Željka Martić

(Zagreb, 30. srpnja 1967.)

• Željka Martić jedan je od najljepših glasova i jedna od najvrsnijih pjevačica koje su pjevale u Hrvatskoj. Njezina je velika karijera nažalost kratko trajala, ali uloge koje je ostvarila ostaju u sjećanju.
  
  Rođena je 30. srpnja 1967. u Zagrebu, ali je pjevačku naobrazbu stekla u Ljubljani.  Na Akademiji za glasbo diplomirala je 1992. obou u klasi prof. Bože Rogelje, a zatim 1993. i solo pjevanje  u klasi prof. Eve Novšak Houške. Kao perspektivna mlada oboistica bila je stipendistica ljubljanske Opere, no uspjesi koje je postizala u pjevanju naveli su je da se potpuno posveti pjevačkoj karijeri. Još za vrijeme studija, 1991., debitirala je u ulozi Arminde u Mozartovoj operi La finta giardiniera (Lažna vrtlarica) u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani. Na Državnom natjecanju mladih umjetnika Slovenije 1993. dobila je prvu nagradu i četiri posebne nagrade žirija i publike.
  
  Te je godine sa sestrom Nedom nastupila na koncertu u Muzeju Mimara u Zagrebu i glazbeni kritičar Vjesnika Nenad Turkalj napisao je 24. svibnja 1993. osvrt s naslovom: Iznenađenje u „Mimari“. Izvanredan nastup mladih zagrebačkih sopranistica sestara Nede i Željke Martić: „Već godinama nisu iz naše sredine potekla takva dva mladodramska soprana, čistih, zvonkih glasova lijepe boje, ujednačenih registara i impozantne nosivosti – glasovi kakvi su do sada manjkali u njihovoj generaciji mladih hrvatskih pjevača. Obje pjevačice oduševile su zaokruženim, u svakom pogledu istančanim interpretacijama što očigledno zahvaljuju sretno odabranom pedagoškom pristupu, te iskustvu i načinu rada njihovih pedagoga. Dio programa ispunile su popijevkama pretežno poznatih majstora Lieda, no obje su taj dio programa pjevale na način zrele operne izvedbene koncepcije, onako kako operni umjetnici najčešće pjevaju komornu glazbu, s punim glasovnim intenzitetom, ali u tom okviru s razrađenom interpretacijom. Tu su se definitivno iskristalizirale i razlike među njima. Neda Martić je visoki mezzo, ali dramskog intenziteta, što je dokazala izvedbom Didonina oproštaja (Purcell) i pogotovo raskošno otpjevanom arijom Santuzze iz „Cavallerie rusticane“. Njena sestra Željka Martić svjetliji je glas lirico spinto, idealan za mladodramski fah, što se očitovalo u njenim jednako kvalitetnim izvedbama arije Manon (Puccini) i osobito Leonore iz samostanske scene Verdijeve „Moći sudbine“. Vrlo pouzdani i suživljeni  pratilac za klavirom bio je Milivoj Šurbek. Iza tako otpjevanog programa suvišno je nabrajati sve nagrade i priznanja što su ih ove dvije Zagrebčanke stekle u slovenskoj glazbenoj sredini za svoga akademskog obrazovanja; istaknimo jedno da je Neda učila i glasovir, a da je Željka započela studij oboe, što svjedoči o  svestranom umjetničkom profilu obiju sestara.“
  
  
  
  
  Nakon završene Akademije Željka Martić otišla je na postdiplomski studij u Graz, na Hochschule für Musik und darstellende Kunst (smjer Lied und Oratorium). Nakon usavršavanja u Grazu, uslijedio je  zagrebački debi 1995. u produkciji Vero Visiona. Kritike na nastup obiju sestara bile su vrlo povoljne. Turkalj je u Vjesniku 24. studenoga naveo da su: „Iznenađenje ponajprije bile sestre Martić, sopranistica Željka i mezzosopranistica Neda, obje lijepih, sočnih i odlično školovanih glasova“, a ugledna muzikologinja i glazbena kritičarka Bosiljka Perić-Kempf u Modernim vremenima u osvrtu pod naslovom Umjetnički  rezultat vrijedan divljenja napisala je da su: „Publiku druge večeri osvojile sestre Martić, najprije mezzosopranistica Neda punoćom svog lijepo oblikovanog mezza u teškoj ariji Leonore iz Donizettieve „Favoritkinje“, a zatim sopranistica Željka, pravim verdijanskim stilom izvođenja i raskošnim glasom u ariji Elvire iz Verdijeve opere „Ernani“.
  
  U ožujku 1996. uslijedio je prvi nastup Željke Martić  u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Pjevala je Paminu na premijeri Mozartove Čarobne frule 23. ožujka, i taj je nastup izazvao opće oduševljenje.  Predstava je upriličena u povodu 100. obljetnice otvorenja zgrade, dirigirao je ravnatelj Opere Vladimir Kranjčević a režirao intendant HNK-a - veliki hrvatski dramski redatelj Georgij Paro. Davor Schopf pisao je u Vjesniku 25. ožujka 1996.: „Predstava je donijela nekoliko izvrsnih pjevačkih ostvarenja. U velikom stilu s imponirajućom sigurnošću debitirala je sopranistica Željka Martić kao Pamina. Pokazala je svu raskoš svog mladodramskog glasa, baratanje pianima i kopftonom, muzikalnost i prilagodljivost sceni." Isto je bilo i mišljenje Marije Barbieri 26. ožujka 1996. u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji: „Mladi protagonisti uglavnom su sretno riješili svoje nemale zadatke. Najbolje je u tome uspjela debitantica Željka Martić u ulozi Pamine. Lijepoga glasa, naglašeno muzikalna, profinjena u izrazu naslijedila je velike Pamine zagrebačke Opere.“ Maja Stanetti je u Večernjem listu 25. ožujka uputila dosta prigovora glazbenoj realizaciji ali i ustvrdila da „to, međutim, nije omelo odličnu, srčanu, muzikalnu pa i scenski duhovitu Željku Martić u ulozi Pamine.“ Za tu je ulogu Željka Martić dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladom umjetniku do 28 godina i postala članica Opere.
  
  

  Slijedio je nastup u koncertnoj izvedbi Gluckove opere Orfej i Euridika u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski s nenadmašnom Ružom Pospiš-Baldani u ulozi Orfeja i Lidijom Horvat-Dunjko kao Amorom, kad je Višnja Požgaj napisala u Vjesniku 23. rujna 1996. da se istaknula „…i Željka Martić kao vrlo izražajna Euridika, prekrasnog, punog i savršeno oblikovanog glasa, bogatog različitim emocijama.“ Nadopunio je Nenad Turkalj 25. rujna riječima: „Željka Martić svojim se veoma lijepim i čistim glasom pridružila dvjema Varaždinkama. Zanimljivo je da je pod rukom dirigenta Milana Horvata njezina Euridika bila obilježena izrazito dramskim nabojem, što je njezinu ariju u 3. činu izdvojilo pored Orfejevih nastupa po dubokoj uzbudljivosti.“ A Maja Stanetti je 23. rujna u Večernjem listu navela da se Ruži Pospiš-Baldani „bez zadrške straha svježih snaga pridružila iznimno muzikalna i pouzdana Željka Martić kao Euridika koja sigurnim koracima nakon nastupa u Operi HNK stasa u novu opernu nadu.“ Euridiku je pjevala i na svečanom otvaranju Varaždinskih baroknih večeri te u poluscenskoj izvedbi na gostovanju u Cuvilliés Theateru u Münchenu.

  
  
  Sljedeći velik uspjeh Željke Martić bila je Micaela u Bizetovoj Carmen na predstavi kojom je Ruža Pospiš-Baldani slavila 35 godina umjetničkog rada. Davor Schopf pisao je 18. studenoga 1996. u Vjesniku: „Sopranistica Željka Martić toplom je interpretacijom i sigurnim vođenjem svojega vrlo lijepog glasa ocrtala lik skromne Micaele.“ Maja Stanetti napisala je 18. studenoga 1996. u Večernjem listu: „Željka Martić kao Micaela nesvakidašnjom je muzikalnošću izvedbe i diskretnim scenskim nastupom potvrdila da je riječ o neprijepornoj nadi nacionalne operne kuće koja bi s takvom sabranošću mogla također potrajati  desetljećima.“ Pišući o Carmen kao predstavi europskog dosega Nenad Turkalj je u Vjesniku  22. svibnja 1997. napisao da je: „Mlada zagrebačka sopranistica Željka Martić ponovno oduševila kao Micaela nastavljajući najljepše tradicije te uloge na našoj sceni.“ Za Paminu i Micaelu Željka Martić dobila je Nagradu Marijana Radev za najbolje umjetničko ostvarenje sezone 1996/1997.  Kao Micaela nastupila je na 45. međunarodnom ljetnom festivalu u Ljubljani pa je Davor Schopf napisao 14. srpnja 1997. u Vjesniku: „Sopranistica Željka Martić kao Micaela i njezina sestra Neda u ulozi Mercedes nadasve uspješno predstavile su se publici grada u kojem su stekle izvrsnu pjevačku naobrazbu.“ U Vjesniku 29., 30. i 31. svibnja 1998. Višnja Požgaj napisala je: „Savršena je bila Micaela naše mlade sopranistice Željke Martić, topla i usrdna s prekrasnim tonom, dikcijom i frazom koja je posve opravdano izmamila veliki aplauz i ovacije na otvorenoj sceni.“ Trpimir Matasović pisao je u Vijencu 18. lipnja 1998.: „Željka Martić kao Micaela još se jednom potvrdila kao nova zvijezda i najveća nada zagrebačke Opere. Ono što u te mlade pjevačice ponajviše treba cijeniti jest njezina potpuna iskrenost i predanost u proživljenu suživljavanju s ulogom – vašem kroničaru njezin je dvopjev s Don Joséom u prvom činu bio pravim umjetničkim vrhuncem izvedbe.“ Kao Micaela gostovala je s ansamblom zagrebačke Opere u Državnoj operi u Ankari.
  
  Veliko osvježenje u repertoaru zagrebačke Opere bila je opera The Rape of Lucretia Benjamina Brittena koja se izvodila s naslovom Nasilje nad Lukrecijom. Bila je to vrlo uspjela predstava pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Zlatice Bašić-Stepan u kojoj je sve bilo skladno i ujednačeno. „Prava mjera prevladavala je u svemu“, pisao je Davor Schopf 27. listopada 1997. u Vjesniku, i nastavio: „Likovi su intenzivno živjeli kroz psihološki razrađene reakcije. Dvoje korusa koji kod Brittena nisu hladni promatrači i tumači radnje, već spona između pozornice i gledališta s pravom na vlastito mišljenje, ovdje su dobili i više od toga, vrijednost punopravnih ljudskih bića s pravom na emocije. Samo je korak nedostajao da se i oni uključe u antičku tragediju. […] Ženski Korus Željka Martić osvajala je toplinom snažnoga glasa i suverenim pjevanjem.“ Marija Barbieri u Slobodnoj Dalmaciji istoga dana, pohvalivši ujednačenost izvedbe, naglasila je da je „Željka Martić kao ženski Korus, upotpunila skladnost cjeline.“

  Željka Martić nije pjevala Tatjanu na premijeri Evgenija Onjegina ali njezin nastup na predstavi 13. ožujka 1988. oduševio je. Trpimir Matasović pisao je u Vijencu 12. ožujka 1998. „Podjela solista u dvije, pa i tri postave donijela je raznolike rezultate. Izborom iz premijerne i druge postave dao bi se međutim složiti vrstan ansambl za gotovo sve uloge. Tako je Željka Martić kao Tatjana nedvojbeno zvijezda produkcije (premda je zbog Ane Pusar-Jerič završila u drugoj postavi), te je tom ulogom nosila cijelu predstavu, podjednako glasovno i scenski.“ Isto je  mislio i Davor Schopf 16. ožujka u Vjesniku u osvrtu s naslovom Tatjana idealnoga glasa: „Kao Tatjana nastupila je mlada sopranistica Željka Martić, glavna uzdanica te produkcije jer je jedina stalna članica Zagrebačke opere od četiri predviđene pjevačice. S pravom, budući da je njezin glas idealan za Tatjanu, snažan, nosiv i lijepo ujednačen. Ulogu je pjevački i glumački detaljno razradila. U prvome dijelu predstave mladenačkom djevojačkom pojavom i toplom gumom izvrsno je ocrtala mladu Tatjanu. Glumačka zrelost potrebna za zadnje dvije slike još se ni ne može očekivati od Željke Martić, premda je svoju scensku zadaću uredno obavila.“

  Sljedeća krasna uloga Željke Martić bila je Leonora u Trubaduru. Pjevala ju je u predstavi opere 4.ožujka 2000. u čast Josipu Gostiču u prigodi 100. godišnjice njegova rođenja i predstavljanja CD-a. Davor Schopf pisao je 6. ožujka u Vjesniku: „Najzanimljiviji je bio nastup sestara Martić: mezzosopranistica Neda pjevala je prvi put Azucenu dva dana prije dok je sopranistica Željka Leonoru ostvarila još prošle sezone u Rijeci. Iako su na početku tumačenja tih uloga, pokazale su mnogo: zrelost moćnih glasova lijepe boje, njihovu tehničku razrađenost, suverenost pjevanja te profinjeni osjećaj za stil i fraziranje. Imponirao je njihov izvrstan glumački nastup, kao da imaju veliku rutinu i iskustvo u tim ulogama. Neda Martić bila je uzbudljiva u iznošenju Azuceninih traumatičnih iskustava u trećoj slici. Željka Martić uvjerljivo je ocrtala Leonorinu ljubavnu zanesenost. Nedi je potrebno da prevlada određenu nesigurnost u visokim tonovima, a Željki da stekne mirnoću u legato linijama obiju arija.“ Istog je mišljenja bio i Dalibor Paulik 17. ožujka 2000. u Hrvatskom slovu. Pisao je u osvrtu s naslovom Predstava dostojna opernog velikana: „No posebnost te večeri bile su dvije mlade pjevačice, sestre Željka i Neda Martić. Finom pjevačkom frazom, suptilnošću svoga spinto soprana Željka Martić je gradila lik Leonore, posebno uvjerljiv u ariji Miserere i duetu s Lunom, kao i u dirljivom finalu opere. U zahtjevnoj mezzosopranskoj ulozi Azucene, Neda Martić je pokazala pjevačku sigurnost, poglavito u duetu  sa  Manricom Mall reggendo [...] te u završnoj slici, također u duetu. Ono što posebno osvaja uz pjevačku uvjerljivost, jest i scenski izraz pun temperamenta i unutarnje energije. Zagrebačka publika kojoj su se pridružili i brojni Slovenci [....] oduševljeno je ispratila cijeli ansambl, očito željna uspješnih izvedaba djela takozvanog „željeznog“ repertoara bez kojih nijedna relevantna operna kuća ne može opstati. Bila je to večer koja će se pamtiti, dostojna Opere Hrvatskog narodnog kazališta i ponajbolji izraz sjećanja na karizmatičnu umjetničku osobnost Josipa Gostiča.“
  
  I splitski glazbeni kritičar Tonći Šitin napisao je 18. kolovoza 2000. u Vjesniku u osvrtu s naslovom Dar romantike i strasti: „Sve što danas pjeva sopranistica Željka Martić od Leonore do Aide, blista dinamikom, impostacijom, pokrivenim tonovima, punim pianima, izjednačenim registrom. To je pjevanje koje podsjeća na neke davne dobre dane.“ A Sofia Čavić je 19. kolovoza u Slobodnoj Dalmaciji napisala: „Mezzosopranistica Neda Martić suvereno i tonski zanosno vladala je svojom Ulricom, Amneris i Azucenom, dok je sopranistica Željka Martić kao Leonora i Aida demonstrirala vrhunsko umijeće  dinamičkog i psihičkog nijansiranja Verdijevih heroina.“ Te 2000. godine sa sestrom Nedom Željka Martić priredila je vrlo zapažen koncert u komornom ciklusu Koncertne direkcije Zagreb. Glazbeni kritičar Jutarnjeg lista Branimir Pofuk napisao je 5. veljače opširan osvrt: „Odmah na početku prošlosubotnjeg koncerta u gornjogradskoj Preporodnoj dvorani nastupile su u reprezentativno blistavu duetu „Sound the trumpet“ Henryja Purcella, od kojeg smo čuli i opernu tužaljku Didone u izvedbi vrlo sugestivne Nede Martić. Sestre Martić još jednom su potvrdile istinu da se autentičnost i uvjerljivost izvedbe glazbe baroka ili bilo koje druge epohe, koliko god joj to može pomoći, ipak ne može apsolutno mjeriti razinom oponašanja onodobnih načina izvođačkih tehnika. Punokrvnim glasovima, bitno drugačijima od kristalno tanašnih, gotovo dječačkih soprana osobito cijenjenih u interpretacijama barokne glazbe, sestre Martić su, posebno u polaganim arijama, uspijevale muzicirati na način koji publici zna zaustaviti dah i ovlažiti oči, a što je baroknim skladateljima često i bila namjera. Osobito smo to doživjeli u predivnoj Vivaldijevoj ariji „Sposa son disprezzata“, u kojoj  je Željka Martić demonstrirala savršenu vokalnu tehniku i tankoćutni smisao za fraziranje notnog i literarnog teksta. U Händelovoj hit ariji „Ombra mai fu“ ili glasovitoj tužaljki „Che farò senza Euridice“ [...] upravo u tim skladbama sve od sebe je pokušavala, a ako zanemarimo pijanista i uspijevala dati Neda Martić, nimalo ne zaostajući za sestrom Željkom. […] Sestre Martić ipak su iskoristile zasluženo dodijeljenu im priliku i pokazale potencijale koji  bi u nekoj razvijenijoj opernoj sredini bili i te kako iskorišteniji. A i ovako predstavljaju veliko obogaćenje domaćeg glazbenog života.“

  Na jednom od najvećih svjetskih pjevačkih natjecanja Maria Callas – Nuove voci per Verdi u Napulju, Bussetu i Parmi u Italiji 2000. godine, koje je okupilo 2400 natjecatelja iz raznih zemalja, Željka Martić postigla je izvanredan uspjeh. Ušla je u finale među šest najljepših verdijanskih soprana.

  Željka Martić je 2001. uvrstila u repertoar Jelenu u operi Nikola Šubić Zrinjski. Kad ju je pjevala poslije, 2006., portal Jutarnji.hr objavio je 21. lipnja članak s naslovom Željki Martić pljeskalo cijelo gledalište u kojemu je pisalo: „Podjelu solista u obnovljenoj operi izvedenoj u petak u zagrebačkom HNK činili su mahom mladi solisti kojima je zahtjevna Zajčeva partitura bila složen zadatak. U globalnoj ocjeni te osrednje predstave kompletan glazbeno-scenski lik ostvarila je jedino Željka Martić u ulozi Jelene. Sjajno je otpjevala starodrevnu baladu o dalekom Zrinjskom gradu i jedina dobila pljesak cijeloga gledališta.“

  Željka Martić te je iste godine sudjelovala u ne baš uspjeloj izvedbi Verdijeva Requiema u HNK-u u kojoj je bila rijetka svijetla točka. Nenad Turkalj pisao je 13. prosinca 2001. u Vjesniku: „Sopranistica Željka Martić potvrdila se već i na zagrebačkoj pozornici kao mlada primadona, ujednačenošću registara, idealno zasvođenom frazom, zvučnim i nosivim visokim B-ovima i u finalu H-ovima i visokim C, ponovno se predstavila kao pjevačica međunarodnog formata […] sve do fuge „Sanctus“ i „Libera me“ u finalu, gdje je posebno imponirala intonativno čista „a cappella“ izvedba sa sopranom solo na tekst Requiema.“

  Sljedeće godine došla je Mimì u La Bohème. Jelena Knešaurek pisala je 5. prosinca 2002. u Vjesniku: „Željka Martić, sopranistica koja se već odavno potvrdila kao pjevačica najviših vokalnih i scenskih dometa, bila je pjevački besprijekorna, a scenski vrlo uvjerljiva Mimì, koja je na kraju zasluženo ispraćena ovacijama publike.“
  
  
  
  Željka Martić nije pjevala Ameliju na premijeri Verdijeva Simona Boccanegre, jer se počeo uvoditi običaj da na premijerama pjevaju gosti iz inozemstva, no njezin nastup na jednoj od sljedećih repriza bio je više nego uspješan. S pravom se Davor Schopf pitao 1. ožujka 2003. u Vjesniku: „Tko zna zašto je sopranistica Željka Martić morala čekati tek sedmu izvedbu „Simona Boccanegre“ da bi predstavila svoju Ameliju i to takvom profesionalnom manirom, sigurnošću i bogatstvom detalja da uopće nije potrebno isticati kako je ulogu pjevala prvi put. Odnosno, potrebno je istaknuti kao primjer da i prvi nastup u novoj ulozi bez dostatnog pokusa može biti potpuno zreo, dotjeran i izrađen. U liku topla, decentna, usredotočena na zbivanja na sceni i partnere, s pravom mjerom u svemu, prikazala je Amelijin trnovit put do sreće. Njezin bogat, snažan glas dolazio je do punog izražaja, ispunjao prostor. Lijepe verdijevske fraze, puna piana i zvučne visine ostvarivala je s lakoćom i s pravom zaslužila povike „bravo“ na kraju predstave. […] Ova je predstava „Simona Boccanegre“ zahvaljujući pjevačkim mogućnostima to troje protagonista (Valentina Enčeva i Paate Burchuladze, op. a.) i snazi njihovih umjetničkih ličnosti, vrhunac dosadašnjeg tijeka sezone Zagrebačke opere.“ Isto je bilo i mišljenje Jane Haluze u Vijencu 6. ožujka: „Na posvemašnje iznenađenje, nimalo podređena Burchuladzeovu sjaju, u idealnom se spoju svoje raspjevanosti muzikalnosti i istančana senzibiliteta za dramu iskazala sopranistica Željka Martić, zasjenivši sve svoje prethodnice u tumačenju jedinoga ženskog lika među protagonistima, Amelie Grimaldi. U svim nijansama emotivnih naboja, od pronalaska oca sve do zabranjene ljubavi, ona je do posljednjega detalja razradila te glumački i glazbeno oblikovala tu iznimno zahtjevnu Verdijevu ulogu. Neshvatljivo je da je priliku dobila tek u petnaestoj i pretposljednjoj predstavi Boccanegre u sezoni. Vrhunski doseg svjetskog kalibra u kreacijama Burchuladzea i Martićeve bilo je vrlo teško dosegnuti, što je cijelom ansamblu dalo dominantnu notu i poticaj da izađe iz svojih okvira rutinskih izvedbi. [...] Nešto više od mjesec dana nakon premijere Verdijev je Boccanegra sve svoje skrivene dragulje napokon otkrio u punom sjaju.“

  Naposljetku je Željka Martić na premijeri Koriolana Stjepana Šuleka pjevala Virgiliju i uz Ivanku Boljkovac u ulozi Koriolanove majke Volumnije nametnula se kao njegova žena „svojim visokim interpretativnim dometima.“ (Jutarnji list, 2. listopada 2004.)

  Slijedile su 2005. Prva dama Kraljice noći u Čarobnoj fruli i 2006. Nedda u Pagliaccima pa 2007. Amelija u Krabuljnom plesu i Madame Lidoine u veoma uspjeloj realizaciji opere Razgovori karmelićanki Francisa Poulenca u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Michaela  Helmratha.

  Željka Martić otpjevala je još dvije glavne uloge, obje hrvatskih autora – Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom i Đulu u Eri s onoga svijeta a zatim su slijedile manje i srednje, uvijek s trajnim pečatom velike umjetnice. Citirat ćemo osvrt Trpimira Matasovića na premijeru Evgenija Onjegina 2014. u Zarezu 21. studenoga pod naslovom Hrvatsko narodno kupalište: „Naposljetku, pomalo samozatajnu, ali presudnu „dobru dušu“ ovoj su predstavi dale Željka i Neda Martić, u nešto manjim, ali dramaturški bitnim ulogama Larine i Filipjevne. Uostalom, njihovo je scensko iskustvo nezanemarivo i zračilo je čitavim predstavom. Nije stoga loše podsjetiti da su obje sudjelovale i u prethodnoj zagrebačkoj produkciji Evgenija Onjegina, danas već gotovo davne 1998. Neda Martić tada je pjevala Larinu, a Željku Martić još se uvijek pamti kao nenadmašenu Tatjanu. Koja je usput budi rečeno, u toj produkciji pjevala u repriznoj postavi. Što još jednom potvrđuje da u nekim lošim praksama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nažalost postoji višedesetljetni kontinuitet.“

  Koncertni repertoar Željke Martić vrlo je bogat i raznolik na području popijevke i vokalno-orkestralnih djela. Navest ćemo samo neka: Bach Magnificat  u D-duru, Beethoven Ah! Perfido!,  Egmont i Deveta simfonija, Boccherini Stabat Mater, Honegger Kralj David i Jeanne d'Arc na lomači, Caccini Vesperae,  Haydn Stvaranje svijeta, Lukačić Moteti,  Mahler Tužaljka, Anđelko Igrec Kraljevski psalmi, Frigyes Hidas Requiem, Mozart Requiem, Missa brevis u F-Duru, Missa brevis u B-Duru i Krunidbena misa, Pergolesi Stabat Mater, Rossini Stabat Mater, Schubert Lazar ili Svečanost Uskrsnuća i Misa br. 2 u G-duru, Schumann Requiem za Mignon, Vivaldi Gloria, Wagner Pjesme Mathilde Wessendonck, Dvořák Ciganske pjesme, de Falla Siete Canciones populares Españolas, Obradors Canciones clasicas, Turina Poema te popijevke raznih autora.

  Osim u HNK-u u Zagrebu, Željka Martić nastupala je u HNK-ima u Rijeci i Splitu, SNG u Ljubljani i Mariboru te Altes Residenztheater Cuvilliés u Münchenu, Teatru Reggio u Parmi, Teatru Verdi u Bussetu, Wörthersee Classics Festivalu u Klagenfurtu, na 6. Festivalu musicale internazionale Monfalcone, Medea, Internacionalnom Opernom festivalu u Miškolcu, Varaždinskim  baroknim večerima, Osječkom ljetu kulture i drugdje, s orkestrima Zagrebačke i Slovenske filharmonije, Simfonijskim orkestrom RTV Slovenija i Simfonijskim orkestrom HRT-a, Orkestrom Slovenske vojske, Orchestrom Sinfonica della RAI, Orchestrom Sinfonica Internazionale Carmelòs, Simfonijskim orkestrom Radio Moskve.
  
  Sjaj savršenog vokalnog umijeća i umjetnička osobnost Željke Martić ostaju u trajnom sjećanju.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri