Vrsna Leonora u urednoj obnovi Trubadura

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Trubadur, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Arnaud Bernard; uz izvedbu od 26. siječnja 2022.

  • Fotografija premijerne izvedbe Verdijeve opere <em>Trubadur</em> 2019. godine u HNK-u u Zagrebu

    Predstavljajući na konferenciji za medije novu kazališnu sezonu 2018/2019. zagrebačkoga HNK-a, dirigent Nikša Bareza (1936–2022), tada na završetku ravnateljskoga mandata u Operi (2014–2018), najavio je i Verdijeva Trubadura, kojega je trebao dirigirati integralno iz kritičkog izdanja i otkloniti, kako je govorio, određene izvedbene tradicije za koje je držao da štete djelu. Takvoga je Trubadura dirigirao i u milanskoj Scali u prosincu 2000, preuzevši predstavu od Riccarda Mutija, kao jedini hrvatski dirigent koji je ondje dirigirao operama talijanskih skladatelja (uz ovo Verdijevo i četiri Puccinijeva djela). Kritičko izdanje koristio je i pri obnovi ove Verdijeve opere u Zagrebu 2013, uz 200. obljetnicu skladateljeva rođenja.

    Novi ravnatelj Opere Marcello Mottadelli smatrao je da u svojoj inauguracijskoj sezoni treba i on dirigirati jednu premijeru, pa je preuzeo Trubadura, premijera kojega (22. veljače 2019.) nije ostala u sjećanju kao najuspješnija. Nije se koristilo kritičko izdanje partiture, a u kabaletama sviju arija napravljeni su tradicionalni skokovi. Slučaj je htio da se u zagrebačkoj Operi ove sezone prva izvedba obnovljena Trubadura nađe u vremenu u kojem je odjeknula vijest o iznenadnom odlasku maestra Bareze, pa je velikom i nenadomjestivom hrvatskom dirigentu i posvećena. To je zasad sve što je vodstvo kazališta učinilo njemu u spomen. Treća i posljednja izvedba (iako ih je izvorno na mrežnim stranicama kazališta bilo oglašeno više) bila je 26. siječnja i na nju se ovaj tekst odnosi.

    Pier Giorgio Morandi, dirigentSvojevremeno najavljen kao dirigent nove Turandot, s kojom je ipak u zagrebačku Operu prvi put došao M. Mottadelli 2018, obnovu Trubadura pripremio je dirigent Pier Giorgio Morandi, kojem su u nekoliko naslova talijanskoga repertoara vrata otvorile najuglednije operne kuće (Bečka državna opera, milanska Scala, Metropolitan). Zadržao je uspostavljene skokove, a izvedbe pripremio prema klasičnom Ricordijevu izdanju. U radu s orkestrom postigao je preciznost i finoću tona pojedinih skupina glazbala kakve dosad nisu uvijek krasile ovo uprizorenje. Nalazeći u osnovnim punktovima ritamske čvrstoće partiture mjesta za dobro odmjerene agogičke intervencije, bio je orkestru poticajan svojom interpretacijom koja je u osnovi tradicionalna. Ako i nije bilo očitih poniranja, izbor tempâ djelovao je pretežno prirodno, a dirigiranje je išlo na ruku i pjevačima. Za zagrebačku Operu nije mala stvar imati dirigenta njegova iskustva na raspolaganju.

    Suptilnost kritičkog izdanja partiture (pripremio David Lawton, prvi put izdali Sveučilište u Chicagu i Casa Ricordi 1992), koje nismo čuli, neka ilustrira samo jedan primjer: kad u finalu posljednjega čina Manrico upućuje Leonori riječi Parlar non vuoi!... Balen tremendo! (…), između ta dva iskaza orkestar svira forte akord koji je u klasičnim izdanjima durski (G-durski) a u kritičkom molski (e-molski). Detalj koji može činiti jasnu razliku.

    Silvia Beltrami (Azucena)Ovogodišnji je Trubadur izveden kao koncert u kostimima, pa je za pretpostaviti da je originalna režija Arnauda Bernarda prilagođena radi zdravstvenog opreza (za prilagodbu je, prema programskom listu, bila zadužena Marta Tutiš). Ove sezone tako nema dodanih nijemih likova (stari Luna, sâm Napoleon) ili određenih fizičkih sukoba na pozornici, a muški zbor, što ga je jako dobro pripremio Luka Vukšić, ne pjeva Miserere ležeći nego publici nevidljiv pokraj pozornice. Sve se to može razumjeti (komu ili čemu bi smetao koji od izvorno predviđenih rekvizita na pozornici?), ali bilo bi korektno publiku obavijestiti o preinakama jednom rečenicom, izgovorenom ili otisnutom na programskom listu s podjelom. Koncert u kostimima značio je da gledatelj neće vidjeti na pozornici ništa nepotrebno ili estetski neugodno, ali je donekle i ogolio tumače četiriju više-manje ravnopravnih protagonističkih uloga (Leonora, Manrico, Azucena, Grof Luna), pa nijedna od tih izvedbi nije bila posve definirana u smislu kompleksnog ocrtavanja lika. Najviše je iskoraka bilo u realizaciji uloge Azucene, ali ni tada posve bez nekih stereotipnih obrazaca.

    Treba priznati da je Silvia Beltrami od svih mezzosopranistica koje su se pojavile u ovom uprizorenju pjevački najadekvatnija. Raspolaže voluminoznim glasom kojim umije donijeti snažne i tonski zaokružene dubine u prsnome registru, koje zvuče prirodno u svojoj boji. Tako bi u Azucene i trebalo biti i jako ih je ugodno čuti. Zato je i arija Stride la vampa bila uvjerljiva. Visine, iako ne uvijek precizno intonirane, ne predstavljaju pjevačici veći problem (nisu doduše ni sjajne), ali je srednji položaj njezina glasa karakterističnoga nemirnog vibrata i lagano prigušena tona, kako to nerijetko biva u današnjih tumača, pa su prijelazi između registara na ne baš lijep način upadljivi, tako da glas slabi kad se otisne od dubina.

    Ivan DeFabiani (Manrico)Ljubomir Puškarić (Grof Luna)

    Vidno je manje zaokružen Manrico Ivana DeFabianija. Tenorski je to glas ugodne boje, ali uloga nije najsretnije pogođena, počevši od za nju potrebne količine tona. Bila bi poželjna ritamska preciznost i manja varijabilnost uspjeha u posjetu visinama. U cantabileuAh! sì, ben mio bilo ga je možda najugodnije slušati, iako je bio izdržljiv i u kabaleti Di quella pira, ali ako se već odlučio na odlazak na visinu na kraju (kako to obično biva), trebao bi to učiniti na vrijeme, bez kalkuliranja i sa više sigurnosti. Pjevač je inače u prvu izvedbu uskočio umjesto netom prije najavljenoga drugog gostujućeg tenora.

    Snage ansambla predstavili su Luciano Batinić kao vrlo dobar Ferrando i Ljubomir Puškarić u ulozi Grofa Lune. Vješto je prilagodio svoj u osnovi lirski bariton ulozi izrazitih dramskih akcenata, kojima po prirodi glasa ne može uvijek idealno udovoljiti, i u cantabileu arije (Il balen del suo sorriso) pokazao što znači pjevati tehnički posve kontrolirano (i u ovoj ariji eksponiranom visokom položaju), lijepim tonom i s većim potezima legata. Ta se plemenitost proširila na osobit način i na habitus lika, pa status glavnoga negativca u Trubaduru nije bio do kraja definiran.

    Marigona Qerkezi (Leonora)Ono što je obilježilo ovu obnovu Trubadura prije svega je zagrebački debi sopranistice Marigone Qerkezi u ulozi Leonore. Iako se nisam mogao oteti dojmu da u njezinoj gestikulaciji na pozornici i u određenim pjevačkim manirama (razbijanje fraze radi zadržavanja na eksponiranom tonu) postoji stanovita doza samosvjesnosti i da bi Leonori dobro došlo malo više unutarnje topline umjetnice, samo pjevanje zaslužuje velike pohvale. Prije svega, njezin je ton ugodno oblikovan i prirodnog vibrata. Svakodnevna pojava nisu ni čujne dubine u prsnome registru. Od cavatine u I. činu do finala posljednjega IV. čina nije se osjetio nikakav zamor ili neko mjesto koje bi joj predstavljalo tehničke poteškoće. Ali je ipak uvodni broj IV. čina, Leonorina velika scena i arija, najviše otkrio kvalitete pjevačice. Sve je svoje umijeće koncentrirala u cantabileu arije D'amor sull'ali rosee. Napokon smo čuli gotovo čiste trilere, divna meka piana u visinama, nježna portamenta i uopće delicioznost čistoga glasa. Da, tako se pjeva. Bit će nam drago ako ova sopranistica bude imala priliku ostaviti sličan dojam i u kojoj drugoj većoj ulozi u zagrebačkoj Operi.

    Vrsna Leonora u urednoj obnovi Trubadura čula se triput, a hoće li do kraja sezone biti novih izvedbi ne zna se, jer je objavljen program do konca ožujka. Ravnatelj Opere, doduše, za travanj najavljuje premijeru Traviate.

    © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 8. veljače 2022. 

    Giuseppe Verdi: Trubadur (Il trovatore), 1853.

    Obnova predstave premijerno postavljene  u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 2019.

    Dirigent: Pier Giorgio Morandi
    Redatelj: Arnaud Bernard (ove sezone u prilagodbi Marte Tutiš)
    Zborovođa: Luka Vukšić
    Orkestar i zbor Opere HNK-a u Zagrebu

    Podjela uloga:
    Grof Luna: Ljubomir Puškarić (19. i 26. 1.) / Davor Radić (22. 1.)
    Leonora: Marigona Qerkezi
    Azucena: Silvia Beltrami
    Manrico: Ivan DeFabiani
    Ferrando: Luciano Batinić
    Ines: Marija Lešaja
    Ruiz: Nikša Radovanović
    Stari Ciganin: Lobel Barun
    Glasnik: Roko Radovan

Piše:

Karlo
Radečić

kritike