Klasična inscenacija i solidni solisti

Operni prijenosi u kinima Cinestar: Kraljevska operna kuća u Londonu; G. Puccini: Tosca, dir. Oksana Liniv, red. Jonathan Kent, 15. prosinca 2021.

• 
  
  U Hrvatskoj se od 15. prosinca ove godine u udobnosti kino-naslonjača ponovno može gledati operne prijenose iz Covent Gardena, kako često nazivamo Kraljevsku opernu kuću (Royal Opera House) u Londonu. Prošle je srijede u Zagrebu u Cinestarovoj jedinici Kaptol Butique Cinema prenošena Puccinijeva Tosca u režiji Jonathana Kenta, ondje premijerno postavljena 2006., u obnovi Amy Lane, a za dirigentskim se pultom našla Oksana Liniv (Lyniv), ukrajinska dirigentica koja je ove godine u Bayreuthu ravnala Wagnerovim Ukletim Holandezom, kao prva žena koja je ondje dirigirala.

  Jonathan Kent u suradnji je sa scenografom i kostimografom Paulom Brownom ostvario raskošnu klasičnu inscenaciju koja se u velikoj mjeri drži izvornika. Užitak je gledati ju. Tako i u Scarpijinoj sobi u palači Farnese u II. činu jasno vidimo prozor koji ne nalazimo u svakoj režiji Tosce. Jedino je, možda omaškom, lepeza markize Attavanti u I. činu izgledala kao da je zalutala iz Madame Butterfly. Suvremeni operni redatelji toliko nas pokušavaju naviknuti na neočekivana rješenja da sam ipak sa znatiželjom iščekivao hoće li Tosca na kraju II. čina staviti dva svijećnjaka kraj tijela mrtvog Scarpije. I jest, ali je redatelj tada donio i dva mala odstupanja od izvornika koja ne smetaju: Tosca na njegovo tijelo ne stavlja raspelo sa zida, nego svoju ogrlicu s križem, a propusnicu za sebe i Cavaradossija ne istrgne iz Scarpijine zgrčene šake nego s unutarnje strane njegova odijela, čime se omogućuje i jedan filmski efekt: otvara se pogled na obilje krvi koju u suprotnom ne bismo vidjeli. Redatelj prijenosa za filmsko platno je Ross MacGibbon.
  
  
  
  Tosca počiva na naslovnom liku, Cavaradossiju i Scarpiji. U londonskoj predstavi sva su tri glavna tumača (svi manje-više mladi pjevači; nitko od njih zvijezda u smislu izrazite svjetske poznatosti) bila na razini koju bismo od Covent Gardena trebali očekivati, ali nitko nije bezrezervno oduševio. Pri tome naravno valja imati na umu da akustiku žive izvedbe prijenos ne može ni približno dočarati.
  
  Elena Stikhina (Saloma Richarda Straussa iz ovogodišnje posebne izvedbe u milanskoj Scali) ne posjeduje dramski glas koji naslovnoj ulozi Puccinijeve opere osobito odgovara, ali je njezin sopran, koji se čas čini više lirskim a čas više lirico-spinto (mladodramskim), dovoljno prilagodljiv da Toscu može vrlo solidno otpjevati. Visine, uključujući više visokih c-ova (c³) bile su pouzdane, ali ne uvijek posve fokusirana tona; srednji položaj siguran je i lijep. Ono što nedostaje snažnije je razvijen prsni registar, pa replike poput Non so nulla! (II. čin) nisu najefektnije. Stikhina je uspjela uvjerljivo portretirati oprečne emocije koje preplavljuju Toscu u trima činovima opere, snažno pridonoseći dramskoj napetosti II. čina sukobljavajući se sa Scarpijom. Vjerovali smo joj kad je pjevala ariju Vissi d'arte, a i tijekom većine večeri. Nesavršenostima unatoč, pjevačica je to koja u svoj repertoar Toscu ipak uvrštava s pokrićem.

  Cavaradossija je u terminu prijenosa u kinima prema izvornom planu trebao pjevati tenor Bryan Hymel. Budući da je tijekom prve izvedbe ove obnove morao prekinuti nastup, uskočio je britansko-talijanski mu kolega Freddie de Tommaso, koji je pjevao i 15. prosinca. Na nekim mjestima ponešto suzdržan glumački nastup možda je posljedica ovih događaja, ali pjevački je doprinos De Tommasa bio prilično siguran. Već je u nastupnoj ariji Recondita armonia bio vrlo srčan, pjevajući punim, snažnim tonom i pokazujući solidnu tehniku na tragu dobre talijanske tradicije. Držani b¹ na kraju arije bio je čist i siguran. Pokazao je izdržljivost i na poznatom mjestu Vittoria! Vittoria! u II. činu (fis¹ pa ais¹), doduše ne u rangu najvećih tumača Cavaradossija, ali se najugodnije osjećao u duetima s Toscom i osobito u ariji iz III. čina (E lucevan le stelle), izmamivši proćućenom izvedbom odobravanje publike.
  
  Iako su baritonu Alekseju (Alexeyu) Markovu Scarpijine visine ponekad zadavale određene neugodnosti, izvedba mu je glazbeno bila u većoj mjeri sigurna i snažna (ne radi se o punokrvnom dramskom baritonu), a interpretacija nije patila od bježanja u deklamacijsko nauštrb čistoga pjevanja. Njegova Scarpiju ugodno je slušati, ton mu nije prožet manirizmima, ali kao pojava to nije bio lik koji u svima izaziva strahopoštovanje, lik kojega se svi boje. Markovljeva je glumačka izvedba slojevita i dobro promišljena, no osobnost koju je izgradio djelovala je poput nekakvog tamno zamišljenog Don Giovannija, s izraženim zavodničkim potencijalom, koji mora biti suptilno prisutan u II. činu Tosce, ali ne bi trebao sasvim prevagnuti nad represivnim obilježjima Scarpijina karaktera. Možda i zbog takvoga predstavljanja lika finale I. čina nije dosegnulo potpuni intenzitet.

  Među manjim ulogama zapaženi su bili glumački uvjerljiv i dobro pjevački donesen Angelotti Jurija Jurčuka i Crkvenjak Jeremyja Whitea, s ukusno odmjerenim humornim elementom.

  Dirigentica Oksana Liniv s pažnjom je pristupila analizi Puccinijevih tempa i agogičkih oznaka, ne izostavljajući ni element muzikalne kreativnosti. U izvedbi orkestra, koji je svirao na razini koja se od jedne od najpoznatijih opernih kuća u svijetu i očekuje, uspjela je i u silovitostima finala I. čina i dijelu II. čina učiniti partituru dovoljno transparentnom, a solistički nastupi pojedinih glazbala i skupina u orkestru odlikovali su se uzornim fraziranjem. Cijeloj izvedbi ipak bi bilo dobro došlo još malo strasti.

  Nova londonska Tosca vjerojatno ne ulazi u antologijske izvedbe toga djela u ovome kazalištu, ali riječ je o vrlo pristojnoj predstavi u kojoj je adut, više nego izvedbe solidnih ali ne i nezaboravnih pjevača, klasična inscenacija koju vodstvo kuće ne bez razloga obnavlja i petnaest godina nakon premijere. Ukupno pozitivnom dojmu pridonosi i vodstvo sve traženije dirigentice.

  Iako stvarni posjet opernoj predstavi u kazalištu prijenos u kinu ne može nadomjestiti, prilika da se uz solidno ozvučenje iz udobnih stolica i naslonjača iz gradova diljem svijeta gleda predstave iz prestižnoga kazališta vrijedna je, posebno u ovom trenutku kad u nekim sredinama i nije moguće kazalište pohoditi uživo. Unaprijed isplanirani razgovori i prilozi emitirani tijekom pauza u ovoj su prigodi bili ne baš zanimljivi, ponekad i banalni, a i programska cedulja mogla bi biti profesionalnije pripremljena. Sve to ipak ne bi trebalo omesti gledatelje da sljedeće godine u više hrvatskih gradova provjere kako će se u Covent Gardenu izvesti uvijek rado gledani Verdijevi Rigoletto (10. ožujka) i Traviata (13. travnja).
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 22. prosinca 2021. 
  
  Giacomo Puccini: Tosca (1900)
  Obnova predstave premijerno postavljene u Kraljevskoj opernoj kući u Londonu 2006.
  Prijenos u kinima: 15. prosinca 2021.
  
  Dirigentica: Oksana Liniv (Lyniv)
  Redatelj: Jonathan Kent
  Scenograf i kostimograf: Paul Brown
  Obnova režije: Amy Lane
  Zborovođa: William Spaulding
  Redatelj prijenosa za filmsko platno: Ross MacGibbon
  
  Uloge:
  
  Floria Tosca: Elena Stikhina
  Mario Cavaradossi: Freddie de Tommaso
  Scarpia: Aleksej (Alexey) Markov
  Angelotti: Jurij Jurčuk (Yuriy Yurchuk)
  Crkvenjak: Jeremy White
  Spoletta: Hubert Francis
  Sciarrone: Jihoon Kim
  Pastir: Kaelan O'Sullivan

  Orkestar i zbor Kraljevske operne kuće u Londonu

Piše:

Karlo
Radečić