Josip Lešaja

(Korčula, 22. travnja 1951. – Zagreb, 18. listopada 2019.)

• Josip / Joško Lešaja bio je pjevač iznimne muzikalnosti, vrhunske kreativnosti i superiorne inteligencije. Njegova naobrazba bila je široka, znanje veliko a samokritičnost naglašena. Nikada nije bio zadovoljan ostvarenim.

  Josip Lešaja rođen je 22. travnja 1951. u Korčuli. Pohađao je muzičku školu Pavao Markovac u Zagrebu. Godine 1983. diplomirao je pjevanje na Muzičkoj akademiji, a 1982. polazio je Ljetnu opernu školu Mozarteum u Salzburgu. Od 1975. do 1985. bio je član opernog zbora Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i u međuvremenu je 1981. debitirao u maloj ulozi De Bretignyja u HNK-u u Osijeku. Kako nije mogao dobiti solistički angažman u zagrebačkoj Operi, od 1985. do 1987. bio je solist Opere Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru. Od 1986. redovito je gostovao u Operi SNG-a u Ljubljani. Istodobno je u sezoni 1986/1987. bio solist Komorne opere u Beču. U devet mjeseci pjevao je 38 puta Grofa u Mozartovu Figarovu piru i 18 puta Giorgia u Rossinijevoj operi Torvaldo e Dorliska, obje uloge na premijerama. U Gradskom kazalištu u Bernu od rujna do prosinca 1987. pjevao je Crnog guslača na premijeri opere Seoski Romeo i Julija engleskog skladatelja Fredericka Deliusa (1862-1956). Grof Almaviva bio je jedna od njegovih najboljih uloga koju je pjevao na tri jezika u četiri različite režije. Kad ga je pjevao na premijeri u Zagrebu 1991., Marija Barbieri rekla je u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Hrvatskoga radija – studio Zagreb 13. veljače 1991. „Rekla bih da su od protagonista svoj zadatak najbolje ispunili Joško Lešaja u ulozi Grofa i Iva Hraste kao Susanna. Izuzetno zanimljiva scenska ličnost Lešaja je svom Grofu dao dovoljno autoriteta, iako je mogao i više, jer je ponekad bio isuviše razbarušen s dovoljno strasti ali i iskrenosti, kada je to bilo potrebno. Bio je elegantan, iako bih voljela da je malo suzdržaniji u pokretima. Njegova pjevačka interpretacija bila je dosljedna takvoj koncepciji lika.“ Slično je bilo i mišljenje Jagode Martinčević 1. veljače 1991. u osvrtu u Vjesniku s podnaslovom Susanna i Almaviva – vrhunci. Napisala je: „Na drugom pak kraju interpretacijskog luka (prvi Iva Hraste kao Susanna, op. a.) bio je upravo mozaično sročeni Lešajin Almaviva, tek na oko superioran, u biti loman, neodoljivo duhovito zagledan u svaku nepriliku što je sam sebi priskrbljuje taj ljubavno nezajažljiv Beaumarchaisov gospodin. I pjev J. Lešaje doimao se sasvim u stilu i načinu najbolje tradicije klasičnoga izričaja, pametno raspoređen između recitativnih kazivanja i uistinu magistralno izvedene glavne arije.“
  
  
  
  Dana 16. travnja 1987. u HNK-u u Zagrebu u sklopu 14. Muzičkog biennalea Zagreb Lešaja je magistralno ostvario naslovnu ulogu na praizvedbi Richarda III Igora Kuljerića (1938-2006). Maja Stanetti napisala je 19. travnja u Večernjem listu: „Sugestivan je bio Josip Lešaja kao Richard, iako je u glumačkom oblikovanju lika posegnuo za manirom.“ U emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Radija Zagreb 26. travnja Marija Barbieri rekla je: „Očito zahvaljujući dobrom dirigentskom i režiserskom vođenju (Uroš Lajovic i Dejan Miladinović, op. a.) bilo je nekoliko odličnih kreacija u predstavi, u prvom redu Josipa Lešaje u naslovnoj ulozi koji bogatstvom izraza i pjevačkom suverenošću konačno dokazuje i zagrebačkoj publici svoj talent i mogućnosti.“

  Tek nešto poslije, u svibnju 1987. Lešaja se predstavio zagrebačkoj publici u standardnom repertoaru, kao Figaro u Seviljskom brijaču. Proglasivši ga odličnim, Jagoda Martinčević napisala je 11. svibnja 1987. u Vjesniku: „Vrijedilo je provesti dva sata uz novog Figara, mladog baritona Josipa Lešaju koji konačno, nakon nepotrebna zborskog staža i, čini se, vrlo korisnih nastupa u Ljubljani, Mariboru i Beču, započinje zagrebačku karijeru na najbolji mogući način. Nakon Malateste u 'Don Pasqualu' te naslovnog lika u Kuljerićevu 'Richardu III', Lešaja se prihvatio jedne od najzahtjevnijih uloga karakternoga baritonskog repertoara, virtuozno pisanog Figara, lika koji je gotovo nemoguće provesti do punoće scensko-vokalnih rezultata ukoliko za to ne postoje prirođeni osnovni uvjeti, a uz njih i prvorazredna školovanost. Josip Lešaja pripada novoj generaciji opernih umjetnika koje prvenstveno vodi inteligencija u avanturu zvanu operna uvjerljivost. Glas ugodne boje, ujednačenost u svim registrima i dovoljno zvučan da prerasta oznaku lirskog baritona Lešaja uobličuje besprijekornom vokalnom tehnikom. Dokaz tome je u prvom redu odlična nastupna Figarova cavatina, arija u kojoj nema varanja, 'šmire', prikrivanja ili surogata. S takvom cavatinom Lešaja je osvojio Rossinijeva Figara u potpunosti, a s njim i auditorij koji nije štedio dlanove. Sve ostalo što je skladatelj namijenio svom naslovnom junaku mladi je umjetnik ostvario iznad očekivanja, s imponirajućom sigurnošću u ansamblima, bez očijukanja s dirigentom, u glumačkom pogledu dovoljno šarmantno da smo mu povjerovali.“ I Figara je Lešaja otpjevao 46 puta na tri jezika u četiri različite režije.
  
  
  
  Napokon je 1987. Josip Lešaja postao solist Opere HNK-a u Zagrebu. U studenome te godine čekao ga je još jedan nastup u Donizettijevoj operi – Ljubavnom napitku, ranom talijanskom belkantu koji razotkriva pjevačko umijeće. Jagoda Martinčević pisala je 25. studenoga 1987. u Vjesniku: „Josip Lešaja bio je usprkos prijašnjim uvijek uspjelim nastupima uvijek pravo otkriće. Zanimljiva sceničnost, bogata duhovitim detaljima, iskazuje inteligenciju kojom taj mnogostrani pjevač zaokružuje lik zvonkog, baritonalno jedrog Belcorea, na pravom tragu donizetijevskoj muzičkoj frazi.“

  U veljači 1988. zagrebačka Opera uvrstila je u repertoar Salomu Richarda Straussa. Bila je to vrlo dobra predstava u režiji njemačkoga gosta Tobiasa Richtera pod ravnanjem Mire Belamarića. Jedna od posebnih zanimljivosti bila su dva posve različita tumača lika Johanaana, Neven Belamarić i Josip Lešaja. Lešaja je ulogu pjevao na reprizi. Bosiljka Perić-Kempf napisala je 24. veljače u Vjesniku: „Josip Lešaja, pojavom idealan Johanaan, potvrdio se svojom, u detaljima iscizeliranom ulogom kao pjevač zavidnih glasovnih mogućnosti i neobično istančanog osjećaja za scenu. Riječju, kao inteligentan interpret, koji je dobro uspostavljen ravnotežom pjevačke i glumačke komponente, vrlo promišljeno izgradio je Johanaanov lik.“ Slično je rekla i Marija Barbieri u emisiji Sedam dana muzike 28. veljače 1988. na Drugom programu Radija Zagreb: „… i sve je u nje (Tiziana Šojat, op. a.) djelovalo prirodnije i uvjerljivije. Takav je bio i Johanaan Josipa Lešaje, još jedno uspjelo ostvarenje ovog inteligentnog umjetnika. Premda njegov glas, pogotovo u dubokim položajima, nema dovoljno dramske snage za tu ulogu, očito je bilo da on ima jasnu koncepciju lika koju dosljedno slijedi i razvija. On je bio istovremeno proročanski uzvišen Ivan Krstitelj i ljudski uvjerljiv ali na neki transcendentalni, plemenit način.“ Kao Johanaan Lešaja je gostovao i u Državnoj operi u Budimpešti.

  Godine 1989. obilježavala se 200. godišnjica Francuske revolucije. Zagrebačka Opera dala je svoj obol toj važnoj obljetnici prvom hrvatskom izvedbom opere Thérèse Julesa Masseneta s Dunjom Vejzović u naslovnoj ulozi. Bila je to reprezentativna izvedba u režiji Vlade Habuneka pod ravnanjem francuskoga gosta, specijalista za Masseneta, Patricka Fournilliera (1954.). Lešaja je tumačio Thérèsinog supruga Andréa Thorela. Jagoda Martinčević osvrnula se 2. listopada 1989. u Vjesniku: „Josip Lešaja, međutim, pokazao je zavidan vokalni napredak, dok je urođenom elegancijom i inteligentnom igrom posvjedočio neporecivu scensku nadarenost.“ Andrija Tomašek u Oku u broju od 19. 10. – 2. 11. 1989. napisao je da je „prezentirao zamjetnu kulturu pjevanja u relacijama svojih glasovnih mogućnosti.“

  Godine 1990. Lešaja je bio sudionik važnog događaja slovenske opere. U Cankarjevu domu u Ljubljani izvele su se Crne maske predstavnika slovenske glazbene avangarde i ekspresionizma, Marija Kogoja (1892-1956). Spomenimo da je vrhunac europskog, što znači svjetskog opernog stvaralaštva 20. stoljeća – Wozzeck Albana Berga – praizveden 1925. a da je praizvedba Crnih maski bila 1929. Malen detalj: vrlo zahtjevnu glavnu ulogu Vojvode Lorenza pjevao je slovenski umjetnik, pjevač snažne izražajnosti i moćnoga glasa Robert Primožič, koji je prije toga deset godina bio prvak zagrebačke Opere. Lešaja je pošao Primožičevim putem i tumačio Lorenza na trećem uprizorenje opere u siječnju 1990. pod ravnanjem Antona Nanuta u režiji Ljubiše Ristića. Bila je to velika predstava na velikoj sceni posve u duhu ideje rastakanja, toliko imanentne ovoj operi. Ta je izvedba trajala tridesetak minuta dulje od prethodne, ali ni tada djelo nije izvedeno u cijelosti. Istaknuti slovenski glazbeni kritičar Pavel Mihelčič pisao je 3. veljače 1990. u ljubljanskom Delu vrlo opširno o kreaciji našeg umjetnika: „Mislim da je uloga Lorenza jedna od najtežih u svjetskoj opernoj literaturi. Od pjevača traži napore na rubu izdržljivosti. To vrijedi za glumačku komponentu uloge a ništa manje i za pjevačku. Dogodilo se da je Josip Lešaja nadmašio sva očekivanja. Svoju je ulogu tako uobličio kao da je sam sebi htio dokazati da može svladati i takvo djelo koje mu se za vrijeme studiranja činilo neizvodljivim. Lešaja je uistinu pravo pjevačko i glumačko otkriće. Ulogu Lorenza izoštrio je do zadnjih mogućnosti. Pjevački je svladao pozornicu i sebe, uspješno se borio s ponekad preglasnim orkestrom, s intonacijom nije imao problema (iako toga ima nemalo u partituri), izniman je bio i njegov glumački doprinos. Lako ću napisati da je njegovo ostvarenje uloge Lorenza uloga desetljeća. To je tim važnije jer je svojom interpretacijom nadgradio redateljski rad trudeći se svladati i neke psihološke nijanse u povezanosti riječi i glazbe. Pohvale zaslužuje i zbog iznimno dobrog izgovora slovenskog jezika.“

  U listopadu 1990. Josip Lešaja ostvario je novu ulogu posve suprotnog karaktera i stila – Michonneta u operi Adriana Lecouvreur talijanskoga skladatelja Francesca Cilee (1866-1950). Jagoda Martinčević pisala je 11. listopada 1990. u Vjesniku: „Tako je primjerice u svakom pogledu odličan bariton Josip Lešaja dobio ulogu gubitnika Michonneta u drugoj podjeli, a ostvario ju je upravo antologijski detaljiziranim poniranjem u svaku glazbenu frazu i misao tog najljepšeg lika u djelu. Umjetnik koji raspolaže takvim rasponom kvalitetnoga glasa te scenskom inteligencijom bez premca u domaćih baritona, zavređuje bolji tretman u matičnoj kući!“.
  
  

  Svi ćemo se sjećati krvavog Uskrsa 1991. na Plitvicama, a istoga je dana, točnije večeri Hrvatska radiotelevizija priredila koncert sakralnih prizora iz Wagnerova svečanog posvetnog prikaza Parsifal. Dirigent Miro Belamarić povjerio je Josipu Lešaji ulogu Amfortasa. Prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 2. travnja 1991.: „U solističkoj podjeli, onoliko udjela koliko su dopuštali odabrani prizori, europskom kvalitetom interpretacije, promišljanja o tekstu koji tumači i krasnom frazom isticao se kultivirani bariton Josipa Lešaje, u službi vrhovnoga čuvara Graala Amfortasa.“ Takvo je bilo i mišljenje Mladena Häuslera u Glasniku, Hrvatskom političkim tjedniku 5. travnja 1991. kad je ustvrdio da je „dao superiorno oblikovan lik Amfortasa“.

  Tek nešto poslije, 6. travnja 1991. Lešaja je ostvario još jedan lik na praizvedbi djela hrvatskog autora. Bilo je to na otvorenju 16. Muzičkog biennalea Zagreb na praizvedbi impresivnoga glazbenog misterija Prazor Rubena Radice (1931-2021) na pjesnički tekst Jure Kaštelana (1919-1990) pod ravnanjem Pavla Dešpalja u režiji Petra Selema. No, prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 8. travnja 1991. „za Mučitelja/Neznanca scenski odličnom Josipu Lešaji nedostaje odgovarajućeg karaktera u glasu.“

  Naravno, Lešaja je pjevao i u standardnom opernom repertoaru. Pišući o Trubaduru, u kojemu su uz njega nastupili Janez Lotrič, Ivanka Boljkovac i Ruža Pospiš-Baldani, u osvrtu s naslovom Trubadur s četiri kanone Jagoda Martinčević je u Vjesniku 21. ožujka 1992. napisala: „I začudo prikladni partneri dvjema damama zavodljivi Luna Josipa Lešaje (s tek mjestimice prenaglašenim tonom) mikroskopski razrađen lik u perfekciji vokalne i inteligenciji glumačke osobnosti.“ Ista kritičarka za njegovog kasnijeg Lunu na gostovanju japanske prvakinje iz Tokija Naoko Ihara, napisala je 26. ožujka 1993. u Vjesniku: „S podjednakom strasti kao i njegov tenorski kolega (Janez Lotrič, op. a.), i Josip Lešaja uranja u svog baritonskog Lunu crtajući ga na vrlo osoban scenski način. Lešaja je posve iznimna ličnost suvremene hrvatske glazbene scene, briljantan glumac bogatih psiholoških nijansi, umjetnik koji glasom i gestom dotiče tekst i dramu do najtananijih struna.“

  Davor Schopf u osvrtu s naslovom Umjetnost za pamćenje napisao je u Vjesniku 5. studenoga 1992.: „Josip Lešaja relativno je nov tumač naslovne uloge Nabucca. Njegovo je pjevanje meko, s frazama dugoga daha i mnogo mezzopiana u ariji, a povrh toga glas mu ima odgovarajuću snagu za dramske trenutke. Glumački je ostvario slojevit lik zamišljenog i problemima opterećenog vladara.“ Pišući o premijerama Puccinijeva Plašta u HNK-ima u Osijeku i Zagrebu Schopf je u Kolu Matice Hrvatske 7– 8, 1993. napisao: „Troje protagonista ostvarilo je prave, punokrvne scenske kreacije. Josip Lešaja kao Michele dao je glazbeno-scensku studiju umornoga, zamišljenog, teškom sudbinom pritisnutog, možda čak i čudnoga čovjeka, što ga sve navodi na tragičan potez.“ Schopf je u osvrtu na Traviatu u privremenom boravku Opere u Domu HV napisao 22. studenoga 1993. u Vjesniku: „Josip Lešaja kao Germont bio je scenski i glumački suviše decentan, svojem je liku mogao dati više prostora. Pjevački je ostvario zaokruženu ulogu, s napomenom da mezzopiano dinamika njegove arije nije primjerena lošoj akustici dvorane.“

  Josip Lešaja širio je repertoar, makar u koncertnim izvedbama, pa je u Koncertnim prizorima iz Kavalira s ružom s Dunjom Vejzović i Sonjom Borowski uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Uroša Lajovica, prema Nenadu Turkalju 17. listopada 1994. u Vjesniku, „u početku im se s nekoliko otmjeno otpjevanih Faninalovih fraza pridružio Josip Lešaja“. Pjevao je Wolframa u skraćenoj koncertnoj izvedbi Wagnerova Tannhäusera. Ugledni književnik i muzički znalac Nedjeljko Fabrio pisao je u časopisu Republika u broju 1–2 1993.: „Njoj o bok (Dunji Vejzović, op. a.) stajao je Wolfram von Eschenbach baritona Josipa Lešaje. Upravo je briljirao i to već u ona dva skupna prizora (u 1. i u 2. činu, te posebice u nastupu sa solom harfe i povremenim akcentima orkestra) no nikada do sada nismo ga čuli tako profinjeno, tako tehnički besprijekorno i tako osjećajno pjevati kao u divot-ariji 'Wolframovoj pjesmi večernjoj zvijezdi' (u 3. činu).“

  Davor Schopf ocijenio je Lešajin nastup na reprizi opere Nikola Šubić Zrinjski s novom podjelom uloga 11. studenoga 1993. u Vjesniku: „Nastup Josipa Lešaje u naslovnoj ulozi izazvao je niz pitanja. Je li nastupio indisponiran? Ako jest, trebalo ga je ispričati. S generalnog pokusa nosimo dojam da je njegov glas i te kako primjeren toj pjevački toliko zahvalnoj ulozi, što se na ovoj predstavi nije čulo. Je li njegov scenski nastup posljedica brige da ulogu pjevački iznese do kraja, ili on svjesno Zrinjskom odriče junačke osobine i predstavlja ga više kao antijunaka, koji u petoj slici očekuje turskog vođu na pregovore u razdrljenu kaputu i, zaokupljen nekim svojim mislima, jednolično reagira na sve događaje.“
  
  
  
  
  Lešajin izlet u operetu na premijeri Vesele udovice Franza Lehára u zagrebačkoj Operi Schopf je ovako ocijenio u Vjesniku 21. prosinca 1994.: „Josip Lešaja kao grof Danilo izazvao je nevjericu nastupnom arijom i koncepcijom lika, koji je daleko od bilo kakve balkanske sirovosti, ali i od muževnosti velikoga zavodnika žena. No, kako je predstava odmicala, on je bio sve uvjerljiviji u viđenju romantičnoga bonvivana. Nije poznat razlog njegova neobičnog pjevanja odnosno markiranja.“

  A onda je opet došao Lešajin nastup na praizvedbi djela hrvatskog skladatelja – na otvorenju 18. Muzičkog biennalea Zagreb 3. travnja 1995. u Preobražaju Stanka Horvata (1930-2006) prema slavnom njemačkom dramatičaru češkog podrijetla Franzu Kafki (1883-1924). Nenad Turkalj pisao je u Vjesniku 3 travnja 1995.: „Naravno, netko može reći da je taj pljesak išao prvenstveno izvoditeljima – a oni su ga svakako zaslužili. Ne samo autori predstave na čelu s dirigentom Juranićem i redateljem Vujačićem, nego i redom svi pjevači, na čelu s nenadomjestivim Josipom Lešajom, koji je lik Gregora, čovjeka-kukca sjajno pjevao i gimnastički virtuozno odigrao, sputan u svoju fantazmagoričnu vreću ličinke.“

  Veliko osvježenje u repertoaru zagrebačke Opere bila je opera The Rape of Lucretia Benjamina Brittena koja se izvodila s naslovom Nasilje nad Lukrecijom. Bila je to vrlo uspjela predstava pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Zlatice Bašić-Stepan u kojoj je sve bilo skladno i ujednačeno. Marija Barbieri pisala je 27. listopada 1997. u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji s malom zadrškom: „Stoga u tako ujednačenom ansamblu nije bilo pojedinačnih ostvarenja koja bi se bitnije isticala iz cjeline, već je sve djelovalo kompaktno. Tako ni Josip Lešaja, koji je na našim prostorima stekao ugled vrhunskog tumača suvremenih opernih likova, imajući upravo na tom području nekoliko antologijskih kreacija, vjerojatno psihološki sapet tirkiznim haljama, nije tako uvjerljivo snažno dočarao grubu silinu etrurskog kneza Tarkvinija.“ Sljedeće godine Lešaja se vratio u tradiciju kao Kocelin u Porinu Vatroslava Lisinskog. Bila je to obnova djela premijerno izvedenog 1993. Davor Schopf pisao je 11. studenoga 1998. u Vjesniku: „Ivanka Boljkovac i Josip Lešaja, protagonisti izvedbi prije pet i pol godina, snažnim su dramskim nabojem svojih likova kako ih je postavio redatelj Petar Selem pokrenuli zbivanja. […] Josip Lešaja kao vojnički određen Kocelin bio je magistralan u prvoj slici četvrtog čina.“

  Tijekom karijere Josip Lešaja otpjevao je 60 uloga, a smatrao je da su mu najvažnije bile Jeremija u istoimenoj operi suvremenog češkog skladatelja Petra Ebena (1929-2007), Lorenzo u operi Crne maske, Don Francisco u operi Cortezov povratak također suvremenog slovenskog skladatelja Pavela Šivica (1908-1995), Mozartov Don Giovanni i Richard III Igora Kuljerića. Usporedo s opernim repertoarom njegovao je i koncertni. Kao malo koji naš pjevač pjevao je kompletne cikluse Lieda a ne samo pojedine popijevke. Ostao je trajno povezan s Ljubljanom i Mariborom pa je u ljubljanskoj Operi pod ravnanjem neprežaljenog Lorisa Voltolinija (1954-2021) ostvario i tenorsku ulogu Pelleasa u operi Pelleas i Melisanda Claudea Debussyja u vrlo uspjeloj predstavi u režiji Krešimira Dolenčića, koju je vidjela i zagrebačka publika. Među velikim ulogama koje je Lešaja ostvario, navest ćemo još Evgenija Onjegina Čajkovskog za kojega je Bosiljka Perić-Kempf napisala u riječkom Novom listu u osvrtu na reprizu opere 2. ožujka 1998.: „Dva dana kasnije Josip Lešaja ostvario je lik Onjegina na adekvatan način, dajući redateljskoj koncepciji, finim retušem detalja svojega tumačenja, prepoznatljivi obris pravog romantičnog heroja. Glasovno i glumački uvjerljivo izražajan, suverenošću kretanja po sceni kojom se izdvojio od svih ostalih protagonista, Lešaja je, u za njega zahvalnoj ulozi Onjegina – za tumačenje koje su pjevačke i glumačke sposobnosti podjednako važne – ostvario izvanredno dojmljivu kreaciju.“ U veće Lešajine uloge ubrojit ćemo i Eisensteina na premijeri Straussova Šišmiša u Ljubljani, Evgenija Onjegina, Jeleckog u Pikovoj dami, Marcella u La Bohème, Forda u Falstaffu, Amonasra u Aidi, Oresta u Straussovoj Elektri, Donnera u Rajninu zlatu, Guglielma u operi Così fan tutte, Petruccia u operi Ukroćena goropadnica Hermanna Goetza, Testa u Dvoboju Tankreda i Clorinde Claudija Monteverdija. Gostovao je u Badisches Staatstheateru u Karlsruheu i pjevao u operama Georga Friedricha Händela. U Teatru Manoel u La Valetti na Malti pjevao je grofa Almavivu, na festivalima Bronnbach i Zwingerberg pjevao je Splavara u Brittenovoj operi Curlew River, svog omiljenog Jeremiasa Petra Ebena ali i Ottokara u operi Strijelac vilenjak Carla Marije von Webera. Sudjelovao je na sedam nosača zvuka sa živim i studijskim snimkama.

  Superiorne inteligencije ali pretjerano samokritičan, nije bio zadovoljan postignutim, dao je 1994. otkaz u Operi i potpuno se posvetio radu kao defektolog u Centru za autizam (u kojemu je radio od 1984.). Od 2000. kao povjesničar umjetnosti vodio je turistička putovanja.

  A onda je stigla tužna vijest: Josip Lešaja preminuo je 18. listopada 2019.

  Posve sigurno, Josip Lešaja bio je iznimna ličnost hrvatske glazbe. Njegov glas sigurno nije bio jedan od najljepših (sam je govorio da je imao kakvoću jednog zboriste- epizodiste) ali sve drugo: muzikalnost, interpretacija, kreativnost, sugestivnost u nastupu, izražajnost, izražena osobnost bili su prvorazredni, na razini vrhunskog umjetnika svjetske klase.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri