Uspješan spoj odličnih mladih solista, inventivne režije i dirigentskog vodstva

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: W. A. Mozart: Čarobna frula, dir. Valentin Egel, red. Renata Carola Gatica, uz premijeru 24. studenog 2021.

• 
  
  Iako je, prema statističkim podatcima internetske stranice Operabase, Mozart uz Verdija i Puccinija jedan od trojice najizvođenijih opernih skladatelja današnjice (prvi po broju izvedbi i treći po broju predstava), u nas je recepcija njegovih opera nešto slabija pa je od sedam njegovih velikih djela što imaju sigurno mjesto u opernom repertoaru, Idomeneo scenski postavljen samo jednom i prilično kasno (HNK u Zagrebu, 2003), a Titovo milosrđe (La clemenza di Tito) nikada. Možda nas stoga ne treba previše iznenaditi činjenica da je Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci svoju premijeru Čarobne frule upriličenu 24. studenog ove godine najavilo kao riječku praizvedbu Mozartove u svijetu najizvođenije opere. Mozart u Rijeci i inače nije prečest gost, ali je stanje popravljeno posljednjih godina uvođenjem u repertoar prvo Don Giovannija a potom i Figarova pira, no obje su predstave u njemu ostale prilično kratko.

  Ono što je po objavljivanju autorskoga tima i solističke podjele uoči premijere posebno upadalo u oči mlada je dob tumača nekoliko najistaknutijih uloga (slično je bilo i na bečkoj praizvedbi), pa se na papiru predstava činila, barem djelomično, kao projekt opernoga studija, institucije koja u nekim opernim kućama postoji kako bi mlade pjevače pripremila za izazove profesionalne karijere. Premijerna Pamina i jedini Tamino u podjeli riječke predstave, sopranistica Darija Auguštan (1996) i tenor Filip Filipović (1997) i jesu članovi Opernog studija Giorgio Surian riječkoga HNK-a, ali je jednom doživljena izvedba otklonila svaku sumnju: ne samo da su ovo dvoje pjevača, u stožernim ulogama mladoga para, bili najdojmljiviji među solistima nego je i cijela predstava, kad se sve zbroji i oduzme, bila dostojna prvoga postavljanja Mozartova remek-djela u riječkoj Operi.
  
  

  Redateljica Renata Carola Gatica, ravnateljica Hrvatske drame u riječkom HNK-u, pobrinula se da Čarobna frula bude predstavljena onako kako je izvorno i zamišljena – kao bajka. U tome su važnu ulogu imali i po klasičnim uzorima stilizirani kostimi i jednostavna scenografija Sandre Dekanić. Habitusi Tamina, Pamine, Kraljice noći, Sarastra, Papagena i Papagene, s ponekim varijacijama, vjerni su izvornim likovima, bajka je donesena jasno, na trenutke i osobito maštovito i zabavno. Redateljica se ipak odlučila i za nekoliko odstupanja od originala.

  U tome je bilo i elemenata onoga što bi se moglo povezati s fenomenom političke korektnosti: Monostatos, u podjeli uloga Schikanederova libreta određen kao Maur, u komičnoj se ariji iz II. čina ne žali da je odbojan Pamini zbog toga što je „crnac“ („ein Schwarzer“), kako hoće izvornik, nego zbog svoje starosti (staračke kože), a Tri dječaka, tako nazvana i u programskom listu predstave, predstavljeni su kostimografski kao Tri djevojčice (u nedostatku dječjih glasova katkad ih tumače pjevačice opernoga zbora, a u nedostatku dječačkih soprana djevojčice iz dječjega zbora, kao i u ovoj postavi). Stoga su i na nezaboravnom mjestu Drei Knäbchen, jung, schön, hold und weise…, kodikvinteta Hm! hm! hm! iz I. čina, Tri dječaka preimenovana u „troje djece“ u projiciranom nadnatpisu prepjeva što ga je priredila Sofija Cingula, inače i premijerna Treća dama.

  
  
  Libreto Čarobne frule sadrži i rasističke (sve vezano uz tamu/tamno, pa i Monostatosova boja kože, pridruženo zlu) i mizoginijske ili seksističke elemente (počev od nastupa Govornika u finalu I. čina), ali zbog toga se ne bismo danas trebali osjećati grešno ako slušamo i gledamo operu s izvornim tekstom. Budući da je ovo djelo vrlo pogodno za uvođenje najmlađe publike u svijet glazbenoga kazališta, intervencija s Monostatosom pedagoški je možda djelotvorna (doduše, ne bi li netko u začaranom krugu mogao formalno prigovoriti mogućnoj stigmatizaciji starijih osoba?). Drugo odstupanje jednostavno je nepotrebno i ruši jednu od mnogih simetrija u operi – kontrast između Triju dama u službi Kraljice noći i Triju dječaka, koje su Taminu i Papagenu pak upravo one prvi put predstavile u spomenutome kvintetu.

  Kad je riječ o raščlanjivanju mizoginijskog odnosno seksističkog u Čarobnoj fruli, za svaku je pohvalu što je u govorenom dijalogu Kraljice noći i Pamine prije Kraljičine druge i najpoznatije arije u operi (Der Hölle Rache kocht in meinem Herzen iz II. čina) redateljica otvorila mjesto (u originalu: Übergab freiwillig…), nerijetko izostavljeno (pa tako i u nedavnoj zagrebačkoj predstavi), koje nam omogućuje kompleksniji pogled na Pamininu majku, kojoj zlo možda jest imanentno, ali joj je nanesena od strane pokojnoga supruga i spram žena usmjerena sumnjičavost: prije smrti sve je ostavio ženi i kćeri, ali Sunčev krug ostavlja Sarastru da njime upravlja kao muškarac; dužnost je, rekao je, Kraljice noći i Pamine podčiniti se vodstvu mudrih muškaraca (Sarastrova kruga).

  To je mjesto u riječkoj predstavi vrlo efektno i to zbog toga što ga uopće ne kazuje Kraljica noći nego unisono kor njezinih dama dodanih trima pjevanjima, jedinima koje poznaje izvornik. Sličan je slučaj s Trima damama i u I. činu: uz Tamina i Papagena pjevaju jedne, a govore druge. Efektnost je tim veća što su govoreni monolozi i dijalozi između glazbenih brojeva, kao i u Zagrebu, na hrvatskome jeziku. Kraćenja su teksta izvan Mozartovih brojeva više-manje standardna (nema npr. dijaloga triju robova prije terceta Pamine, Monostatosa i Papagena u I. činu), ali je pritom ispušteno i nekoliko kratkih replika koje uvelike pojačavaju dojam, a ponekad i značenje, govorenoga teksta.
  
  

  Redateljica se odlučila i za ironijski odmak prema ozbiljnosti slobodnozidarskih ideja Sarastrova kruga pa njegove govorene dijelove najčešće izostavlja ili daje drugima, a i krug Posvećenih na početku II. čina prikazan je kao brbljav i ne baš osobito posvećen hramskim ritualima.

  Razigranosti uprizorenja pridonio je i dodatni kor glumica i glumaca, od kojih su neki studenti riječke Akademije primijenjenih umjetnosti, koji oslikava jednostavno, ali dosjetljivo čas zmiju što napada Tamina (uvodni broj), čas čarobnom frulom (odnosno flautom) zavedene životinje (finale I. čina) a čas pticolike potomke Papagena i Papagene (njihov duet u sklopu finala II. čina).

  Glazbeno je vodstvo povjereno šef-dirigentu riječke Opere Valentinu Egelu, kojega kazalište za ovu sezonu najavljuje i u preostalim dvjema premijerama – dvjema večerima diptiha (Busoni: Arlecchino / Puccini: Gianni Schicchi; Purcell: Didona i Enej / Schönberg: Iščekivanje) i većini repriznih predstava (uključujući Tristana i Izoldu). Pobijedivši 2019. na dirigentskom natjecanju Lovro von Matačić u Zagrebu, Egel je u riječkoj Operi doživio ono što je mnogim mladim dirigentima nedosanjani san: samostalno pripremanje opernih premijera i simfonijskih koncerata u stožernom repertoaru i s profesionalnim ansamblima. I dok u svemu tome treba biti dovoljno kritičkog opreza jer mlad čovjek u odsustvu pravog i iskusnijeg autoriteta, a ponekad i uza nj, lako pomisli da sve znade sam, šef-dirigent riječke Opere i Čarobnom frulom, nakon simfonijskoga koncerta (Haydn, Brahms) i Traviate koje sam čuo, pokazuje da zna što radi.
  
  
  
  Orkestar je pod njegovim ravnanjem svirao odlično, a izazovima poput uvertire ili polifonije što prati koral oklopnika u finalu II. čina spremno je odgovorio. Pokoja omaška drvenih puhača ili razjedinjavanje između orkestralne rupe i pozornice (npr. u kvintetu iz II. čina, za takvo što plodnome tlu), podsjetili su nas da je riječ o živoj izvedbi. Egel je vrlo detaljno i kreativno iščitao partituru, dobro razradio Mozartove bogate dinamike i akcente, a ni izbor tempa nije bio prepušten slučaju. Proveo je većinom jasnu diferencijaciju između četveročetvrtinske i alla breve (dvopolovinske) mjere pa je npr. završetak finala I. čina bio uzbudljiv kao u zagrebačkoj predstavi pod ravnanjem Nikše Bareze, ali se u istom tom finalu marš prije Paminina klečanja pred Sarastrom (Allegro maestoso, 4/4) činio prežustrim. Više je puta dirigent donio suptilne agogičke promjene, katkad i očita acceleranda, kao u slučaju oglašavanja zvončića (Glockenspiela) u finalu I. čina. Puristi će mu na tom mjestu zamjeriti što je dopustio muškom zboru proširivanje fraze nakon što je Mozart stao. Jedino drugo, i iritantno, povlađivanje inscenaciji zbilo se predugom pauzom tijekom uvodnoga broja u I. činu.

  Ono što je Egelu možda promaknulo (a nije npr. doajenu Nikši Barezi), glazbeno-misaona je veza između dueta Pamine i Papagena iz I. čina (Andantino, 6/8 mjera) i njezine arije iz II. čina (Andante, 6/8 mjera). Duet o blagodatima ljubavnog zajedništva i arija tužne Pamine, koja ne shvaća da je Taminova šutnja provođenje jedne od kušnji, u osnovi su siciliana u istome tempu. U Rijeci je Paminina arija puno sporija, više adagio, što tradiciji izvođenja Čarobne frule, čujnoj u još nekim detaljima predstave, nije strano.
  
  

  Kad bi u nas bilo nemoguće za okljaštrenu izvedbu opere dobiti kazališnu nagradu, činjenicu da je Valentin Egel partituru Čarobne frule donio integralno bilo bi suvišno navoditi. Ono što nije suvišno podcrtati dojam je da je riječki šef-dirigent u radu s ansamblom postigao ravnotežu između analitičkoga i spontano muzikalnoga i visoku umjetničku razinu, kakvima baš i ne svjedočimo često.

  Vratiti je nam se na spomenutu dominantnu mladost pjevačke podjele. Filip Filipović otpjevao je ariju o (Pamininu) portretu iz I. čina iznimno lijepim, punim, zaobljenim i čvrstim tonom pravoga lirskog tenora, uzorno ne samo za debitanta u ulozi nego uopće za pravoga tumača Tamina. U toj je ariji – uz Pamininu iz II. čina, najljepše otpjevanoj cijele večeri – bio uvjerljiv, a nije morao provoditi nikakav osebujan redateljski zadatak; samo je stajao i prvenstveno čistim, kultiviranim pjevanjem dočaravao žar zaljubljivanja na prvi pogled (portret). Cijelu je ulogu svladao pjevački sigurno i dramski svrsihodno (s nešto većom pažnjom prema solo odlomcima negoli ansamblima), pa i dramski recitativ u finalu I. čina, iako su njegovu lirskome glasu dramski akcenti u uvodnome broju Zu Hilfe! Zu Hilfe! ipak, prirodno, ponešto nezgodni. Tenor početnik (i student) ovakvoga potencijala u nas je prava rijetkost pa je velika odgovornost na njegovim pedagozima, ravnateljima Opera i, ne manje važno, na samome pjevaču da pažljivo bira repertoar i ne srlja u uloge neprimjerene svojem glasu. U Mozartovim operama pronaći će još uloga kojima bi mogao težiti. Valjat će dotjerivati pravi piano u pjevanju, ali ne na štetu punoće tona.
  
  

  Dariji Auguštan Pamina je treća velika uloga u Mozartovim operama. Pamtimo je kao dobru Fiordiligi u Così fan tutte u produkciji Muzičke akademije u Zagrebu (izvedbe u HNK-u), a ovoga je ljeta u Palladijevu Teatro Olimpico u Vicenzi pjevala zahtjevnu ulogu Sifara u Mitridatu (Mitridate, re di Ponto), skladateljevoj prvoj operi seriji. U tercetu Pamine, Monostatosta i Papagena iz I. čina pjevačica možda još nije bila u punom zamahu, ali sve je bilo na mjestu već u sljedećem broju, duetu Pamine i Papagena. Čistim tonom lirskoga soprana donijela je dvije fioriture uz riječi die Gottheit an mekano prolazeći kroz ton b². U odlično donesenoj ariji iz II. čina (Ach ich fühl's) prilično polagan tempo nije joj zasmetao: veći lukovi legata bili su postojani, a tridesetdruginke na riječi Herzen jasne. Lijepo je kad se čovjek može samo prepustiti nezaboravnoj glazbi i uživati znajući da se ne mora pribojavati nikakvih pjevačkih posrtaja. Put Paminina sazrijevanja od naivne do zrele djevojke prošao je uvjerljivo, pa smo napokon, nakon terceta s Taminom i Sarastrom iz II. čina, u drugome finalu mogli uživati u zajedničkom pjevanju Pamine i Tamina odnosno njihovih tumača lijepih lirskih glasova.

  I Kraljica noći Viktorije Đurđek, već iskušana na zagrebačkoj pozornici, bila je na visini zadatka. Osobno bih volio čuti malo više punoće i zvonkosti u tonu, no izvedbi nema većih prigovora. Vatrene kolorature obiju arija prilično su precizno svladane, a najzvonkiji tonovi u objema bili su baš glasoviti i najviši visoki f-ovi (f³) – u prvoj ariji, na početku koje se Kraljica noći u ovoj predstavi spušta s noćnog neba, jedan, a u drugoj nekoliko njih. Gard lika je kakav ulozi i pristaje.
  
  
  
  
  Pogođen je simpatični Papageno Ivana Šimatovića, naivan, iskren, zabavan, ali bez ikakva pretjerivanja. Pjevač se dosta posvetio glumačkoj sastavnici uloge, oko koje posla nikada ne manjka, ali su se, npr. u duetu s Paminom, čuli i suptilni pjevački trenutci u tradiciji Lieda.

  Veliki glas i scenska pojava basa Slavka Sekulića dali su na monumentalnosti liku Sarastra, iako pjevaču Mozartov stil nije najbliži. Monostatosa je ne kao uobičajeno zabavnog nego više kao mračniji lik donio tenor Marko Fortunato, a razigrana Papagena bila je Gabrijela Deglin, ranije, kao Stara žena u razgovoru s Papagenom, zamijenjena glumicom.

  Pouzdane, glasovno usklađene i na svoj način šarmantne bile su Tri dame u izvedbi Vanje Zelčić, Lorene Krstić i Sofije Cingule, a simpatije publike osvajalo je i precizno pjevanje Triju dječaka (djevojčica/djece) u izvedbi Laure Valenčić, Line Banić i Lede Turato, članica Dječjeg zbora Toretta. U ulozi Govornika siguran je bio Dario Dugandžić, koji je pjevao i Drugog oklopnika. Zabavljanju publike dosta je pridonio glumac Giuseppe Nicodemo u govorenoj ulozi jednog od svećenika.

  Zbog razmještaja, sukladno epidemiološkom protokolu, u lože iznad orkestra, homogenost nastupa Zbora Opere bila je očekivano narušena, ali ne u tolikoj mjeri da bi poremetila dignitet izvedbe.

  Korisno je što u programskom listu predstave stoji da je Singspiel oblik opere, jer se uoči premijere u medijima mogla između redaka razabrati i besmislica kako Čarobna frula nije opera nego Singspiel. Netočna je pak otisnuta opaska kako u ovoj operi „odjekuju i najviši tonovi ikad ispjevani (Kraljica noći), kao i najdublji ikada (Sarastro)“. U samoga Mozarta naći će se sopranski g³ u koncertnoj ariji Popoli di Tessaglia…, KV 316 (300b), a dublji od Sarastrova velikoga F duboki je D povjeren Osminu u Otmici iz saraja. (Išlo se u operi i ekstremnije, pa i do vrtoglavoga napisanog a³, kao u sopranskoj ulozi Blanke u Singspielu Das Irrlicht Ignaza Umlaufa iz 1782).
  
  

  Pogrešni navodi svjedoče o stanovitoj auri koju pobuđuje Čarobna frula, s pravom shvaćena kao nešto posebno i nesvakidašnje. Uvijek je dakako moguće uložiti ovu ili onu primjedbu, npr. o odstupanjima od originala, ali riječka je predstava pretežno na mjestu i tu posebnost djela dostojno prikazuje. Sreća je što ju predvodi odličan dirigent koji razumije kompleksnost djela, što je redateljica ispričala djelo kao bajku, inventivno, ali ne namećući se glazbi (osim možda razbacivanjem brojem Kraljičinih dama), i što je nosi mlada pjevačka podjela na čelu s odličnima Paminom i Taminom. Predstava je ovo za staro i mlado, odličan izbor za uvođenje djece i mladih u svijet opere, ali ništa manje dobra ni vjernoj opernoj publici. Ukratko, Čarobna frula na koju bi se, ako zadrži premijernu razinu, isplatilo poći više puta. Doduše, Mozartova Čarobna frula, ali ne posve i Schikanederova. U nadolazećim izvedbama 14. i 17. prosinca očekuju se i novi tumači Papagena (Dario Bercich), Pamine (Gabrijela Deglin), Papagene (Morana Pleše Petruševski) i Treće dame (Ivana Srbljan). Hoće li se s vremenom u uloge Pamine, Tamina i Papagena uvoditi i prvaci riječke Opere, preostaje nam vidjeti. 
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 13. prosinca 2021. 

  Wolfgang Amadeus Mozart: Čarobna frula (Die Zauberflöte, 1791)

  Libreto: Emanuel Schikaneder
  
  Produkcija Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci
  Premijera: 24. studenog 2021.
  Dirigent: Valentin Egel
  Redateljica: Renata Carola Gatica
  Scenografkinja i kostimografkinja: Sandra Dekanić
  Koreografi: Carlos Huerta Pardo, Michele Pastorini
  Zborovođa: Nicoletta Olivieri
  Prijevod i prepjev libreta: Sofija Cingula
  
  Uloge:
  
  Tamino: Filip Filipović
  Pamina: Darija Auguštan
  Papageno: Ivan Šimatović
  Kraljica noći: Viktorija Đurđek
  Sarastro: Slavko Sekulić
  Monostatos: Marko Fortunato
  Papagena: Gabrijela Deglin
  Tri dame: Vanja Zelčić, Lorena Krstić i Sofija Cingula
  Tri dječaka: Laura Valenčić, Lina Banić, Leda Turato
  Govornik: Dario Dugandžić
  Svećenici / oklopnici: Martin Marić i Dario Dugandžić
  Tri dame – glumice: Serena Ferraiulo, Ana Marija Brđanović, Noemi Dessardo
  Svećenici – glumci: Giuseppe Nicodemo, Edi Ćelić
  
  Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Rijeci

Piše:

Karlo
Radečić