Pjevač neponovljivog glasa i iznimnog scenskog zanosa
Franco Corelli (Ancona, 8. travnja 1921. – Milano, 29. listopada 2003.): 100. obljetnica smrti
-
Čudnim stjecajem okolnosti prije stotinu godina, 2. kolovoza 1921., umro je najveći među velikima – Enrico Caruso, a iste su godine rođenja dvojica koja su ga dostojno naslijedila – Franco Corelli i Giuseppe di Stefano. Franco Corelli, kojega će mnogi ljubitelji operne umjetnosti staviti na prvo mjesto, a mnogim novim tenorskim pjevačkim naraštajima ostat će uzor, uglavnom nedostižan.
Imao je apsolutno sve da bi to zaslužio. Njegov sjajan, bogat glas, savršeno ujednačen, blistavih visina, bio je jedan od najljepših koji se mogu zamisliti. S njim je mogao raditi sve što je htio. Bio je iznimno muzikalan i dobar interpret, a scenski izgled mu je bio kao u filmske zvijezde. Pjevao je s onom danas gotovo zaboravljenom strasti i zanosom, što je njegove kreacije činilo tako živima i uvjerljivima. Ljepota njegova glasa, neka elementarna snaga koja je izbijala iz cijela njegova bića, zanos u interpretaciji, blistave visine činili su ga idealnim interpretom herojskih uloga u talijanskom opernom repertoaru.
Franco Corelli rođen je 8. travnja 1921. u Anconi. Bio je tehnički crtač, i tek se s 23 godine počeo baviti pjevanjem i to uglavnom slušajući snimke velikih tenora starije generacije od kojih ga je najviše oduševljavao Caruso. Nakon kratkog učenja u Centru Lirico Sperimentale u Spoletu, tamo je u Teatru Nuovo debitirao 26. kolovoza 1951. kao Don José u Bizetovoj Carmen. To je postala jedna od njegovih najboljih uloga s kojom je uvršten u izdanje 50 godina belkanta. Nakon toga sjajnog debija stizale su mu ponuda za ponudom i redale glavne uloge u operama: Romeo i Julija Riccarda Zandonaia, Adriana Lecouvreur Francesca Cilee i Dimitrij u Borisu Godunovu Musorgskog. Godine 1953. pjevao je Pollionea u Normi u Rimskoj operi s Mariom Callas, bio je Pjer u Ratu i miru Prokofjeva u prvoj izvedbi opere izvan Rusije na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, Canio u Pagliaccima u Terme di Caracalla u Rimu, Don José u napuljskom Teatru di San Carlo s Giuliettom Simionato u naslovnoj ulozi.
Godina 1954. donosi mladome tenoru nove uspjehe i veliko priznanje. Nakon što je u Rimu nastupio u Verdijevu Don Carlu i Gluckovoj Ifigeniji u Aulidi te u Firenci u operi Agnes von Hohenstaufen Gasparea Spontinija, tri godine nakon debija bio je protagonist velikog kazališnog čina – otvorenja sezone 1954./1955. 7. prosinca u milanskoj Scali sa Vestalkom Gasparea Spontinija s Mariom Callas u naslovnoj ulozi u režiji Luchina Viscontija. Bila je to najbolja potvrda njegovih kvaliteta, jer je velika diva tada bila na vrhuncu karijere. Počeo je često nastupati s Mariom Callas pa je nekoliko godina kasnije, 1961., nastala i snimka Norme uz zbor i orkestar Scale pod ravnanjem Tullija Serafina.
Sudjelovanje na otvorenju sezone u Scali tri godine nakon debija bila je najbolja potvrda Corellijevih kvaliteta. Počelo se govoriti o fenomenu Corelli, a on je marljivo vježbao glas i nizao ulogu za ulogom, uspjeh za uspjehom. Godine 1955. svladao je četiri nove uloge: Dicka Johnsona u Čedu zapada u Veneciji, Cavaradossija u Tosci u Cataniji, Radamesa u Aidi u Veroni i Sextusa u Händelovu Juliju Cezaru u Rimu. U jednom osvrtu 1955. pisalo je: „Publici se svidjela Corellijeva interpretacija Cavaradossija. Četiri godine poslije njegova debija u Spoletu, Cavaradossi je uloga u kojoj sigurno najviše dolazi do izražaja izvanredan pjevački talent Franca Corellija. On uspijeva dati interpretiranom liku ponekad realističku notu, a pokatkad profinjen dah romantizma.“
Godine 1956. Corelli je u Scali pjevao Lorisa u nezaboravnoj izvedbi Giordanove Fedore s Mariom Callas u naslovnoj ulozi, a 1957. prihvatio se uloge koje je ostao neponovljiv tumač – Giordanova Andree Chéniera, u Bečkoj državnoj operi pjevao je Radamesa, u Lisabonu Andreja u Hovanščini i nastupio u Covent Gardenu u Tosci s našom Zinkom Kunc Milanov.
Godinu 1958. Corelli je bio sudionik jednog od najvećih skandala u opernoj povijesti koji je imao velik odjek. Maria Callas je poslije prvoga čina prekinula predstavu Norme u Rimskoj operi 2. siječnja u nazočnosti predsjednika Republike jer zbog prehlade više nije mogla nastaviti pjevati. Corelli je zatim pjevao Don Alvara u operi Moć sudbine u Napulju, Bellinijeva Gusara u Scali s Callasovom i Händelova Herakla, također u Scali s Elisabeth Schwarzkopf pod ravnanjem Lovre von Matačića. Godine 1959. u Scali je pjevao Ernanija, a 1960. ponovno je bio sudionik otvorenja sezone s Donizettijevim Poliutom, ponovno uz Mariu Callas. Nakon Poliuta više se nije govorilo o fenomenu Corelli, nego o izuzetnom umjetniku, koji je dugim i upornim radom zadržao metalnu prodornost i lagani vibrato u glasu, čvrste i čiste visine, prirodnu i laganu emisiju tona bez imalo napora ili afektiranosti, kojim je mogao probiti i najjači fortissimo u orkestru, izvrsnu tehniku disanja koja mu je omogućavala prirodno fraziranje i oblikovanje dinamičkih nijansi. Kao iznimno muzikalan pjevač profinio je interpretaciju. I najstroži kritičari morali su ga priznati kao umjetnika velikih mogućnosti i vrhunskih kvaliteta.
Takva ozbiljnost u radu i stalna težnja za usavršavanjem usporedo s proširenjem repertoara iznenađuje u pjevača koji je gotovo samouk. Corellijev se repertoar kretao od ranog talijanskog belkanta Bellinija i Donizettija, gdje je u tradiciji slavnoga Gilberta Louisa Dupreza (1806-1896) s lakoćom dopirao do visokog d, i francuske 'velike opere' Giacoma Meyerbeera, preko zrele romantike Verdija i Gounoda do verizma.
U prigodi proslave 60. obljetnice smrti Giuseppea Verdija 27. siječnja 1961. Corelli je prvi put nastupio u Metropolitanu u ulozi koje je zacijelo ostao neponovljiv interpret – kao Manrico u Trubaduru. Partnerica mu je bila američka ikona Leontyne Price. Bila je to večer za pamćenje, velik trenutak u povijesti Metropolitana i operne reprodukcije. Corellijev se nastup dojmio čak i strogoga kritičara Alana Richa, koji mu nije uvijek bio sklon, pa je u Herald Tribuneu napisao: "Nema danas tenora čiji bi glas zazvučao većom vibrantnošću i u kojemu bi svaki ton bio ispunjen s više emocije i žara. Tonovi koje pjeva bez ikakva napora blistavi su, sjajni, žestoki, uvjerljivi." Golem uspjeh Trubadura ponovio se 1962. na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana kad su se Corelliju i Leontyne Price pridružili Giulietta Simionato i Ettore Bastianini.
Strastvenost u glasu, emfatičnost u izrazu, a osim toga i robustan tamno obojen srednji registar i snažni recitativi pogodovali su razvoju Franca Corellija prema verističkom tenoru. On to doduše nikada nije potpuno postao, ali neke njegove kreacije Puccinijevih likova, kao Calaf u Turandot, sigurno su najuspjelije do sada. Kad je tu ulogu pjevao na otvorenju sezone 1964./1965. u Scali sa svojom čestom partnericom Birgit Nilsson, strogi kritičar Claudio Sartori ustvrdio je: „Corelli je posao istinski umjetnik.“
Šezdesetih godina prošloga stoljeća Corelli je često nastupao u Metropolitanu u kojemu je bio apsolutni miljenik publike. Bio je protagonist druge predstave, 22. rujna 1966., u novoj zgradi Metropolitana – Ponchiellijeve Gioconde u kojoj je nastupila i naša Biserka Cvejić koja ga je posebno cijenila i voljela. U Metropolitanu je otpjevao 19 uloga i imao 360 nastupa. Najviše je pjevao Calafa, Cavaradossija, Radamesa i Romea u Gounodovoj operi Romeo i Julija u kojoj su on i Mirella Freni bili idealni tumači mladih ljubavnika iz Verone. Pjevao je još Rodolfa u La Bohème, Werthera, Maurizija u Adriani Lecouvreur, Alvara u operi Moć sudbine, Andrea Chéniera, Turiddua u Cavalleriji rusticani, Don Carla, Ernanija, Dicka Johnsona, Canija i još neke druge uloge.A onda su mu počeli popuštati živci, otkazivao je nastupe (u jednoj izvedbi Adriane Lecouvreur zamijenio ga je mladi Plácido Domingo), i njegovoj blistavoj karijeri došao je kraj. Zadnju je predstavu – La Bohème – otpjevao u Torre del Lago 10. kolovoza 1976. Godine 1980. priredio je nekoliko koncerata u Americi, a zatim se potpuno povukao i posvetio podučavanju. Umro je usamljen u Milanu u 82.-oj godini, 30. listopada 2003. godine.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2. prosinca 2021.
