Hrid Matić

(Drniš, 25. prosinca 1953.)

• Visoki basovi s godinama često prelaze u fah dramskog baritona, tenori ponekad u baritonski fah, ali rijetko baritoni prelaze u tenore. Poznat je slučaj Carla Bergonzija, a njemu se približio Hrid Matić. Na jednom koncertu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao visoki bariton zajedno s Darijom Hreljanović izveo je završni duet Tatjane i Onjegina iz Evgenija Onjegina. No, poslije je ostvario tenorsku karijeru.

  Hrid Matić rođen je na Božić 1953. u Drnišu. U rodnom gradu završio je gimnaziju i nižu Muzičku školu, gdje je učio klavir i trublju. Od djetinjstva je svirao i klasičnu gitaru. Podučavao ga je ujak koji je predavao u glazbenoj školi u Šibeniku. Tri razreda srednje Muzičke škole završio je u Šibeniku a maturirao je na srednjoj Muzičkoj školi Blagoje Bersa u Zagrebu u glavnom predmetu trublji. Prije upisa na Muzičku akademiju učio je klasičnu gitaru kod Srećka Kukurića i pjevanje kod Renate Šeringer. Na Muzičkoj akademiji je od 1973. do 1975. pohađao Glazbeno teoretsko-pedagoški odjel, a zatim je nakon četiri godine studija 1979. diplomirao solo-pjevanje u razredu skladatelja Ive Lhotke-Kalinskog (1913-1987) i istodobno je dvije godine pohađao studij klasične gitare u razredu Stanka Preka; asistent je bio Darko Petrinjak. Svira još i englesku lutnju i ponekad na koncertima pjeva uz ta dva instrumenta. Dvogodišnji poslijediplomski studij magistrirao je 1986. na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu kod glasovite sopranistice Radmile Bakočević (1933.).

  
  
  U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu Hrid Matić djelovao je od 1977. do 1979., kad je debitirao u maloj ulozi Fiorella u Seviljskom brijaču. Te je godine dobio nagradu Hrvatskoga glazbenog zavoda Vatroslav Lisinski. Zatim je od 1981. do 1985. na poziv dirigenta Lorisa Voltolinija (1954-2021) ušao u angažman u HNK Split i tada je počela njegova karijera. Već je nastup na premijeri Pagliaccija skrenuo na njega pozornost. Splitska glazbena kritičarka Mirjana Škunca napisala je 2. prosinca 1981. u Slobodnoj Dalmaciji: „Nenametljiv a pouzdan u ansamblu i sve uspješniji u preuzimanju odgovornosti solističkih nastupa, pridružio se iskusnim majstorima glazbene scene (Cynthia Hansell-Bakić, Duško Kukovec, Attilio Planinšek, Ratomir Kliškić, op. a.) i Hrid Matić u ulozi Peppea.“ Slijedila je druga premijera – Smetanina Prodana nevjesta. Mirjana Škunca napisala je 28. travnja 1982. u Slobodnoj Dalmaciji: „Najuspješniji je među protagonistima solistima bio Hrid Matić. Glasovno disponiran, s ležernom scenskom gestom i okretnošću on je ostvario vrlo dobrog Vašeka koji uz još malo proširenja u izrazu i potpuno izbjegavanja zaostatka manire belkanta može već na skorim reprizama biti odličan.“ Pohvale je kritičarka uputila i zboru koji je uvježbao Hrid Matić.
  
  

  Nakon Mirka u Maloj Floramye Ive Tijardovića 1982. i Alfreda u Verdijevoj Traviati 1983., došao je iste godine prvi Juranić na premijeri Nikole Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca, za kojim je slijedio osvrt Mirjane Škunca 3. veljače 1983. u Slobodnoj Dalmaciji: „Hrid Matić se dobro snašao u novoj roli tumačeći lik Lovre Juranića. U prvim svojim scenama povremeno pjevački skučen pod pritiskom odgovornosti i gusto instrumentiranog orkestralnog parta, on je u drugom dijelu predstave postizao dovoljnu glasovnu izdašnost i scensku uvjerljivost.“

  Sljedeće, 1984. godine, Hrid Matić ostvario je tri nove uloge, sve tri na premijerama. Pjevao je Alfreda u Straussovu Šišmišu, Don Ottavija u Mozartovu Don Giovanniju i Nemorina u Donizettijevu Ljubavnom napitku. Tumačeći Don Ottavija, prema Mirjani Škunca u Slobodnoj Dalmaciji od 15. svibnja 1984., „pokazao je velik napredak u svome pjevačkom razvoju otkrivajući bogat potencijal svoga lirskog tenora upravo u mocartovskoj domeni opernog repertoara.“ U osvrtu na jednu kasniju predstavu Ljubavnog napitka, Vedrana Milin je 26. ožujka 1985. napisala u Slobodnoj Dalmaciji da je „ulogom Nemorina Hrid Matić bio iznenađenje večeri. U svom nastupu imao je niz izvanredno uspjelih brojeva, a scenskim ponašanjem otkrio je razigranost i potpunu uživljenost. Jedino bi još trebalo raditi na omekšivanju tona koji neće biti samo uspješan i otvoren u forte dinamici.“
  
  
  
  
  Hrid Matić je zatim pjevao Rodolfa u La Bohème i sudjelovao na 32. Splitskom ljetu 1986. na premijeri opere Krunidba Popeje Claudija Monteverdija (1567-1643) na Peristilu pod ravnanjem Nikše Bareze, pridonoseći svojim lijepim glasom u maloj ulozi Valetta toj vrlo uspjeloj realizaciji. Zatim je krenuo na trogodišnji angažman u Zagrebačko gradsko kazalište Komedija i istodobno sudjelovao u nekim predstavama u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu i gostovao. Godine 1986. u Zagrebu je nastupio kao Ismaele na obnovi Nabucca i bio „herojski i zvonki Malcolm“ na premijeri Verdijeva Macbetha. Poslije je pjevao Macuffa. Godine 1987. pjevao je Cassija u Otellu i 16. travnja 1987. bio je George, vojvoda od Clarencea, na praizvedbi opere Richard III Igora Kuljerića (1938-2006) u sklopu 14. Muzičkog biennalea Zagreb. Na premijeri Salome u veljači 1988. bio je „odličan Narraboth blistava izraza“ prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 28. veljače. To je uočila i inozemna kritika na gostovanju ansambla zagrebačke Opere 1990. u Luxembourgu.

  Novine Wort Cn pisale su 9. veljače 1990.: „Hridu Matiću uspjela je kratka uloga Narrabotha s herojskim sjajem i dobrom deklamacijom.“ I ta, iako opsegom mala uloga, bila je uvod u izvrsnu Matićevu kreaciju boga vatre Logea na vrlo uspjeloj premijeri Wagnerova Rajnina zlata u lipnju 1989. Jagoda Martinčević pisala je 8. lipnja u Vjesniku: „Dvije karakterno najteže uloge Albericha i Logea izvrsno, svaki na svoj način, ostvaruju Bojan Šober i Hrid Matić. […] Matićev Loge neobična je, posve atipična za operu, inteligentna kreacija mudrog, opreznog i sveznajućeg vatrenog boga. Sva tri mlada umjetnika (i Nevena Belamarića u ulozi Wotana, op. a.) odlikuje dobar izgovor njemačkog teksta, što je osobina i nadasve uspjelog glasovnog i glumačkog tumačenja.“ Marija Barbieri bila je opširnija u emisiji Sedam dana muzike 11. lipnja na Drugom programu Radija Zagreb. Rekla je: „Interpretirajući zacijelo najzanimljiviji lik u Rajninom zlatu inteligentnog, lukavog, spretnog i dovitljivog boga vatre Logea Hrid Matić ostvario je izvanrednu ulogu. Dok bi se možda za Nevena Belamarića moglo reći da je njegovo pjevanje za nijansu bilo bogatije i upečatljivije nego scenska igra a za Bojana Šobera obrnuto, Hrid Matić je u istoj mjeri imao sve, počevši od idealnog izgleda, maske, frizure, kostima do dramske uvjerljivosti, glasovne svježine i muzikalnosti.“ Na tom je tragu bio i Matićev Aegisth na prvoj hrvatskoj scenskoj izvedbi 1990. Elektre Richarda Straussa.
  
  
  
  Posve je drugih zahtjeva bio Wagnerov Parsifal na koncertnoj izvedbi sakralnih prizora iz djela, koju je upriličila Hrvatska radiotelevizija 31. ožujka 1991. Jagoda Martinčević napisala je u Vjesniku 2. travnja da su „svi nastupi tenora Hrida Matića u dionici naslovnoga lika imponirali ujednačenošću i potrebnom samozatajnom ekspresijom.“ Opširniji je bio Mladen Häusler u Glasniku, Hrvatskom političkom tjedniku 5. travnja. Pisao je: „…a s tenorom Hridom Matićem dobili smo Parsifala s kojim doista možemo računati, Parsifala koji raste zajedno sa svojim likom i od neiskusnog neznalice iz I. čina prerasta u ravnopravnog viteza koji će iskupiti i odmijeniti starog i iscrpljenog Amfortasa. U ovoj je prigodi Hrid Matić pokazao da ima dovoljno glasovnu mogućnost, kojemu ne nedostaje ni sjaja ni izražajnosti.“
  
  Hrid Matić uvijek je njegovao hrvatski operni repertoar. U premijernoj izvedbi Lizinke Ivana pl. Zajca u Rijeci 1989. pjevao je Alekseja. Kao vrlo muzikalan, interpretativno izražajan i kreativan umjetnik posve je prirodno odabran za glavnu ulogu Ja na otvorenju 16. Muzičkog biennalea Zagreb 6. travnja 1991. na praizvedbi impresivnoga glazbenog misterija Prazor Rubena Radice (1931-2021) na pjesnički tekst Jure Kaštelana (1919-1990) pod ravnanjem Pavla Dešpalja u režiji Petra Selema. Jagoda Martinčević pisala je 8. travnja u Vjesniku: „Golem napor u predodžbi Ja ulaže tenor Hrid Matić svladavajući zamjernu količinu teksta i glazbe, bivajući vrlo često uvjerljiv, iako ne uspijeva izbjegnuti onaj tipični operni zapjev, baš kao ni ostali sudionici-pjevači, a to je opet posljedica izostanka učenja specifičnoga stila 'sprechegesang' na našim glazbenim školama.“
  
  
  
  Godine 1991. i 1992. Hrid Matić prilično je bio uposlen. Uz nizanje Juranića u Zrinjskom, kojega je u karijeri pjevao na premijerama u Zagrebu, Splitu i Osijeku, 1992. s ansamblom zagrebačke Opere gostovao je u Salzburgu. Gostovanje je austrijska kritika dosta loše ocijenila. Prenoseći tisak J. M. [Jagoda Marinčević] je u Novom vjesniku 2. prosinca uspjela pronaći jedinu dobru kritiku za soliste – onu za Hrida Matića. Navodi da novine Neue Volkszeitung ističu „nezahvalnu ulogu Ismaelea, koju je izvanredno pjevao tenor Hrid Matić pokazavši pri tom sjajan, ali i prilično slavenski tvrd glas.“
  
  U te dvije godine Hrid Matić pjevao je Ratka u koncertnoj izvedbi Sunčanice Borisa Papandopula, Miloja u koncertnoj izvedbi, prvoj u dvadesetom stoljeću, opere Mislav Ivana pl. Zajca i na praizvedbi opere-oratorija Petar Svačić Jakova Gotovca, koju je Hrvatska radiotelevizija priredila za Dan državnosti 30. svibnja 1992. pod ravnanjem Pavla Dešpalja.

  Prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 1. lipnja, bio je „izvrstan u negativnom liku Kolomanova vojskovođe Ugrona.“ Sudjelovao je i u scenskoj realizaciji epa Osman najslavnijeg dubrovačkog baroknog pjesnika Ivana Gundulića (1589-1638) s glazbom Igora Kuljerića. U te je dvije godine ostvario i dvije uloge standardnog repertoara – Pollionea u Normi i Alfreda u Traviati. U svojoj matičnoj kući u listopadu 1995. pjevao je Petra Kulišića u Gotovčevoj operi Mila Gojsalića. Nenad Turkalj pisao je u Vjesniku 16. listopada: „S ponešto nervozne pretjeranosti, ali sa sigurnim visinama, glavnu tenorsku partiju Petra Kulišića pjevao je Hrid Matić.“ A u Hrvatskom slovu 20. listopada Jagoda Martinčević napisala je da se „u prvom dijelu predstave isticao srdačnom igrom i dobrim pjevanjem kao Milin zaručnik .“
  
  
  
  I godina 1996. bila je vrlo plodna u djelovanju Hrida Matića. Pjevao je Cavaradossija u Tosci i Don Josêa u Carmen i obogatio svoj doprinos hrvatskom opernom repertoaru. U koncertnoj izvedbi odlomaka iz opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog u povodu 150. obljetnice praizvedbe pjevao je Vukosava te sudjelovao u izvedbi odlomaka iz opere Maričon Srećka Albinija (1869-1933). Prema Nenadu Turkalju u Vjesniku 15. lipnja 1996., Zagrebačkom opernom studiju „kao gost pridružio se prvak Zagrebačke opere Hrid Matić otpjevavši suvereno zahtjevnu visoko položenu tenorsku ulogu Plaisancea.“ U travnju je uvrstio u repertoar jednu od najtežih tenorskih uloga – Samsona u operi Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 29. travnja 1996.: „Hrid Matić dao je ulozi Samsona svoju glavnu odliku – ljepotu i blistavost glasa. Poneku pjevačku nesigurnost spretno je prikrivao u cjelovito izrađenoj glumačkoj kreaciji uloge s mnogim suptilnim detaljima.''
  
  Na reprizi premijerno postavljenog Straussova Šišmiša [u Komediji] 1996., prema Nenadu Turkalju 9. srpnja 1996. u Vjesniku, bio je „savršen Eisenstein u svakome pogledu, raspjevan, duhovit i uvjerljiv u finoj igri glumačkih detalja.“ Eisensteina je ponovno pjevao 2007. u novoj vrlo uspjeloj realizaciji u Komediji. Na 42. Splitskom ljetu ostvario je veliku ulogu – na premijeri Salome na Peristilu,, velikom pothvatu ansambla splitske Opere, pjevao je Heroda. Miljenko Grgić pisao je 14. kolovoza 1996. u Slobodnoj Dalmaciji: „Hrid Matić impresionirao je u ulozi Heroda Antipe. U početku suzdržan, poslije uzbuđen do usijanja, stupnjevitim i slikovitim umjetničkim postupcima zorno je prikazao sve osobitosti zadatoga lika.“ Godinu je zaključio Cassiom na premijeri Otella u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru.

  I godina 1997. bila je vrlo plodna u repertoaru Hrida Matića. Počeo ju je nastupom u opernom mjuziklu Krvava svadba Mirka Krstičevića (1948.) u Splitu, nastavio kao Alfred na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Priče iz Bečke šume Mire Belamarića 4. travnja 1997. na otvorenju 19. Muzičkog biennalea Zagreb a u listopadu bio je sudionik važnog opernog događaja. Veliko osvježenje u repertoaru zagrebačke Opere bila je opera The Rape of Lucretia Benjamina Brittena koja se izvodila s naslovom Nasilje nad Lukrecijom. Bila je to vrlo uspjela predstava pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Zlatice Bašić-Stepan u kojoj je sve bilo skladno i ujednačeno. „Prava mjera prevladavala je u svemu“, pisao je Davor Schopf 27. listopada 1997. u Vjesniku i nastavio: „Likovi su intenzivno živjeli kroz psihološki razrađene reakcije. Dvoje korusa koji kod Brittena, nisu hladni promatrači i tumači radnje, već spona između pozornice i gledališta s pravom na vlastito mišljenje, ovdje su dobili i više od toga, vrijednost punopravnih ljudskih bića s pravom na emocije. Samo je korak nedostajao da se i oni uključe u antičku tragediju. […] Ženski Korus Željka Martić osvajala je toplinom snažnoga glasa i suverenim pjevanjem, Hrid Matić kao muški Korus sugestivnošću interpretacije.“ Upućujući neke zamjerke nekim dijelovima izvedbe, Marija Barbieri dodala je u Slobodnoj Dalmaciji 27. listopada 1997.: „Ali to nije sprječavalo Hrida Matića da kao muški Korus iskaže svoju veliku izražajnost i profinjeno umijeće interpretacije.“
  
  
  
  Premijera Evgenija Onjegina u veljači 1998. imala je dobrih i loših strana, no prema Davoru Schopfu u Vjesniku 2. ožujka 1998. „Hrid Matić osvajao je simpatije u proživljenu i glasovno ujednačenom tumačenju prave žrtve 'lirskih prizora' pjesnika Lenskog.“ Slijedili su Andrej Hovanski na premijeri Hovanščine 1999. i „raspoloženi Grigorij u nadahnutu i opuštenu tumačenju“ na premijeri Borisa Godunova 2002. (Davor Schopf u večernjem izdanju Vjesnika, 2. ožujka 2002.).

  Godine 1999. Hrid Matić prekinuo je angažman u HNK-u u Zagrebu i prešao kao glazbeni producent na HRT. No kao gost ostvario je još nekoliko zapaženih uloga. Pjevao je vrlo zahtjevnu ulogu baruna Trenka na premijeri istoimene operete Srećka Albinija u Osijeku 2000., Luigija na obnovi Puccinijeva Plašta u HNK-u u Zagrebu 2002., Eisensteina na premijernim izvedbama Šišmiša u kazalištu Komedija 2007. i u HNK-u u Zagrebu 2010. te u Sarajevu Ismaelea na premijeri Nabucca 2004. i Imotskog kadiju na svečanoj obnovi 2005. Hasanaginice bosanskohercegovačkog skladatelja Asima Horozića (1958.) s kojom je sarajevski operni ansambl gostovao u srpnju u Istanbulu.
  
  

  Tijekom cijele karijere Hrid Matić održavao je koncerte, poglavito talijanskih arija i canzona, gdje su dolazili do izražaja njegov lijep, topao mediteranski glas, muzikalnost i umijeće interpretacije. Za vrijeme Domovinskog rata često je nastupao na raznim manifestacijama. Za svoje zasluge u promicanju hrvatske kulture nagrađen je odličjem Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Ostvario je nekoliko trajnih tonskih i video-zapisa, između ostalih i Mozartova Requiema i Stabat Mater Antonina Dvořâka i nastupio u televizijskoj adaptaciji opere Oganj Blagoja Berse. S ansamblom zagrebačke Opere gostovao je, uz već navedeno, u Kijevu i Miškolcu kao Ismaele u Nabuccu.

  A onda su očevi geni postajali sve jači i prevladala je želja za slikanjem. Danas je Hrid Matić član Hrvatskog društva likovnih umjetnika i priređuje izložbe.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri