Vrhunski solisti i inventivne režije
Kraljevska opera Valonije, Liège: Giuseppe Verdi, Rigoletto, 13. ožujka 2022.; La Monnaie/De Munt opera, Bruxelles, Giacomo Puccini, Triptih, 15. ožujka 2022.
-
Nakon što su u Belgiji od 7. ožujka ukinute gotovo sve COVID-restrikcije (maske za lice ostaju obvezne samo u zdravstvenim ustanovama i javnom prijevozu), kulturni sektor je ponovno oživio. Na samom kraju prošle godine svi kulturni događaji u zatvorenim prostorima bili su zbog COVID-a odgođeni počevši od 26. prosinca, te su uslijedili protesti kulturnih djelatnika i sudske tužbe, da bi na kraju mjere za događaje u zatvorenim prostorima bile donekle ublažene, no neke su operne kuće, kao Kraljevska opera Valonije u Liègeu, doslovno otkazale sve planirane predstave za početak godine, navodeći da ovakvu neizvjesnost ne mogu financijski opravdati kod zahtjevnih projekata kao što su operne produkcije.Giuseppe Verdi: Rigoletto u Kraljevskoj operi Valonije u Liègeu, 13. ožujka 2022.
Američki redatelj John Turturro (poznatiji kao nagrađivani filmski glumac, te filmski i kazališni redatelj) postavio je klasičnog Rigoletta na svom prvom gostovanju u Liègeu smjestivši radnju u kasno 18. stoljeće uz neizostavne perike. Djelo je nastalo u koprodukciji s Teatro Massimo u Palermu, gdje je Turturro i prvi put uopće režirao operu 2018., te je bilo očito da mu je dobro poznata. Uzmimo za primjer smo jedan od suptilnih zagrljaja koji se i inače javljaju u operi; u drugoj sceni prvoga čina u duetu Rigoletta i Sparafucila, kada potonji opisuje kako mu sestra Maddalena pomaže u „poslu“, Rigoletta grli jedna prostitutka pojašnjavajući tako radnju. U toj sceni najbolje dolazi do izražaja i izvrsno osvjetljenje Alessandra Carletija, koji jednom horizontalnom zelenom linijom pojačava dramatiku i naznačuje prijelaz i početak djelovanja maledizione (Verdi je upravo tako namjeravao nasloviti operu). Turturro ipak ne zapada u sentimentalnost, te Gilda na kraju opere izvodi duet s tugujućim ocem kao duh a ne kao usmrćena „koja i dalje pjeva“ na rukama svog oca.
Proslavljeni izraelski operni dirigent Daniel Oren suvereno je vodio orkestar i pjevače, od kojih je mongolski bariton Amartuvshin Enkhbat u naslovnoj ulozi zasluženo bio zvijezda večeri, te ga je publika nagradila najdužim pljeskom nakon arije u drugom činu Cortigani, vil razza dannata. Rigoletta je uostalom nedavno pjevao u Parmi i Genovi, a uskoro u istoj ulozi nastupa u Milanu i ponovno u Genovi. Gilda je u ovoj izvedbi bila mlada, ali vrlo iskusna albanska sopranistica Enkeleda Kamani koja je Gildu već pjevala čak uz Lea Nuccija 2019. u milanskoj Scali, pod dirigentskom palicom upravo Orena, a ista uloga je uskoro očekuje u Genovi, gdje će Rigoletto, kako smo naveli, ponovno biti Enkhbat.
Vojvodu od Mantove utjelovio je vrlo dobar mladi peruanski tenor Ivan Ayon Rivas koji je također u toj ulozi nastupio u nekoliko talijanskih opernih kuća, te je u svim arijama Vojvode bio impresivan, osim kod najpoznatije La dona e mobile, gdje najviše dolazi do izražaja nazalni zvuk (što se znalo primijetiti i kod njegovog proslavljenog zemljaka i učitelja Juana Diega Flóreza). Španjolac Ruben Amoretti bio je vrlo dojmljivi Sparafucille, s potrebnim registrom basa, a njegovu sestru Maddalenu utjelovila je Sarah Laulan, mezzosopran, koja je istu ulogu već pjevala u Liègeu 2017.
I na kraju, onima koji iz Hrvatske odluče posjetiti Kraljevsku operu Valonije u Liègeu, a radi se o respektabilnoj ustanovi koja je 2020. proslavila 200. godišnjicu djelovanja uz brojne operne zvijezde koje i inače ugošćuje, savjetujemo da osnove libreta svladaju unaprijed, jer je uprava odlučila uvijek navoditi titlove prijevoda iznad pozornice na sva tri službena jezika u Belgiji (francuski, nizozemski i njemački) i dodatno na engleskom, te doista nije moguće pratiti brzinu (i još više font) izmjene teksta.
Giacomo Puccini: Triptih u La Monnaie/De Munt operi u Bruxellesu, 15. ožujka 2022.
Da COVID ipak i dalje utječe na operne produkcije u Belgiji, bilo je jasno na premijeri Puccinijevog Triptiha (sve tri jednočinke) u Bruxellesu, koja je održana bez generalne probe jer su neki pjevači bili bolesni ili u samoizolaciji. Njemačkom redatelju Tobiasu Kratzeru uspjelo je okupiti još nekoliko umjetnika iz njegovog Münchena (kostimi Rainera Sellmaiera bili su posebno uspješni, gotovo ekspresionistički u Plaštu, a crnobijele video-projekcije s opisom radnje Manuela Brauna u Sestri Angelici) te je Triptih izvrsno osuvremenio i povezao emocije, počevši s Plaštem kojim odaje počast belgijskom stripu (možda je ipak bila pretjerana projekcija naslova Puccini: Il Tabarro u cijeloj gornjoj trećini pozornice) i naglašava tragediju te jednočinke, no u kojoj će Michele istovremeno gledati na TV-u upravo prijenos komedije Gianni Schicchi.U sljedećoj sentimentalno-religijskoj jednočinki Sestra Angelica, opatice se u samostanu zabavljaju zabranjenim čitanjem stripa Plašt, da bi završna jednočinka, komedija Gianni Schicci, počela tako što Buoso Donati umire upravo kada na gramofonu sluša izvedbu Sestre Angelice. Redatelj je tako uspio predočiti Puccinijev zahtjev za contrascenom (jukstapozicijom scena): tragično, sentimentalno i komično za svaku od jednočinki, no sa životnim elementima pomiješanih emocija u svakom trenutku. Možemo dodati da je trodjelnost naglašena i u samoj radnji opere, jer u Plaštu umire mladić, u Sestri Angelici dijete, a u Gianniju Schicciju starac.
Dirigent Alain Altinoglu, miljenik ovdašnje publike i muzički direktor Théâatre Royal de la Monnaie od 2016., također vidi Triptih kao simfoniju u tri stavka: Plašt – allego, Sestra Angelica – andante religioso i Gianni Schicchi – allegro vivace. Mađarski bas-bariton Peter Kalman bio je izvrsni Michele u Plaštu. Iako mu je to bio debi u ovoj ulozi, doslovno je prekrio svojim plaštem mladog britanskog tenora Adama Smitha kao Luigija. To je još više došlo do izražaja u Gianniju Schicchiju, gdje je u naslovnoj ulozi pokazao i glumački talent glavnog spiritus movensa, a Smith je kao Rinuccio bio uvjerljiviji nego kao Luigi (obojica ovih iznimnih umjetnika nastupiti će kasnije ove sezone u Glyndebourneu).
Američka sopranistica Corinne Winters morala je zbog COVID-a propustiti premijeru, te je iz druge postave nastupila armenska sopranistica Lianna Haroutounian. Iako iskusna i nagrađivana umjetnica, i Giorgetta u Plaštu i naslovna uloga u Sestri Angelici su joj debiji, što je došlo do izražaja u prvoj jednočinki, dok je u sentimentalnoj lamentaciju Senzza mamma ovladala scenom. Talijanska sopranistica Benedetta Torre nastupila je u sve tri jednočinke: Amante, Suor Genoviffa i Lauretta, gdje je u popularnoj O mio babbino caro bilo jasno da je u toj roli sigurna (nastupala je već kao Lauretta u Genovi), ali kako je izvedena kao redateljski opravdana zafrkancija s ocem a ne kao iskrena molba, muzički dojam bio je umanjen.
I kad smo već kod Puccinija i Bruxellesa, maestro je preminuo upravo u ovom gradu, te svaki ljubitelj opere može posjetiti Av. de la Couronne 1, gdje je na uglovnici koja je izgrađena na mjestu bolnice gdje se Puccini liječio i preminuo 1924., postavljena komemorativna ploča.
© Mario Martinec, OPERA.hr, 1. travnja 2022.
