Zrinko Sočo

(Maglaj, 5. ožujka 1956.)

• Zrinko Sočo jedan je od onih glazbenih i glazbeno-scenskih umjetnika koji su točno znali procijeniti svoje kvalitete pa su prema tome birali repertoar i nisu se upuštali u uloge iznad njihovih prirodnih glasovnih mogućnosti. Znao je reći: „Ne“ makako primamljiva ponuda bila, pa je tako zadržao netaknutim glas i u svojoj 57 godini mogao očitati lekciju kako se pjeva Mozart, preciznije njegov Don Ottavio s onim teškim arijama koje traže vrhunskog pjevačkog majstora. Uz visoku inteligenciju krasila ga je i široka pjevačka kultura, naglašena muzikalnost i pristao izgled, visoka razina profesionalnosti i perfekcionizma. U pristupu poslu vodio se razmišljanjem „uvijek to može bolje“. Nije samo pjevao, i to jako dobro, nego je donosio lik u njegovoj cjelovitosti. Sve je to bio zalog uspješne karijere koja je trajala četiri desetljeća.

  Zrinko Sočo rođen je 5. ožujka 1956. u Maglaju, ali je ubrzo došao u Zagreb. Počeo je pjevati već kao dvanaestogodišnjak. Na jednoj audiciji čuo ga je veliki vokalni stručnjak Dinko Fio koji je vodio poznati Dječji zbor tadašnje Radiotelevizije Zagreb. Savjetovao mu je da pjeva u zboru. Sočo je polazio redovitu školu, u Muzičkoj školi učio je jednu godinu obou a zatim četiri godine violončelo, što drži osobito korisnim jer razvija osjećaj za legato, a navečer je pjevao u zboru. Pjevanje je počeo učiti najprije kod Nade Pirnat. pa kod Nonija Žuneca i Renate Šeringer, sve vrsnih pjevačkih pedagoga. Godine 1978. osvojio je prvu nagradu na Natjecanju muzičkih škola Hrvatske a zatim i Jugoslavije. S osamnaest godina ušao je u zbor Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija. Izravno je polagao ispit za Muzičku akademiju i 1979. upisao pjevanje kod velikog Vladimira Ruždjaka. Istovremeno je pekao zanat u Komediji. Prva solistička uloga bila mu je 1977. u Omladinskoj operi Ho – Ruk Đele Jusića a već je 1981. imao operetni debi u vrlo zahtjevnoj ulozi princa Sou Chonga u opereti Zemlja smiješka Franza Lehára. Poslije je, u lipnju 1997., Sou-Chonga pjevao na premijeri u Slovenskome narodnom gledališču u Mariboru. Iste godine, 23. prosinca 1981., imao je operni debi u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu bez orkestralnog i režijskog pokusa. Pjevao je Tamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli, jednu od uloga koja će obilježiti njegovu karijeru. Pjevao ju je trideset godina i ostao pojam Princa.
  
  

  Vladimir Kranjčević odabrao ga je još kao studenta da u rujnu 1982. sa Zagrebačkim simfoničarima i Zborom tadašnje Radiotelevizije Zagreb nastupi u prvoj hrvatskoj izvedbi svjetovnog oratorija L' Allegro, il Penseroso ed il Moderato Georga Friedricha Händela, najprije u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, zatim na Varaždinskim  baroknimvečerima i 1983. na Dubrovačkim ljetnim igrama. U sklopu Dana hrvatske glazbe nastupio je u prosincu 1982. u koncertnoj izvedbi opere-oratorija Prvi grijeh Ivana pl. Zajca, a u sklopu Večeri na Griču u srpnju 1983. sudjelovao je u praizvedbi djela Stabat Mater Ivana Brkanovića. Te je, 1983. godine, i diplomirao a zatim se usavršavao na Ljetnim glazbenim tečajevima u Salzburgu i Bayreuthu.
  
  

  To je Zrinka Soču 1984. dovelo do angažmana kao gosta u Državnoj operi u Stuttgartu i do vrlo impresivne uloge Idamantea u Mozartovu Idomeneu u režiji glasovitog Harryja Kupfera (1935-2019) pod ravnanjem poznatog američkog dirigenta Dennisa Russela Daviesa (1944.). Novine Badische Zeitung pisale su: „Mladi pjevač nosi u sebi sve predispozicije zvijezde: sjajan izgled i glas sposoban za dalji razvoj – to je novi tenor čija je budućnost već počela.“

  Rad s poznatim njemačkim redateljem znatno je utjecao na Sočovo poimanje operne umjetnosti u cjelini: nije dovoljno samo lijepo pjevati nego treba stvarati lik u svoj njegovoj mnogostrukosti detalja da bi bio jednako uvjerljiv pjevački i scenski. Takav pristup pokazao je u istoj ulozi na premijeri opere 2003. u HNK-u u Zagrebu pa je glazbeni kritičar Vjesnika Davor Schopf 4. travnja napisao: „Tenor Zrinko Sočo s mnogo je nadahnutog mozartovskog pjevanja i glumačke srčanosti dočarao Idamantea i njegov odnos prema ocu i Iliji te spremnost na žrtvovanje.“ Idamantea je u Zagrebu pjevao i 1987. u koncertnoj izvedbi opere. Nakon Idamantea slijedio je nastup u ulozi Elisera u koncertnoj izvedbi Rossinijeva Mojsija u Stuttgartu pod ravnanjem istaknutog švicarskog  dirigenta Silvija Varvisa (1924-2006).
  
  
  
  
  Godina 1984. donijela je Zrinku Soči veliko priznanje. Lovro Matačić odabrao ga je za ulogu boga Froha  u polukoncertnoj izvedbi Wagnerova Rajnina zlata u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu uz Zagrebačku filharmoniju. Froha će poslije pjevati i u scenskoj realizaciji djela 1989. u HNK-u u Zagrebu. A te je godine nastupio kao Fenton na obnovi opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaia (1810-1849) u bečkoj Volksoperi (Narodnoj operi) pod ravnanjem prominentnog talijanskog dirigenta Elija Boncompagnija (1933-2019), specijalista za rani talijanski belkanto, a u ranoromantično razdoblje ulazi i ta opera. Poznati austrijski glazbeni kritičar Clemens Höslinger vrlo slikovito opisao je 26. rujna 1984. nastup Zrinka Soče u bečkom Kurieru: „Otkrili smo i jednog mladog tenora čiji je glas očito posve svjež kao da je tek prokljuvio iz jajeta (zbog toga i malo nesiguran): Zrinko Sočo je kao Fenton pokazao znatne tonove.“
  
  
  
  Do kraja 1984. Zrinko Sočo pjevao je u Zagrebu vrlo tešku tenorsku dionicu u Beethovenovoj Devetoj simfoniji sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Milana Horvata, nastupio kao Camille de Rossilon na obnovi operete Vesela udovica Franza Lehára u bečkoj Volksoperi s istaknutom hrvatskom operetnom divom Mirjanom Irosch (1939.) u naslovnoj ulozi. Sljedeće godine s ansamblom Opere bio je na turneji po Japanu. Rossilona će pjevati poslije, 1989., u koncertnoj izvedbi Vesele udovice u Théâtreu de Champs-Elysées s Orchestra de Paris pod ravnanjem glasovitog poljskog dirigenta Mareka Janowskog (1939.) i 1994. na premijeri u HNK-u u Zagrebu. Davor Schopf je 21. prosinca 1994. pisao u Vjesniku: „Tenor Zrinko Sočo poslovično je s glumačkim žarom i odličnim visokim tonovima te pjevanjem u pianu ostvario ulogu Camillea.“ U travnju 1996. s Veselom udovicom s ansamblom Gradskog kazališta u Badenu krenuo na turneju po Japanu.

  Godinu 1984. Zrinko Sočo završio je nastupom u Mozartovu Requiemu u Auditoriumu del Foro italico u Rimu sa Simfonijskim orkestrom RAI-a pod ravnanjem uglednog austrijskog dirigenta mađarskog podrijetla Carla Mellesa (1926-2004) i s našim solistima Ružom Pospiš-Baldani i Franjom Petrušancem i gošćom Tizianom Šojat. U Requiemu je ponovno nastupio u siječnju 1985. na koncertu In memoriam Lovro pl. Matačić, ovoga puta uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Milana Horvata.

  Tako je Zrinko Sočo počeo karijeru paralelno nastupajući u zemlji i inozemstvu, profilirajući se zahvaljujući izrazitoj sceničnosti kao tumač operete i sjajnom pjevačkom umijeću kao interpret Mozarta. I to mu je omogućilo vrlo uspjelu karijeru slobodnog umjetnika.

  U rujnu 1985. Zrinko Sočo uvrstio je u repertoar ulogu, koja je, prema njegovim vlastitim riječima, bila vrhunac dramatike u njegovu repertoaru – Alfreda u Verdijevoj Traviati na premijeri u Operi de Nancy s Luciom Aliberti u naslovnoj ulozi. Već ga je 1987. pjevao prvi put u Zagrebu a s njim je 2. srpnja 2004. proslavio 25. obljetnicu umjetničkog djelovanja.

  U prosincu 1985. Zrinko Sočo prvi je put pjevao svog izvrsnog Don Ottavija u Don Giovanniju na premijeri opere u Klagenfurtu. Nakon 28 godina pjevao ga je na premijeri u Zagrebu. „Najbliži mozartovskom stilu, suveren kao uvijek, bio je Zrinko Sočo kao Don Ottavio“, pisala je Marija Barbieri na portalu klasika.hr 1. lipnja 2013.
  
  

  Nakon nastupa 1986. u ulozi Stanislausa u opereti Ptičar Carla Zellera (1842-1898) i Renéa na premijeri operete Madame Pompadour Lea Falla (1873-1925) u bečkoj Volksoperi, Zrinko Sočo pjevao je Caramella 1986. na premijeri operete Noć u Veneciji Johanna Straussa u Theateru am Gärtnerplatz u Münchenu, pa nastupio u Konzerthausu u Beču s Bečkim simfoničarima u Mozartovoj Maloj slobodnozidarskoj kantati. Caramella će poslije opet pjevati 1989. na premijeri u Gradskom kazalištu u Bernu, 1990. na gostovanju u Münchenu, 1994. na premijeri u Badenu, u rujnu i listopadu 1998. opet će krenuti na turneju po Japanu. U Gradskom kazalištu u Luzernu preuzet će u prosincu 1995. ulogu Vojvode od Urbina na premijeri, a nju će pjevati i na premijeri u Badenu u prosincu 2001. godine.
  
  
  
  Već u prosincu 1986. Zrinko Sočo opet se susreo s Mozartovim opusom. Ferrando u njegovoj operi Così fan tutte, kojega je prvi put pjevao na premijeri u Operi de Nantes, zahtjevniji je od Don Ottavija jer traži i zamjetne glumačke sposobnosti. U ožujku 1990. pjevao ga je u Niedersächischer Staatstheateru u Hannoveru. Kad ga je pjevao 1989. na premijeri u HNK-u u Zagrebu, Maja Stanetti  pisala je 24. veljače u Večernjem listu: „Dobro su se snašli muškarci – ponajbolje svijetla i dobra izvedba (posebno treba istaknuti osjetljivost za pjevanje u sastavima) Zrinka Soče (Ferrando) s iznenađujućim smislom za komičan izraz na sceni.“ Ferranda je pjevao i 1990. u Hannoveru.

  Mozart je stalno prisutan u repertoaru Zrinka Soče. Nakon Ferranda, u Konzerthausu u Beču s Bečkim simfoničarima pod ravnanjem Heinza Holligera nastupio je u njegovu djelu Razočarani zaručnik i nakon malog izleta u Puccinija – kao Rinuccio u Gianniju Schicchiju u Volksoperi u Beču – došao je prvi od mnogih Belmontea u travnju 1987. na premijeri Otmice iz saraja u Gradskom kazalištu u St. Gallenu. Slijedili su vrlo lijepi osvrti kritike. Citirat ćemo onaj iz Appenzeller Zeitung Herisau od 28. travnja 1987.: „Zrinko Sočo raspolaže dobrom naobrazbom i pjeva svoje tenorske arije s visokom glasovnom pažnjom – sjaj u visinama i vrlo lijepo obojeni srednji položaji – a i glumački vrlo je prihvatljiv.“ Sljedeće godine Belmontea je pjevao  na premijeri na ljetnom festivalu u Istanbulu. Godine 1989. i 1991. pjevao je Belmontea u Opera forum u Enschedeu. Naposljetku ga je pjevao na premijeri u Zagrebu. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 22. studenoga 1997.: „Zrinko Sočo, kultiviranošću svoga zvučnog i pokretnog lirskog tenora te stilom pjevanja, idealan je Belmonte.“ S Opera forum u Enschedeu ostao je trajno povezan pa je tamo u studenome 1991. pjevao Titusa na premijeri Mozartove istoimene opere (u originalu La clemenza di Tito).
  
  
  
  
  U siječnju 1989. Zrinko Sočo pjevao je malu ali vrlo tešku i istaknutu ulogu – Pjevača na premijeri Kavalira s ružom Richarda Straussa u Operi de Nancy. Poslije, 1994. nastupio je u koncertnim prizorima iz Kavalira s ružom s Dunjom Vejzović i Sonjom Borowski u glavnim ulogama uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Uroša Lajovica. Nenad Turkalj je u Vjesniku 17. listopada 1994. napisao da je „tenor Zrinko Sočo izvrsno iznio partiju intriganta Valzacchija.“ A u Operi de Nancy s kojom je bio trajno povezan, u ožujku 1988. pjevao je Cassija na premijeri Otella, u listopadu 1995. Tihona na premijeri opere Katja Kabanova Leoša Janáčeka i 1996. Jakoba Glocka na premijeri opere Plameni anđeo Sergeja Prokofjeva. Katju Kabanovu spremao je s poznatim francuskim redateljem Antoineom Bourseillerom (1930-2013), ravnateljem kazališta u Nancyju. Kad je pet godina poslije radeći s istim redateljem gostovao u ulozi Katjina supruga Tihona u Liègeu, Sočo je rekao: „Tako mi se pružila mogućnost da drugi put radim istu ulogu, čija je glazba za mene bila otkriće prave drame koju sadrži. Uloga Tihona glazbeno je vrlo teška i iziskuje veliku sabranost. Radeći je drugi put pronašao sam mnogo novih stvari, nove trenutke u tekstu i neke sitnice koje otvaraju nove mogućnosti za interpretaciju. Po tome sam pravi reproduktivac, jer više volim pokuse, isprobavanja i istraživanja nego pjevati gotove predstave.“
  
  Kolovoz 1989. Zrinko Sočo proveo je na Dubrovačkim ljetnim igrama kao Giacinto u komičnoj operi Magnet srdaca (La calamita de' cuori) Baldassarea Galuppija (1706-1780) prema Carlu Goldoniju. Bilo je to zanimljivo glazbeno otkriće u kojem je, prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 19. kolovoza 1989. „u kvartetu muških likova (...) Zrinko Sočo, osim vrlo lijepa, zvonka zapjeva, pokazao kako odlično karikirano pleše.''

  U rujnu 1989. Soču je čekao nastup u Bachovoj Muci po Mateju na Varaždinskim baroknim večerima pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića a u studenome Verdijev Requiem u Kolarčevom narodnom univerzitetu  u Beogradu sa Zborom i Simfonijskim orkestrom Radiotelevizije Beograd pod ravnanjem Mladena Jagušta. Godinu dana poslije, 1990., pjevao je Jacquina na premijeri Beethovenova Fidelija u Klagenfurtu a poslije, 1995., Prvog zatočenika na premijeri na Svečanim igrama u Bregenzu. Na svečanim igrama u Bregenzu 1996. pod ravnanjem poznatog švicarskog dirigenta Marcella Viottija (1954-2005) nastupio je u ulozi Viteza na premijeri lirske drame Kralj Artur (izvorno Le roi Artus) prerano umrlog francuskoga skladatelja Ernestta Chaussona (1855-1899). A sljedeće godine nastupio je kao sluga kneza Sinodala na premijeri Demona Antona Rubinsteina (1829-1894) pod ravnanjem istaknutog ruskog dirigenta Vladimira Fedosejeva (1932.) s biranim solistima. Godine 1993. pjevao Janka na premijeri Smetanine Prodane nevjeste u bečkoj Komornoj operi, a u siječnju 1994. u zagrebačkoj Komediji nastupio je na premijeri Baruna Trenka, u naslovnoj ulozi opernih zahtjeva.

  

  U travnju iste godine počeli su njegovi nastupi u ulozi koje je ostao velik interpret – grofu Almavivi iz Rossinijeva Seviljskog brijača. Bilo je to u HNK-u u Zagrebu u predstavi pod ravnanjem Pavla Dešpalja, a u ožujku 1996. posvetio se još jednoj svojoj antologijskoj ulozi – Taminu na premijeri Čarobne frule  pod ravnanjem ravnatelja Opere Vladimira Kranjčevića u režiji intendanta Geogrija Para. Davor Schopf pisao je 25. ožujka 1996. u Vjesniku: „Zrinko Sočo jedan je od dva na početku spomenuta imena koja su sudjelovala u prethodnoj produkciji 'Čarobne frule' u kojoj je tada debitirao u zagrebačkoj Operi. Otada do danas razvio je Tamina zadivljujuće u svakom pogledu, posebice u vođenju pjevačke linije i srdačnosti interpretacije.“ Takvo je bilo i mišljenje Marije Barbieri 26. ožujka 1996. u Slobodnoj Dalmaciji: „Njezin (Željke Martić, op. a.) partner iskusni Zrinko Sočo kao Tamino ponovno je dokazao da je u  mocartovskom repertoaru suvereni gospodar zagrebačke scene.“
  
  
  
  
  Slijedio je u siječnju 1997. nastup na premijeri Seviljskog brijača u HNK-u Ivana pl.Zajca u Rijeci i još jedna turneja po Japanu s bečkim ansamblom Neue Oper kao grof Zedlau u Sgraussovoj opereti Bečka krv. Nakon nastupa potkraj godine na Svečanom novogodišnjem koncertu u Portorožu sa Simfonikima RTV Slovenije i Alfreda na premijeri Šišmiša u Rijeci u veljači 1998. došao je Lenski na reprizi Evgenija Onjegina u Zagrebu. Bosiljka Perić-Kempf smatrala je 4. ožujka 1998. u riječkome Novom listu da se „pokazao daleko bliži liku Lenskog“ od premijernoga tumača Hrida Matića te da u je „u uvjerljivom pjevačkom profiliranju uloge najviše pomogla njegova urođena muzikalnost.“

  

  I godine 1999. Zrinko Sočo otpjevao je Tonija u sjajnoj zagrebačkoj izvedbi Donizettijeve opere Kći pukovnije u maštovitoj režiji Krešimira Dolenčića i muzikalnom, elegantnom i stilski primjerenom glazbenom vodstvu Lorisa Voltolinija. Davor Schopf napisao je 9. ožujka u Vjesniku: „Vjerujemo da će sudjelovanje Zrinka Soče koji je odlično apsolvirao Tonija, omogućiti i češću izvedbu predstave za koju vlada veliko zanimanje publike. Čini se da mu je ta uloga došla u pravom trenutku. Zrinko Sočo već petnaest godina mudro vodi karijeru, u zemlji i inozemstvu, pjevajući uloge primjereno svojim mogućnostima. Njegov je glas zadržao izričiti lirski karakter, ali je sada postigao punu zrelost i veću zvučnost. Briljirao je s devet visokih 'c' u ariji iz prvog čina, izvrsno centriranih, svijetlih i tako lakih kao da i nisu visoki 'c'. U ariji iz drugog čina, pjevački još težoj, iskazao je eleganciju stila, a cijeli nastup ispunio srdačnošću i entuzijazmom scenskog umjetnika koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.“
  
  Slijedila su dva koncertna nastupa: Rossinijeva skladba Stabat mater sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem slovačkog sirigenta Roberta Stankovskog (1964.) i Prijenos Sv. Dujma splitskog skladatelja i liječnika  (1744-1800) Julija Bajamontija u varaždinskoj katedrali sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem Pavla Dešpalja.
  
  
  
  
  Dva nastupa u glazbenim dramama Musorgskog Hovanščina i Bosis Godunov bila su za Zrinka Soču nov izazov. Pjevao ih je na premijerama. Prema Davoru Schopfu u Vjesniku 24. prosinca 1999. „izgarao je u ulozi Vasilija Golicina“, a prema Nedjeljku Fabriju u Vijencu, br 152-153 od 30. prosinca 1999. bio je „Ustreptali Zrinko Sočo kao burevjesnički Vasilij Golicin“.  Za tu je ulogu dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu u sezoni 1999./2000. Sam je tom prigodom rekao: „Nagrada hrvatskog glumišta za nju najbolji je dokaz da nema velikih, malih ni srednjih uloga. Kad sam je počeo pripremati, iz nota se nije moglo razaznati tko je ta osoba, njegova cjelina, pa mi je od ogromne pomoći bio rad s redateljem Georgijem Parom. Iznenadio me dramatski naboj koji treba ostvariti, iako sam lirski tenor. U stvaranju lika mnogo mi je pomogao kostim Diane Kosec-Bourek.“

  U veljači 2002. Zrinko Sočo bio je, prema Davor Schopfu u Vjesniku 2. ožujka, „posebno dojmljiv u ulozi kneza Šujskoga. Postupno je pleo mrežu svojega uspinjanja prema vlasti s izvrsnim glumačkim detaljem zluradoga smiješka na licu kada caru pozli.“

  
  
  
  Još jedan koncertni nastup –  u Salle Pleyel u Parizu u svjetovnom oratoriju Raj i Peri (Le Paradis et la Péri)  prethodio je novoj ulozi Zrinka Soče – Juraniću u Nikoli Šubiću Zrinjskom na obnovi opere u pripremama za gostovanje u Mađarskoj državnoj operi u Budimpešti. Davor Schopf pisao je 9. rujna 2000. u Vjesniku: „Tenor Zrinko Sočo odlično je, za prvi put, zvučnošću svojega nosivog lirskog glasa, ostvario Juranića, rastrganog između želje da se preda ljubavi s Jelenom i osjećaja dužnosti, bolje rečeno svijesti o opasnosti.“
  
  Nezaobilazni grof Almaviva pratio ga je na turneji u Japanu s premijerno postavljenim Seviljskim brijačem u rujnu i listopadu 2001. Tumačio ga je i na obnovi Seviljskog brijača u posve modernoj režiji Ozrena Prohića u Narodnom pozorištu u Sarajevu u lipnju 2005. i na premijeri u Rijeci 2008. kad je riječki glazbeni kritičar Ramiro Palmić napisao na portalu kulisa.eu 11. svibnja: „Ugodnim glasom i glumački imponirao je Zrinko Sočo kao grof Almaviva.“ Pjevao je grofa Almavivu i u Zagrebu 2009. U Čarobnoj fruli nastupio je na obnovi 2008. Pjevao je Melota u Tristanu i Izoldi i Prvog gralskog viteza u Parsifalu u Zagrebu, Alfreda u Šišmišu u Grazu i još neke manje uloge.
  
  
  
  
  Godine 2012. Zrinko Sočo nastupio je u vrlo uspjeloj premijeri opere Postolar iz Delfta Blagoja Berse u HNK-u u Zagrebu koja je imala odlične tumače na premijeri i reprizi.

  „Konstanta obiju predstava bio je Zrinko Sočo (Nesreća i Vrag), velika ličnost hrvatske glazbene scene, koju ispunja već samim svojim nastupom. Glasovno-pjevački posve suveren s potpunim shvaćanjem lika koji interpretira, on ga sugestivno prenosi na slušatelja i postaje dominantan.“ – pisala je Marija Barbieri na portalu klasika.hr 25. listopada 2012.
  
  

  Zrinko Sočo nastavio je nastupati u kazalištu i na koncertima kao iznimna glazbena osobnost glasa netaknute ljepote s istim profesionalnim žarom pa je tako u travnju 2017. u Zagrebu nastupio u Bachovoj Muci po Ivanu u sklopu Pasionske baštine. Zavidna četiri desetljeća duga tenorska karijera, bez zastoja i padova, uvijek na istoj visokoj umjetničkoj razini. Vrijedno divljenja i dubokog poštovanja!

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri