Ljubomir Puškarić

(Zagreb, 3. srpnja 1981.)

• Na premijeri Krabuljnog plesa u HNK-u u Zagrebu u siječnju 2007. u maloj ulozi mornara Silvana zazvučao je lijep, mekan i topao bariton. Pripadao je 25-godišnjem Ljubomiru Puškariću. Bilo je jasno da mu predstoji lijepa karijera ako sve pođe redovitim putem. I pošlo je. Danas Ljubomir Puškarić po svojim pjevačkim kvalitetama ulazi u najuži vrh najuglednijih hrvatskih opernih pjevača.

  Ljubomir Puškarić rođen je 3. srpnja 1981. u Zagrebu, gdje je 2004. započeo osnovnu glazbenu i pjevačku naobrazbu. Prvo pjevačko iskustvo stekao je u amaterskom zboru u Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Bavio se novinarstvom, pet godina pisao je u Vjesniku. Kad je dobio angažman u zboru HNK-a počeo je uzimati privatne satove iz pjevanja, najprije kod istaknute varaždinske pedagoginje Darije Hreljanović, a potom kod nacionalnog prvaka Opere u HNK-u Vitomira Marofa. Sve je dalje išlo razmjerno brzo. Kao talentirani mladi bariton ostvario je prve solističke nastupe pjevajući manje i srednje uloge. Poslije Silvana došao je u veljači 2007. Silvio u operi Pagliacci, a zatim u listopadu iste godine Figaro u Seviljskom brijaču u zagrebačkom HNK-u te 2008. Figaro u Narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Shvatio je da mora steći i tzv. službenu naobrazbu. Upisao se u Muzičku školu Pavao Markovac u klasi profesorice Nataše Šurine i u jednoj godini završio dva razreda pripravne te preskočivši srednju školu došao na Akademiju kod Vlatke Oršanić. Iako dolazi iz glazbene obitelji, cijeli je život bio usmjeren prema sportu i trenirao plivanje, rukomet i atletiku, a bavio se i streljaštvom iz zračne puške i nogometom. Shvatio je kolika je važnost treninga da bi se održala kondicija. Dana 18. travnja 2008. ostvario je malu ulogu Bibliofila na praizvedbi zaboravljene opere Mirjana također zaboravljenog hrvatskog skladatelja Josipa Mandića (1883-1959).
  
  

  Ljeti 2008. Ljubomir Puškarić dobio je stipendiju na Indiana University (Glazbenoj školi Sveučilišta Indiana) u Bloomingtonu i upisao se na Jacobs School of Music, glasovitu američku muzičku akademiju koja se već desetljećima nalazi u svjetskom vrhu glazbenoga visokoškolskog obrazovanja. Još tijekom studija u SAD-u, točnije u Cincinnatiju, gdje je proveo dva mjeseca u programu za mlade pjevače, počeo je nastupati u inozemnim opernim kućama. U svibnju 2010. završio je studij kod istaknutog pjevačkog pedagoga Roberta Harrisona. Dr. Harrison zabilježen je u nedavno objavljenoj knjizi Robin Rice Deset velikih učitelja pjevanja. Samo tjedan dana nakon završetka studija, s Clevelandskim orkestrom u dvorani Severance u Clevelandu Puškarić je pjevao baritonsku dionicu u djelu Carmina burana Carla Orffa. Ubrzo je nastupio i na dva koncerta na Cincinnati May festivalu (Svibanjskim svečanim igrama) pod ravnanjem renomiranog američkog dirigenta Jamesa Conlona. Pjevao je u oratoriju Williama Waltona Belshazzar' Feast i nastupio u ulozi Ščelkalova u Borisu Godunovu. U Cincinnati Operi nastupio je kao Silvio u Pagliaccima, Morales u Bizetovoj Carmen i kao Borac s bikovima u operi Ainadamar suvremenog argentinskog skladatelja Osvalda Goliova (1960.).
  
  
  

  Kroz to vrijeme slijedile su nagrade: Prva nagrada na državnome natjecanju solo pjevača u Dubrovniku (2007.), Prva nagrada na lokalnome natjecanju Metropolitan Opere u Bloomingtonu (2009.), Druga nagrada na regionalnome natjecanju Metropolitan Opere u Cincinnatiju (2009.), Prva nagrada na natjecanju Indiana muzička matineja (2009.),
  Prva nagrada na lokalnome natjecanju Metropolitan Opere u Bloomingtonu (2010.),
  Druga nagrada na regionalnome natjecanju Metropolitan Opere u Indianapolisu (2010.) i u lipnju 2010. Prva nagrada na Međunarodnom natjecanju Ondina Otta u Mariboru. Iste je godine gostovao u Seattle Operi kao Enrico u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor a jesen 2011. godine proveo je u angažmanu u Lyric Operi u Chicagu, gdje je nastupio pod ravnanjem Emmanuela Villaumea te Sir Andrewa Davisa. Uslijedili su i pozivi na gostovanja na europskim pozornicama, najprije u Državnoj operi u Hamburgu kao Valentin u Gounodovu Faustu, a potom i u Rimskoj operi kao Paolo Orsini u operi Rienzi Richarda Wagnera.
  
  
  
  
  Ljubomir Puškarić vratio se krajem 2010. u Zagreb i počeli su se nizati nastupi. Lijep glas muzikalnog pjevača odjeknuo je u svoj svojoj ljepoti na koncertu Zagrebačke filharmonije u skladbi Messa di Gloria Giacoma Puccinija. Ubrzo se čuo i u izvedbama Šišmiša – u ulozi Dr. Falkea. Marija Barbieri pisala je 22. prosinca 2010. u online-časopisu kulisa.eu: „Ljubomir Puškarić u ulozi Dr. Falkea pokazao je jedan od najljepših glasova lirskog baritona koje smo čuli i finu muzikalnost pa možemo samo poželjeti da ga češće slušamo, a njemu da što više nastupa i stekne onu scensku suverenost koja izrazito krasi njegova premijernog kolegu (Davora Radića, op. a.).“ Nakon Marcella u Puccinijevoj La Bohème Puškarić je nastupio u ulozi pjesnika Frane na premijeri opere Adel i Mara u HNK-u u Splitu. Tonči Šitin pisao je 23. ožujka 2011. na portalu klasika.hr: „… dok se u delikatnoj ulozi pjesnika Frane prvi put pojavio Ljubomir Puškarić, mladi bariton zanimljivog i već bogatog pjevačkog iskustva stečenog u Sjedinjenim Državama gdje je i završio pjevačke studije. Prijatne pojave, odmjerena i ujednačena glasa koji bi s vremenom mogao više dobiti na ekspresiji i impulzivnosti, Puškarić je Odu prirodi donio u maniri daleko iskusnijih umjetnika staloženo i kultivirano.“ Te je godine dobio Nagradu Zagrebačke Filharmonije Mladi glazbenik godine 2011. A suradnja s HNK-om Split nastavila se nizom uloga i donijela mu je 2018. Nagradu Ante Marušić za najbolje ostvarenje u operi u sezonama 2016/2017. i 2017/2018.

  

  
  
  Nakon mlinara Sime u Gotovčevu Eri s onoga svijeta u svibnju 2011. Puškarić je u ožujku 2012. prvi put nastupio u naslovnoj ulozi Nikole Šubića Zrinjskog i u listopadu 2012. na reprizi opere Postolar od Delfta Blagoja Berse. Marija Barbieri pisala je 25. listopada na klasika.hr: „Kolikogod se danas u svijetu pjevači nepravedno žele staviti u drugi plan, oni su presudni za krajnji dojam predstave. A ovaj Postolar od Delfta imao je sreću da u pjevačkom smislu u objema podjelama uloga nije bilo slabe točke. Iskusni majstori skladno su se slagali s mladim snagama. Piet Grooth imao je dva posve različita interpreta. Dok se Vitomir Marof istaknuo kao profilirana umjetnička osobnost besprijekornih vokalno-pjevačkih kvaliteta i iznenađujuće scenske izražajnosti, mladi Ljubomir Puškarić ukazao je na ljepotu svog toplog baritonskog glasa i već sada priličnu vještinu u svladavanju nemalih zahtjeva što ih ta uloga stavlja pred izvođača.“

  Nakon Belcorea u Donizettijevu Ljubavnom napitku i Glasnika u Wagnerovu Lohengrinu počele su slijediti premijere velikih i glavnih uloga. Prva je bila Mozartov Don Giovanni u lipnju 2013. Davor Schopf pisao je 13. lipnja u Vijencu: „Don Giovannijevu zavodljivost i slatkorječivost idealno je, s prekrasnom bojom glasa, mekom frazom i izvrsno karakteriziranim recitativima dočarao bariton Ljubomir Puškarić. Mladi solist već je ostvario desetak glavnih uloga u Zagrebačkoj operi te nastupao u nekoliko američkih opernih kuća i u Rimskoj operi. Istaknuo se i vrlo dobrom scenskom igrom, ležernim nastupom pa i određenim zavodničkim gardom koji mu je pomogao u ocrtavanju naslovnoga junaka.“ Za uloge Don Giovannija i Pieta iz opere Postolar od Delfta dobio je 2013. Nagradu Vladimir Ruždjak.

  
  
  Ford u Verdijevu Falstaffu u listopadu 2013. prethodio je još jednoj stožernoj ulozi u repertoaru Ljubomira Puškarića – Evgeniju Onjeginu Čajkovskog. Zrinka Matić napisala je 21. studenoga 2014. na klasika.hr: „Glumački odličan Onjegin, uvjerljiv u karakteru, bio je Onjegin Ljubomira Puškarića, posebno u prizoru na balu, gdje smo u njegovu pokretu osjetili svu njegovu razočaranost i nepripadanje društvu.“

  Godina 2015. bila je vrlo važna za Ljubomira Puškarića. U svibnju je postao član ansambla HNK-a u Zagrebu, profilirao se kao izvrstan Germont i ostvario svoju možda najbolju ulogu u verdijanskom repertoaru – a to je san gotovo svih baritona – Guya de Monforta u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Sicilijanske večernje. No prije toga nastupio je u Traviati koja je redateljski (redatelj Janusz Kica) prenesena iz Narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. „Ljubomir Puškarić prekrasno je pjevao i muzicirao i najviše bio u dosluhu s redateljskom koncepcijom. Treba mu samo malo više glumačkog autoriteta (a i zloće, jer je Giorgio Germont zapravo zločest čovjek).“ – pisala je Marija Barbieri 20. rujna 2015. na klasika.hr.
  
  

  Verdijeve Sicilijanske večernje bile su velik pothvat za ansambl zagrebačke opere, pogotovo jer je opera izvedena prema želji dirigenta Nikše Bareze, u izvornoj francuskoj verziji, u 5 činova s baletom. U osvrtu s naslovom Uspjeh uz dašak trilera Zrinka Matić pisala je 27. listopada na klasika.hr: „Posebno iznenađenje bio je bariton Ljubomir Puškarić. Možda iznenađenje zvuči pretjerano, jer smo od ovog još uvijek mladog baritona naviknuli slušati uspjele izvedbe. Ali s ulogom Guya de Montforta, nesmiljenog guvernera Sicilije, koji otkriva da je jedan od sicilijanskih pobunjenika njegov sin, Ljubomir Puškarić učinio je ogroman korak naprijed od likova Onjegina, Zrinjskog, Mlinara Sime, ne samo u snazi i zrelosti glasa, nego u prvom redu snazi i neposrednosti izraza, zrelosti i uvjerljivosti glume. Posebno u ariji i duetu s Henrijem, u kojemu mu govori da je on njegov otac, iz 3. čina, Puškarić je pokazao raskošan baritonski glas i cijeli dijapazon izraza, osjećaja, tu privlačnu stranu likova Verdijevih baritona, koji ispod grube površine otkrivaju duboku emocionalnost i ljudskost.“
  
  

  Posve drukčijeg karaktera bio je grof Almaviva na premijeri Figarova pira sljedeće godine. Zrinka Matić pisala je 10. veljače 2016. na klasika.hr: „Uz Meića kao Figara, drugi bariton prekrasnog glasa i muzikalnosti na sceni HNK-a bio je Ljubomir Puškarić, u ulozi Grofa Almavive. Doza prirodne profinjenosti itekako je dobrodošla u tumačenju ove uloge, kao i sabrano, znalačko vladanje tonom i gestom.“ Te je godine Ljubomir Puškarić promoviran u prvaka Opere a za nastup u ulozi Grofa Almavive dobio je 2017. Nagradu Milke Trnine Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. Potkraj godine, prema Zrinki Matić u klasika.hr, 20. prosinca 2016. na premijeri Donizettijeva Don Pasqualea „Ljubomir Puškarić ostvario je elegantnog Malatestu, koji je možda mogao biti scenski malo ekstrovertniji i življi, a pjevački slobodniji i glasniji, iako je u četverolistu glavnih uloga u prvoj podjeli upravo on bio stupom izvedbe, sigurniji i razigraniji od ostalih.“. Na premijeri opere Sergeja Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče 2017. bio je „pomalo zamišljen i dijaboličan, a pjevački vrlo uvjerljiv“ kao kraljev savjetnik Pantalone.

  A onda je ponovno došao Verdi i jedan od najljepših njegovih likova, Rodrigo, markiz Posa na premijeri Verdijeva Don Carla u travnju 2017. Puškarić je opet pokazao ljepotu glasa i verdijanske belkantističke fraze, pravu italianità kojom se nisu mogli pohvaliti svi sudionici. Za tu je ulogu 2017. dobio Nagradu Hrvatskog glumišta.

  U srpnju 2017. Ljubomir Puškarić vratio se komičnom repertoaru na otvorenju 63. Splitskog ljeta. Prema Zrinki Matić na klasika.hr 28. srpnja, „Figaro snažnog glasa i uvjerljive cjelokupne posture bio je bariton Ljubomir Puškarić, bravurozne baritonske manire kakva i pristaje svemogućem i sveprisutnom majstoru od zanata, brijaču Figaru. Od slavne cavatine Largo al factotum, otpjevane razgovijetno, s velikim osjećajem za formu i ideju cjeline arije koja nosi niz zamki – ne samo zbog očekivanja publike kao globalno poznat ulomak, pa do nepogrešivog udjela u ansamblima, Puškarićev Figaro imao je dozu elegancije koja je posebnom notom osvijetlila poznati operni lik.“

  Ljubomir Puškarić pjevao je pjesnika Franu i Dizdar-agu u premijernoj izvedbi opere Adel i Mara Josipa Hatzea u studenome 2017. i godinu dana poslije Papagena u Čarobnoj fruli. Kako su strani pjevači, kao i dirigenti i redatelji, sve češće nositelji glavnih uloga, pogotovo na premijerama, tako Ljubomir Puškarić, tko zna iz kojeg razloga, nije pjevao grofa Lunu na premijeri Trubadura. No, ipak je bio Sharpless na premijeri Madame Butterfly u listopadu 2019., i prema Zrinki Matić u klasika.hr 5. studenoga 2019. „Uz Valentinu Fijačko Kobić najbolje je pristajao Ljubomir Puškarić kao Sharpless, čiji je ton bio u svakom trenutku plemenit, kao i scenska pojava. Kod Puškarića postojao je doduše potencijal da možda još dojmljivije donese lik Sharplessa i da više dođe do izražaja na sceni, što i očekujemo u narednim predstavama.“

  
  
  A onda je došla kruna u verdijanskom baritonskom repertoaru – Rigoletto. Ostvario ga je na premijeri u HNK-u Split, a Zrinka Matić pisala je 28. studenoga 2019 na klasika.hr: „Ljubomir Puškarić od samog početka pokazivao je osjetljivost za čitav dijapazon kompleksnih osjećaja što ih u ovoj ulozi interpret mora prenijeti – raspon od nesagledivog mraka u koji ga je kao Rigoletta povukao vlastiti hendikep, fizička mana zbog koje je prigrlio zločin i srastao s društvom razvratnika, kriminalaca, ubojica, do nježnih osjećaja koje u njemu budi njegova nedužna kćer. Premda je možda nedostajalo nešto fleksibilnosti u vokalnoj liniji, prvenstveno u dinamici, što je razumljivo s obzirom da je ovo Puškarićev prvi susret s izuzetno fizički i emocionalno zahtjevnom ulogom Rigoletta, način na koji je obuhvatio cijeli luk uloge izuzetno je zreo, s kulminacijom u snažno i s puno finesa otpjevanoj ariji drugog čina Cortigiani, čime razotkriva pravu snagu i motivaciju svoga lika.“

  Onda je nastupila pandemija uzrokovana virusom Covid 19 i Zagreb je pogodio jak potres. Umjetničke aktivnosti svedene su na pojedine nastupe uz glasovir na neprikladnim prostorima. Možemo se samo nadati da će se kazališna situacija s vremenom vratiti u normalu.

  Ljubomir Puškarić već više od deset godina aktivno koncertira kao solist sa Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, a od 2015. počinje sudjelovati u studijskim snimanjima važnih djela hrvatske kulturne baštine. Navest ćemo neka: ciklus pjesama Z mojih bregov Krešimira Baranovića u produkciji Zagrebačke Filharmonije, Missa Maruliana Frane Paraća za HRT, također za HRT cjelovite opere Nikola Šubić Zrinjski (naslovni lik) i Porin (Kocelin) pod ravnanjem Ive Lipanovića i Pavla Dešpalja. Diskografsku suradnju ostvario je i s HNK-om Ivana pl. Zajca u Rijeci s kojim je za njemački CPO snimio operu Povratak mornara Franza von Suppéa. Spomenutim izdanjima svakako treba pridodati tri važna snimanja za Bayerische Rundfunk pod ravnanjem Ivana Repušića: Requiem francuskog skladatelja Mauricea Durufléa (1909-1986) 2017., zatim Ero s onoga svijeta 2019., te Glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića početkom 2020. koji je dobio hrvatsku diskografsku nagradu Porin te najugledniju međunarodnu nagradu, glazbenog Oscara za najbolji album u kategoriji djela klasične glazbe sa zborom. 

  Ljubomir Puškarić danas je vodeći hrvatski bariton s najboljim perspektivama za daljnji razvoj karijere.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri