Sanja Uroić Ljutić

(Osijek, 30. travnja 1964.)

• Sanja Uroić rođena je 30. travnja 1964. u Osijeku. Jezičnu gimnaziju i glazbenu školu Pavao Markovac završila je u Zagrebu, u kojemu je pohađala i studij kemije i fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Kao dvadesetogodišnja djevojka počela je 1984. raditi kao članica zbora Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Posve prirodno, kao mladome mezzosopranu počeli su joj povjeravati male uloge. Opernim debijem smatra nastup u ulozi valkire Schwertleite na glasovitoj premijeri Wagnerove Walküre u ožujku 1987., koja je postigla velik uspjeh: 1988. izvedena je na Križankama u Ljubljani i na velikom gostovanju ansambla zagrebačke Opere u tadašnjem Sovjetskom Savezu u Kijevu i Boljšoj teatru u Moskvi te sljedeće godine na Beogradskim muzičkim svečanostima (BEMUS). Od 1985. učila je pjevanje kod prvaka zagrebačke Opere Stojana Stojanova.

  Nakon manjih uloga Flosshilde u Wagnerovu Rajninu zlatu i Druge djevojke u Straussovoj Elektri, lijep glas, muzikalnost i smisao za interpretaciju mlade mezzosopranistice došli su do punog izražaja na reprizi vrlo uspjele realizacije Mozartova Figarova pira u režiji Božidara Violića pod ravnanjem Uroša Lajovica. U osvrtu na tu drugu podjelu uloga Marija Barbieri rekla je u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Radija Zagreb 10. veljače 1991: „Lijep topao mezzosopran Sanje Uroić i njezino, da li instinktivno? – doživljavanje i predavanje Cherubina uvelike joj je pomoglo da bude izražajna i uvjerljiva, osobito u emocijama nabijenoj ariji iz prvog čina.“

  Sanja Uroić je u zagrebačkoj Operi nastupala 1990. i 1992. u ulozi Fenene u Verdijevu Nabuccu i s ansamblom Opere gostovala u Salzburgu. No o trajnom angažmanu u HNK-u u Zagrebu nije se govorilo i mlada Osječanka okrenula se svojemu rodnom gradu i sudjelovala kao Vračara u prvoj prošlostoljetnoj realizaciji opere Zlatka Ivana pl. Zajca s kojom je osječki operni ansambl u srpnju 1992. gostovao u Zagrebu. „Bravo Zlatka“, napisala je Jagoda Martinčević u Vjesniku 14. srpnja 1992. i dodala: „Članica zagrebačkog opernog zbora Sanja Uroić pokazala je složenom interpretacijom karakternog lika vračare izniman scenski smisao i dobro pjevanje.“

  U jesen 1992. Sanja Uroić stupila je u angažman u Operu HNK-a u Osijeku i u njemu ostala stalna članica a poslije i prvakinja Opere. Pjevala je sopranske i mezzosopranske uloge, među ostalima i Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom. U prosincu 1992. gostovala je u Zagrebu s osječkim opernim ansamblom kao Kata u Povratku Josipa Hatzea. U to je vrijeme u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija oduševljavala kreacijom Sylve Varescu u opereti Kneginja čardaša Emmericha Kálmána, a poslije je isti uspjeh postizala kao njegova Grofica Marica.

  U osvrtu na kasniju premijeru operete osječka glazbena kritičarka Branka Ban pisala je 7. ožujka 1997. u Glasu Slavonije o uspjehu sada već gospođe Uroić-Ljutić, supruge osječkog opernog prvaka Vlahe Ljutića: „Ekipa protagonista potvrdila je da i danas imamo u osječkom Kazalištu osobnosti koji mogu nastaviti tradiciju operete, zadovoljavajući sva tri segmenta – pjevanje, ples i glumu, istodobno. Sanja Uroić-Ljutić u naslovnoj ulozi Grofice Marice i ovaj je put dokazala svoju umjetničku svestranost. Nakon 'Kneginje čardaša' sada u još jednoj operetnoj roli, ova umjetnica svojim iznimnim vokalnim kvalitetama, spontanošću scenskog pokreta, glumačkim ostvarenjima još se jednom dokazala i pokazala u najboljem svjetlu. Što je (za operetu kao žanr) iznimno važno, s mnogo lakoće – i smijeha. Ako ustvrdimo, operetna zvijezda – nismo rekli ništa novoga (znamo to od 'Kneginje'...) ali ako apostrofiramo 'operna i operetna' svakom ljubitelju kazališta jasno je kakva je umjetnica Sanja Uroić-Ljutić.“

  
  
  No ipak, opera je bila u fokusu Sanje Uroić. U svibnju 1993. pjevala je Frugolu na vrlo uspjeloj premijeri Puccinijeva Plašta. Godine 1994. obilježavala se 140. godišnjica rođenja istarskoga skladatelja Antonija Smareglije (1854-1929) i osječki operni ansambl pripremio je realizaciju njegove opere Istarska svadba. S njom je gostovao u skladateljevoj rodnoj Puli, i Lada Duraković pisala je u Glasu Istre 7. svibnja 1994.: „Ekspresija Sanje Uroić, u ulozi mlade Hrvatice Luce, odavala je nesreću i sramotu samohranih majki u ono vrijeme prezrenih i dovedenih bezobzirnošću okoline na rub preživljavanja.“ Iste je pohvale doživjela i na gostovanju osječkog opernog ansambla u Zagrebu. Nenad Turkalj pisao je 2. prosinca 1995. u Vjesniku: „Iz tijeka predstave izdvajali su se bljeskovi Cigojeva i Ljutićeva temperamenta, sonornost Šarićeva basa i lirsko ozračje u epizodnoj kreaciji Sanje Uroić-Ljutić.“ Te za drugu izvedbu: „Vrlo toplo, pjevački i scenski suvereno ostvarila je Sanja Uroić ulogu Luze.“
  
  

  No, Sanja Uroić-Ljutić nije zapostavljala lakši žanr. U listopadu 1994. u HNK-u u Osijeku nastupila je u ulozi Ranke u prvoj bunjevačkoj operi Dužijanca koja opisuje žetvenu svečanost bunjevačkih Hrvata skladatelja šokačkog Hrvata Josipa Andrića (1894-1967). S njome je osječki operni ansambl gostovao u Baji, Mađarska. A 1995. nastupila je u djelu Osječki karusel poznatog osječkog skladatelja Branka Mihaljevića (1931-2005). Branka Ban pisala je u travnju 1995. u Glasu Slavonije: „Vokalno i govorno, prvakinja osječke Opere Sanja Uroić (kao Milka) potvrdila je izvrsno snalaženje i u žanru mjuzikla (nakon 'Kneginje čardaša'), a pojedini su songovi u njezinu interpretiranju glazbeno najuspjeliji trenuci u predstavi.“
  
  Godine 1996. Sanja Uroić-Ljutić vratila se operi vrlo uspjelom ulogom Dome u Gotovčevu Eru s onoga svijeta pa je Davor Schopf 16. siječnja napisao u Vjesniku: „Sanja Uroić-Ljutić bila je vrlo angažirana u ocrtavanju Domine komičnosti. Njezin raskošan glas idealan je za tu ulogu, pa se nadamo da će joj s daljnjim predstavama pjevačka dionica još bolje 'sjesti'.“

  
  
  Iste se godine Sanja Uroić-Ljutić bližila svom opernom vrhuncu: pjevala je Azucenu na premijeri Verdijeva Trubadura. Davor Schopf napisao je u Vjesniku 2. prosinca da je „mezzosopranistica Sanja Uroić-Ljutić dočekala svojih pet minuta s ulogom Azucene koju je ostvarila s velikom dramskom izražajnošću i sigurnim pjevačkim nastupom, no mjestimice prenaglašeno.“ Istoga je dana Branka Ban u Glasu Slavonije izrazila svoje oduševljenje: „Sjajna Sanja Uroić-Ljutić kao Azucena briljirala je u ovoj kreaciji. Apsolutno iznad svih (iako u cjelini kvalitetnih solista), svoju je Azucenu učinila glumački i scenski toliko stvarnom, realističnom, vokalno uvjerljivom i besprijekornom – gotovo filmske projekcije i intenziteta izražajnosti. Sanja Uroić-Ljutić je 'naša' prvakinja, ali njene su perspektive daleko iznad i izvan uskih osječkih okvira. Ona je umjetnica velikih scena.“ Ocijenivši izvedbu kao „ambiciozan pothvat“ Marija Barbieri pisala je 3. prosinca 1996. u Slobodnoj Dalmaciji: „Pjevači su pjevali besprijekornim talijanskim jezikom i dikcijom. […] Jasno je također da je Sanja Uroić-Ljutić i po glasovnoj ljepoti i po opsegu mezzosopran prvoga faha, muzikalna interpretkinja velike (ponekad i prevelike) izražajnosti koja se s uspjehom može nositi sa svim velikim i glavnim ulogama.“
  
  
  
  Godine 1998. Sanja Uroić-Ljutić pjevala je Suzuki na premijeri Puccinijeve Madame Butterfly, i prema Branki Ban u Glasu Slavonije 11. lipnja 1998., „ostvarila je sjajan scenski nastup“. Osječka je kritičarka dalje pisala: „S punom odgovornošću dodajemo – prava uloga za ovu umjetnicu, ili još jedno kreativno, glumački i vokalno savršeno ostvarenje Sanje Uroić-Ljutić – dugo nismo čuli ovakvu Suzuki.“ I zagrebačka kritičarka Jagoda Martinčević napisala je u Hrvatskom slovu 19. lipnja 1998. da je „dobri duh predstave bila likom i igrom savršena Suzuki Sanje Uroić“. 
  
  U veljači 1999. Sanja Uroić-Ljutić ostvarila je pravi pothvat: na premijeri dviju jednočinki – Mascagnijeve Cavallerije rusticane pjevala je Santuzzu i Puccinijeve Sestre Angelice Kneginju. Branka Ban pisala je u Glasu Slavonije 10. veljače 1999.: „U tom smislu premijera 'Cavallerije rusticane' ali i 'Sestre Angelice' bljesnule su izvanrednom Sanjom Uroić-Ljutić. Santuzza (u 'Cavalleriji' odnosno Tetka Princeza u 'Sestri Angelici'), Sanja Uroić-Ljutić otkrila se uz najviše vokalne i interpretativne kvalitete, nevjerojatnom glumačkom snagom da u jednoj večeri snažno uvjerljivo interpretira karakterno potpuno različite uloge. Interpretativna, vokalno-glumačka pretvorba najveća je kvaliteta jedne umjetnice, a Sanja Uroić-Ljutić je kao takva, kompletna i interpretativno snažna, bila ne vrhuncu ove večeri.“
  
  

  Istoga je mišljenja bio i Nedjeljko Fabrio u Vijencu 11. veljače 1999. Pisao je: „Doista je junakinja večeri bila Sanja Uroić Ljutić, Santuzza u Cavalleriji, a Kneginja (ili Tetka Princeza kako to hoće novi prevoditelj Forzanova libreta na hrvatski Zoran Juranić) u Sestri Angelici, kojoj ledena maska zloće i osvetoljubivosti nije s lica silazila ni tijekom opetovanih poklona. [….] Glas Sanje Uroić Ljutić ne rasipa se u (inače uobičajenom) dodatnom koloriranju Santuzzine povrijeđenosti, nego je to glas strogo kontroliran u svojoj punoj dramskoj funkciji što se magistralno potvrdilo u dubokim lagama gotovo recitativno pisane uloge Puccinijeve Kneginje.“ Davor Schopf u novinama Velebit 11. veljače 1999. dodao je da će se „taj kratki nastup zlokobne Angelicine tete dugo pamtiti po snazi glumačke pojavnosti i okrutnog izraza lica.“

  Godine 2001. Sanja Uroić-Ljutić pjevala je Ulricu na premijeri Verdijeva Krabuljnog plesa i Davor Schopf je u večernjem izdanju Vjesnika 19. veljače 2001. ustvrdio da je „sugestivnom scenskom igrom i izražajnošću ocrtala vračaru Arvedson koja se ne čini baš prikladnom za njezin visoki mezzosopran.“ Slijedila je u lipnju 2001. Elisetta u vrlo uspjeloj realizaciji opere Tajni brak Domenica Cimarose u režiji talijanske gošće Caterine Panti Liberovici, pa Marcellina u premijernoj realizaciji Figarova pira za koju je Jana Haluza u Vijencu br. 228 od 28. studenoga 2002. napisala da se na trećoj predstavi u nizu, 20. studenoga, pokazalo „da režija može biti nadomjestak za glazbene nedostatke, primjer je Sanja Uroić Ljutić, koja glas nije prilagodila jednostavnosti mocartovske linije, ali je scenski pružila komičan lik dvorkinje Marcelline.“
  
  

  U svibnju 2006. Sanja Uroić Ljutić nastupila je na reprizi Mozartove opere Così fan tutte kao Dorabella i nastavila nastupati u ulozi Eve u operi Nikola Šubić Zrinjski te 2014. na obnovi Ere. Kao članica osječke Opere pjevala je 1995. u Međugorju u Hrvatskoj misi Ivana Brkanovića i 1996. u Zagrebu u oratoriju Christus Franza Liszta. Godine 1999. pjevala je Azucenu u Trubaduru na Majskim opernim večerima u Skoplju.
  
  Sanja Uroić Ljutić jedan je od naših najbogatijih mezzosopranskih glasova.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri