Umjetnik fantastične muzikalnosti i impozantne ostavštine

In memoriam: Pavle Dešpalj (Blato, Korčula, 18. lipnja 1934. – Zagreb, 16. prosinca 2021.)

• „U ovo vrijedno djelo uložio sam velik trud i sudbina je htjela da ovo bude moje zadnje veliko ostvarenje pred publikom i zapisom. Ne treba ni naglašavati da je taj rad uzrokovao moju nesposobnost nastavka karijere, ali nije mi žao jer je to djelo to zaslužilo“,

  napisao je Mo Pavle Dešpalj na tonskom zapisu Porina Vatroslava Lisinskog, nastalome poslije koncertne izvedbe opere u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 2019. godine. Svojevrsna je to umjetnička oporuka velikog hrvatskog dirigenta, odraz njegova smjernog odnosa prema umjetnosti, posebice prema hrvatskoj glazbi. Odraz je to istinskog domoljublja umjetnika koji je posvetio život glazbi – kao stvaralac i kao reproduktivac – obogaćujući tako na najbolji mogući način hrvatsko nacionalno biće i hrvatsku kulturu uopće.

  Pavle Dešpalj djelovao je na koncertnom i opernom polju tijekom cijele karijere koja je trajala više od šest desetljeća, ostvarujući djela najrazličitijih stilova i razdoblja, nikad ne podliježući pomodnim osvještavanjima nego vodeći se vlastitim osjećajem glazbe, s posebnim poštovanjem i ljubavlju prema svom velikom učitelju Stjepanu Šuleku. Obdaren, gotovo bismo mogli reći, fantastičnom muzikalnošću, glazbu je osjećao cijelim bićem i nastojao iskrenim predanjem tu ljubav i golemo znanje prenositi u suradnji s velikim i afirmiranim umjetnicima ili dajući podršku početnicima, u radu s orkestralnim glazbenicima ili pjevačima. Orkestar ga je obožavao, što svjedoči pljesak kojim ga je dočekao kad se vratio za pult nakon što je godinu dana iz besmislenih razloga bio na ledu. Pjevači su pjevali sigurni u svoje mogućnosti, s lakoćom i veseljem. Znao je pokazati frazu, tijek melodijske linije, dinamiku i sve što je nužno u vjernom tumačenju glazbe. Radio je to s osmijehom, sa željom da pomogne, pa je s lakoćom izvlačio najbolje na živoj izvedbi i na tonskom zapisu. A kad je bila riječ o skladatelju koji mu je bio osobito blizak, činio je to s posebnim zanosom i oduševljenjem. No pristupao je tako i novome djelu koje je vrijedilo predstaviti, kao na praizvedbi glazbenog misterija Prazor ove godine umrlog skladatelja Rubena Radice na otvorenju 16. Muzičkog biennalea Zagreb.
  
  
  
  Šira publika i kritika sklona je ponajprije prihvaćati pokojnog Maestra kao dirigenta simfonijske i komorne glazbe, no on je isto tako bio, nažalost ne dovoljno prisutan operni dirigent, o čemu svjedoče mnogi tonski zapisi u fonoteci Hrvatskoga radija. Njegove snimke odlomaka iz opera svjetskih klasika, kao što su one najranije s divnim dramskim sopranom Brankom Stilinović i njegovom suprugom – nezaboravnim osebujnim mezzosopranom Majdom Radić, do onih s također nezaboravnim Franjom Petrušancem i nenadmašnim duetom iz Madame Butterfly s Venetom Janevom Iveljić i Viktorom Bušljetom do koncerata s velikim divama Ružom Pospiš-Baldani, Dunjom Vejzović i Ljiljanom Molnar-Talajić. Davao je poticaj mladim početnicima Anti Iviću, Boženi Svalini i Miljenku Đuranu, gurnuvši ih u karijeru na dvjema Opernim matinejama u sklopu emisije Nedjeljom u operi. Ukazao je povjerenje mladoj debitantici Ivanki Boljkovac, povjerivši joj sopransku dionicu u Drugoj simfoniji Gustava Mahlera i neposredno zatim u Verdijevu Requiemu. S nesebičnom kolegijalnošću uskočio je u snimanje trećega čina Mislava Ivana pl. Zajca nakon što je Miro Belamarić nakon drugoga nenadano otkazao nastavak snimanja. Naposljetku, možda i najdojmljivije, s koliko je pijeteta i zauzimanja dirigirao prvom, koncertnom izvedbom nakon praizvedbe opere Sunčanica Borisa Papandopula tri dana poslije skladateljeve smrti, i s koliko je pažnje i suosjećanja pristupio Ratomiru Kliškiću na njegovu prvom nastupu poslije sinove pogibije u ratu na praizvedbi opere-oratorija Petar Svačić Jakova Gotovca – dokazi njegove ljudske veličine. Pavlu Dešpalju zahvaljujemo i što je pripremio za snimanje Zajčeva Bana Legeta i upoznao nas s apsolutnim novitetom – njegovom operom Rudari koju je skladao za milansku Scalu, ali do praizvedbe nije došlo jer skladatelj nije raspolagao potrebnim novčanim sredstvima, a koja bi prema vrhunskoj kvaliteti izvedbe i snimke te važnosti samog događaja zavrijedila naći se na CD-u.
  
  

  I na kraju, tu je Porin, posljednje čime nas je neprežaljeni Maestro obdario u svom velikom opusu. Impozantna ostavština koju će se teško dostignuti! Nenadoknadiv gubitak cijeloga našega bitka.

  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 20. prosinca 2021.

Piše:

Marija
Barbieri