Neda Martić

(Zagreb, 30. srpnja 1967.)

• Kako su blizanke Željka i Neda Martić često zajedno nastupale i kritike na njihove nastupe se upravo prožimaju, neizbježno će se neke ponoviti u člancima o njima.

  Neda Martić rođena je 30. srpnja 1967. u Zagrebu. Učila je najprije klavir a zatim solo pjevanje. Studij pjevanja nastavila je na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi Eve Novšak Houške i s odličnim je uspjehom diplomirala. Već za vrijeme studija nastupala je kao solistica na mnogim koncertima, praizvela nekoliko djela, te surađivala sa Slovenskom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom RTV Slovenija. Debitirala je 1991. u Slovenskome narodnom gledališču u Ljubljani u glavnoj ulozi Arminde na premijeri Mozartove opere La finta giardiniera (Lažna vrtlarica). Ugledni slovenski glazbeni kritičar Bogdan Učakar napisao je 5. prosinca 1991. u ljubljanskom Delu u članku s naslovom Odkritosrčna izvedba: „Ocena za obe sopranistki, Željko in Nedo Martić, bi bila lahko kar enotna. Tudi pevski dvojčici z lepo in zanesljivo postavljenim glasovima, kar je dodajalo celoti precej okusnih raspoloženjsko pevskih „začimb“, ki so dodatno obogatile ponudbo Mozartove „male mojstrovine“.“ U osvrtu na neku kasniju predstavu opere također istaknuti kritičar Petar Kušar napisao je 7. ožujka 1992. u ljubljanskom Dnevniku u osvrtu s naslovom Prava glazbena vrtlarica: „Arminda se tek u drugome činu zapravo razmaše čime se Neda Martić dokazala kao tako reći gotova pjevačica sa samosvjesnom, snažnom, jedrom interpretacijom. [….] Predstava je dakle afirmirala niz mladih nadolazećih, takvih koji bi mogli oblikovati lijep dio preporoda naših opernih snaga. Hoće li ih naše glazbeno kazalište znati pridobiti i pametno iskoristiti? Da ne bi ponovno došli i otišli kako je to već bio primjer.“

  Godine 1993. Neda Martić zajedno sa sestrom Željkom nastupila je na koncertu u Muzeju Mimara u Zagrebu i glazbeni kritičar Vjesnika Nenad Turkalj napisao je 24. svibnja 1993. osvrt s naslovom: Iznenađenje u „Mimari“. Izvanredan nastup mladih zagrebačkih sopranistica sestara Nede i Željke Martić: „Već godinama nisu iz naše sredine potekla takva dva mladodramska soprana, čistih, zvonkih glasova lijepe boje, ujednačenih registara i impozantne nosivosti – glasovi kakvi su do sada manjkali u njihovoj generaciji mladih hrvatskih pjevača. Obje pjevačice oduševile su zaokruženim, u svakom pogledu istančanim interpretacijama što očigledno zahvaljuju sretno odabranom pedagoškom pristupu, te iskustvu i načinu rada njihovih pedagoga. Dio programa ispunile su popjevkama pretežno poznatih majstora Lieda, no obje su taj dio programa pjevale na način zrele operne izvedbene koncepcije, onako kako operni umjetnici najčešće pjevaju komornu glazbu, s punim glasovnim intenzitetom, ali u tom okviru s razrađenom interpretacijom. Tu su se definitivno iskristalizirale i razlike među njima. Neda Martić je visoki mezzo, ali dramskog intenziteta, što je dokazala izvedbom Didonina oproštaja (Purcell) i pogotovo raskošno otpjevanom arijom Santuzze iz „Cavallerie rusticane“. Njena sestra Željka Martić svjetliji je glas lirico spinto, idealan za mladodramski fah, što se očitovalo u njenim jednako kvalitetnim izvedbama arije Manon (Puccini) i osobito Leonore iz samostanske scene Verdijeve „Moći sudbine“. Vrlo pouzdani i suživljeni pratilac za klavirom bio je Milivoj Šurbek. Iza tako otpjevanoga programa suvišno je nabrajati sve nagrade i priznanja što su ih ove dvije Zagrebčanke stekle u slovenskoj glazbenoj sredini za svoga akademskog obrazovanja; istaknimo jedno da je Neda učila i glasovir, a da je Željka započela studij oboe, što svjedoči o svestranom umjetničkom profilu obiju sestara.“ 

  Nakon Akademije Neda Martić otišla je na postdiplomski studij u Graz na Hochschule für Musik und darstellende Kunst (smjer Lied und Oratorium) u klasi komorne pjevačice kanadske sopranistice Lilian Sukis (1939.). Nakon usavršavanja u Grazu s velikim je uspjehom sudjelovala 1995. u projektu Teatra Vero – Vision naše proslavljene vagnerijanke Dunje Vejzović. Kritike na nastup obiju sestara bile su vrlo povoljne. Turkalj je u Vjesniku 24. studenoga naveo da su „Iznenađenje ponajprije bile sestre Martić, sopranistica Željka i  mezzosopranistica Neda, obje lijepih, sočnih i odlično školovanih glasova“, a ugledna muzikologinja i glazbena kritičarka Bosiljka Perić-Kempf u Modernim vremenima u broju od studenog 1995. u osvrtu pod naslovom Umjetnički rezultat vrijedan divljenja napisala je da su „Publiku druge večeri osvojile sestre Martić, najprije mezzosopranistica Neda punoćom svog lijepo oblikovanog mezza u teškoj ariji Leonore iz Donizettieve „Favoritkinje“, a zatim sopranistica Željka, pravim verdijanskim stilom izvođenja i raskošnim glasom u ariji Elvire iz Verdijeve opere „Ernani“.“
  
  
  
  U rujnu 1996. Neda Martić održala je koncert u sklopu Bavarskog tjedna u Hrvatskoj. Branko Magdić pisao je 24. rujna u Večernjem listu: „Na početku bijahu Bamberški simfoničari, a u nastavku intimni svijet vokalne popijevke s vrlo dobrom Nedom Martić u glavnoj ulozi. Bilo je to zapravo pravo otkriće za sve štovatelje njemačkog i hrvatskog lieda što su ga sinoć, za Bavarskog tjedna u Hrvatskoj a pred relativno pristojno popunjenom dvoranom HGZ-a i uz pomoć Goethe instituta predveli mezzosopranistica Neda Martić i glasovirač Đorđe Stanetti. Slijedeći odličnu vokalnu školu slovenske pedagoginje Eve Novšak Houška, mlada Zagrebčanka s poslijediplomskim iskustvom istančanim je smislom za stilski pregledan i lijep koncertni (nikako operni) zapjev najprije mirno i s fino izbalansiranim registrima izvela sedam ranih (dakle romantičnih) pjesama Richarda Straussa. Ujednačena i dobro kontrolirana tehnika sa zvonkim visinama dugog daha i tečnog legata postala je, čini se, glavnom uzdanicom pjevanja Nede Martić čiji se izrazito svijetli mezzo može pohvaliti i čistom intonacijom te besprijekornom dikcijom. Sve te reference istodobno su bile i pouzdan okvir za kultiviranu interpretaciju teksta uvijek osjetljive (i Straussove, dakako) solo-pjesme, gdje jedna „Die Nacht“ ili pak antologijska „Wiegenlied“, tvore lijep most s fin de siecleovskom poetikom naše Dore Pejačević. I baš na toj istančanoj udruzi književnoga i glazbenoga sloga, svoju je pjevačku slogu gradila i Neda Martić. Ne čudi stoga što je umjetničinom iskoraku prema umjereno suvremenome sprachgesangu sinoć pljeskao i prisutan autor, inače osvjedočeni njemački kroatofil Oskar Sigmund. Njegove tri pjesme na Cesarićev tekst s lijeva su (Strauss) i s desna (Pejačević) čvrsto držale recitalnu ravnotežu, da bi u zaključnom kriku „oslobođene“ Anne Ritter i Dore, grofice Pejačević i Neda Martić još jednom potvrdila istančanu slogu svoje dojmljivo muzikalne i otmjeno suzdržane vokalne interpretacije.“

  Iste je godine Neda Martić debitirala kao Mercedes u Bizetovoj Carmen na predstavi kojom je Ruža Pospiš-Baldani slavila 35 godina umjetničkog rada. Davor Schopf pisao je 18. studenoga 1996. u Vjesniku: „Zvonkim visinama u ansamblima izdvajala se Frasquita Tamare Felbinger, dok je Nedi Martić, također prvi put na pozornici Zagrebačke opere, uz zavidnu scensku sigurnost, pjevačka dionica Mercedes čista šala.“ Maja Stanetti napisala je istoga dana u Večernjem listu: „Željka Martić kao Micaela nesvakidašnjom je muzikalnošću izvedbe i diskretnim scenskim nastupom potvrdila da je riječ o neprijepornoj nadi nacionalne operne kuće koja bi s takvom sabranošću mogla također potrajati desetljećima. Vrsno su se pridružile dvije mlade dame Mercedes i Frasquita u tumačenju Nede Martić i Tamare Felbinger. Njihov osjetljivi kvintet s Carmen i dvojicom krijumčara - Robert Kolar i Miljenko Đuran – bio je jedan od najbolje izbrušenih glazbenih vrhunaca večeri.“ Neda Martić pjevala je Mercedes i na Međunarodnom ljetnom Festivalu u Ljubljani 1996/1997. godine. Davor Schopf napisao je u Vjesniku 14. srpnja 1997.: „Sopranistica bogata glasa Željka Martić kao Micaela i njezina sestra Neda u ulozi Mercedes nadasve uspješno predstavile su se publici grada u kojem su stekle izvrsnu pjevačku naobrazbu.“

  Na premijeri i prvoj hrvatskoj izvedbi opere Priče iz Bečke šume Mire Belamarića u sklopu 19. Muzičkog biennalea Zagreb 1997. Neda Martić pjevala je ulogu Majke, koju je Davor Schopf u ožujku 1997. u Vjesniku ocijenio „pjevački besprijekornom“, a Maja Stanetti u Večernjem listu 7. ožujka 1997. napisala je: „Na podlozi sređena Orkestra HNK i Zbora (zborovođa Robert Homen) koji je karikirano i efikasno rasplesao koreograf Miljenko Vikić, razvijaju se mnoge glavne i sporedne solističke uloge. Prije svih Majka Nede Martić, Baka Neli Manuilenko...“

  Na svečanom otvorenju 27. Varaždinskih baroknih večeri 1997. Neda Martić nastupila je u Bachovu djelu Magnificat u D-duru uz sestru Željka Martić, sopran i goste Krisztofa Szmyta i Karla Dumpharta, Varaždinski komorni orkestar i Slovenski komorni zbor. Nenad Turkalj napisao je u Vjesniku 24. rujna 1997. da je "solistički kvartet bio reprezentativan. Prije svega dvije sestre Martić, sopranistica Željka i mezzosopranistica Neda koje su najnovija mlada akvizicija našeg vokalnog podneblja" i završio osvrt: "gromoglasno odobravanje nagradilo je oba djela večeri i izazvalo dodatak". U prosincu 1997. Neda Martić pjevala je ulogu Svete Marije u prvoj hrvatskoj izvedbi oratorija Kristovo djetinjstvo Hectora Berlioza u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Zagrebačka glazbena kritičarka Višnja Požgaj pisala je 20. prosinca u Vjesniku: „'Majstorski ciklus' Hrvatske radio televizije i Koncertne direkcije Zagreb pripremio je za ovogodišnje božićne blagdane scensku izvedbu oratorija „Kristovo djetinjstvo“ Hectora Berlioza u četvrtak u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. […]. Glavne solističke uloge odlično su pjevački i karakterno ostvarili mezzosopranistica Neda Martić kao Sveta Marija, tenor Vitomir Marof kao Sveti Josip i bas Neven Belamarić kao Herod.“

  A onda se 1998. dogodila u zagrebačkoj Operi nezaboravna predstava – Donizettijeva Kći pukovnije u briljantnoj režiji Krešimira Dolenčića i muzikalnom, elegantnom i stilski primjerenom glazbenom vodstvu Lorisa Voltolinija. Sve je u njoj bilo odlično i solisti vrhunski. Davor Schopf pisao je 20. lipnja 1998. u Vjesniku : „Pjevačkom dorađenošću, a još više komičnom karakterizacijom kao po mjeri za njih stvorenih likova istaknuli su se Neda Martić kao Markiza od Berkenfielda i Sotir Spasevski kao narednik Sulpise.“ Bosiljka Perić-Kempf pisala je 23. lipnja u riječkom Novom listu: „Od ostalih protagonista valja spomenuti izvrsnu Nedu Martić kao markizu od Berkenfielda, te Sotira Spasevskog u ulozi Sulpicea, narednika francuske vojske. Neda Martić osvajala je i glasom i glumom, a to vrijedi i za Sotira Spasevskog.“ O predstavi opere početkom 1999. Marija Barbieri pisala je u Slobodnoj Dalmaciji 11. siječnja: „Prva predstava donijela je sjajni glazbeno – scenski par Neda Martić – Sotir Spasevski u ulogama Markize od Berkenfielda i Sulpicea, koji je jednako uspješan u glasovnoj kao i scenskoj karakterizaciji lika.“ Godine 1998. Neda Martić pjevala ju je i na Međunarodnom ljetnom festivalu u Ljubljani.
  
  

  U studenome 1998. Opera HNK Split izvela je prvi put u Hrvatskoj Rossinijevu operu Turčin u Italiji. Neda Martić pjevala je jednu od dviju glavnih ženskih uloga – Zaidu. Riječka kritičarka Svjetlana Hribar pisala je 25. studenoga u Novom listu: „U ovoj predstavi nema pjevanja na rampi, već su i solisti i zboristi precizno upućeni na međusobnu komunikaciju. U takvim su se odnosima, dakako, neki snašli bolje, neki nešto manje dobro (ovisno o scenskom iskustvu), ali ukupni dojam govori o vrlo promišljenom radu koji je rezultirao jednom izvanserijskom produkcijom. […] Četiri su aktera pridonijela toj osobitosti: Jolana Fogasova kao Donna Fiorilla mezzosopranistica je izuzetne vanjštine, scenske razigranosti i (ne na posljednjem mjestu u nabrajanju) glasa kojim nevjerojatnom lakoćom postiže sve [....] Slijede ju dvojca muškaraca koji hlepe za njenom ljubavlju – nesretni muž Don Geronio (Bojan Šober) i neuslišeni ljubavnik Don Narciso (Vittorio Grigolo). [...] Osoba koja se pridružuje vodećem četverolistu, Neda Martić u ulozi Zaide, posebno je atraktivno donijela suparnički duel.“

  Godine 1999. Neda Martić sudjelovala je sa sestrom Željkom u izvedbi Mozartova Requiema. Branko Magdić pisao je 4. studenoga u Večernjem listu: „No, kako je veliko kod Mozarta uvijek veliko, u intimnim dijelovima posljednji zagrebački Requiem bilježio je i blistave trenutke. Odnosi se to ponajprije na skladan i mozartovski kultiviran zapjev sopranistice Željke Martić i altistice Nede Martić.“
  
  

  Slijedila je velika glavna uloga – Azucena u Trubaduru. Pjevala ju je u predstavi opere 4. ožujka 2000. u čast Josipu Gostiču u prigodi 100. godišnjice njegova rođenja i predstavljanja CD-a. Davor Schopf pisao je 6. ožujka u Vjesniku: „Najzanimljiviji je bio nastup sestara Martić: mezzosopranistica Neda pjevala je prvi put Azucenu dva dana prije dok je sopranistica Željka Leonoru ostvarila još prošle sezone u Rijeci. Iako su na početku tumačenja tih uloga, pokazale su mnogo: zrelost moćnih glasova lijepe boje, njihovu tehničku razrađenost, suverenost pjevanja te profinjeni osjećaj za stil i fraziranje. Imponirao je njihov izvrstan glumački nastup, kao da imaju veliku rutinu i iskustvo u tim ulogama. Neda Martić bila je uzbudljiva u iznošenju Azuceninih traumatičnih iskustava u trećoj slici. Željka Martić uvjerljivo je ocrtala Leonorinu ljubavnu zanesenost. Nedi je potrebno da prevlada određenu nesigurnost u visokim tonovima, a Željki da stekne mirnoću u legato linijama obiju arija.“ Glazbeni kritičar Jutarnjeg lista Branimir Pofuk napisao je 7. ožujka: „U svečanoj izvedbi Verdijeva 'Trubadura' u subotu je nastupao njegov nasljednik, sjajni slovenski tenor Janez Lotrič, uz kojega su briljirale mlade hrvatske pjevačice Željka i Neda Martić kao Leonora i Azucena.“ Istog je mišljenja bio i Dalibor Paulik 17. ožujka 2000. u Hrvatskom slovu. Pisao je u osvrtu s naslovom Predstava dostojna opernog velikana: „No posebnost te večeri bile su dvije mlade pjevačice, sestre Željka i Neda Martić. Finom pjevačkom frazom, suptilnošću svoga spinto soprana Željka Martić je gradila lik Leonore, posebno uvjerljiv u ariji Miserere i duetu s Lunom, kao i u dirljivom finalu opere. U zahtjevnoj mezzosopranskoj ulozi Azucene, Neda Martić je pokazala pjevačku sigurnost, poglavito u duetu sa Manricom Mal reggendo [...] te u završnoj slici, također u duetu. Ono što posebno osvaja uz pjevačku uvjerljivost, jest i scenski izraz pun temperamenta i unutarnje energije. Zagrebačka publika kojoj su se pridružili i brojni Slovenci [...] oduševljeno je ispratila cijeli ansambl, očito željna uspješnih izvedaba djela takozvanog "željeznog" repertoara bez kojih nijedna relevantna operna kuća ne može opstati. Bila je to večer koja će se pamtiti, dostojna Opere Hrvatskog narodnog kazališta i ponajbolji izraz sjećanja na karizmatičnu umjetničku osobnost Josipa Gostiča.“ Azucenu je Neda Martić pjevala do 2002. godine.
  
  
  
  I splitski glazbeni kritičar Tonći Šitin napisao je 18. kolovoza 2000. u Vjesniku u osvrtu na koncert Viva Verdi u Crkvi sv. Petra u Splitu s naslovom Dar romantike i strasti: „Neda Martić svojoj je Ulrici, uznositoj Amneris, a nadasve Azuceni, unijela toliko topline i unutrašnjeg nadahnuća, blistave artikulacije tona i suptilnog dinamičkog nijansiranja, da je naprosto očaravala intenzitetom svog dramskog mezzosoprana." A Sofia Čavić je 19. kolovoza u Slobodnoj Dalmaciji napisala: „Mezzosopranistica Neda Martić suvereno i tonski zanosno vladala je svojom Ulricom, Amneris i Azucenom, dok je sopranistica Željka Martić kao Leonora i Aida demonstrirala vrhunsko umijeće dinamičkog i psihičkog nijansiranja Verdijevih heroina.“

  Te 2000. godine, zajedno sa sestrom Željkom, Neda Martić je priredila vrlo zapažen koncert u komornom ciklusu Koncertne direkcije Zagreb. Branimir Pofuk napisao je 5. veljače u Jutarnjem listu opširan osvrt: „Odmah na početku prošlosubotnjeg koncerta u gornjogradskoj Preporodnoj dvorani nastupile su zajedno u reprezentativno blistavu duetu „Sound the trumpet“ Henryja Purcella, od kojeg smo čuli i opernu tužaljku Didone u izvedbi vrlo sugestivne Nede Martić. Sestre Martić još jednom su potvrdile istinu da se autentičnost i uvjerljivost izvedbe glazbe baroka ili bilo koje druge epohe, koliko god joj to može pomoći, ipak ne može apsolutno mjeriti razinom oponašanja onodobnih načina izvođačkih tehnika. Punokrvnim glasovima, bitno drugačijima od kristalno tanašnih, gotovo dječačkih soprana osobito cijenjenih u interpretacijama barokne glazbe, sestre Martić su, posebno u polaganim arijama, uspijevale muzicirati na način koji publici zna zaustaviti dah i ovlažiti oči, a što je baroknim skladateljima često i bila namjera. Osobito smo to doživjeli u predivnoj Vivaldijevoj ariji „Sposa son disprezzata“, u kojoj je Željka Martić demonstrirala savršenu vokalnu tehniku i tankoćutni smisao za fraziranje notnog i literarnog teksta. U Händelovoj hit ariji „Ombra mai fu“ ili glasovitoj tužaljki „Che farò senza Euridice“ [...] upravo u tim skladbama sve od sebe je pokušavala, a ako zanemarimo pijanista i uspijevala dati Neda Martić, nimalo ne zaostajući za sestrom Željkom. […] Sestre Martić ipak su iskoristile zasluženo dodijeljenu im priliku i pokazale potencijale koji bi u nekoj razvijenijoj opernoj sredini bili i te kako iskorišteniji. A i ovako predstavljaju veliko obogaćenje domaćeg glazbenog života.“
  
  Na jednom od najvećih svjetskih pjevačkih natjecanja Maria Callas – Nuove voci per Verdi u Napulju, Bussetu i Parmi u Italiji 2000. godine, koje je okupilo nekoliko stotina natjecatelja iz raznih zemalja, Neda Martić postigla je izvanredan uspjeh. Ušla je u finale među četiri najljepša verdijanska mezzosoprana i bila favorit za prvu nagradu. Prva nagrada nije bila dodijeljena. To joj je donijelo nastup kao Amneris u Aidi na gala koncertu odlomaka iz opera u Teatru Municipale Romolo Valli u Reggiu Emilia u sklopu 53. PRIXITALIA 2001. sa Simfonijskim orkestrom RAI-a pod ravnanjem istaknutog španjolskog dirigenta Rafaela Frühbecka de Burgosa (1933-2014). Amneris je pjevala 2005. i u SNG-u u Ljubljani. U Italiji je položila audiciju za produkciju Krabuljnog plesa u Rimskoj operi (Teatro dell' Opera di Roma) i to joj je donijelo nastup sljedeće godine u ulozi Ulrice. Ulricu je 2007. pjevala i u HNK-u u Zagrebu. Nastavila se usavršavati i surađivati s mnogim uglednim pedagozima, dirigentima i redateljima. Sudjelovala je i na seminarima i majstorskim tečajevima poznatih pjevača i pedagoga – Marjane Lipovšek, Alfreda Burgstallera, Kurta Widmera i drugih.

  Godine 2004. Neda Martić uvrstila je u repertoar Domu u operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, pokazavši još jednom izraziti smisao za komične i karakterne uloge. U HNK-u u Zagrebu pjevala ju je 2005. i 2010.godine. Godina 2006. donijela je Nedi Martić nastup na obnovi Čarobne frule pa je Nenad Turkalj pisao 6. siječnja 2006. u Hrvatskom slovu: „U današnjoj repertoarnoj situaciji uprava zagrebačkog HNK učinila je odličan potez obnovom ove predstave. Prije svega to je dostojan povratak Mozartu u povodu 250. obljetnice skladateljeva rođenja. Obnova je savjesno pripremana. [....] Posebna zvijezda večeri bio je splitski basist Ante Jerkunica kao impozantni Sarastro, kome su se snažno suprotstavljale tri demonski snažne Dame Kraljice noći – Željka i Neda Martić i Martina Tomčić.“ I Višnja Požgaj pisala je u Vijencu 2. veljače 2006.: „Svečana predstava Čarobne frule bila je u datim okolnostima na dosta visokoj izvedbenoj razini i bila je dostojna Mozartovog jubileja. […] Od ostalih brojnih osoba treba pohvaliti dva glasovno ujednačena i složna ansambla: Tri dame (Željka Martić, Martina Tomčić i Neda Martić) i Tri dječaka.“
  
  

  Slijedila je ne baš uspjela premijera Mascagnijeve Cavallerije rusticane pa je Maja Stanetti u Večernjem listu 21. siječnja 2006. pohvalila „suvereno oblikovanje male uloge napaćene Mamme Lucije Nede Martić“, a Branimir Pofuk u Jutarnjem listu 23. siječnja 2006. ustvrdio da je „najupečatljivija stoga, kao Mamma Lucia, bila Neda Martić uz solidnog Alfija Igora Hapača“. Višnja Požgaj u Vijencu 2. veljače 2006. ocijenila je premijeru kao neispunjena očekivanja i napisala: „Premijerna postava 20. siječnja čini se da i nije bila najbolja. Bilo je doduše ugodnih iznenađenja. Izbor Inge Heinl-Stančić za dramsku ulogu iznevjerene djevojke Santuzze u Cavalleriji nije bio najsretniji. Ona nije pružila dovoljno dramske snage i osjećajnosti da bi oplemenila korektno pjevanje. Impresivniji je nastup i cjelovitiju kreaciju podjednako pjevački i glumački donijela Neda Martić kao Mamma Lucia.“ Mammu Luciju pjevala je u travnju u HNK-u u Osijeku i Sunčana Bašić napisala je 28. travnja u Glasu Slavonije: „Mezzosopranistica Neda Martić u ulozi Mame Lucie odlično je reagirala na cjelokupnu osječku scenu te izvela obje uloge (u 'Aleku' je glumila Staru Ciganku) vrlo profesionalno, što je samo dokaz da bez obzira na njezinu veličinu pjevač ulozi uvijek mora i treba pristupati jednako studiozno“.
  
  Neda Martić je te, 2006. bila aktivna i na koncertima pa je u srpnju nastupila na Osorskim glazbenim večerima. Zlatko Stahuljak pisao je u Vjesniku 19. srpnja: „Nakon stanke izvedena je „Pjesma o zemlji“ za ženski i muški glas i 13 instrumentalista Gustava Mahlera, a u obradi Arnolda Schönberga. Kao solisti nastupili su Neda Martić, mezzosopran i tenor Marijan Trček iz Slovenije. Gost iz Slovenije pokazao je vrlu pjevačku pouzdanost uz svoj dopadljivi svijetlo obojeni manje prodorni glas. Zagrebačka mezzosopranistica Neda Martić dominirala je ljepotom svojeg nosivog glasa. Vokalna fokusiranost, njezina sigurnost zapjeva ispunila je snagom prostor osorske Prvostolnice.“ Isto je bilo mišljenje Tatjane Alajbeg na isti koncert zagrebačkog ansambla Cantus u Omišu. Pisala je 23. kolovoza 2006. u Slobodnoj Dalmaciji: „Impresivno Mahlerovo komorno ostvarenje „Das Lied von der Erde“ za mezzosopran, tenor i 13 glazbala u obradi A.Schönberga darovao nam je susret sa sjajnim pjevačima Nedom Martić i Marjanom Trčekom. Oni su nam istinsko otkriće i ponosimo se što u Hrvatskoj imamo tako uvjerljive tumače velikog Mahlera. Njihov prinos kao dio veličanstvenoga komornog tkiva divno je srastao s ostalim dionicama koje su bujale punim životom ne padajući u sjenu vokala.“ U istom je djelu s istim ansamblom pod ravnanjem Berislava Šipuša pjevala na 57. Dubrovačkim ljetnim igrama. Godinu 2006. završila je nastupom u Verdijevu  Requiemu.

  No te iste, 2006. godine, Neda Martić ostvarila je ulogu Slijepe žene na premijeri Ponchiellijeve Gioconde u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci. Branimir Pofuk u Jutarnjem listu 13. veljače 2006. proglasio je premijeru „predstavom dostojnom godišnjice zgrade“ a „mezzosopranske molitve Giocondine majke Ciece bile su dojmljive iz usta uvijek pouzdane Nede Martić.“ Ugledna riječka glazbena kritičarka Patrizia Venucci Merdžo smatrala je premijeru „ugodnom za uživanje“ i u listu La voce del popolo istoga dana napisala je: „Vokalno gledajući, najbolje ostvarenje treba pripisati Nedi Martić (Giocondinoj majci), pjevačici stare garde i izvrsne škole, koju krasi pastozan, homogen i snažan glas u svim položajima (neka je mladi uzmu kao primjer, dapače potrče da uzmu lekcije pjevanja kod nje).“ Kad je riječka Gioconda gostovala u Zagrebu, kritičar Večernjeg lista Denis Derk napisao je 1. travnja 2007.: „Moćan glas sopranistice Olge Kaminske suvereno se nosio s teškom ulogom Gioconde, kao što se tenor Davor Lešić vrlo hrabro borio s ulogom Enza. Valja pohvaliti i Natašu Jović-Trivić kao pokretnu Lauru, Ivicu Čikeša kao Badoera, iskusnog Marzija Giossija u ulozi Barnabe. No, sve ih je nekako i glasom i glumom nadmašila Neda Martić kao iskonska Cieca, čija se sljepoća u publici i rukama mogla opipati.“ Višnja Požgaj u Vjesniku 2. travnja kratko je ustvrdila: „Mezzosopranistica Neda Martić bila je sjajna La Cieca, Giocondina slijepa majka.“
  
  
  
  Godine 2008. Neda Martić pjevala je Zitu u Puccinijevu Gianniju Schicchiju. Pjevala ju je i 2010. Te su godine sestre Martić održale i zapažen koncert u sklopu ciklusa „Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici“. Glazbena kritičarka Hrvatskog slova Dodi Komanov najprije se u osvrtu 2. srpnja 2010. osvrnula na njihovu odličnu naobrazbu pa je nastavila: „Program koncerta obuhvatio je zahtjevan izbor iz opusa majstora vokalne umjetnosti poput Rossinija, Donizettija, Bizeta, Offenbacha i dr., a izvedbe su redom posvjedočile iznimnu razinu postojano pripremljenog nastupa dviju pjevačica, čemu je na istaknut način pridonio pijanist Mario Čopor, na poseban način hvaljen i priznat kao nadahnut i kreativan pratitelj. Kvaliteta tonske oblikovanosti, čistoća intonacije, dobra dikcija, jasnoća artikulacije notnog teksta (uz rijetke nesigurnosti) obilježila je izvedbe, uz pomno razrađen i uvjerljiv interpretativni izričaj. Dojmila se sabranost u donosu detalja te predanost i angažiranost u svakoj izvedbi. Zahtjevna raznolikost izabrana programa bila je i najveći izazov umjetnicama, a na poseban način su bili zanimljivi njihovi nastupi u duetu (zamjetna razina izgrađena suodnosa i interpretativne ekspresije dvopjeva).“

  Godine 2013. Neda Martić ostvarila je vrlo zanimljivu ulogu Mrs Quickly u Verdijevu Falstaffu, a od tada nastavlja davati visoko profesionalni doprinos u manjim ulogama.

  Koncertni repertoar Nede Martić vrlo je bogat. Uz već spomenuta djela navest ćemo još Misu u h-molu Johanna Sebastiana Bacha, Stabat Mater Antonina Dvořáka, Giovannija Battiste Pergolesija i Gioachina Rossinija, Kralja Davida i Jeanne d'Arc na lomači Arthura Honnegera, Requiem mađarskog skladatelja Frigyesa Hidasa (1929-2007), Pozdrav svijetu Milka Kelemena, Motete Ivana Lukačića, Tužaljku i Pjesmu o zemlji Gustava Mahlera, Mozartove Missu brevis u F- Duru, Missu brevis u B-Duru i Krunidbenu misu, Svrši stopi moje Krste Odaka, Božićni oratorij Camillea Saint- Saënsa, Requiem za Mignon Roberta Schumanna, Gloriju Antonija Vivaldija, djelo Knjiga slik slovenskoga skladatelja Dušana Bavdeka (1971.), ciklus Pjesme Mathilde Wesendonck Richarda Wagnera, oratorij Put križa hrvatskoga skladatelja Ivana Žana (1955.), Dvořákov ciklus Ciganske melodije, ciklus Siete Canciones populares Españolas Manuela de Falle, ciklus Cinco canciones negro Xaviera Montsalvatgea i Šest pjesama austrijskog skladatelja Alexandera von Zemlinskog (1871-1942). Njezin repertoar koncertnih popijevki vrlo je bogat i raznolik.

  Neda Martić nastupala je još u SNG-u u Mariboru, na Festivalu hrvatske glazbe u Beču, XVII. Omiškom ljetu, Međunarodnom kulturnom centru glazbene mladeži u Grožnjanu, Osorskim glazbenim večerima, Osječkom ljetu s istaknutim dirigentima i orkestrima, uz spomenute, Zagrebačkom filharmonijom, Orkestrom Slovenske vojske i drugima. Nastupila je i na međunarodnom opernom festivalu Janáček u Brnu u operi Jenůfa i u kneževini Liechtenstein, u gradu Schaan, na koncertu pod pokroviteljstvom vojvotkinje Marie von Liechtenstein. Pjevala je Alt rapsodiju Johannesa Brahmsa uz Komorni orkestar Liechtensteina i Komorni zbor LEK iz Slovenije.

  Neda Martić pjevačica je zamjetnih vokalnih i interpretativnih kvaliteta, koje potvrđuje svakim svojim nastupom.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri