Dinamičan ljetni festival na najvišoj kulturnoj razini
Rezime operne 2021. godine: Salzburške svečane igre (Salzburger festspiele), Austria
-
Salzburški festival iz godine u godinu u Mozartov rodni grad privlači brojnu publiku koja dolazi iz svih dijelova svijeta kako bi prisustvovala brojnim predstavama i koncertima na slavnim Svečanim igrama. Osim opera i koncerata, Salzburške svečane igre njeguju tradiciju dramskih produkcija, a amblem igara izvedbe su drame Jedermann Huga von Hofmannsthala. Unatoč skupim kartama, gledalište je na svakoj izvedbi popunjeno gotovo do posljednjeg mjesta, a posebno su popularne festivalske matineje nedjeljom u 11 sati ujutro. Ritam festivala vrlo je dinamičan, posebno u dane vikenda, kada dnevno ima desetak događaja na različitim lokacijama, dok je središnja lokacija festivala slavni Grosses Festspielhaus. Salzburški festival jedan je od rijetkih festivala koji se održao i 2020., korona-godine, kada još nije bilo cjepiva, pa je festival bio smanjena obujma i sa smanjenim kapacitetom gledališta. 2020. godine trebala se obilježiti stota obljetnica održavanja salzburškog festivala, ali je zbog epidemije obilježavanje prolongirano za 2021., kada je festival ponovo održan u punom obujmu i s punim kapacitetom gledališta na svim izvedbama.
Na Svečanim igrama u Salzburgu proveli smo dva dana: subotu i nedjelju 14. i 15. kolovoza 2021. U subotnjem popodnevnom terminu u Grosses Festspielhausu pijanistički recital održao je slavni ruski pijanist Evgeny Kissin, a koncert je posvetio svojoj pedagoginji Anni Pavlovoj Kantor koja je preminula nekoliko dana prije. Pavlova Kantor bila je njegova jedina profesorica klavira; pred kraj života živjela je s Kissinom i njegovom obitelji. Kissinov recital obuhvaćao je veliki vremenski glazbeni period – od sredine 19. do početka 21. stoljeća. Koncert je otvorila Sonata za klavir, op. 1 Albana Berga. Riječ je o skladbi s prizvukom jazza. Nakon Berga uslijedio je Ples u tri djela za klavir, op. 5 Tichona N. Chrennikowa i njegovih Pet komada za klavir, op. 2. Prvi dio koncerta zaključen je Preludijima za klavir Georgea Gershwina. Drugi dio koncerta Evgeny Kissin posvetio je Frédéricu Chopinu, nakon čega je odsvirao čak 6 dodataka, među kojima se našla jedna njegova autorska skladba. Publika u Grosses Festspielhausu pozdravila je Kissina stajaćim ovacijama. Bio je to recital za pamćenje, iako Kissin više nije u formi u kakvoj je bio kasnih 90-ih i početkom 2000-tih godina.Sat vremena nakon završetka recitala Evgenya Kissina uslijedio je koncert ansambla musicAeterna pod vodstvom ekscentričnog dirigenta Teodora Currentzisa u suradnji sa sopranisticom Sarom Blanch. Bio je to drugi koncert na festivalu slavnog ansambla pretežito fokusiranog na ranu glazbu. Prvi koncert bio je posvećen djelima Wolfganga Amadeusa Mozarta, a drugi (kojemu smo prisustvovali) djelima Jean-Philippea Rameaua, objedinjenima na nosaču zvuka The sound of life. Teodor Currentzis umjetnik je koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Njegove izvedbe uključuju razne intervencije koje se, na kraju balade, lijepo uklapaju u doživljaj glazbenog dijela. Na koncertu posvećenom Rameau to se, kao i obično, ogledalo u povremenom lupanju nogama o pod tijekom izvedbe, manipuliranjem svjetlom, odlaskom orkestra s pozornice prije stanke, posebnom interakcijom između solistice i dirigenta itd. Program je sačinjen od uvertira, arija i odlomaka iz Rameauovih opera i baleta, od kojih je najpoznatija opera-balet Les indes galantes. Teodor Currentzis glazbenik je bespogovorno posvećen glazbi koju izvodi i misli na svaki detalj izvedbe – od partiture do svijetla koje obasjava pozornicu. Iako nas pojedine njegove intervencije mogu iritirati, zbog svoje predanosti zaslužuje bezuvjetno poštovanje. Na kraju ono najvažnije – publika ga voli, što je pokazala i na salzburškom koncertu, koji je nakon službenog programa imao tri bisa. Koncert se održao u Flesenreitschule teatru.
U nedjelju ujutro uslijedila je festivalska matineja u Grosses Festspielhausu s Bečkim filharmoničarima, rezidencijalnim orkestrom festivala, koji su pod ravnanjem Riccarda Mutija zajedno sa zborom Pjevačkog udruženja Bečke državne opere i solistima izveli Missu solemnis Ludwiga van Beethovena. Solisti su bili: Rosa Feola, sopran, Alisa Kolosova, alt, Dmitry Korchak, tenor i Ilidar Abdrazakov, bas. Izvedba Misse solemnis bila je vrlo precizna pod čvrstom dirigentskom rukom Riccarda Mutija koji je svaki detalj držao pod kontrolom, nimalo ne popuštajući da glazba sama teče u svojoj ljepoti. Rosa Feola bila je apsolutna zvijezda koncerta, dok Ilidaru Abdrazakovu bolje leži operna od koncertne literature. Koncert je bio posvećen 80. rođendanu Mo. Mutija i pedesetoj obljetnici njegove suradnje sa Salzburškim svečanim igrama na kojima je prvi put nastupio 1971. godine na poziv Herberta von Karajana, ravnajući Donzettijevom operom buffom Don Pasquale. Od tada do danas bilježi 270 nastupa, od toga 150 opernih produkcija i 120 koncerata. Karte za koncerte kojima ravna Riccardo Muti jedne su od najtraženijih na Festivalu i rasprodane su mjesecima prije.
U popodnevnom festivalskom terminu gledali smo operu Cosi fan tutte Wolfganaga Amadeusa Mozarta na libreto Lorenza da Pontea. Riječ je o posebnoj korona-verziji popularne opere, koncipiranoj tako da se izvodi bez pauze. Na Festivalu 2020. godine, kada je ova produkcija doživjela svoju premijerug zbog korona-virusa svi su se programi izvodili bez stanke. Glazbeno vodstvo predstave povjereno je Joani Mallowitz, dok Christof Loy potpisuje režiju. Uloge su bile ovako podijeljene: Elsa Dreising – Fiordiligi, Marianne Crebassa – Dorabella, Andrè Scuhen – Gugliemo, Bogdan Volkov – Ferrando, Lea Desandre – Despina i Johannes Martin Kränzle – Don Alfonso.
Riječ je o mahom mlađim pjevačima koji su bili na visini zadatka, a posebno nas se dojmila svježina zvuka Bečke filharmonije koja je u istoj postavi nekoliko sati prije svirala Beethovena. Johannes Leicker zaslužan je za vrlo čistu bijelu scenografiju koja se pokazala iznimno funkcionalnom i oku ugodnom, s nenametljivim detaljima poput dvije crne štikle koje se nalaze na pozornici i prije početka predstave. Suvremena kostimografija Barbare Drosihn lijepo se uklopila u koncept predstave, a svemu tome pariralo je i svjetlo Olafa Wintera. Odnosi među likovima vrlo su dinamično prikazani, dakako s povećom dozom ironije, kako i dolikuje operi Cosi fan tutte, a sve to valja zahvaliti dramaturgiji koju potpisuje Niels Nuijten. Ipak, s obzirom na to da su restrikcije uklonjene, trebalo je i predstavu tome prilagoditi i uključiti stanku, jer sjediti dva sata i četrdeset minuta s obligatornom FFP2 maskom na licu stiješnjen među ljudima u do posljednjeg mjesta ispunjenom i vrućem Festspielhausu, nije ugodno iskustvo.
U nedjelju navečer bila je premijera suvremene opere Intolleranza 1960 suvremenog talijanskog skladatelja Luigija Nonoa. Dirigentsko vodstvo povjereno je Mo. Ingu Metzmacheru (dirigentu koji je poseban autoritet za suvremenu glazbu), a režija, scenografija i video-projekcije Janu Lauwersu. Intolleranza 1960 opera je u dva dijela, praizvedena 1961. na Bienalu suvremene glazbe u Veneciji u teatru La Fenice. Ovu scensku akciju u dva dijela Lugi Nono komponirao je prema ideji Angela Marije Ripellina, a sam je napisao i libreto pod utjecajem tekstova autora: Henrija Allega, Bertolta Brechta, Paula Eluarda, Juliusa Fučíka, Vladimira Majakowskog, Angela Marije Ripellina i Jean-Paula Sartrea. Solističku podjelu činili su: Sean Panikkar – Un emigrante, Sarah Maria Sun – La sua compagna, Anna Maria Chiuri – Una dona, Antonio Yang – Un alegrino, Musa Ngqungwana – Un torturato i Victor Afung Lauwers – The blind poet (riječ je o govornoj ulozi koje u originalu nema nego se radi o intervenciji redatelja). Svirali su bečki filharmoničari uz zbor Pjevačkog udruženja Bečke državne opere.
U produkciji su sudjelovali plesači salzburške Akademije za eksperimentalni ples. Riječ je o operi koju nije lako niti slušati niti gledati – predstava obiluje mučnim scenama. Naime, redatelj Lauwers radnju opere smjestio je u izbjeglički kamp, gdje se nadzornici iživljavaju nad bespomoćnim migrantima. Svemu tome pridonijela je i furiozna koreografija koja pojačava dojam, a tu je i slijepi pjesnik koji tijekom predstave govori o različitim oblicima nasilja. Redatelj Lauwers u predstavi propituje i ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda što, uz migrante, predstavi daje notu aktualnosti. Produkciju prati odlično opremljena programska knjižica u koju je uključen briljantan esej o mučenju i potlačivanju drugih, slabijih od sebe, autorice Susan Sontag. Dirigent Metzmacher znalačkim dirigentskim pristupom proveo je orkestar i publiku kroz šumu atonalitetnih harmonijskih sklopova Nonove partiture. Predstava je naišla na podijeljene reakcije premijerne publike, međutim, riječ je o vrijednoj produkciji koja zaslužuje pažnju – publike, kritičara i ostale zainteresirane javnosti.
Salzburške svečane igre 2021. godine odvijale su se gotovo kao da epidemija ne postoji, jedino što je ukazivalo na njenu prisutnost su COVID-potvrde i maske obvezne na svim programima. Bez obzira na to, Salzburg je vrvio turistima. Nakon predstava gotovo je nemoguće naći slobodno mjesto u kafiću ili restoranu, a svi hoteli bili su popunjeni do posljednjeg kreveta. Osim toga, u obično kišnom Salzburgu tog vikenda zasjalo je sunce, što je sveukupnom doživljaju dalo poseban touch. Na primjeru Salzburga i mi u Hrvatskoj mogli bi naučiti kako izgleda visoka kultura, jer naši ljetni festivali pomalo zaudaraju na provincijalizam. Naravno, tu je neizostavan financijski segment koji je teško usporediv. Ipak, poželjno je učiti i ugledati se na bolje od sebe. Već je dostupan program za Svečane igre 2022., tako da se veselimo novim glazbenim doživljajima na planetarno poznatom festivalu.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 14. veljače 2022.
