Miljenko Đuran

(Zagreb, 23. veljače 1961.)

• Neobičan je životni i profesionalni put tenora Miljenka Đurana. Rođen je 23. veljače 1961. u Zagrebu. Bio je službenik Zagrebačke banke kad su otkrivene njegove glasovne i glazbene sposobnosti. Pjevao je u društvima, ali pravi poticaj za bavljenje pjevanjem dao mu je Vjekoslav Šutej. Godine 1984. otpjevao mu je u Splitu audiciju u pola osam ujutro. Vrlo zadovoljan, Mo Šutej rekao mu je da će pogriješiti ne bude li se počeo ozbiljno baviti pjevanjem. Savjetovao mu je da ode kod nekadašnjeg prvaka zagrebačke Opere Nonija Žuneca. U pola godine rada on ga je naučio izgovarati vokale ali mu je istodobno savjetovao da ode pedagogu s više iskustva. I to je učinio. Otišao je u Beograd na audiciju kod naše velike umjetnice Biserke Cvejić. Otpjevao joj je arije Rodolfa iz La Bohème i Nemorina iz Ljubavnog napitka. Pristala je raditi s njim. No to je značilo ostaviti Zagreb, ostaviti posao, promijeniti sredinu. Zagrebačka banka stajala je iza njega i preuzela skrb o njegovu školovanju, koje je počelo 1987. Kroz četiri godine studija davala mu je novčanu potporu i tako je imao neku sigurnost u slučaju neuspjeha. Biserka Cvejić uputila ga je svojoj asistentici, profesorici Doroteji Cesnik-Spasić, koja ga je radom i disciplinom vodila cilju i ostala sve do danas njegova mentorica i najstroža kritičarka. Ta je suradnja urodila plodom i ubrzo je dobio prvu priliku.
  
  U povodu 175. emisije Nedjeljom u operi na Drugom programu tadašnjega Radija Zagreb na Opernoj matineji  17. studenoga 1989. u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu s ansamblima tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod vodstvom Pavla Dešpalja, urednica Marija Barbieri predstavila je, uz afirmirane umjetnike, i neke mlade pjevače koji su se svidjeli slušateljstvu. Jagoda Martinčević pisala je u Vjesniku: „Posebno se to odnosi na danas još učenika mladoga Đurana koji napreduje i daje naslutiti da će u doglednoj budućnosti možda i popraviti našu domaću tenorsku krizu.“
  
  
  
  Iste, 1989. godine, na produkciji Glazbene škole Kosta Manojlović iz Zemuna na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu Đuran je pjevao u Bachovom Magnificatu. Primijetio ga je Vladimir Kranjčević koji je tada bio ravnatelj Simfonijskog orkestra tadašnje Radiotelevizije Beograd i pozvao ga 1990. za tenorsku dionicu u Liturgiji domestici Aleksandra Grečanjinova (1864-1956), koja se prvi put izvodila u Beogradu, sa Zborom RTB i Gudačkim orkestrom Dušan Skovran u Crkvi sv. Antuna na Vračaru. Nastup s maestrom Kranjčevićem, poznatim po svojoj žustrosti u radu s pjevačima pred koje postavlja velike zahtjeve, u golemoj crkvi, gdje su solisti stajali s jedne strane a orgulje bile s druge – a sve su solističke dionice vezane uz orgulje – bio je doista vatreno krštenje. No publika ga je sjajno primila i bio je jako dobar osvrt kritike. Glazbena kritičarka beogradske Politike pisala je 3. svibnja 1990.: „Stereofonski raspored solista, hora, orkestra i orgulja (Ivan Božičević) u kružnom prostoru crkve Sv. Antuna sa jakim ehom, dovodio je zbog nenaviknutosti ansambla do povremeno destabilizovane intonacije, pri čemu su najveću snalažljivost pokazali tenor Miljenko Đuran i bariton Živojin Ćirić.“

  No, opera je bila Đuranova želja, položio je audiciju u HNK-u u Osijeku i odmah dobio ponudu da pjeva baruna Trenka Srećka Albinija. Profesorica Cvejić žestoko se  usprotivila, smatrajući to prevelikom zadaćom za početnika. Odabrana je mnogo prikladnija uloga, i 19. travnja 1991. Miljenko Đuran debitirao je u nimalo lakoj ulozi za početnika – kao Pedrillo na premijeri Mozartove opere Otmica iz saraja kojom se obilježavala 200. godišnjica skladateljeve smrti. Pod ravnanjem Zorana Juranića u režiji Tomislava Durbešića iskazala se „poletna mladost“ izvođača, kako je pisao Davor Schopf 21. travnja u Vjesniku i nastavio: „Razigrani i okretni (drugi zaljubljeni par Vesna Baljak i Miljenko Đuran, op. a.), mnogo su se bolje snašli scenski i glumački negoli pjevački. Pri tome valja odati priznanje apsolutnom debitantu Miljenku Đuranu koji se u prvom susretu sa scenom odlično snašao. Ali i on, a pogotovo njegova partnerica Vesna Baljak, morat će još poraditi na dotjerivanju pjevačkih dionica.“ Redatelj Tomislav Durbešić imao je iznimno puno strpljenja i učio ga je kako hodati po sceni, kako sjesti, kako ustati, kako ostati u mozartovskom stilu, i što je najvažnije, naučio ga je da na scenu ne može doći kao Đuran nego kao Pedrillo. Radilo se tada s mladima. Osposobljavalo ih se da stanu na scenu i donesu lik, a ne samo ulogu nauče muzički. Nagovorili su ga da podnese zahtjev za članstvom u Zajednici samostalnih umjetnika i dobio je taj status koji je zadržao tijekom cijele karijere.

  Glas o novom tenoru proširio se i Đuran je već 22. studenoga 1991. pjevao na premijeri Puccinijeve Madame Butterfly u Narodnom kazalištu Ivana Zajca u Rijeci. Kad je 2000. pjevao Pinkertona na reprizi opere u HNK-u u Zagrebu, Bosiljka Perić-Kempf pisala je 29. lipnja u riječkome Novom listu: „Pinkerton s premijere Nikša Radovanović, svakako je upotrebljiv pjevač, no s premalo iskustva, pa ga ovog trenutka, u istoj ulozi apsolutno nadmašuje glasovno sve bolji, scenski uvijek dojmljivi Miljenko Đuran.“

  Od debija 1991. Miljenko Đuran stalno je prisutan na hrvatskoj glazbenoj sceni na kojoj je ostvario 31 opernu ulogu i 12 operetnih. I HNK u Osijeku i Zagrebu nudili su mu stalni angažman, ali imao je mnogo ponuda i mogao je zadržati status slobodnog umjetnika. U  Zagrebu su ga prigrlili vrsni profesori Marija Borčić i Mladen Raukar. Marija Borčić bila je vrlo stroga i dobro mu je utuvila u glavu da nema pjevačkih grešaka na nastupu. A Mladen Raukar ga je naučio raznim zahtjevima, ponavljanjima, uvjeravanjima – gdje, što, kako!
  
  

  Iznimno muzikalan i scenski kreativan, stjecajem okolnosti Đuran je karijeru počeo u opereti. Opereta se tada dosta njegovala u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komediji. Vlado  Štefančić, od kojega je mnogo naučio o glumi i predavanju teksta, kojega smatra našim najboljim operetnim redateljem, odmah se zainteresirao za njega, i Đuran je već u siječnju 1993. u Barunu Trenku pjevao manje zahtjevnu ulogu Nikole. Zatim su došli Edwin u Kneginji čardaša i Tassilo u Grofici Marici Emmericha Kálmana, Orlovski u Straussovu Šišmišu, Camille de Rosillon u Veseloj udovici Franza Lehára, pa uloga opernih zahtjeva, Sou-Chong u njegovoj Zemlji smiješka. Slijedili su Princ od Parme u Boccacciu Franza von Suppéa, Max u Albinijevoj Madame Troubadour, Vojvoda od Urbina u Straussovoj Noći u Veneciji i naposljetku onaj Albinijev Trenk kojega mu njegove pedagoginje nisu dopustile pjevati na početku karijere. Manje-više iste je uloge pjevao i u Osijeku. Malo se pribojavao da ne bi ostao u opereti i zapostavio operu, ali sve je to bila samo dobra škola. Ne slaže se s mišljenjem da je opereta lakša. Prema njemu, Sou-Chong je mali Otello! Samo u prvom činu ima tri arije i dva dueta. Za taj dio svoje umjetničke aktivnosti dobivao je pljesak publike i dobre kritike, pa je tako Maja Stanetti u osvrtu na premijeru operete Madame Troubadour u sklopu Zagrebačkog ljetnog festivala napisala 15. srpnja 1994. u Večernjem listu: „Apsolutnu je naklonost s pravom zaslužio Miljenko Đuran kao Vicomte blistavo iskorištena gega u koraku, sraza duboka govorenja i dobro 'stavljena' tenorskog zapjeva. Blago se rugajući i podsmjehujući ostvario je sjajnu ulogu.“ 
  
  
  
  
  
  Godine 1994. u HNK-u u Osijeku Đuran je nastupio u prvoj  bunjevačkoj operi Dužijanca koja opisuje žetvenu svečanost bunjevačkih Hrvata skladatelja šokačkog Hrvata Josipa Andrića (1894-1967). S njome je osječki operni ansambl gostovao u Baji, Mađarska. A 1995., također u Osijeku, tumačio je lik poznatog osječkog baritona i glumca Đuke (Đure) Trbuhovića (1891-1968) u djelu  Osječki karusel poznatog osječkog skladatelja Branka Mihaljevića (1931-2005).

  No opera je bila i ostala u središtu pozornosti Miljenka Đurana. U veljači 1992. prvi put je nastupio u HNK-u u Zagrebu kao Juranić u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Jagoda Martinčević pisala je 3. veljače u Vjesniku: „Debiju Miljenka Đurana gotovo nije bilo prigovora. Dobro postavljen čist i zvonak glas lirske boje mekih prijelaza i sigurnih visina – temelj je na kojemu se može graditi daljnji umjetnički put. On će dakako ovisiti o mnogo čemu, ponajprije o stjecanju scenskoga iskustva, koje mladom pjevaču u ovom trenutku još manjka, a potom i o pravilnom odabiru repertoara u kojemu će postupno sazrijevati sadašnje neprijeporne glazbene mogućnosti.“
  
  
  
  Ljubav prema hrvatskoj operi Đuran je njegovao, i još uvijek njeguje, tijekom cijele karijere. U opusu Ivana pl. Zajca ostvario je još tri uloge: Alekseja u Lizinki, Miloja u Mislavu i Janka u Zlatki. U osvrtu na gostovanje ansambla HNK-a u Osijeku u Zagrebu sa Zlatkom, koje je izazvalo ovacije kakve će se dugo pamtiti Jagoda Martinčević pisala je 17. srpnja 1992. godine u Novom vjesniku: „Najdublji pljesak  ubrao je tenor Miljenko Đuran, još jedan iz plejade mladaca na hrvatskoj opernoj sceni, također vrlo darovit i scenski prirodan, s nadasve muzikalno otpjevanom lirskom arijom u finalu opere.“ Na premijeri Lizinke u HNK-u u Zagrebu 2003., prema Davoru Schopfu 17. veljače u Vjesniku on-line – Kultura, pjevao je Alekseja „delikatno ujednačenim lirskim tenorskim pjevanjem“, a prema Nenadu Turkalju 21. veljače 2003. u Hrvatskom slovu: „u najboljoj tenorskoj maniri bio je scenski opravdano smiren, elegantan Aleksej.“
  
  
  
  Miljenko Đuran s jednakim zauzimanjem prilazi velikoj i maloj ulozi. Njegovo je mišljenje: „Za svaku se ulogu, kolikogod velika ili mala bila, treba jednako temeljito pripremati. Treba uvijek biti po nečemu zapamćen a to je i teže u manjoj ulozi. Ali ako nešto odigrate s uvjerenjem, možete biti zapamćeni i ako samo pređete scenom.“ Tako je upamćen kao Vašek u Prodanoj nevjesti 1994. u HNK-u u Zagrebu i 1997. na premijeri opere u Osijeku kao i poslije, 2009. godine kao Janko u istoj operi u HNK-u Split, kad je Tonći Šitin na portalu kulisa.eu 24. studenoga u osvrtu na premijeru napisao: „S vremenom će i dinamičko sjenčanje, legato i pianissimi (Valentine Fijačko, op. a.) još više doći do izražaja. Slično bi se moglo kazati za Janka Miljenka Đurana čiji je tenor ekspresivan i prodoran, istina s potrebnim oprezom prema otvorenom tonu, uz to angažiran da svoju ulogu oslobodi svake konvencije.“
  
  
  
  Isto tako bio je dobro primijećen u HNK-u u Zagrebu u minijaturi Trabuca na premijeri opere Moć sudbine u svibnju 1996. i u ulozi krijumčara Remendada na premijeri Carmen na kojoj je Ruža Pospiš-Baldani slavila 35. godišnjicu umjetničkog rada. U osvrtu na predstavu Maja Stanetti napisala je 18. studenoga 1996.: „Vrsno su se  pridružile dvije mlade dame Mercedes i Frasquita u tumačenju Nede Martić i Tamare Felbinger. Njihov osjetljivi kvintet s Carmen i dvojcom krijumčara – Robert Kolar i Miljenko Đuran – bio je jedan od najbolje izbrušenih glazbenih vrhunaca večeri.“ Primijećen je bio i na premijeri Čarobne frule u Zagrebu iste godine. U osvrtu na njegov nastup Davor Schopf napisao je u Vjesniku 25. ožujka 1996.: „Miljenko Đuran odlično je, vrlo meko, otpjevao Monostatosa, maksimalno iskoristivši svoj dar za komiku. Zaboravio je pri tome na crtu njegove zlokobnosti.“ A sam Đuran prokomentirao je taj nastup riječima: „Nakon moje arije i plesa sa sedam crnčića dobili smo ovacije na otvorenoj sceni. Na tome se gradi karijera.“ Primijetio ga je i Dino Alessi, kritičar časopisa L' Opera u rujnu 2009. kao duhovitog Bardolfa na premijeri Verdijeva Falstaffa.
  
  
  
  Možda je upravo takav pristup građenju lika naravno, uz naglašenu muzikalnost i muzičku sigurnost, razlog da je Miljenko Đuran nastupio na nekoliko praizvedaba opera: Govori mi o Augusti 21. travnja 1999. u sklopu 20. Muzičkog biennalea Zagreb i Posljednji ljetni cvijet 28. ožujka 2013. Zorana Juranića te Mileve o životu prve žene Alberta Einsteina (1879-1955) Mileve Marić (1875-1948) srpske skladateljice Aleksandre Vrebalov (1970.) 21.  listopada 2011. godine. Pjevao je na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Priče iz Bečke šume Mire Belamarića 4. travnja 1997. na otvorenju 19. Muzičkog biennalea Zagreb. Mo Belamarić bio je iznimno zahtjevan, sve je moralo biti točno onako kako je zamislio, bilo je teško, puno se radilo ali je slijedila i dobra predstava. Davor Schopf napisao je u Vjesniku u  osvrtu na izvedbu Belamarićeve opere: „Indikativno je da je jedini spontani pljesak na otvorenoj sceni prije toga (nastup zbora u koreografiji Miljenka Vikića u trećem činu, op. a.) dobio Miljenko Đuran u ulozi Mistera. Publika je, nagradivši taj odlično otpjevani pučki napjev kao jedini ariozni ulomak djela, jasno pokazala što očekuje od opere, čak i danas.“ A u osvrtu na kasniju izvedbu opere 1998. napisao je u Vjesniku 27. ožujka da su se „u pjevačkom smislu osobito istakli Miljenko Đuran kao Mister i Neda Martić ko Majka.“
  
  

  Mo Juranić mu je još na debiju spomenuo da će pjevati ulogu u operi na kojoj je radio – Govori mi o Augusti, i tako se dogodilo. U osvrtu na izvedbu opere na Biennaleu Davor Schopf je u Vjesniku 23. travnja 1999. napisao: „U ulozi Helinanda, lika koji vodi igru i pripovijeda o Augusti, izvrsno se snašao Miljenko Đuran, kao i Neven Mrzlečki u ulozi Kralja koji se u svemu dade voditi. Dvojica tenora ostvarila su odličnu međusobnu suradnju i uigranost, u scenskom i pjevačkom pogledu.“  Ulogu Berta u operi Posljednji ljetni cvijet u koprodukciji Muzičkog biennalea Zagreb i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu Mo Juranić napisao je za njega, uzevši u obzir sve njegove mogućnosti. I doista ih je iskoristio u punoj mjeri, pogotovo u drugom činu! Uz njegovo skladateljsko znanje, dirigentsko iskustvo i volju da pomogne, pogotovo nekome s kim dugo surađuje, napravili su dobru predstavu. Branimir Pofuk pisao je 10. travnja 2013. u Jutarnjem listu da je hrvatski tenor Miljenko Đuran bio na čelu sjajnog opernog ansambla SNP-a koji je izveo Juranićevu operu i „za ulogu Berta dobio je zaslužene ovacije.“ Na 28. Biennaleu u projektu Soap opera, kako je napisala Maja Stanetti u Jutarnjem  listu 24. travnja 2015., „kao smiješno bahati udvarač Miljenko Đuran oživio je svaku scenu.“
  
  

  Isto je bilo u radu s Aleksandrom Vrebalov na Milevi. Vidjela ga je u jednoj predstavi i odmah zatražila za ulogu profesora Webera. Profesor Heinrich Weber (1843-1912) bio je cijenjeni profesor matematike i fizike na Federalnoj politehničkoj školi u Zürichu i kod njega su se školovali Albert Eistein i Mileva Marić iz bačkog Titela. Usput, Mileva je pohađala gimnaziju u Zagrebu na Gornjem gradu. Vjenčali su se 1903. i bili u braku do 1919. I sama znanstvenica, Mileva je sudjelovala u njegovim radovima, premda nije baš posve razvidno u kojoj mjeri. Skladateljica je profesora najprije doživjela kao smirenog ali vrlo energičnog čovjeka ali su napravili suštu suprotnost, napravili su ga vrlo nervoznim, i u osam minuta koliko je bio na sceni jednostavno je preokrenuo operu u svoju korist, Autorica je o samom liku rekla da je zahtjevan u glazbenom smislu jer „da bi vokalna dionica pokazala njegovu ekscentričnost i verbalnost, glas je eksponiran u ekstremima registara, česte su oscilacije između opjevanog i govornog materijala u tijeku kratkih muzičkih fraza, a brojni su i veliki intervalski skokovi u brzom tempu i nepravilnom metru. Ujednačenost glasa u ekstremima registara i visoka vokalna agilnost kombinirana s izvanrednom dikcijom pjevačke su karakteristike koje Miljenka Đurana čine idealnim za ulogu Webera.“ To je potvrdila i kritika.
  
  Ksenija Stevanović napisala je 28. listopada 2011. na portalu politika.rs da se „gost iz Zagreba Miljenko Đuran istakao u ulozi profesora Vebera“, a Borislav Hložan na portalu dnevnik.rs napisao je da su „podjednako impresivne i pevački ubedljive interpretacije ostvarili i nosioci glavnih muških uloga, gostujući solisti Vladimir Andrić u roli Ajnštajna i Miljenko Đuran kao profesor Veber.“ S Milevom je ansambl Opere u Novom Sadu odlazio na gostovanja, u listopadu 2011. na 43. BEMUS (Beogradske muzičke svečanosti) u Sava centru, u listopadu 2012. na Armel festival u Szegedinu u Mađarskoj, 12. prosinca 2012. u HNK-u u Zagrebu.

  No, ipak je klasična opera u središtu pozornosti Miljenka Đurana. Sve više pjeva u zagrebačkoj Operi - 1997. na premijeri Mozartove opere Otmica iz saraja ponavlja svog Pedrilla, a 1999. na reprizi Hovamščine Musorgskog donosi lik Andreja Hovanskog. Bosiljka Perić-Kempf u Vjesniku 6. prosinca piše da je kao Andrej „bio glasovno raspoloženiji i scenski uvjerljiviji“ od premijernog tumača uloge Hrida Matića. I prema Davoru Schopfu u Vjesniku 21. siječnja 2000. „kao rastrgan Andrej Hovanski našao je pravu mjeru između pjevačkog i scenskog.“ A kad je u istoj ulozi nastupio na oproštajnoj predstavi velikog Tomislava Neralića, Davor Schopf napisao je 11. prosinca 2000. u Vjesniku da je bio „pouzdan partner oboma umjetnicima (Ruža Pospiš-Baldani pjevala je Marfu, op. a.) u nadahnutom angažiranom tumačenju kao snažno profiliran Andrej Hovanski.“
  
  

  Juranić u Nikoli Šubiću Zrinjskom jedna je od uloga kojom je Miljenko Đuran obilježio hrvatsku opernu reprodukciju početkom stoljeća. Kad ga je pjevao u HNK-u u Zagrebu u listopadu 1997. u predstavi priređenoj u povodu 10. godišnjice smrti Vladimira Ruždjaka, Davor Schopf pisao je 16. listopada u Vjesniku da se „istaknuo glasovnim mogućnostima i odličnim, sigurnim visinama“. Kad ga je pjevao u kolovozu 1999. Nenad Turkalj napisao je 16. kolovoza u Vjesniku da uz nju, tj Miljenku Grđan, „svakako treba istaći Miljenka Gjurana kao Juranića; on je učvrstio svoje glasovne visine i ponovno oduševio kao i Miljenka Grđan spontanošću igre kojim nadopunjuju praznine mizanscenskog hoda.“
  
  Juranića je pjevao 2002. s Operom Mississagua u Torontu i na premijeri opere u studenome 2004. u Osijeku, kad je u partituru vraćena vrlo teška arija Juranića na početku druge slike opere. Zajc ju je dopisao za svog prvog tenora Ivana Denegrija, budućeg slavnog svjetskog tenora Giovannija Battistu De Negrija (1851-1924) tada na početku karijere. Denegri ju je prvi put izveo na predstavi 27. rujna 1879. godine. U Glasu Slavonije čitamo 22. studenoga 2004.:  „Vokalno i scenski u zavidnome usponu, Đuran je srastao s dramaturškim konceptom opere (od belkanto arije Juranića sve do završne slike; do domoljubnim osjećajima ispunjenog vrhunca u završnoj slici). Tu je Đuran pridonio i umjetničkom vrhuncu predstave.“ Eva Kirchmayer-Bilić pisala je 26. studenoga 2004. u Hrvatskom slovu: „Lik Lovra Juranića jednostavno je zračio prštajućom snagom, sa zanosom ispjevan, u kreaciji i interpretaciji srčanog i sigurnog Miljenka Đurana.“ Đuran je Juranića pjevao oko stotinu puta, između ostaloga 2006. u  Splitu i na premijeri opere u Sarajevu.
  
  

  A onda se Miljenko Đuran uhvatio ukoštac s jednom od najtežih pjevačkih i scenskih uloga u tenorskoj opernoj literaturi – Mićom u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca. Prihvatio je se na nagovor Vjekoslava Šuteja i dvije godine na njoj mukotrpno radio. Dok je nije potpuno svladao, stavio u grlo, i iskušao može li izdržati otpjevati osamdesetak minuta glazbe a da mu glas ostane netaknut, nije se htio ponuditi. Najprije ga je Zoran Juranić kratko odbio.

  Saznao je da će se Ero izvesti u sklopu Dana Matice hrvatske u Mostaru 2004. u koprodukciji s Operom iz Sarajeva i da će dirigirati Mo Šutej. Nešto ranije imao je koncert s njim sa Zagrebačkom filharmonijom gdje je četrdeset minuta stajao na podiju, izmjenjivale su se sopranistice a on im je bio partner u arijama i duetima iz opereta. Mo Šutej bio je oduševljen, pa se Đuran odvažio ponuditi mu se za Era i poslao mu je mail. Mo Šutej nazvao ga je i poručio da mu za tri dana u Zagrebu otpjeva ulogu. Najavio mu je da će pjevati Era u Sarajevu, bez alternacije. Imao je veliko povjerenje u njega i unatoč nekim sumnjičavim primjedbama angažirao je svog tadašnjeg asistenta, danas našeg istaknutog dirigenta međunarodnog ugleda Ivana Repušića, da s njim radi. Prvi Ero bio je u Mostaru, drugi u Sarajevu. Nazočile su naše uvažene kritičarke Jagoda Martinčević i Bosiljka Perić-Kempf i obje su ga podržale, što je za njega bio dodatni poticaj. Jagoda Martinčević pisala je 18. lipnja 2004. u Hrvatskom slovu: „Najveće iznenađenje mostarsko-sarajevskog 'Ere' je međutim Ero, debitant u toj ulozi, tenor mlađe zagrebačke generacije Miljenko Đuran. Malo je tko vjerovao da će nakon godina i desetljeća prevlasti Slovenaca i Bugara […] u toj nadasve pjevačkoj i glumačkoj teškoj ulozi zablistati konačno i jedan hrvatski tenor. Čak se i neumorni Cigoj klonio Ere znajući koje se sve zamke skrivaju u tek na prvi pogled zahvalnome liku seoskoga obješenjaka. Ero je, naime, na pozornici gotovo neprekidno u sva tri čina, njegova pjevačka dionica ima vrlo neugodnih prijelaza i mnogo teških visina, pjeva gotovo sve duete i ansamble a uz to mora igrati i izgledati prirodno, s jako puno scenskoga šarma i smisla za finu opernu komiku. Do sada se daroviti Đuran okušao u brojnim operetnim ulogama i u nekoliko opernih, no Ero je doista osvanuo kao najzahtjevnija zadaća. Obavio ju je sjajno i opravdao Šutejev izbor. Čini se da je, osim dobrih predispozicija, najveći ulog bila upravo suradnja s iskusnim dirigentom koji mu je omogućio ležerni zapjev bez naprezanja a iz toga se mogla graditi vokalna interpretacija fine dinamike, lijepih faza, jasno artikuliranog teksta i sigurnih visina“.
  
  
  
  U osvrtu s naslovom Sarajevskim bi "Erom" i maestro Gotovac bio zadovoljan Bosiljka Perić-Kempf pisala je u Novom listu 17. lipnja 2004.: „Naslovna uloga Miće (Era) povjerena je zagrebačkom tenoru Miljenku Đuranu, koji, usput rečeno, takvu šansu još nije dobio u svojoj matičnoj sredini. Đuran je pjevačkom kvalitetom (njegov izražajni glas lijepog je timbra i sigurnih visina), kao i scenskom suverenošću, onom sebi svojstvenom ležernošću nastupa kojom je samo podcrtao odličnu vokalnu pripremljenost, bio idealnim tumačem ove nimalo lake tenorske uloge.“ Kad je napokon ulogu pjevao u Zagrebu, napomenuvši da se u zagrebačkoj predstavi u režiji Krešimira Dolenčića dobro snašao, Davor Schopf je u Vjesniku 11. listopada 2004. nastavio: „Bio je ležeran, razigran, dobro je karakterizirao tekst i uopće je bio pokretač predstave, što Ero svakako treba biti. Njegov glas ima potrebnu nosivost za tu ulogu. Muzikalno je savladao ljepote i teškoće Gotovčeve melodike i ritmike, a treći čin opere težak je i za mnogo dramskije glasove.“ U Listu Opatija lipanj 2009. u osvrtu na izvedbu Ere s ansamblom HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke u Opatiji čitamo: „Uz izvanrednu Olgu Šober […] zvijezda večeri je svakako bio Miljenko Đuran, danas zacijelo najbolji Ero na ovim prostorima. Svojom glumom, igrom i zapjevom, mladenačkim stasom i velikom ekspresivnošću naš je tenor pružio jednu od svojih najboljih kreacija što je publika dugotrajnim pljeskom i popratila.“ 
  
  I naposljetku se Sunčana Ban osvrnula na portalu klasika.hr 6. travnja 2014. na obnovu Ere u Osijeku. Napisala je: „U pjevačkom dijelu opere dominirao je izvrsni Miljenko Đuran u ulozi Ere. Čak se i prenaglašena mimika lica i gestikulacija odlično uklopila u komiku glavnoga lika, a pridonijela je i uvjerljivosti tumačenja jedne od najtežih tenorskih uloga hrvatske operne literature. Poznatu ariju Što je sjajno Ero izveo je posebno izražajno, s puno topline i umjetničkog intelekta. […] Pjevački par (Sanja) Toth i Đuran nadopunjavao se sjajno i glumački.“ Miljenko Đuran s Erom je rastao i srastao. U prvih osam mjeseci otpjevao ga je na svim hrvatskim pozornicama, dvjema bosansko-hercegovačkim, ušao i u Srbiju, otpjevao ga u Novom Sadu. Vrlička česma, mjesto nastanka libreta, više ne može bez njegova Ere. Godine 1918. dobio je Osobnu nagradu Grada Vrlike za jedanaest godina sudjelovanja u Eri i promicanje kulturnih vrijednosti Vrlike!  Nastup 2017. u Vrlici bio mu je stoti. Ulogu je otpjevao više od stotinu puta, u redovnim predstavama, na premijerama i obnovama. Pjevački mu ne predstavlja problem a u glumačkom pogledu našao je pravu mjeru komike i ozbiljnosti, što nije uvijek lako postići u Eri. Za njega i za Juranića u Zrinjskom dobio je 2005. Nagradu Hrvatskog glumišta.
  
  

  Miljenko Đuran ostvario je 2003. u HNK-u u Zagrebu vrlo zahtjevnu ulogu Mozartova Idomenea pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Herberta Kapplmüllera i Lise Stumpföger. S ansamblom zagrebačke Opere s tom je operom gostovao u Miškolcu u Mađarskoj. Glazbeni kritičar Marco Schiker na svom portalu schiker.org 2003 napisao je: „Naslovnu ulogu pjevao je i još bolje igrao Miljenko Đuran. On je karakterni glumac, nešto što se uistinu može reći o malo tenora na zemaljskoj kugli. Stoga mu dobro pristaje vrlo individualno tembriran glas, iako su očita i neka glasovna ograničenja.“

  Miljenko Đuran nastupa i na koncertima opernih arija, pa je Branka Ban u osvrtu na jedan Dobro pripremljen i koncepcijski složen koncert (kako stoji u naslovu) u Osijeku napisala 12. lipnja 2000. u Glasu Slavonije: „Sjajno ostvarenje u osječkom opernom gala koncertu podario je osječkoj publici stalni gost – tenor Miljenko Đuran. Dojmljivo, inspirativno, duboko proživljeno, ovaj je umjetnik glazbenom interpretacijom iščitao cavatinu Nemorina iz Donizettijeva 'Ljubavnoga napitka'. Još autentičnije, ostvarujući svoje vokalne kvalitete do kraja – otkrivajući zavidne visine, legato, tehničke kvalitete koje se pred nama razvijaju ostvarujući sve bolje – izvodeći ariju Cavaradossija iz Puccinijeve 'Tosce'. Upravo napitnica iz Verdijeve 'Traviate' kao posljednja točka programa, bljesnula je sjajnim nastupom Olge Šober i Miljenka Đurana, kao kruna ove 'Lipanjske operne noći'.“
  
  
  
  
  Miljenko Đuran pjevao je i uloge standardnog belkantističkog repertoara. Na premijeri Donizettijeve Lucije di Lammermoor u Osijeku u studenome 2005. uz sjajnu makedonsku zvijezdu koja je tada pjevala i u Bečkoj državnoj operi, Anu Durlovski u naslovnoj ulozi, pjevao je Edgarda. Branimir Pofuk napisao je u Jutarnjem listu 12. studenoga 2005.: „Impozantan partner, bez imalo emocionalne zadrške udubljen u ulogu Edgarda, bio je tenor Miljenko Đuran.“ Eva Kirchmayer-Bilić pisala je u Hrvatskom slovu 2. prosinca 2005.: „Pjevač i interpret kojem se jednostavno vjeruje, svakako je tenor Miljenko Đuran, uronjen u lik Edgarda, u koji je unio senzibilnost, toplinu i srčanost.“ G. Korač u Glasu Slavonije 12. prosinca 2005. jednostavno je zaključio da je „nesretna ljubav sir Edgardo bio izvrsni Miljenko Đuran“.

  U Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu u listopadu 2008. Đuran je nastupio na premijeri Verdijeva Trubadura. Borislav Hložan napisao je da je „dostojan partner pomenutim solisticama (u ulogama Leonore i Azucene, op. a.) bio dobar znanac novosadske publike Miljenko Đuran, tenor vanrednih glasovnih mogućnosti, koji je takođe pružio sjajnu pevačku kreaciju, tumačeći ulogu Manrica sigurno i poletno, pronicljivo nalazeći glumački i vokalni balans između lirskih i epskih dramatičnih elemenata ove složene role.“ Isti kritičar je dvije godine poslije, 20. listopada 2010., napisao u Novosadskom dnevniku: „Među solistima premijerne predstave posebno mesto pripada gostu iz Hrvatske, Miljenku Đuranu. Lik Manrika oživeo je sa iskrenim žarom, a zahvalnu solističku deonicu, naročito u visokom registru, otpevao snažno i efektno. Bio je dominantna ličnost večeri što su rečito potvrđivali spontani aplauzi na otvorenoj sceni.“

  Na premijeri Bellinijeve Norme u svibnju 2013. u HNK-u u Osijeku pjevao je Pollionea. Marija Barbieri pisala je na portalu klasika.hr 23. svibnja 2013.: „Pravo iznenađenje priredio je Miljenko Đuran kao Pollione. Navikli da ga gledamo – koliko nam to dopušta zagrebačka Opera – uglavnom u ulogama u kojima njegova iznimna kreativnost ima prevagu nad čisto pjevačkim udjelom, upoznali smo ga kao odličnog pjevača koji sigurno barata cijelim velikim opsegom uloge koja ne štedi tenora, pogotovo ne u najvišem registru. Pjevao je tu tešku ulogu suvereno i sa znanjem, ujednačenim glasom koji se približava dramskom tenoru, za kojim vapimo, ali ga ne znamo iskoristiti. Da je od prilično papirnatog lika rimskog prokonzula u Galiji napravio živo ljudsko biće, lik koji se nosi s Normom – ne treba ni naglašavati, jer je opće poznato da je on jedna od najjačih i najmuzikalnijih glazbeno-scenskih osobnosti koje danas imamo.“

  Miljenko Đuran s istim zauzimanjem prilazi svakoj ulozi, na premijeri ili na reprizi. Tako je u ožujku 2011. pjevao Adela na reprizi opere Adel i Mara Josipa Hatzea. Tonći Šitin pisao je 23. lipnja 2011. na portalu klasika.hr: „U istoj ulozi na reprizi nastupio je iskusni Miljenko Đuran, čiji je temperament kontroliran, a nastup suzdržan i dinamički nijansiran. Malo je u nas pjevača koji s toliko čistoće i ganuća izgovaraju suhi recitativ (recitativo parlato) kao što to radi Đuran.“

  Pjevao je Miljenko Đuran i Chevaliera u Razgovorima Karmelićanki, Lyonela u Flotowljevoj Marti, Nemorina u Ljubavnom napitku, s kojim je osječki operni ansambl gostovao u Pečuhu, Rodolfa u La Bohème, Alfreda u Traviati i došao do Hermana u Pikovoj dami. Dok je radio Eru, Mo Šutej mu je rekao da će uloge centralnog faha za njega jednoga dana biti idealne i da mu dobar srednji registar jako pomaže da dođe do kraja uloge, a sve to može zahvaliti radu u opereti. Kad je prvi put pjevao Eru u Novom Sadu, Branislav Jatić, ugledni bas Opere s kojim je 1991. debitirao u Osijeku, upitao ga je što bi želio pjevati. Odgovorio je: Hermana u Pikovoj dami. Godine 2011. bila je 150. godišnjica SNP-a i odabrana je Pikova dama. S redateljem Olegom Meljnikovim iz Bjelorusije potpuno se složio u koncepciji Hermana kojega se treba bojati. On se pitao kako će s tom energijom koju ulaže u ulogu doći do kraja, a Đuran ga je uvjeravao da hoće. Ali nije se uspio složiti s dirigentom, koji nije prihvatio njegovu koncepciju lika. Đuran je zamišljao Hermana kao podvojenu ličnost, kad vas gleda u oči umiljati je mačak a kad okrene glavu postaje zvijer. Naime, kad dobije ulogu najprije je želi izraditi sam, pročitati sve što može naći o tom liku, i s vlastitom koncepcijom dolazi dirigentu i redatelju. Ako se slože, nema problema. Ako se ne slože, najčešće je prihvaćao njihovu koncepciju i slijedio je. Ali ponekad nije mogao ići protiv sebe jer smatra da umjetnik mora držati do sebe i čuvati svoj integritet. To nosi i rizik, ali nikada se nije dao gaziti i neće to ni u buduće raditi. Našao se kompromis. Nije pjevao premijeru s tim inozemnim dirigentom nego predstave s mladim dirigentom Aleksandrom Kojićem, uvijek pred punim gledalištem, sa sjajnim prijemom kod publike, s aplauzima na otvorenoj sceni, ovacijama poslije scene u kasarni, i naravno na kraju.
  
  

  I taj pjevač koji je u 30 godina umjetničkog djelovanja ostvario više od pet stotina nastupa, koji je pjevao Manrica i Hermana, mogao bi pjevati i Don Joséa i Turiddua i biti nositelj tenorskog dramskog repertoara u Hrvatskoj, ali naše operne kuće preferiraju strance. Zašto?

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri