Orfejevi krv, znoj i suze u dinamičnoj i uzbudljivoj izvedbi

Državna opera u Berlinu: Christoph Willibald Gluck, Orfej i Euridika, dir. Christophe Rousset, red. Jurgen Flimm



  • Opera Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka stoji na svojevrsnoj prekretnici između velikih baroknih ostvarenja, za koje je potreban posebno vješt izvođački sastav, i Mozartovih highlightsa koji su, prema web-stranici operabase.com, kronološki prva djela koja spadaju u deset najizvođenijih opera današnjice. Stoga Gluckov Orfej sa svoja tri lika, tri ne preduga čina i relativno pravocrtnom radnjom s tek pokojim obratom naizgled nije velik zalogaj ni za izvođački ni za postavljački sastav. Ipak, ovu poslasticu rane klasike treba osmisliti inovativno – da ne bude banalna, dosadna ili neuvjerljiva, kako sadržajno tako i glazbeno. Bez ikakva pretjerivanja, to je uspjelo ansamblu i solistima Državne opere u Berlinu – uz velik udio vanjskih suradnika, pa i cijelog orkestra pod ravnanjem francuskog dirigenta i muzikologa Christophea Rousseta (izvedba od 21. studenoga 2021.).

    Ako bismo jednom riječju trebali opisati berlinsku izvedbu Orfeja, to bi bila dinamičnost. Sve u operi izrazito je dinamično, živo i uzbudljivo. Dinamične su režija i gluma, živi su zbor i plesni ansambl, uzbudljiva je u prvom redu scena susreta Euridike i Orfeja, uz izraženi erotski moment. Spomenuta dinamičnost postignuta je pomoću cijelog niza iznenađujućih i nepredvidljivih detalja – od krvi na pozornici, podzemnih furija čiji kostimi podsjećaju na odore ku-klux-klana do vjenčanica koje se u nekoliko navrata pojavljuju kao svojevrstan lajtmotiv postave. Upravo je spomenuta dinamičnost bila jamac uspjeha izvedbe opere čija je radnja opće poznata. Redatelj Jürgen Flimm i dirigent Christophe Rousset bili su svjesni činjenice da baš zbog mitološke pozadine i predvidljivosti kraja moraju na svim razinama zainteresirati publiku, kako niti jedna scena ne bi djelovala suvišno. Možda upravo u tome leži glavna razlika ove i zagrebačke izvedbe Orfeja iz travnja 2021., koja je, barem iz ove perspektive, ipak bila polu-koncertna.



    Kada je korpus uloga minimaliziran kao u Orfeju, u kojem se uz par iz naslova pojavljuje samo još Amor, onda je na svakome od njih posebno težak teret. Max Emanuel Cenčić u ulozi naslovnog muškog lika bio je bez sumnje najveća zvijezda na berlinskoj pozornici. Cenčić nije samo sjajan pjevač koji suvereno drži pod kontrolom sve koloraturne i one manje zahtjevne fraze, nego i sjajan glumac – izmučeni Orfej koji je u bijeloj košulji natopljenoj krvlju s lovorovim vijencem na glavi nalik trnovoj kruni neodoljivo podsjećao na raspetog Krista, što i jest bila namjera redatelja Flimma i kostimografkinje Florence von Gerkan. Ipak, Cenčićev Orfej nije igračka u rukama bogova, kojoj je predodređena sudbina. On je živi lik koji se trudi u okvirima mogućeg izvući najbolje što može. U uvjerljivoj Cenčićevoj izvedbi Orfej isprva ne vjeruje da ima povratka u bolje jučer. Njegovi pravi glumački i pjevački izazovi krenu nakon što ga Amor nagovori da pođe u podzemlje za svojom partnericom i još više nakon što je susretne.

    Redatelj je scenu susreta i interakcije Euridike i Orfeja smjestio u hotelsku sobu, pa intenzivan razgovor i prepiranje više izgledaju kao loš godišnji odmor para kojemu ne ide najbolje nego pokušaj bijega iz podzemlja. Ni ta scena ni mnoge ostale ne bi uspjele bez jednako dobre Anne Prohaske u ulozi Euridike, inače stalne članice Državne opere u Berlinu. U svojih dvadesetak godina na sceni Prohaska se okušala u gotovo cjelokupnom opernom repertoaru, no ako je suditi i po vlastitim izjavama i po izvedbi Euridike od 21. studenoga, barok i pretklasika su razdoblja koja joj najbolje leže. I Euridika je sjajno odglumljen lik. Vještoj glumi pridonijela je i inovativna režija, što potvrđuje i scena u hotelskoj sobi. Budući da je u režiji izostavljen moment kretanja para prema izlasku iz Hada, najdramatičniji dio opere odvija se oko hotelskog bračnog kreveta. No i taj je dio redateljski dobro osmišljen i to na način da Prohaska u maniri partnerice uslijed bračne krize pokušava i svojevrstan striptiz kako bi privukla pozornost supruga – koji je jednostavno ne želi ni pogledati, nego radije iz minibara vadi viski. Kao što je poznato, Orfej posustane, bogovi se nasmiju a Euridika umre na istom krevetu na kojem je netom prije zavodila Orfeja.

    Najpoznatiju ariju opere Che farò senza Euridice Cenčić pjeva u ležećem položaju, grleći i njišući mrtvo tijelo i dajući tako ariji karakter posmrtne uspavanke. Naknadno dodani sretan kraj tj. obrat u kojem Euridika oživi također je snažan moment, no ne tako kao trenutak ljudske slabosti, koji nam je ipak mnogo bliži nego iznenađujuća rješenja više sile. Svakako valja istaknuti i mladu rusku sopranisticu Liubov Medvedevu, djevojku lakih fraza i izrazito svijetle boje glasa, koja je Amora utjelovila u potpunosti anđeoskim karakterom.

    Uobičajena praksa izvedbe opernog repertoara do Mozarta u berlinskoj Državnoj operi nalaže da instrumentalnu pratnju preuzme orkestar specijaliziran za povijesno osviještenu izvedbu. Tako je bilo i ovaj put, pa je operni orkestar zamijenio blistav komorni sastav Akademie für Alte Musik Berlin, koji s opernom kućom na aleji Unter den Linden surađuje čitav niz godina. Osjećajnost i suptilnost izvedbe i usklađenost ansambla orkestar je najuspjelije iznio u vjerojatno najljepšoj sceni opere, Che puro ciel iz drugog čina. Stavljajući naglasak na boju orkestralnog sloga, Gluck se u toj sceni, možda i najistaknutije u cijelom opusu, potvrdio kao skladatelj koji promišlja u duhu dalekog dvadesetog stoljeća. Snažan i uvjerljiv bio je i zbor Državne opere, što je posebno došlo do izražaja u jednoj od najupečatljivijih scena Chi mai dell’Erebo iz drugog čina.

    Prava snaga izvedbe potvrđuje se jasnom reakcijom publike. Ako je publika dirnuta, čak i kada zna ishod radnje, posao izvođača dobro je obavljen. Velikim umjetnicima izvedbe od 21. studenoga, koji su istovremeno djelovali kao uigran tim, to je uspjelo u potpunosti.

    © Domagoj Marić, OPERA.hr, 2. prosinca 2021.

kritike