Nezamjenjiv dirigentski velikan i najveći poznavatelj opere u Hrvatskoj
In memoriam: Nikša Bareza (Split, 31. ožujka 1936. – Zagreb, 14. siječnja 2022.)
-
Odlaze velikani hrvatske glazbene reprodukcije – 14. siječnja preminuo je veliki hrvatski dirigent Nikša Bareza, nedvojbeno najveći poznavatelj opere u Hrvatskoj, jednako talijanske, njemačke, francuske i slavenske, poglavito hrvatske; vjerojatno na tome području i jedan od najvećih u svijetu. Odlične glazbene naobrazbe, široke opće kulture i poznavanja jezika, poslovične studioznosti s težnjom za neprekidnim istraživanjem, ostvario je golem operni i koncertni repertoar. Jednako se vodio željom da, držeći se striktno izvorne partiture, standardna djela liši natruha koje su se vremenom u izvođačkoj praksi nataložile, kao i željom da prikaže javnosti nova, suvremena, ali i malo ili rijetko izvođena djela autora prošlih dana. Najnovije u tom smislu bile su prve hrvatske izvedbe: 2015. opere Sicilijanske večernje (Les Vêpres Siciliennes) Giuseppea Verdija u izvornoj francuskoj verziji u pet činova i 2016. opsežnog i vrlo zahtjevnog oratorija Arnolda Schönberga Gurre Lieder. Temeljni autori u njegovu opernom repertoaru bili su Verdi i Wagner, u simfonijskom Šostakovič, a u hrvatskom Jakov Gotovac. Njegove izvedbe Verdijevih opera na splitskom Peristilu – Aide u rasponu od tri desetljeća (sjetimo se nezaboravnih predstava na završetku 20. i 21.Splitskog ljeta 1974. i 1975. s našim velikim divama Ljiljanom Molnar-Talajić i Biserkom Cvejić), Simona Boccanegre 1978. i 1979. na 24 i 25. Splitskom ljetu s nezaboravnim Ferdinandom Radovanom te Boženom Ruk-Fočić i Cynthiom Hansell-Bakić, uzornog Krabuljnog plesa u zgradi HNK-a Split 1983. s gotovo početnicom Ivankom Boljkovac, a uz nju sjajnim tenorom Viktorom Bušljetom i umjetnikom u razvoju baritonom Ratomirom Kliškićem, prve hrvatske izvedbe Attile 2001. na Peristilu u Splitu i koncertne izvedbe Ernanija u Zagrebu u produkciji Hrvatske radiotelevizije u povodu 100. godišnjice Verdijeve smrti koje su promovirale našega danas vodećeg verdijanskog basa Ivicu Čikeša, pa nebrojenih Traviata, Rigoletta i Trubadura, Nabucca na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla 1988. u tadašnjem Lenjingradu, premijere Otella u HNK-u u Zagrebu 1976. sa Stojanom Stojanovim, Ljiljanom Molnar-Talajić i Ferdinandom Radovanom, snimku kojeg je Europska radijska unija dva puta uvrstila u međunarodni i međukontinentalni program Euroclassic Notturno.
.jpg)
S Verdijem je Nikša Bareza debitirao, s opusom Richarda Wagnera susreo se kasnije. Parsifala je dirigirao u Scali i pokazao na zagrebačkoj premijeri 2011. kako se u dugom trajanju Wagnerovih djela može postići velik luk da glazbeni protok nikada ne popusti i četiri sata proteknu u jednom dahu. Isto je bilo s Lohengrinom, a najbolju potvrdu kao wagnerijanski dirigent dobio je za vrijeme djelovanja u Grazu, kad je za austrijsku televiziju ostvario pravi pothvat - snimio cijelu tetralogiju Prsten Nibelunga (Der Ring des Nibelungen).
U hrvatskom opernom repertoaru istaknuo se kao najautentičniji tumač opusa Jakova Gotovca, poglavito njegova Ere s onoga svijeta, ali i Porina Vatroslava Lisinskog, kojega je 1993. izveo u integralnoj verziji, kao i Nikole Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca, kojim je nebrojeno puta dirigirao u izvornoj verziji i raznim obradama. Godine 1983. snimio je za tadašnju Radioteleviziju Zagreb Adelovu pjesmu Ive Paraća (1890-1954). U tom segmentu njegove djelatnosti osobito je važno ravnanje praizvedbama djela hrvatskih autora koje je počelo već 18. svibnja 1965. na 3. Muzičkom biennaleu Zagreb izvedbom opere Milka Kelemena (1924-2018) Novi stanar i nastavilo se prvim hrvatskim izvedbama Kelemenovog Opsadnog stanja u sklopu 6. Muzičkog biennalea Zagreb 1971. i muzičkog plakata Jedan protiv svih Ive Maleca (1925-2019) na tekst Victora Hugoa 1972. godine. Kruna u tom nizu bila je praizvedba Judite Frane Paraća 14. srpnja 2000. na 46. Splitskom ljetu. Dodali bismo i ravnanje odlomcima iz Gotovčeve Mile Gojsalić u prigodi Dana Državnosti 1991. s Ružom Pospiš-Baldani u naslovnoj ulozi, proslavljenom hrvatskom umjetnicom koja je s njim ostvarila svoje prve operne uspjehe. Ravnao je i premijerom opere u sklopu 41. Splitskog ljeta 5. kolovoza 1995. godine. Godine 2008. postavio je na scenu u HNK-u u Zagrebu, prvi put u Hrvatskoj, operu Mirjana pomalo zaboravljenoga hrvatskoga skladatelja Josipa Mandića (1883-1959) koji je djelovao u Pragu i tamo bio cijenjen (praizvedba je bila s velikim uspjehom 1937. u Olomoucu).
Nikša Bareza rođen je u Splitu 31. ožujka 1936. godine. Njegovi prvi doticaji s operom bili su u rodnome gradu, gdje je upoznao prilično bogat repertoar splitske Opere u nastajanju. Široku glazbenu i opću naobrazbu stekao je u splitskoj Muzičkoj školi i u Klasičnoj gimnaziji na kojima su predavali neki profesori sveučilišnog formata. Studij dirigiranja završio je 1961. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Slavka Zlatića (1910-1993) ali na profesionalno oblikovanje njegove umjetničke osobnosti najviše je utjecao strog i vrlo zahtjevan dirigent zagrebačke Opere Milan Sachs (1884-1968). Zahvaljujući velikom povjerenju koje je maestro Sachs imao u njega, debitirao je vrlo mlad. 1. prosinca 1959. dirigirao je Krabuljnim plesom. Od 1957. djelovao je u Operi HNK-a u Zagrebu. Godine 1962. usavršavao se na Mozarteumu u Salzburgu kod istaknutoga njemačkog dirigenta Hermanna Scherchena (1891-1966). Od 1965. do 1974. bio je ravnatelj zagrebačke Opere. Bilo je to vrijeme njezina intenzivnoga gostovanja u inozemstvu, ali i vrlo uspjelih izvedaba nestandardnog repertoara. Godine 1965. dirigirao je jednom od najuspjelijih predstava zagrebačke Opere – operom Pelleas i Melisanda Claudea Debussyja. Njegove izvedbe Kneza Igora Aleksandra Borodina i Bizetove Carmen s Ružom Pospiš-Baldani ulaze u antologijska ostvarenja Opere.
Hrabar, vjerujući u vlastite mogućnosti, sa stalnom težnjom daljeg učenja i usavršavanja, Nikša Bareza prihvatio je 1978. angažman kao drugi dirigent Opere u Zürichu. Tu je došao u dodir sa slavnim austrijskim dirigentom Nikolausom Harnoncourtom (1929-2016) koji je njegovao povijesno osvještene izvedbe. To ga se dojmilo i krenuo je tim smjerom, što se ogledalo i u njegovu postavljanju na scenu na Peristilu opera Orfej 1980. i Krunidba Popeje 1986. Claudija Monteverdija (1567-1643) u sklopu 26. i 32. Splitskog ljeta.
Godine 1981. počinje možda najplodnije razdoblje u karijeri Nikše Bareze. U Grazu postaje ravnatelj Opere, njezin prvi dirigent i šef-dirigent tamošnje filharmonije. Tada se razvija već ranije započeta njegova plodna međunarodna karijera. Dirigira u velikim europskim opernim kućama na čelu s Bečkom državnom operom i milanskom calom. U Bečkoj državnoj operi u razdoblju od 1971. do 1991. dirigirao je 80 predstava trinaest opernih naslova, najčešće talijanski repertoar, a najviše Ljubavni napitak. Karijeru u Scali počeo je 1991. preuzimanjem predstava njezinog umjetničkog ravnatelja Riccarda Mutija, najčešće onih kojima se otvarala sezona. Dirigirao je Parsifala, Walküru, Siegfrieda, Manon Lescaut, Sumrak bogova, Fidelija, Trubadura, Toscu i 2000. sa studentima Accademia di perfezionamento per cantanti lirici (Opernog studija) izvedbom La Bohème. U siječnju 1977. zajedno s Krunoslavom Cigojem, Brankom Beretovac, Biserkom Cvejić i Franjom Petrušancem uz zbor Francuske radiotelevizije i Novi filharmonijski orkestar dirigirao je koncertnom izvedbom opere Život za cara, u nas poznatoj kao Ivan Susanjin Mihaila Glinke.
Od 1992. Nikša Bareza bio je osamnaest godina šef-dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, kada je znatno proširio svoj koncertni repertoar, ponajprije opusom Dmitrija Šostakoviča te manje poznatim i rijetko izvođenim djelima. Od 2001. istodobno je bio i šef-dirigent Opere i filharmonije Robert Schumann u Chemnitzu, ravnatelj Opere HNK-a Split i Splitskog ljeta. U Splitu je realizirao nekoliko važnih predstava, uz spomenute, i Nerona Arriga Boita, Rossinijeva Turčina u Italiji te Boitova Mefistofelea. Od 2014. do 2018. ponovno je bio ravnatelj Opere HNK-a u Zagrebu u kojemu je unatoč razmiricima s intendanticom ostvario nekoliko respektabilnih predstava. Proširio je repertoar, između ostalih izvedbom Ekvinocija Ivana Brkanovića i operom Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, kojom je dirigirao i na premijeri 1970. i s kojom je zagrebačka Opera nekad odlazila na inozemna gostovanja.
S ansamblom kazališta Giuseppe Verdi u Trstu snimio je operu Il Campiello Ermanna Wolf-Ferrarija (1876-1948) i za nju dobio platinastu diskografsku medalju u Parizu.
Mo Bareza dirigirao je još u mnogim europskim glazbenim središtima i ostvario još mnogo toga vrijednoga u hrvatskom glazbenom životu. Spomenut ćemo još samo neka. Prigodom proslave 60. obljetnice Radija i 30. obljetnice Televizije Zagreb 1986. sa Zagrebačkim simfoničarima tadašnje Radiotelevizije Zagreb dirigirao je završnim pjevom Salome iz istoimene opere Richarda Straussa s Dunjom Vejzović, a 19. siječnja 1992. prvim koncertom nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske u Berlinu sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije koji je izravno prenosio RIAS.
Za svoje šest desetljeća dugo umjetničko djelovanje dobio je mnogo nagrada i priznanja, od kojih valja istaknuti nagradu koja nosi ime austrijskog baroknog skladatelja Johanna Josepha Fuxa (1660-1741). Nagradu je dobio kao prvi dobitnik odmah po njezinom ustanovljavanju a dodijeljena mu je za zasluge na području glazbene umjetnosti u Austriji. Nagrada grada Graza dodijeljena mu je za rad s Filharmonijom i Operom, a u Hrvatskoj je dobio sve važnije nagrade za glazbeno djelovanje i životno djelo: Porina, Vladimir Nazor, Milka Trnina, Judita (tri puta), Josip Slavenski i druge.
Nikša Bareza posljednji je veliki hrvatski dirigent koji je dirigirao u velikim centrima kao što su Scala i Bečka državna opera. S njim završava jedna era hrvatske operne reprodukcije kojoj je dao golem doprinos. Hoće li ga itko naslijediti? Teško, gotovo nemoguće.
Umro je 14. siječnja 2022. i pokopan 21. siječnja na zagrebačkom groblju Mirogoj.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 21. siječnja 2022.
