Sanja Uroić Ljutić

(Osijek, 30. travnja 1964.)

  • Sanja Uroić Ljutić (Osijek, 30. travnja 1964.)Sanja Uroić rođena je 30. travnja 1964. u Osijeku. Jezičnu gimnaziju i glazbenu školu Pavao Markovac završila je u Zagrebu, u kojemu je pohađala i studij kemije i fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Kao dvadesetogodišnja djevojka počela je 1984. raditi kao članica zbora Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Posve prirodno, kao mladome mezzosopranu počeli su joj povjeravati male uloge. Opernim debijem smatra nastup u ulozi valkire Schwertleite na glasovitoj premijeri Wagnerove Walküre u ožujku 1987., koja je postigla velik uspjeh: 1988. izvedena je na Križankama u Ljubljani i na velikom gostovanju ansambla zagrebačke Opere u tadašnjem Sovjetskom Savezu u Kijevu i Boljšoj teatru u Moskvi te sljedeće godine na Beogradskim muzičkim svečanostima (BEMUS). Od 1985. učila je pjevanje kod prvaka zagrebačke Opere Stojana Stojanova.

    Nakon manjih uloga Flosshilde u Wagnerovu Rajninu zlatu i Druge djevojke u Straussovoj Elektri, lijep glas, muzikalnost i smisao za interpretaciju mlade mezzosopranistice došli su do punog izražaja na reprizi vrlo uspjele realizacije Mozartova Figarova pira u režiji Božidara Violića pod ravnanjem Uroša Lajovica. U osvrtu na tu drugu podjelu uloga Marija Barbieri rekla je u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Radija Zagreb 10. veljače 1991: „Lijep topao mezzosopran Sanje Uroić i njezino, da li instinktivno? – doživljavanje i predavanje Cherubina uvelike joj je pomoglo da bude izražajna i uvjerljiva, osobito u emocijama nabijenoj ariji iz prvog čina.“

    Sanja Uroić kao Vračara, Ivan pl. Zajc <em>Zlatka</em>, HNK u Osijeku, premijera 1992.Sanja Uroić je u zagrebačkoj Operi nastupala 1990. i 1992. u ulozi Fenene u Verdijevu Nabuccu i s ansamblom Opere gostovala u Salzburgu. No o trajnom angažmanu u HNK-u u Zagrebu nije se govorilo i mlada Osječanka okrenula se svojemu rodnom gradu i sudjelovala kao Vračara u prvoj prošlostoljetnoj realizaciji opere Zlatka Ivana pl. Zajca s kojom je osječki operni ansambl u srpnju 1992. gostovao u Zagrebu. „Bravo Zlatka“, napisala je Jagoda Martinčević u Vjesniku 14. srpnja 1992. i dodala: „Članica zagrebačkog opernog zbora Sanja Uroić pokazala je složenom interpretacijom karakternog lika vračare izniman scenski smisao i dobro pjevanje.“

    U jesen 1992. Sanja Uroić stupila je u angažman u Operu HNK-a u Osijeku i u njemu ostala stalna članica a poslije i prvakinja Opere. Pjevala je sopranske i mezzosopranske uloge, među ostalima i Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom. U prosincu 1992. gostovala je u Zagrebu s osječkim opernim ansamblom kao Kata u Povratku Josipa Hatzea. U to je vrijeme u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija oduševljavala kreacijom Sylve Varescu u opereti Kneginja čardaša Emmericha Kálmána, a poslije je isti uspjeh postizala kao njegova Grofica Marica.

    U osvrtu na kasniju premijeru operete osječka glazbena kritičarka Branka Ban pisala je 7. ožujka 1997. u Glasu Slavonije o uspjehu sada već gospođe Uroić-Ljutić, supruge osječkog opernog prvaka Vlahe Ljutića: „Ekipa protagonista potvrdila je da i danas imamo u osječkom Kazalištu osobnosti koji mogu nastaviti tradiciju operete, zadovoljavajući sva tri segmenta – pjevanje, ples i glumu, istodobno. Sanja Uroić-Ljutić u naslovnoj ulozi Grofice Marice i ovaj je put dokazala svoju umjetničku svestranost. Nakon 'Kneginje čardaša' sada u još jednoj operetnoj roli, ova umjetnica svojim iznimnim vokalnim kvalitetama, spontanošću scenskog pokreta, glumačkim ostvarenjima još se jednom dokazala i pokazala u najboljem svjetlu. Što je (za operetu kao žanr) iznimno važno, s mnogo lakoće – i smijeha. Ako ustvrdimo, operetna zvijezda – nismo rekli ništa novoga (znamo to od 'Kneginje'...) ali ako apostrofiramo 'operna i operetna' svakom ljubitelju kazališta jasno je kakva je umjetnica Sanja Uroić-Ljutić.“

    Sanja Uroić (Sylva Varescu) i Miljenko Đuran (Edwin), Emmerich Kálmán <em>Kneginja čardaša</em>, HNK u Osijeku, 1993.Sanja Uroić (Sylva Varescu), Emmerich Kálmán <em>Kneginja čardaša</em>, HNK u Osijeku, 1993.

    No ipak, opera je bila u fokusu Sanje Uroić. U svibnju 1993. pjevala je Frugolu na vrlo uspjeloj premijeri Puccinijeva Plašta. Godine 1994. obilježavala se 140. godišnjica rođenja istarskoga skladatelja Antonija Smareglije (1854-1929) i osječki operni ansambl pripremio je realizaciju njegove opere Istarska svadba. S njom je gostovao u skladateljevoj rodnoj Puli, i Lada Duraković pisala je u Glasu Istre 7. svibnja 1994.: „Ekspresija Sanje Uroić, u ulozi mlade Hrvatice Luce, odavala je nesreću i sramotu samohranih majki u ono vrijeme prezrenih i dovedenih bezobzirnošću okoline na rub preživljavanja.“ Iste je pohvale doživjela i na gostovanju osječkog opernog ansambla u Zagrebu. Nenad Turkalj pisao je 2. prosinca 1995. u Vjesniku: „Iz tijeka predstave izdvajali su se bljeskovi Cigojeva i Ljutićeva temperamenta, sonornost Šarićeva basa i lirsko ozračje u epizodnoj kreaciji Sanje Uroić-Ljutić.“ Te za drugu izvedbu: „Vrlo toplo, pjevački i scenski suvereno ostvarila je Sanja Uroić ulogu Luze.“

    Velimir Zgrablić (Talpa), Sanja Uroić (Frugola), Cvetan Stojanovski (Luigi) i Ivanka Boljkovac (Giorgetta), Giacomo Puccini <em>Plašt</em>, HNK u Osijeku, premijera 26. svibnja 1993.

    No, Sanja Uroić-Ljutić nije zapostavljala lakši žanr. U listopadu 1994. u HNK-u u Osijeku nastupila je u ulozi Ranke u prvoj bunjevačkoj operi Dužijanca koja opisuje žetvenu svečanost bunjevačkih Hrvata skladatelja šokačkog Hrvata Josipa Andrića (1894-1967). S njome je osječki operni ansambl gostovao u Baji, Mađarska. A 1995. nastupila je u djelu Osječki karusel poznatog osječkog skladatelja Branka Mihaljevića (1931-2005). Branka Ban pisala je u travnju 1995. u Glasu Slavonije: „Vokalno i govorno, prvakinja osječke Opere Sanja Uroić (kao Milka) potvrdila je izvrsno snalaženje i u žanru mjuzikla (nakon 'Kneginje čardaša'), a pojedini su songovi u njezinu interpretiranju glazbeno najuspjeliji trenuci u predstavi.“

    Godine 1996. Sanja Uroić-Ljutić vratila se operi vrlo uspjelom ulogom Dome u Gotovčevu Eru s onoga svijeta pa je Davor Schopf 16. siječnja napisao u Vjesniku: „Sanja Uroić-Ljutić bila je vrlo angažirana u ocrtavanju Domine komičnosti. Njezin raskošan glas idealan je za tu ulogu, pa se nadamo da će joj s daljnjim predstavama pjevačka dionica još bolje 'sjesti'.“

    Sanja Uroić-Ljutić kao Milka, Branko Mihaljević <em>Osječki karusel</em>, HNK u Osijeku, premijera 1995.Sanja Uroić-Ljutić kao Doma, Jakov Gotovac <em>Ero s onoga svijeta</em>, HNK u Osijeku, 1996.

    Iste se godine Sanja Uroić-Ljutić bližila svom opernom vrhuncu: pjevala je Azucenu na premijeri Verdijeva Trubadura. Davor Schopf napisao je u Vjesniku 2. prosinca da je „mezzosopranistica Sanja Uroić-Ljutić dočekala svojih pet minuta s ulogom Azucene koju je ostvarila s velikom dramskom izražajnošću i sigurnim pjevačkim nastupom, no mjestimice prenaglašeno.“ Istoga je dana Branka Ban u Glasu Slavonije izrazila svoje oduševljenje: „Sjajna Sanja Uroić-Ljutić kao Azucena briljirala je u ovoj kreaciji. Apsolutno iznad svih (iako u cjelini kvalitetnih solista), svoju je Azucenu učinila glumački i scenski toliko stvarnom, realističnom, vokalno uvjerljivom i besprijekornom – gotovo filmske projekcije i intenziteta izražajnosti. Sanja Uroić-Ljutić je 'naša' prvakinja, ali njene su perspektive daleko iznad i izvan uskih osječkih okvira. Ona je umjetnica velikih scena.“ Ocijenivši izvedbu kao „ambiciozan pothvat“ Marija Barbieri pisala je 3. prosinca 1996. u Slobodnoj Dalmaciji: „Pjevači su pjevali besprijekornim talijanskim jezikom i dikcijom. […] Jasno je također da je Sanja Uroić-Ljutić i po glasovnoj ljepoti i po opsegu mezzosopran prvoga faha, muzikalna interpretkinja velike (ponekad i prevelike) izražajnosti koja se s uspjehom može nositi sa svim velikim i glavnim ulogama.“

    Ivica Gržanić (Manrico) i Sanja Uroić-Ljutić (Azucena), Giuseppe Verdi <em>Trubadur</em>, HNK u Osijeku, premijera 1996.Sanja Uroić-Ljutić kao Tetka princeza, Giacomo Puccini, <em>Sestra Angelica</em>, HNK Osijek, 1999.

    Godine 1998. Sanja Uroić-Ljutić pjevala je Suzuki na premijeri Puccinijeve Madame Butterfly, i prema Branki Ban u Glasu Slavonije 11. lipnja 1998., „ostvarila je sjajan scenski nastup“. Osječka je kritičarka dalje pisala: „S punom odgovornošću dodajemo – prava uloga za ovu umjetnicu, ili još jedno kreativno, glumački i vokalno savršeno ostvarenje Sanje Uroić-Ljutić – dugo nismo čuli ovakvu Suzuki.“ I zagrebačka kritičarka Jagoda Martinčević napisala je u Hrvatskom slovu 19. lipnja 1998. da je „dobri duh predstave bila likom i igrom savršena Suzuki Sanje Uroić“. 

    U veljači 1999. Sanja Uroić-Ljutić ostvarila je pravi pothvat: na premijeri dviju jednočinki – Mascagnijeve Cavallerije rusticane pjevala je Santuzzu i Puccinijeve Sestre Angelice Kneginju. Branka Ban pisala je u Glasu Slavonije 10. veljače 1999.: „U tom smislu premijera 'Cavallerije rusticane' ali i 'Sestre Angelice' bljesnule su izvanrednom Sanjom Uroić-Ljutić. Santuzza (u 'Cavalleriji' odnosno Tetka Princeza u 'Sestri Angelici'), Sanja Uroić-Ljutić otkrila se uz najviše vokalne i interpretativne kvalitete, nevjerojatnom glumačkom snagom da u jednoj večeri snažno uvjerljivo interpretira karakterno potpuno različite uloge. Interpretativna, vokalno-glumačka pretvorba najveća je kvaliteta jedne umjetnice, a Sanja Uroić-Ljutić je kao takva, kompletna i interpretativno snažna, bila ne vrhuncu ove večeri.“

    Sanja Uroić-Ljutić kao Santuzza, Pietro Mascagni <em>Cavalleria rusticana</em>, HNK u Osijeku, premijera 1999.

    Istoga je mišljenja bio i Nedjeljko Fabrio u Vijencu 11. veljače 1999. Pisao je: „Doista je junakinja večeri bila Sanja Uroić Ljutić, Santuzza u Cavalleriji, a Kneginja (ili Tetka Princeza kako to hoće novi prevoditelj Forzanova libreta na hrvatski Zoran Juranić) u Sestri Angelici, kojoj ledena maska zloće i osvetoljubivosti nije s lica silazila ni tijekom opetovanih poklona. [….] Glas Sanje Uroić Ljutić ne rasipa se u (inače uobičajenom) dodatnom koloriranju Santuzzine povrijeđenosti, nego je to glas strogo kontroliran u svojoj punoj dramskoj funkciji što se magistralno potvrdilo u dubokim lagama gotovo recitativno pisane uloge Puccinijeve Kneginje.“ Davor Schopf u novinama Velebit 11. veljače 1999. dodao je da će se „taj kratki nastup zlokobne Angelicine tete dugo pamtiti po snazi glumačke pojavnosti i okrutnog izraza lica.“

    Godine 2001. Sanja Uroić-Ljutić pjevala je Ulricu na premijeri Verdijeva Krabuljnog plesa i Davor Schopf je u večernjem izdanju Vjesnika 19. veljače 2001. ustvrdio da je „sugestivnom scenskom igrom i izražajnošću ocrtala vračaru Arvedson koja se ne čini baš prikladnom za njezin visoki mezzosopran.“ Slijedila je u lipnju 2001. Elisetta u vrlo uspjeloj realizaciji opere Tajni brak Domenica Cimarose u režiji talijanske gošće Caterine Panti Liberovici, pa Marcellina u premijernoj realizaciji Figarova pira za koju je Jana Haluza u Vijencu br. 228 od 28. studenoga 2002. napisala da se na trećoj predstavi u nizu, 20. studenoga, pokazalo „da režija može biti nadomjestak za glazbene nedostatke, primjer je Sanja Uroić Ljutić, koja glas nije prilagodila jednostavnosti mocartovske linije, ali je scenski pružila komičan lik dvorkinje Marcelline.“

    Vesna Baljak (Jelena) i Sanja Uroić Ljutić (Eva), Ivan pl. Zajc <em>Nikola Šubić Zrinjski</em>, HNK u Osijeku

    U svibnju 2006. Sanja Uroić Ljutić nastupila je na reprizi Mozartove opere Così fan tutte kao Dorabella i nastavila nastupati u ulozi Eve u operi Nikola Šubić Zrinjski te 2014. na obnovi Ere. Kao članica osječke Opere pjevala je 1995. u Međugorju u Hrvatskoj misi Ivana Brkanovića i 1996. u Zagrebu u oratoriju Christus Franza Liszta. Godine 1999. pjevala je Azucenu u Trubaduru na Majskim opernim večerima u Skoplju.

    Sanja Uroić Ljutić jedan je od naših najbogatijih mezzosopranskih glasova.

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri

portreti