Bajkovita izvedba i besprijekorno dirigenstko vodstvo

Zagrebačka filharmonija, solisti i Zbor Zvjezdice, Bijeli ciklus: Engelbert Humperdinck, opera-bajka Ivica i Marica, dir. Dawid Runtz, Koncertna dvorana Lisinski, 10. prosinca 2021.

• 
  
  Za pretplatnike Bijeloga ciklusa Zagrebačke filharmonije priređena je u petak, 10. prosinca 2021. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog koncertno-scenska izvedba opere-bajke Ivica i Marica njemačkoga skladatelja Engelberta Humperdincka (1854-1921). Ova „glazbeno-scenska poslastica za sve“, kako je zapisano u programskoj knjižici, pripremljena je za Minimini ciklus Zagrebačke filharmonije, a izvedena je bez publike 16. listopada 2020. u Domu hrvatske vojske u Zagrebu pred kamerama Hrvatske televizije i emitirana u veljači 2021. godine. Zagrebačka filharmonija česti je gost glazbenih festivala ne samo u Hrvatskoj nego i izvan njenih granica, pa je opera-bajka Ivica i Marica predstavljena 12. lipnja 2021. na Ljetnoj pozornici u Opatiji u okviru Festivala Opatija (o čemu je za portal klasika.hr pisala suradnica Zdenka Weber).

  U pripremi opere-bajke Ivica i Marica Engelberta Humperdinkca sudjelovao je niz suradnika iz različitih umjetničkih grana – glazbe, drame, likovne umjetnosti – čiji je odabir redateljica Petra Radin (rođena 1977. godine) u programskoj knjižici nazvala odabirom „umjetnika A klase“. Može li se to protumačiti tako da su sudjelovali najbolji umjetnici iz pojedinih umjetničkih područja? Sve ćemo ih redom navesti, pa će čitatelji moći sami procijeniti o njihovim dosadašnjim uspjesima: režija: Petra Radin, asistent režije: Borko Perić, skraćivanje i aranžman: Marin Rabadan, scenografija: Branko Lepen, izrada scenografije: Krunoslav Ozimec, kostimografija: Đenisa Pecotić, suradnica kostimografije: Tihana Cizelj, oblikovanje svjetla i projekcije: Martin Šatović, pokret i koreografija: Igor Barberić, rekviziti i mini-scena: Dunja Niemčić, šminka: Mihaela Dodić, frizura: Studio Evelin, umjetničko savjetovanje: Filip Fak, Zbor Zvjezdice uvježbale Dijana Rogulja Deltin, Paulina Kelava Vidović, producentica: Silvana Bakija Šimić.
  
  

  Prilog svih navedenih suradnika, dakako, zamjetan je tijekom praćenja scenske izvedbe i svi su ti suradnici odgovorni za njen jedan segment, što bi u slučaju izrade kataložnog opisa TV-snimke predstavljalo podatke o proširenom autorstvu odnosno odgovornosti. Kad se radi o operi ili u ovome slučaju o operi-bajci, primarna odgovornost odnosi se na autora glazbe, zatim na autora libreta, dok se svi interpreti uvrštavaju u podatke o proširenom autorstvu (odgovornosti), što je prihvaćeno međunarodnim standardima za kataložni opis zvučnih snimaka (ISBD-NBM) krajem 70-ih godina 20. stoljeća. Upravo su dirigenti i vokalni solisti mamac za kazališnu publiku od samog početka javnih opernih izvedbi od prve polovine 17. stoljeća (prisjetimo se i poznatih pjevača-kastrata za koje su pisali zahtjevne glavne uloge mnogi poznati skladatelji), a takav odnos prema interpretima može se i danas pratiti kod publike (i članova glazbenih knjižnica) pri odabiru audio- ili video-snimaka opernih predstava.

  U tekstu Zdenke Weber o izvedbi u lipnju 2021. u Opatiji više je podataka o scenskom doživljaju i sadržaju opere-bajke Ivica i Marica, a manje o skladatelju Englebertu Humperdincku. Možda se najprije može postaviti pitanje uloge Marina Rabadana u skraćivanju i aranžmanu, jer nije jasno na što se to odnosi – na tekst ili na glazbu. Operu-bajku Ivica i Marica, izvorno podijeljenu u tri čina, skladao je Engelbert Humperdinck na libreto koji je napisala njegova sestra, spisateljica i libretistica Adelheid Wette (1858-1916) na temelju pripovijetke Hänsel und Gretel (u hrvatskome prijevodu Ivica i Marica) braće Grimm. Jacob Ludwig Carl (1785-1863) i Wilhjelm Carl (1786-1859) poznati su u njemačkoj znanosti i kulturi kao folkloristi, filolozi, lingvisti i leksikografi, a obojica su djelovali i kao knjižničari te predavači njemačke povijesti prava, jezika i književnosti na Sveučilištu u Götingenu u Kraljevini Hannover od 1829. do 1837. godine.

  Obilazeći godinama različite krajeve, zapisivali su pripovijetke koje su živjele u narodu u usmenoj predaji i objavili ih u dvije zbirke Kinder- und Hausmärchen (Dječje i domaće priče) 1812. i 1814. godine. U prvoj od njih, u kojoj je i pripovijetka Ivica i Marica, bilo ih je osamdeset i šest, a u drugoj sedamdeset. Preuzevši teme – sadržaje pripovijetki i likove iz pučke mitologije ili svakidašnjeg života, jasno je da su progovorili o utjecaju nadnaravnih sila na sudbine likova, sukobu dobra i zla, o nagradama za učinjena dobra djela, i dr., birajući riječi i gradeći svoj pripovjedački govorni izričaj. Iako su u velikoj mjeri poštivali epsku baštinu i duh naroda, ipak su mnoge pripovijetke kasnije promijenili unijevši motive iz nordijske, grčke i rimske mitologije i priča iz Biblije te izmjene u formalnoj strukturi pripovijetki.

  U Hrvatskoj su pripovijetke braće Grimm poznate u prijevodu na hrvatski jezik od 1900. godine i doživjele su do danas velik broj izdanja koja potpisuju vrsni prevoditelji i likovni umjetnici – ilustratori. Nadamo se da čitatelji pamte sadržaj pripovijetke Ivica i Marica koji bi danas – sa stanovišta pravobraniteljice za djecu i mladež s obzirom na istaknuto nasilje i nepedagoški postupak prema djeci – bio sigurno nepovoljno ocijenjen pa ga nije potrebno ovdje opisati. Upitne postupke i ponašanje uočili su već i sami autori unoseći izmjene u tekst, što se prije svega odnosilo na „uklanjanje nepoćudnih motiva nasilnoga ili seksualnoga sadržaja, kako bi zbirka bila podobnija moralu obrazovanoga čitateljstva kojemu je isprva bila namijenjena; od 1820-ih takvi su se motivi dodatno ublažavali radi prilagodbe dječjoj čitalačkoj publici, koja je zbirku poslije i proslavila“. Operu-bajku Ivica i Marica pjevali su vokalni solisti na hrvatskome jeziku, a tekst prijevoda (koji je povremeno odstupao od otpjevanih riječi) mogao se pratiti na ekranu pri vrhu pozornice.

  U publici se moglo vidjeti mnoštvo mladih, pretpostavljamo učenika, koji su mirno, napeto i bez žamora pratili radnju na pozornici. Opera-bajka Ivica i Marica ima, doduše, sadržaj s kojim se djeca i danas upoznaju u ranome djetinjstvu iako možda nije najprimjereniji za pripovijedanje prije spavanja prema razmišljanjima psihologa i antropologa. Je li opera-bajka Ivica i Marica po svojim glazbenim značajkama doista primjerena djeci ranijeg uzrasta ili kako se često kaže svim ljubiteljima glazbe od sedam do sedamdeset i sedam godina? Stoga valja reći nekoliko riječi i o skladatelju Engelbertu Humperdincku. Skladao je već u dobi od sedam godina, s trinaest godina je napisao dva kraća glazbeno-scenska djela, pa je ovo bio putokaz za njegov kasniji život iako je, prema želji roditelja, trebao postati arhitekt. Glazbenu naobrazbu stekao je u Kölnu i Münchenu, a na njegov skladateljski stil odrazilo se i druženje s Richardom Wagnerom (1813-1883) od 1880. godine u Italiji. Tijekom karijere (koju je narušio, ali ne ipak i potpuno prekinuo 1912. godine moždani udar, čija je posljedicu bila oduzetost lijeve ruke) Humperdinck je djelovao kao pedagog na konzervatorijima u Frankfurtu na Majni, Kölnu i Berlinu, bavio se glazbenim izdavaštvom i glazbenom publicistikom.

  

  Prema riječima Richarda Straussa (1864-1949), dirigenta premijerne izvedbe opere-bajke Ivica i Marica 7. prosinca 1893. u Weimaru, Humperdinck je sjajno spojio „Wagnerovu tehniku orkestracije s njemačkom narodnom glazbom“. Veliki majstor orkestracije Richard Strauss zaključio je to usporedivši osobno iskustvo i niz uspjelih simfonijskih pjesama. Posegnuvši za pripovijetkom braće Grimm, Engelbert Humperdinck najprije je skladao četiri pjesme, zatim Singspiel (glazbeno-scensko djelo s govorenim dijelovima umjesto recitativa) sa šesnaest pjesama uz pratnju klavira na prijedlog sestre Adelheid, a tek u siječnju 1891. godine počeo je orkestraciju, čime je djelo dobilo konačan oblik. Sjajan i skladan odnos instrumenata zamjetan je već u razigranoj uvertiri, a kroz tri čina (slike) nižu se uglavnom samostalni nastupi vokalnih solista, rjeđe dueti (Ivica i Marica u prvome činu), a iznimno ansambli s više pjevača do završnog prizora u trećem činu u kojem svi sudionici slave pobjedu nad Vješticom (zlo) i spas brata i sestre koji se nakon neugodnih doživljaja napokon vraćaju roditeljima (u jednoj verziji pripovijetke majka je u međuvremenu preminula).

  U skraćenoj verziji opere-bajke u trajanju od sedamdesetak minuta, glazbeno događanje prekida se u trenutku kad Vještica uzima dirigentu štapić, otimajući na taj način djeci glas (a ne dušu) uskraćujući im mogućnost razgovora. Moglo bi se govoriti o tzv. beskonačnoj melodiji (Wagnerovoj) i nenametljivom stapanju vlastitih misli s citatima iz njemačke tradicijske glazbe ili njima bliskim napjevima. Humperdinck je dobro znao povezati tekstualni i glazbeni naglasak, a ta usklađenost nastojala se postići i u prijevodu teksta.

  
  
  Razriješivši pitanje autorstva glazbe i teksta opere-bajke Ivica i Marica, prispjeli smo do rješenja pitanja proširenog autorstva, odnosno interpreta. Ispred orkestra Zagrebačke filharmonije, koji se stisnuo na lijevoj strani pozornice (promatrano iz gledališta), stajao je sigurni i temperamentni šef-dirigent Zagrebačke filharmonije David Runtz. Desni dio pozornice bio je prilagođen scenskoj radnji i smještaju likova u tri različita prostora, što je ostvareno jednostavnom i funkcionalnom scenografijom. Kako je istaknula redateljica Petra Radin da su odabrani umjetnici A klase, nećemo ipak na taj način predstaviti vokalne soliste. U ulogama brata i sestre nastupile su dvije mlade pjevačice sopranistice (ne znam jesu li završile studij solo-pjevanja) Josipa Bilić (Marica) i Josipa Gvozdanić (Ivica), u ulozi Vještice iskusna mezzosopranistica Martina Tomčić, a solisti Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Adela Golac Rilović i Ozren Bilušić u ulogama Majke i Oca.
  
  

  Dva lika iz mašte tumačile su Gita Erben (Pjesko) i Gita Hajdarhodžić (Rosko), dvije članice Zbora Zvjezdice, dok su ostali nastupili kao Kolačeva djeca. Melodijske linije uglavnom su u visokom registru i dosta snažnoj dinamici (uz nekoliko predivnih, nestvarnih pianissima) pa je u nadmetanju s orkestrom dobro došlo ozvučenje solista. Manje je ono trebalo glasovno superiornoj Martini Tomčić čija je dobra dikcija ipak povremeno potamnjela u izgovoru vokala a. U nešto duljem nastupu Majke (prvi čin i kraj trećega čina) i kratkom nastupu Oca (kraj trećega čina) Adela Golac Rilović i Ozren Bilušić pokazali su svoje glazbene i glumačke vještine. Zahtjevne dionice dječjega zbora otpjevale su članice Zbora Zvjezdice intonativno sigurno i tonski lijepo oblikovano. Diskretan scenski pokret, unatoč skučenom prostoru, obogatio je ovu izvedbu kojom je Zagrebačka filharmonija možda obilježila 100. obljetnicu skladateljeve smrti.

  Maestru Davidu Runtzu pošlo je za rukom besprijekorno povezati vokalne soliste, scenski pokret i snažan zvuk orkestra u cjelinu u kojoj su se nizali pojedini prizori. Iako mladi dirigent, zahvaljujući muzikalnosti i već bogatom iskustvu stečenom s opernim ansamblima, David Runtz osluškuje pjevače i dopušta da bez pritiska, poštujući logiku fraza ispjevaju svoje odlomke iznad bogatog orkestralnog tonskog tkiva kao sigurnog oslonca postavljenog na principima jasnih, ne previše disonantnih harmonijskih struktura. Publici, osobito mlađoj, izvedba opere-bajke jako se svidjela. Iako je Engelbert Humperdinck skladao više opera i drugih skladbi, njegov je opus ostao do danas prisutan u glazbenom životu najviše zahvaljujući operi-bajci Ivica i Marica.
  
  
  
  I na kraju, vratimo se još kratko programskoj knjižici i podatcima o proširenom autorstvu (odgovornosti). Pri kraju se nalazi popis svih članova orkestra koji svojim sviranjem pridonose samoj izvedbi, što se prije svega odnosi na (gotovo solističke) puhačke instrumente i udaraljke, iako sviranje u većim grupama – gudači – također ima svoje zahtjeve u oblikovanju cjelokupne zvučne slike. A da bi se izvedba neke skladbe ili u ovome slučaju opere čije je trajanje skraćeno u odnosu na izvornik mogla nesmetano pratiti, potrebno je prirediti notne materijale za sve članove orkestra, što je posao arhivara (bilo bi bolje reći knjižničara, jer je primjerenije prirodi samoga posla). Intervencije se trebaju zabilježiti u svim dionicama prema dogovorenim izmjenama, a imena glazbenika koji to rade u orkestralnim i opernim kućama nepoznata su publici, jer nisu zabilježena na programima koncerata ili opernih predstava. Odgovoran, zahtjevan i često opsežan posao tako ostaje u sjeni, pa bi možda i te suradnike bilo dobro spomenuti u kontekstu sustavne pripreme neke izvedbe.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 17. prosinca 2021.
  
  Zagrebačka filharmonija
  Dirigent: Dawid Runtz
  Redateljica: Petra Radin
  
  Solisti: Martina Tomčić (Vještica), Josipa Bilić (Marica), Josipa Gvozdanić (Ivica), Adela Golac-Rilović (Majka), Ozren Bilušić (Otac)
  
  Djevojački zbor Zvjezdice (Kolačeva djeca)

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran