Iva Hraste-Sočo

(Zagreb, 11. veljače 1967.)

• Iva Hraste rođena je 11. veljače 1967. u obitelji akademika. Njezin djed, akademik Mate Hraste (1897-1970) bio je istaknuti jezikoslovac, koautor gramatike hrvatskoga jezika i sveučilišni profesor, otac akademik Marin Hraste (1938) inženjer kemijske tehnologije i sveučilišni profesor, majka profesorica Vesna Hraste, drugi djed prof. dr. Ivo Bakran (1914-1987) ugledan kirurg. U tom se okružju (i nasljedstvu) formirala kao osobnost širokih obzorja, što je umnogome utjecalo na njezinu karijeru. Maturirala je u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru u Zagrebu, pohađajući usporedno i Muzičku školu Vatroslav Lisinski. To ju je prirodno dovelo na studij solo-pjevanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Nade Puttar-Gold. Diplomirala je godine 1989. i primljena u stalni angažman u Operu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, kao jedna od najmlađih solistica u njezinoj povijesti. Paralelno je studirala jugoslavenske jezike i književnost na Filozofskom fakultetu.

  Operna karijera Ive Hraste počela je prije diplome. Kao posebno nadarena 20-godišnja studentica debitirala je 4. ožujka 1987. u HNK-u u Zagrebu kao Euridika u operi Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka. Maja Stanetti napisala je 5. ožujka u Večernjem listu: „Otkriće jučerašnje predstave svakako je Iva Hraste kao Euridika. Njezin je muzikalan i siguran nastup u drugom dijelu osvježio predstavu i budući da je vrlo mlada, uz pažljiv rad iz njezina bi glasovnog potencijala mogla izrasti prvorazredna pjevačica koja može biti nositeljica repertoara.“ Euridiku je poslije, 1991., pjevala i u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci .
  
  
  
  Predviđanja ugledne kritičarke potvrdila su se. Premijera Wagnerove Walküre u HNK-u u Zagrebu 21. ožujka 1987. pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Hansa Petera Lehmanna bila je velik događaj ne samo u muzičkom životu nego i šire. Doprinos toj odličnoj predstavi dala je i Iva Hraste kao valkira Ortlinda. S Walkürom je ansambl zagrebačke Opere odlazio na gostovanja, 1988. na Križankama u Ljubljani i velikom gostovanju u tadašnjem Sovjetskom Savezu, u Nacionalnoj operi u Kijevu i Boljšoj teatru u Moskvi te 1989. na BEMUS-u (Beogradskim muzičkim svečanostima).

  Nepunu godinu dana poslije debija Iva Hraste uvrstila je u siječnju 1988. u repertoar vrlo zahtjevnu ulogu Adine u Ljubavnom napitku Gaetana Donizettija. Druga ugledna kritičarka, Jagoda Martinčević u osvrtu s naslovom Sjaj darovitosti pisala je 22. siječnja 1988. u Vjesniku: „Uz omiljenog opernog povratnika (Krunoslava Cigoja, op. a.) , ukras ove predstave bila je 21-godišnja Adina Ive Hraste. Od velikog debija Ivanke Boljkovac ne pamti se tako zreo start jednog mladog pjevača s čini se blistavom budućnošću. Prekrasan topao sopran i preciznost koje je Iva Hraste pokazala u toj velikoj ulozi siguran su zalog dobrim prognozama, a scensko će iskustvo steći tek daljnjim radom i zacijelo oplemeniti interpretacije te ljupke, sjajno muzikalne, a glasovno raskošne pjevačice.“
  
  
  
  Vrlo opširna u osvrtu na nastup Ive Hraste u Ljubavnom napitku bila je Marija Barbieri u emisiji Sedam dana muzike 24. siječnja 1988. na Drugom programu Radija Zagreb. Rekla je: „Svaki nastup mladog pjevača veseli a zanimanje je tim veće kad je riječ o izrazitom talentu. Veoma mlada, tek 21-godišnja sopranistica Iva Hraste je upravo zadivljujućom sigurnošću apsolvirala veliku zahtjevnu ulogu Adine. Da nismo znali da je riječ o zapravo debitantici – Adina je poslije Euridike njezina druga uloga na sceni – po njezinu držanju i zavidnoj sposobnosti koncentracije ne bi se to moglo zaključiti. Nije se mogla primijetiti nikakva trema, što znači da mlada pjevačica ima psihičku stabilnost neophodnu za bavljenje tim poslom. Dakako, njezina je glazbena nadarenost, kao osnovni preduvjet da se toga uopće prihvati, također izuzetna.

  Mlada pjevačica ima snažan lirski sopran, nešto tamnije boje, iz čega bi se dalo pretpostaviti da bi u kasnijoj budućnosti uz pažljiv rad mogao postati mlado-dramski. Osobito su joj lijepe sigurne, čvrste, lake, zvučne i zaobljene visine kojima sigurno vlada praveći i dosta dinamičkih nijansi. Trebala bi bolje razraditi srednje položaje i odbaciti tamnjenje glasa – ali sve bi to od tako mlade pjevačice na samom početku karijere bilo previše očekivati. Njezina muzikalnost je naglašena a osjećaj za interpretaciju će se dalje razvijati s vremenom. Premda se čini da po karakteru lika Adina ne odgovara u potpunosti njezinoj prirodi – možda bi joj Mimì u tom pogledu bila bliža – ona je u svom scenskom nastupu pokazala još jednu osobinu dragocjenu za dalji razvoj – visoku inteligenciju. Ni u čemu nije pretjerala, prilagodila je lik vlastitoj ličnosti. Sudeći po ovim nastupima pred Ivom Hraste je lijepa budućnost.“
  
  
  
  Mjesec dana poslije, u veljači 1988. sa Zagrebačkim kazalištem lutaka ostvarila je u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski ulogu Bastienne u Mozartovu igrokazu Bastien i Bastienne, u lipnju je nastupila u pastorali Acis i Galatea Georga Friedricha Händela u Hrvatskom glazbenom zavodu a potkraj godine na Danu dvorane Lisinski pjevala je Zorku u koncertnoj izvedbi Porina Vatroslava Lisinskog. Te je 1988. godine nastupila u finalu Međunarodnog natjecanja Luciano Pavarotti u Modeni, Italija, kao jedina natjecateljica s područja bivše Jugoslavije. Već je 22. veljače 1989. pjevala iznimno zahtjevnu ulogu Fiordiligi na premijeri Mozartove opere Così fan tutte u HNK-u u Zagrebu nakon što ju je mjesec dana ranije s velikim uspjehom ostvarila na premijeri u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija. Jagoda Martinčević pisala je 24. veljače u Vjesniku: „Najbolja je glasovno svakako Iva Hraste s obzirom na težinu uloge, premda ne i tako dobra, kako se to moglo očekivati. Za zvukovni prostor HNK-a ona je Fiordiligi s premalo tonskog karaktera unatoč dobro svladanoj ulozi, što je i odlika većine protagonista.“

  U lipnju 1989. Iva Hraste istaknula se kao „zvučna Rajnina kći“ Woglinda na premijeri Wagnerova Rajnina zlata, i u ožujku 1990. Peta djevojka na prvoj hrvatskoj scenskoj izvedbi Elektre Richarda Straussa. U kolovozu 1989. na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupila je u komičnoj operi Magnet srdaca (La calamita de' cuori) Baldassarea Galuppija (1706-1780) prema Carlu Goldoniju. Bilo je to zanimljivo glazbeno otkriće u kojemu, prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 19. kolovoza 1989., „Dvije partnerice – suparnice, lijepe Dubrovkinje izvrsno su ostvarile Iva Hraste i Norina Radovan, prva dovršena pjevačica blistava tona i sigurnosti, druga još donekle početnički stegnuta grla, no zato neporeciva scenskog dara i temperamenta.'' 
  
  Dana 4. prosinca 1990. na 595. svečanoj izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, kojom se obilježavala 120. godišnjica djelovanja zagrebačke Opere, uvrstila je u repertoar ulogu koja je savršeno odgovarala njezinu glasu i mladosti – Jelenu. Jagoda Martinčević napisala je 6. prosinca 1990. u Vjesniku: „Tik uz Kliškićevo sonorno oblikovanje uloge (naslovne, op. a.) našla se nježna, lirska Jelena mlade Ive Hraste, koja će ako nastavi tako preciznim vokalnim putom, vrlo brzo dospjeti do zvjezdanih visina tradicije velikih zagrebačkih interpretkinja tog lijepog lika.“ Isto je razmišljala i Marija Barbieri u emisiji Sedam dana muzike 9. prosinca 1990. na Drugom programu Radija Zagreb: „Iva Hraste bila je pjevački siguran i atraktivan tumač lika Jelene. Njezin svjež, zvučan, bogat lirski sopran, dobro vođen, osobito lijepih zaobljenih visina idealan je za interpretaciju lika mlade zaljubljene djevojke no trebalo bi s tom mladom i vrlo perspektivnom umjetnicom i scenski razraditi taj lik.“ Jelenu je pjevala i na premijeri Zrinjskog u svibnju 1991. u Rijeci. Jelenu je pjevala i na premijeri Zrinjskog u svibnju 1991. u Rijeci.

  Premijera Mozartova Figarova pira u veljači 1991. u režiji Božidara Violića pod ravnanjem Uroša Lajovica bila je jedna od najljepših glazbeno-scenskih realizacija zagrebačke Opere, a u njoj, prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 1. veljače 1991. u osvrtu s podnaslovom Susanna i Almaviva – vrhunci, „U samom, pak, vrhu interpretacijskoga zadovoljstva našli su se, bez uzora u nas, dvoje glavnih tumača, Iva Hraste u najodgovornijoj zadaći cijele opere, u liku Susanne, te Josip Lešaja kao grof Almaviva. Iva Hraste kao da se rodila vragometnom Susannom stapajući glas, frazu i scensku zaigranost (osobito bitan scenski hod!) u odnos sestre blizankinje zadanome liku. Upravo je ona bila ta koja je vodila mocartovsku glazbenu igru svojim lijepim, čistim glasom, pokazavši kako se i u nas Mozarta može sjajno stilski pjevati.“ Isto je bilo i mišljenje Marije Barbieri u emisiji Sedam dana muzike 3. veljače 1991. na Drugom programu Radija Zagreb: „Mlada Iva Hraste bila je scenski znatno izražajnija nego u svojim drugim ulogama i očito je da je na njoj mnogo radila. Ovaj težak i veliki zadatak svladala je suvereno, ali, ipak, što je i shvatljivo, i što će se vjerojatno u daljnjim izvedbama popraviti, bez dovoljno snage u najljepšem odlomku opere – ariji iz četvrtog čina.“ Mozartu se vratila 1999. kao Papagena u Čarobnoj fruli.

  Na otvorenju 16. Muzičkog biennalea Zagreb Iva Hraste 6. travnja 1991. bila je „vrlo dojmljiva s lirskim akcentima“ u dvostrukoj ulozi Marije/Ptice na praizvedbi impresivnoga glazbenog misterija Prazor Rubena Radice (1931-2021) na pjesnički tekst Jure Kaštelana (1919-1990) pod ravnanjem Pavla Dešpalja u režiji Petra Selema. Suvereno je svladala tu veoma zahtjevnu partituru. Suvremenom hrvatskom opernom repertoaru dodala je u travnju 1997. ulogu Emme na hrvatskoj premijeri opere Priče iz bečke šume Mire Belamarića (1935-2017). U prosincu 1991. posegnula je za prošlošću kao Anđeo Gabrijel na premijeri scensko-glazbene igre Božićna priča Rudolfa Matza (1901-1988), praizvedene 1931. godine.

  U lipnju 1992. Iva Hraste, sada već udana za Zrinka Soča, ostvarila je u HNK-u veoma lijepu ulogu – Mimì u La Bohème. A nakon deset dana pjevala je Silvu na premijeri operete Emmericha Kálmána Kneginja čardaša. Bio je to pomalo njezin prijelaz u operetu. Supruzi Sočo - lijepi, mladi i lijepih glasova, postali su zaštitni znak emisija s prizorima iz opereta koje je tada priređivala Hrvatska televizija na Staru godinu. Nizale su se Lidija u Barunu Trenku Srećka Albinija u Komediji i Valencienne u Veseloj udovici Franza Lehára u HNK-u pa Barbara u opereti Noć u Veneciji Johanna Straussa 1998. na turneji po Japanu.
  
  
  
  
  Koncertni repertoar Ive Hraste-Sočo bio je vrlo bogat. Već je 1986. s orkestrom Alessandro Scarlatti i orkestrom RAI-a u Napulju pjevala Händelovu Odu sv. Ceciliji. U njezinu repertoaru bile su uz ostalo Mozartove Misa u C-duru (Krunidbena), Missa brevis i Requiem, koji je pjevala i u Ljubljani, Beethovenova Deveta simfonija, Kralj David Arthura Honnegera, Rossinijeva Petite Messe Solennelle, koju je pjevala na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Klagenfurtu, Dvořákovo djelo Stabat Mater, koje je pjevala u Sarajevu i Ljubljani, Misa br. 2 u C-duru hrvatskoga skladatelja, orguljaša i pijanista Leopolda Ignacija Ebnera (1769-1830) na Varaždinskim baroknim večerima. Priredila je cjelovečernji koncert u Teatru Comunale Fiuggi, Italija.
  
  Iva Hraste usavršavala se u Opernom studiju komorne pjevačice Olivere Miljaković u Beču, na Poslijediplomskom studiju kod prof. Dunje Vejzović kao i na edukaciji Osnove retorike u Hanns Seidel Stiftung, te u području umjetničke produkcije i kulturnog menadžmenta u programu National Arts Management Intensive, DeVos Institut of Arts Management Washington D.C., SAD.
  
  Nakon otpjevanih 27 uloga sopranskog repertoara, karijera Ive Hraste-Sočo krenula je u drugom smjeru. U diplomatsku službu  stupila je 2004., a od 2005. do 2009. obnašala je dužnost savjetnice za kulturu u Veleposlanstvu RH u Beču. Tijekom svojega četverogodišnjeg diplomatskog mandata u Austriji organizirala je više od stotinu kulturnih projekata iz polja hrvatske kulturne baštine i suvremenih umjetničkih izričaja. Po povratku iz Beča 2009. prešla je u Ministarstvo kulture, gdje radi do 2019. Bila je načelnica Odjela za kazalište, šefica Kabineta ministra, pomoćnica za međunarodnu suradnju, te za područja kazališne, glazbene i vizualne umjetnosti, književnog stvaralaštva i inovativnih kulturnih praksi. Djeluje i kao posebna savjetnica ministrice kulture.
  
  Godine 2012. obranila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom Eve Sedak i Petra Selema doktorsku disertaciju pod naslovom Nacija kulture: artikulacija međunarodne prepoznatljivosti hrvatske kulture na primjerima festivalske politike gdje se bavila brendiranjem nacije, festivalskim menadžmentom i kulturnim politikama, a 2013. objavila je knjigu „Hrvatska – nacija kulture“. Od listopada 2019. stalno je zaposlena u zvanju docentice na Odsjeku produkcije na ADU, a od listopada 2020. predstojnica je Odsjeka produkcije na ADU. Predaje i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Poslijediplomskom međunarodnom sveučilišnom studiju diplomacije te Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

  
  
  Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, među kojima izdvajamo: Nagradu Judita za najbolje glazbeno ostvarenje 67. Splitskog ljeta – monooperi Dnevnik Anne Frank HNK u Varaždinu (bila je i producentica predstave), Zlatnu povelju Mađarske, Prvomajsku nagradu, Nagradu Marija Borčić, Prvu nagradu na Jugoslavenskom natjecanju solo-pjevača u Ljubljani. Bila je mentorica studentima produkcije opere Pepeljuga Julesa Masseneta koji su dobili Rektorovu nagradu za akademsku godinu 2020./2021. i drugim projektima Muzičke akademije i ADU. Bavi se produkcijom u izvedbenim umjetnostima, članica je brojnih stručnih tijela te međuvladinih mješovitih odbora, publicira knjige te znanstvene i stručne radove u području kazališta, glazbenog kazališta, sociologije glazbe i kulturne politike.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

   

   

Piše:

Marija
Barbieri