Sjajna operna suradnja dvaju nacionalnih kazališta

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, HNK u Osijeku: Ferruccio Busoni - Giacomo Puccini, Arlecchino & Gianni Schicchi, Valentin Egel, dirigent, Marin Blažević, redatelj

• 
  
  Opera Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci i Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku zajedničkim su snagama producirale operni diptih Arlecchino (Ferruccio Busoni) & Gianni Schicchi (Giacomo Puccini). Suradnja dvaju nacionalnih kazališta rezultat je sporazuma o suradnji naših teatara nastalim pod patronatom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a čiji je cilj poboljšanje umjetničke suradnje među kazalištima. Intencija ovog sporazuma bila je, prije svega, bolje profiliranje domaćih umjetnika i naravno, uvijek aktualna racionalizacija troškova.

  Autorski tim 2u1 predstave činili su redatelji Marin Blažević i Fabrizio Melano, dok je dirigentsko vodstvo povjereno maestru Valentinu Egelu. Večer je otvorio Arlecchino, oder die Fenster Ferruccia Busonija, jednočinka okarakterizirana kao „kazališni hir“, nastala i praizvedena u vihoru Prvog svjetskog rata. Kad čujemo ime skladatelja Ferruccia Busonija, prvo što nam padne napamet slavno je pijanističko natjecanje u talijanskom gradu Bolzanu, na kojemu je prije par godina pobijedio hrvatski pijanist Ivan Krpan. Arlecchino se nije udomaćio na hrvatskim kazališnim daskama, što je velika šteta, jer se upravo iz njega zrcali Busonijeva genijalnost. Radi se o cjelovitom glazbeno-scenskom djelu nastalom u neoklasičnom stilu po libretu koji je napisao sam skladatelj. U skladu s vremenom kada je skladan, Arlecchino odiše apsurdnošću koja razara svijet, a temeljne civilizacijske postavke dovodi do potpune banalnosti.

  Naslovna uloga pripovjedača Arlecchina je govorna i na riječkoj premijeri podijelili su je Serena Ferraiuolo i Giulio Settimo, glumci talijanske drame HNK Zajc. Iako je rola  koncipirana tako da iziskuje puno kretnje i galame, glumci su povjerovali u redateljev koncept i iznijeli je vrlo vješto. Njihova zajednička scenska igra odlično se nadopunjava, što nas navodi na zaključak da je riječ o glumcima koji se dobro razumiju na sceni, a to je posebno došlo do izražaja u sekvencama gdje moraju zajedno glumiti magarca ili simulirati borbu mačevima. Cijelom predstavom kao nit uzdanica provlačila se dinamičnost njihovih kretnji koja nam je plijenila pažnju.
  
  Mnogi gegovi Ferraiuolo i Settima nagnali su publiku na smijeh iako su te (tragi)komične situacije do te mjere apsurdne da nisu više niti smiješne. Ulogu Colombine tumačila je mezzosopranistica baroknog timbra glasa – Michaela Selinger. U ariji Colombine solidno se snašla, posebno pazeći na srednji registar. Ulogu je studiozno savladala i vidjelo se da joj odgovara i uloga i produkcija. Selinger je ulogom Colombine donekle opravdala angažman u Zajcu. Iako je barokni repertoar njeno čvrsto uporište, neoklasični Busonijev stil pokazao se povoljnim terenom za austrijsku mezzosopranisticu. Blaž Galojić solidno se snašao u ulozi krojača Ser Mattea del Satra. Jurica Jurasić Kapun sigurnim je glasom portretirao svećenika Cospicuoa.
  
  Stabilan bariton Luke Ortara ocrtavao je prevrtljiv, karikirani karakter doktora Bombasta. Lirski tenor Jorge Puerta najzanimljiviji je član podjele. Radi se o tenoru pavarotijevskog stila (što je redatelj obilato iskoristio) s rafiniranom legato frazom i solidnom lakoćom pjevanja; ipak, miljama daleko od slavnog tenora iz Modene. Pjevačko-plesne uloge policajaca nosili su Dario Dugančić, Saša Matovina i Marijan Padavić, kojima posebno treba čestitati na angažmanu jer su se odlično nosili osim s pjevačkim, i s koreografiranim segmentima uloge. Naslovni protagonisti Serena Ferraiuolo i Giulio Settimo tumačili su i Annunziatu, krojačevu ženu.

  Glazbeno vodstvo Mo. Valentina Egela bilo je kao i uvijek na razini, odisalo je studioznom pripremom i filigranskim brušenjem pojedinih motiva. Egel se konstantno trudio održati ansambl zajedno, što mu je u slojevito-razbacanoj Busonijevoj partituri djelomično uspijevalo. Ne možemo se oteti dojmu da Egel nije uspio uvjeriti orkestar da u prvom dijelu večeri da više od sebe. Naime, radi se o djelu koje je daleko od željeznog opernog repertoara pa kao da je orkestru falilo motivacije. Inače solidni puhači ovom su prilikom bili poprilično tonski nestabilni, a gudačkoj sekciji falilo je kohezije. Na kraju balade zvučna slika orkestra bila je poprilično loša, zbog čega je izostala glazbena fluidnost i ugoda slušanja. Nadamo se da će na kasnijim izvedbama orkestar napredovati.

  Režija Marina Blaževića posebna je priča. Iako se doista trudio pokazati apsurdnost kazališnog hira – Arlecchina, vrlo je lako prijeći granicu dobrog ukusa. To se ponajprije odnosi na wc-školjku koja se svako malo na kotačićima vozi pozornicom, a u jednom trenutku protagonisti iz nje izvlače izdanje Danteove Božanske komedije (koja je poveznica s Giannijem Schiccijem). Jasno je da je ovim činom redatelj htio prikazati koliko se najveća dostignuća zapadne civilizacije razdiru i banaliziraju, međutim onda je potrebno to obgrliti nekom dubljom porukom i/ili razrješenjem koja/e će educirati i katarzično djelovati na publiku, a ne producirati banalan humor. S druge strane, Blažević je lajtmotivima dobro ocrtao današnju situaciju, npr. motiv mača i povremene borbe na pozornici. Sve to cijelo je vrijeme zagrnuto plaštem apsurda, a na kraju pobjeđuje ljubav, što je, složit ćemo se, lijepo ali opet banalno.

  

  U programskom letku Blažević se poziva na povijesni kontekst nastanka opere i na osjetljivu granicu između komičnog i tragičnog koja se provlači operom. Ipak, tu granicu, taj jezičac na vagi nije uspio izbalansirati na pravi način. Inscenacija je satkana od gomile mikrosituacija, među kojima ima veoma zanimljivih: motiv Luciana Pavarottija, izgradnja scenografije za Giannija Schicchija koja kreće na početku Arlecchina i završava na kraju, što je odlična nit spojnica između dviju opera, režijski aspekt uloge Colombine, jasne aluzije na donkihotovske borbe s vjetrenjačama, koje se odlično uklapaju u ovo obilje apsurda, itd. Ono u čemu Blaževićeve režije najbolje uspijevaju individualni su ljudski odnosi u svoj svojoj kompleksnosti, neovisno o tome radi li se o obiteljskim, prijateljskim ili ljubavnim; međutim, u ovom slučaju trebalo je upravljati banalnim (a opet s jasnom porukom) odnosima mase, što mu nije pošlo za rukom.

  Opisanoj banalnosti nastojalo se priskočiti gomilom (uglavnom suvišnih) kretnji pozornicom i s mnogo galame koja može imati svoje dramaturško uporište ako je pravilno dozirana, što ovdje nije bio slučaj. U tekstu koji je Blažević napisao za već spomenuti programski letak posebno ističe naslovne protagoniste i pobliže objašnjava na upozoravajuće djelovanje njihovog apsurdnog ponašanja na sceni, u smislu vječne potrage za istinom koja nas okružuje, a po njemu je možda i nedostižna. Ipak, sve je to previše hiperbolizirano jer se zanemaruje činjenicu da su najveće životne istine (ako su dostižne, što nije uvijek slučaj, tu se moramo složiti s Blaževićem) vrlo jednostavne i da je samo potrebno izaći iz zadanih okvira (na što se ljudi rijetko odlučuju) kako bi se iste spoznale. Blažević je ostao vjeran svom režijskom pristupu, što je u svakom slučaju dobro, iako bi trebao više dozirati svoje režijske obrasce, kao što to rade veliki autoriteti na polju dramske i operne režije poput Martina Kušeja, Christofa Loya i dr., koji uz diskretno kompiliranje za njih prepoznatljivih scenskih postupaka uvijek ostaju dosljedni i prepoznatljivi.
  
  
  
  Scenografija i oblikovanje svjetla Alana Vukelića na razmeđi između prazne pozornice i gradnje kulise dobro je pratila primarnu redateljsku zamisao. Kostimografija Sandre Dekanić ponovo nas je oduševila. Ovaj put si je baš dala oduška i to vrlo uspješno, pa ćemo kostim viteza Leonarda teško zaboraviti. Koreografija Mile Čuljak odlično se uklopila u cjelinu.

  Kako bilo da bilo, pozdravljamo svaki repertoarni iskorak Zajca, pa i Arlecchinu želimo dug i uspješan opstanak na kazališnom repertoaru.

  
  
  Gianni Schicchi treći je dio slavnog Triptiha Giacoma Puccinija, koji još čine Sestra Angelica (Suor Angelica) i Plašt (Il Tabarro). U idealnim uvjetima te tri opere trebale bi se izvoditi zajedno, no to barem u Hrvatskoj nije čest slučaj – posljednji put bilo je to u zagrebačkoj operi prije desetak godina. U kolovozu ove godine na Salzburškim svečanim igrama sprema se nova produkcija Triptiha u režiji Christofa Loya i pod dirigentskim vodstvom Franza Weslera – Mösta, a naslove uloge u sve tri opere pjevat će sopranistica Asmik Grigorian.

  Svoju jedinu operu-buffu Puccini je skladao na libreto Giovacchina Forzana prema motivima iz Božanstvene komedije Dantea Alighierija, koja je, kako smo već rekli, u Arlecchinu kao zec iz šešira izvučena iz wc-školjke.

  Naslovnu ulogu tumačio je veliki riječki bariton Robert Kolar, uvijek spreman, uvijek pouzdan. Pjevački i glumački briljantno tumačio je snalažljivog, ali pohlepnog Shicchija. Mekim, nenametljivim fraziranjem i ritmički savršenim zapjevom pučinijanskim modusom osvojio je srca gledatelja, posebno nakon završnog (od strane redatelja nadodanog) šarmantnog obraćanja publici nakon kojega se zastor spustio. Opisani dodatak na pravi je način odaslao poruku da dobro na kraju uvijek pobjeđuje i da samo treba vjerovati u to.
  
  
  
  Schicchijevu kćer – zaljubljenu Laurettu, tumačila je Anamarija Knego. Riječ je o uvijek spremnoj, vrlo muzikalnoj pjevačici, na kojoj je i najveći teret u predstavi jer mora otpjevati središnju ariju O mio babbino caro, koju svi čekaju. Pjevala je mekim, lijepo oblikovanim tonom s povećim oprezom glede gornjeg registra; ipak, potkrao joj se poneki vibrato koji je kvario ukupan dojam. Laurettinu ljubav Rinuccia tumačio je u riječku operu novopridošli tenor Bryan Lopez Gonzalez. Riječ je o (malo previše) lirskom tenoru prilično (uglavnom zbog slabe čujnosti) nedefiniranih visina. Kako bi ga se bolje čulo, većinu vremena dok je pjevao bio je na povišenom, jer teško da može pjevati preko orkestra. Ariju Avete Torto! Firenze come un albero fiorito otpjevao je uglavnom solidno, uz nedovoljno tenorske snage i pod budnim okom Mo. Egela koji je iz orkestralne rupe mudro odmjerenim tempima pazio na njega.

  Gerhardo Marka Fortunata, njegova supruga Nella Vanje Zelčić i njihov sin Gherardino u tumačenju Elia Saraconia bili su na visini zadatka. Luka Ortar kao Betto di Signa lijepo formiranim baritonskim zapjevom opravdao je povjerenje. Slavko Sekulić kao Simeone svojim je prodornim basom otpjevao jednu od najboljih rola u svojoj karijeri u  Zajcu. Sekulić je na vrhuncu karijere, što se na ovoj predstavi najbolje vidjelo. Jurica Jurasić Kapun primjereno je upotpunio cjelinu kao Simoneov sin Marco. Lorena Krstić kao Ciesca zanimljiva je mezzosopranistica koja će u budućnosti dati značajan obol opernoj reprodukciji u Hrvatskoj, a možda i šire. Sofija Cingula tumačila je Zitu.

  
  
  Dvostruku ulogu Magistera Spinellocia i javnog bilježnika Amantia di Nicoaloa tumačio je Dario Bercich. Ovom produkcijom Bercich se oprašta od ansambla Zajca, što je velika šteta, jer je godinama bio pouzdan nositelj dodijeljenih mu uloga. To je bio slučaj i u Schicchiju, gdje je kao i uvijek zamijećenim nastupom ostavio svoj neizbrisiv trag na pozornici; svaku njegovu pojavu itekako smo zamijetili i zapamtili. Bili su tu još Šaša Matovina kao postolar Pinellino, Marijan Padavić kao ličilac Guccio i Andrei Köteles kao stari Bouso Donati koji je ležao u krevetu. Svi protagonisti, a posebno članovi uže i šire obitelji Buosa Donatija, bili su vrhunski uigran tim na sceni i doista su se mogli podvući publici pod kožu. 

  Dirigent Valentin Egel s Puccinijem je imao više sreće jer Riječki simfonijski orkestar Puccinija često svira, a njegova prepoznatljiva glazba duboko je ukorijenjena u glazbeni habitus Rijeke. Nerijetko se Puccinija percipira kao skladatelja po narudžbi, čije su opere zatvorene u određenu formu iz koje se ističu velike arije i dueti. To nipošto nije istina. Pučinijevski rubato vrlo je delikatan, a u njegovim partiturama postoje mnoge začkoljice. Na tu percepcijsku problematiku često je upozoravao pokojni maestro Nikša Bareza. Riječki simfonijski orkestar bolje je reagirao na Puccinija, ton je bio jasniji a glazbena kohezija stabilnija. Mo. Valentin Egel pazio je na soliste jer je bio svjestan da mora čuvati balans između orkestralne rupe i pozornice kako se ne bi dogodila neželjena ispadanja. Opreznija tempa pomogla su mu da više-manje ostvari opisano. Značajan obol dao je i koncertni majstor Ivan Graziani, čija je pojava u orkestru odlično osvježenje.

  Režija Fabrizija Melana prava je kanonska operna režija za kakvima publika žudi. Naravno, treba raditi i na regie-teatru, ali ovakve produkcije treba čuvati i povremeno im se vraćati. Melano je na klasično-duhovit način prikazao ovu operu situaciju, pazeći i na manje smiješne aspekte. Pjevačima je podario slobodu u izgradnji uloga, a posebno je naglasio ključna mjesta opere. Radi se o redatelju s ogromnim iskustvom na polju opere, što se vidi iz svakog njegovog režijskog poteza. Ipak, Fabrizio Melano mnogo je godina u Metropolitan operi u New Yorku održavao produkcije na životu, što je uglavnom tehnički posao, jer su morale ostati vjerne početnoj zamisli prvotnog redatelja. To se na ovoj produkciji vidi, jer pati od tehničke kolotečine. Kako bilo da bilo, Fabrizio Melano zaslužuje apsolutno poštovanje i moramo biti sretni i ponosni što ga imamo u Zajcu.

  Scenografkinja Paola Lugarić konstruirala je oku ugodnu scenografiju, koja odiše talijanskim duhom. Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović osmislila je kanonsku, a opet svježu kostimografiju. Oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić u suradnji s redateljem posebno se potrudio da nam osvijetli najvažnije motive opere kako bi doživljaj bio potpun. Treba spomenuti i veliki posao vokalne pripreme, koji je za obje opere odradio Stjepan Vuger.
  
  

  Operni diptih koji smo gledali u Zajcu sjajan je glazbeni doživljaj koji nas je ispunio radošću kakvu nam samo izvedbene umjetnosti mogu podariti. Arlecchino i Gianni Schicchi nastavljaju svoj život na sceni HNK Ivana pl. Zajca, a nakon toga kreću put Slavonije u HNK u Osijeku, gdje je premijera zakazana za 28. travanj 2022. godine. 

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 25. ožujka 2022.

  Dirigent: Valentin Egel
  Asistent dirigenta: Stjepan Vuger
  Riječki simfonijski orkestar
  Premijera: 14. ožujka 2022.

  Ferruccio Busoni: Arlecchino
  
  Redatelj: Marin Blažević
  Asistentica redatelja: Sofija Cingula
  Scenograf i oblikovatelj svjetla: Alan Vukelić
  Kostimografkinja: Sandra Dekanić
  Koreografija i scenski pokret: Mila Čuljak
  Vokalna priprema: Stjepan Vuger
  Jezična savjetnica: Nicoletta Olivieri
  Korepetitor: Viktor Čižić
  Koncertni majstor: Ivan Graziani
  
  Uloge:
  
  Arlecchino, pripovjedač: Serena Ferraiuolo / Giulio Settimo
  Colombina, Arlecchinova supruga: Michaela Selinger / Emilia Rukavina
  Ser Matteo del Sarto, krojač: Blaž Galojlić / Dario Dugandžić
  Cospicuo, svećenik: Jurica Jurasić Kapun / Robert Adamček
  Bombasto, doktor: Luka Ortar / Miloš Milojević
  Leandro, vitez, Colombinin ljubavnik: Jorge Puerta / Kristian Marušić / Saša Matovina
  Policajci: Marijan Padavić / Dario Dugandžić / Giuseppe Nicodemo
  Annunziata, krojačeva žena: Serena Ferraiuolo / Giulio Settimo
  
  Giacomo Puccini: Gianni Schicchi
  
  Redatelj: Fabrizio Melano
  Asistentica redatelja: Sofija Cingula
  Scenografkinja: Paola Lugarić
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Vokalna priprema: Stjepan Vuger
  Jezična savjetnica: Nicoletta Olivieri
  Korepetitorice: Lana Bradić, Nataliya Marycheva
  Koncertni majstor: Ivan Graziani

  Uloge:
  
  Gianni Schicchi: Robert Kolar / Dalibor Hanzalek
  Lauretta, njegova kći: Anamarija Knego / Darija Auguštan
  Rinuccio, Laurettina ljubav: Bryan Lopez Gonzalez / Bože Jurić Pešić
  Zita, Stara, Rinucciova teta, rođakinja Buosa Donatija: Sofija Cingula / Gordana Kalmar
  Gherardo: Marko Fortunato
  Nella, njegova žena: Vanja Zelčić
  Gherardino, njihov sin: Elia Saraconi
  Betto di Signa: Luka Ortar / Blaž Galojlić
  Simone: Slavko Sekulić / Miloš Milojević
  Marco, njegov sin: Jurica Jurasić Kapun / Robert Adamček
  Ciesca, Marcova supruga: Lorena Krstić
  Magister Spinellocio, doktor: Dario Bercich / Dario Dugandžić
  Amantio di Nicolao, javni bilježnik: Dario Bercich / Dario Dugandžić
  Pinellino, postolar: Saša Matovina
  Guccio, ličioc: Marijan Padavić
  Bouso Donati: Andrei Köteles

Piše:

Luka
Nalis