vjenčao. Iz ljubavi ili samilosti? Umrla je od tuberkuloze, jedva navršivši dvadeset tri godine, 3. veljače 1847. Na pogrebu je bilo više stotina ljudi. Bogatstvo joj je prodano je na dražbi da bi se podmirili njezini veliki dugovi.

  U vrijeme nastanka i prikazivanja drame, u Parizu se našao i Giuseppe Verdi u pratnji Giuseppine Strepponi. Priča o djevojci iz polusvijeta koja se tako spremno žrtvovala, uzbudila je skladateljevu maštu. Bilo je u tome neke sličnosti s njegovim životom, tj. s njegovim odnosom s Giuseppinom.
  
  Nastanak opere

  „Za Veneciju ću skladati Damu s kamelijama. Možda ću operu nazvati La Traviata. Radnja se događa u naše vrijeme. Vjerujem da netko drugi ne bi prihvatio takvu temu, zbog tisuću različitih skrupula... Ja to naprotiv činim s najvećim veseljem“, pisao je Verdi prijatelju De Sanctisu i zatražio od svojega libretista Francesca Marije Piavea (1810-1876) da mu napiše libreto. I venecijanski pjesnik, novinar i prevoditelj, koji je obožavao Verdija i ispunjavao bespogovorno njegove ne baš male zahtjeve, napisao je svoj najbolji libreto. Vješto je skratio Dumasovu dramu s pet činova na tri čina i četiri slike i zadržao dijaloge koji odgovaraju operi. Izmijenio je imena likova u Violetta Valéry i Alfredo Germont. Priča o ljubavi kurtizane i neiskusnog mladića značila je gotovo siguran sukob s onodobnom cenzurom, ali začudo nisu se tražile veće preinake. Trebalo je promijeniti prvotni naslov Onore e morte (Čast i smrt) i vrijeme radnje. Cenzura je mislila da bi prebacivanje radnje na početak 18. stoljeća ublažilo šok koji bi takva tema zacijelo prouzročila. A Verdi je upravo to htio, pa se protivio zahtjevu. No ipak je morao popustiti. Sve do početka dvadesetog stoljeća, 1914., u tiskanim partiturama Traviate piše da se radnja događa „u Parizu i njegovoj okolici oko 1700. godine“, dakle u doba Luja XIV. Velika talijanska sopranistica Gemma Bellincioni (1864-1950), čijem se umijeću interpretacije divio sam Verdi, prva je 1886. za izvedbu u Scali odjenula krinolinu u prvom uprizorenju opere koje je smješteno u doba njezina nastanka, pedesetih godina 19. stoljeća. Naravno, to tada, 1886., nije bio suvremeni siže.

  Verdi je operu skladao za samo četiri tjedna. Rađala se iskonskom snagom, kako se obično i rađaju remek-djela. Sjetimo se, naime, da je praizvedba Trubadura bila samo šest tjedana prije Traviate! „Simfonija u četiri stavka za glasove“ – tako su neki kritičari nazvali operu. Svaki njezin čin ima poseban karakter – od lepršavosti i virtuoznosti prvoga čina preko prekrasnog dueta Violette i Germonta i njezina ljubavnog vapaja u prvoj slici drugog čina te kratkog predaha s Cigankama i matadorima u drugoj slici, što će dovesti do sjajnog finala, patetične Violettine smrti u trećem činu. Verdi je u Traviati pokazao sve svoje veliko tehničko majstorstvo, jasnoću i preglednost, humanost, psihološko poniranje u lik, nepogrešiv ukus. Premda je siže lako mogao odvesti u melodramatiku, nijedanput se nije okliznuo. Nikada nije postao plačljivo boležljiv i sentimentalan, zadržao je čistoću velike geste kojom su ocrtani svi njegovi karakteri. Našao je za nju vlastitu, posebnu boju, toliko poznatu tinta musicale. Za razliku od Trubadura, koji je obojio tamnim melankoličnim teškim preljevima, za Traviatu je našao topliji, nešto patetičniji zvuk gudača koji su u toj operi dominantni, posebno u preludiju trećem činu. I tako je jedan romantičan siže kod genijalnog majstora operne scene postao jedna od najljepših opera, zapravo muzičkih drama. Kako reče slavni francuski romanopisac, kritičar i esejist Marcel Proust: „Verdi je u Traviati uzdignuo Damu s kamelijama u kraljevstvo umjetnosti.“
  
  (pročitajte sljedeći nastavak)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 4. travnja 2022.

Piše:

Marija
Barbieri