Cecilija Car

(Janjevo, 27. veljače 1956.)

• Kad je u listopadu 1985. velika Zinka Kunc Milanov došla u posjet rodnom Zagrebu, predstavili su joj talentiranu mladu pjevačicu Ceciliju Car. Bilo je to za nju veliko priznanje – pogotovo jer je arija koju je odabrala, ona Leonore iz Donizettijeve Favoritkinje, vrlo teška i zahtjevna.

  Cecilija Car rođena je Glasnović 27. veljače 1956. u Janjevu. U Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu. Već u osnovnoj školi njezin je glas primijetila učiteljica glazbenog odgoja Branka Lupret Pintar pa je počela profesionalno snimati dječje pjesme za tadašnju Radioteleviziju Zagreb. Na jugoslavenskom dječjem festivalu u Gornjem Milanovcu 1968. osvojila je prvu nagradu – zlatni sat marke Omikron. Sve je upućivalo na to da njezina budućnost leži u pjevanju. Upisala je studij solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u klasi Nade Puttar Gold. Diplomirala je 1983. i 3. srpnja 1985. debitirala u ulozi dječaka Vanje u operi Ivan Susanjin Mihaila Glinke, u ruskoj inačici uloge u hlačama. Nenad Turkalj pisao je u časopisu Oko u broju od 18. 7. – 1. 8. u opširnijem osvrtu s naslovom Osvit slavenske opere: „Vanju je alternirala mlada pjevačica Cecilija Car, skromnijeg glasovnog intenziteta (od premijerne Zlatomire Nikolove, op. a.), ali dobro nastudiranog pjevačkog parta i s veoma simpatičnim, iznenađujuće sigurnim scenskim nastupom.“ Usporedba sa Zlatomirom Nikolovom pratila ju je tijekom karijere; nije bilo lako uspoređivati se sa slavnom gošćom, ali bio je to i poticaj.

  
  
  Cecilija Car stupila je u angažman u Operu Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru, tamo provela sezonu 1985/1986. i ostvarila tri uloge: Ivicu u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, Rosinu u Rossinijevu Seviljskom brijaču i 1986. nastupila na praizvedbi opere Kralj Lear slovenskoga skladatelja Darijana Božiča (1933-2018). Godine 1986. stupila je u angažman u HNK u Zagrebu i u rujnu pjevala Fenenu u Verdijevu Nabuccu, neveliku ulogu ali kušnju za svaku pjevačicu. Jagoda Martinčević pisala je 1. listopada 1986. u osvrtu s naslovom Premijerna svježina: „Cecilija Car dobrodošlo je osvježenje u solističkom ansamblu Zagrebačke opere i njena prva Fenena protekla je, izuzevši razumljivu početničku tremu, u vrlo korektnom ispunjavanju pjevačko-glumačke zadaće. Nezahvalna uloga s nekoliko replika i istupa unutar ansambla gotovo do kraja predstave kada u samom finalu slijedi prava arija – dobar je početak za mladog pjevača i Cecilija Car je šansu iskoristila pokazavši lijep, topao i zaobljen mezzo odgovarajućeg raspona, kao i snalažljivost na sceni i pristao izgled.“ Fenenu je pjevala i 1988. s ansamblom zagrebačke Opere na gostovanju u Luxembourgu.

  Slijedila je 1987. Rosina u Seviljskom brijaču. Jagoda Martinčević napisala je 11. svibnja 1987. u Vjesniku: "Na čelu preostala ansambla solista (na prvom nastupu Josipa Lešaje u ulozi Figara, op. a.) bila je također mlada mezzosopranistica Cecilija Car u ulozi Rosine, pjevačica pred kojom je lijepa budućnost s obzirom na kvalitetu sonorna glasa u srednjem i dubokom registru, kao i vrlo dobru tehniku te pristalu scensku pojavu. Nedostaje joj još  zaobljenih visina a i glumačke pokretjivosti što svakako spada u primarne zadaće onih koji vode brigu o novom naraštaju budućih zagrebačkih opernih prvaka."
  
  
  
  
  Zatim je došla Valkira Rossweissa na slavnoj premijeri Wagnerove Walküre pa izlet u suvremeni repertoar – kraljica Margareta na praizvedbi opere Richard III Igora Kuljerića u sklopu 14. Muzičkog biennalea Zagreb 16. travnja, u kojoj je pokazala istančan osjećaj za dramatiku. A onda je došlo veliko iskušenje za svaku mezzosopranisticu – Azucena u Trubaduru s dvama gostima u ulogama Manrica i grofa Lune, koji nisu oduševili svojom muzikalnošću. Prema Mariji Barbieri u Vjesniku 16. listopada 1987.: „Neusporedivo muzikalnija premda, što je posve prirodno jer je riječ o mladoj pjevačici, nedovoljno izražajna bila je Cecilija Car u ulozi Azucene. Azucena je izuzetno teška i za pjevačicu velikog iskustva a kamoli ne za mladu umjetnicu iza koje je tek nekoliko manjih uloga. Međutim, Cecilija Car je s uspjehom svladala pjevačke zahtjeve uloge pokazavši glas dovoljnog raspona i lijepo obojenog tona. Ona ima sve preduvjete da se dalje uspješno razvija i s radošću možemo ustvrditi da je Zagrebačka opera konačno pronašla mladog, kvalitetnog i perspektivnog mezzosoprana.“ S Emilijom u Otellu i Gianettom u Ljubavnom napitku Cecilija Car je završila plodnu 1987. godinu.

  
  
  Slijedile su manje i veće uloge: dobro okarakterizirani Paž u Salomi Richarda Straussa 1988., Dorabella na premijeri Mozartove opere Così fan tutte (koja se nikome nije posrećila) 1989. te 1990. Erda u odličnom Wagnerovu Rajninu zlatu i zahtjevna Kneginja de Bouillon na drugoj premijeri zanimljivog noviteta zagrebačke Opere – Adriani Lecouvreur Francesca Cilee. Jagoda Martinčević pisala je 11. listopada 1990. u Vjesniku kako se „mlada članica Zagrebačke opere Cecilija Car hrabro uhvatila u koštac s odgovornom zadaćom uloge Kneginje de Bouillon, potvrdivši da ima lijep i bogat solistički mezzo, ali da joj predstoji još mnogo posla glede tehničke ujednačenosti glasa, a osobito scenske kultiviranosti.“

  
  
  Ratni događaji usporili su operna događanja, no Cecilija Car je ipak nastupila 1991. kao Glas u koncertnoj izvedbi Sakralnih prizora iz Wagnerova Parsifala i na koncertnoj izvedbi opere Mislav Ivana pl. Zajca u Zagrebu. Pjevala je 1992. Lolu na premijeri Cavallerije rusticane u HNK-u Split, a 1993. nastupila je u ulozi Marie Aegyptice u velebnoj Osmoj simfoniji Gustava Mahlera u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, Zborom HRT-a i Dječjim zborom Zvjezdice, objavljenoj na CD-u.
  
  
  
  U HNK-u u Zagrebu Cecilija Car 1992. ostvarila je vrlo uspjelu ulogu Dome kao jedna od njezinih najmlađih interpretatorica u povijesti – imala je 35 godina. U osvrtu na jednu kasniju predstavu Ere s onoga svijeta Davor Schopf napisao je u Vjesniku 6. srpnja 1994.: „Vrlo dobra bila je mezzosopranistica Cecilija Car kao Doma. Njezin glas ima pravu boju i karakter za tu ulogu u koju ona unosi i dovoljnu dozu blage komike. Doma je najbolje ostvarenje te pjevačice na zagrebačkoj sceni.“ Domu je pjevala do 2020., dakle gotovo trideset godina, stotinjak puta - u Osijeku, Rijeci i Splitu te na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla u Stuttgartu. Završila ju je kao do tada najstarija interpretatorica toga lika, koji pruža razne mogućnosti pristupa, a Cecilija Car odabrala je jedan od najprimjerenijih.
  
  
  
  
  A onda je došla velika zadaća – Dalila u Saint-Saënsovoj operi Samson i Dalila, što je prema Davoru Schopfu u Vjesniku 4. ožujka 1995. ipak bilo iznad njezinih optimalnih mogućnosti, što je umjetnica kao pametna pjevačica shvatila i u takve se podvige više nije upuštala. Schopf je između ostalog napisao da je „ulogu dobro pjevala u srednjoj i nižoj lagi svojega glasa, koji zapravo ima karakteristike alta“, ali „s potpunim pomanjkanjem krajnjih visina“ te zaključio da „glazbeno tako pouzdana pjevačica svojoj matičnoj kući može biti korisnija u nekom drugom fahu.“

  Cecilija Car je još pjevala Treću damu Kraljice noći u Čarobnoj fruli, pa Carmen. Mo Nikša Bareza, koji je ulogu pripremao za premijernu protagonisticu Ružu Pospiš-Baldani, povjerio joj je reprizu u koju je ušla bez orkestralnog pokusa. Poslije je pjevala brojne predstave. Jedna štovana gospođa na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Mire Belamarića Priče iz bečke šume 4. travnja 1997. bio je još jedan njezin izlet u suvremeni repertoar, a „otmjena i odmjerena Olga“ 1998. u Evgeniju Onjeginu bio je povratak u standardni.
  
  
  
  
  Kritike na reprize i druge podjele uloga uopće bile su sve oskudnije. Tako nemamo odjeka na njezinu Marfu u Hovanščini i Marinu Mnišek u Borisu Godunovu, koje ona smatra među važnijima u svojoj karijeri. Ali je dobro popraćen njezin nastup na premijeri u dvjema jednočinkama - Sestra Angelica i Gianni Schicchi iz Puccinijeva Triptiha. Davor Schopf pisao je 22. listopada 2001. u Vjesniku: „U obje opere istaknula se nesvakidašnjom kreacijom mezzosopranistica Cecilija Car kao Angelicina teta, stara Kneginja, u suradnji sa sopranisticom Sofijom Ahmed, ostvarila je intenzivnu dramatiku njihova susreta, obogaćenu pastoznošću glasovnog izraza. Od hladne ukočenosti toga lika sasvim je drugačija bila pritajena nervoza i gramzljivost Zite u 'Schicchiju'.“ Kad je u prosincu 2008. ostvarila i Frugolu u Plaštu, prema riječima dirigenta Triptiha izvedenog tada u cijelosti - Ive Lipanovića, bila je jedina mezzosopranistica u Europi koja je iste večeri pjevala sve tri uloge. Samo je u Metropolitanu 2006. Stephanie Blythe ostvarila takav podvig.
  
  Godine 2003. Cecilija Car postala je Prvakinja Opere HNK-a u Zagrebu. Uz nekoliko manjih uloga pjevala je i Verdijeve: Maddalenu u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci 2005. i Ulricu u Krabuljnom plesu u Zagrebu 2007. i u HNK-u u Osijeku. No najveći uspjeh postigla je kao Madame de Croissy na vrlo uspjeloj izvedbi opere Razgovori karmelićanki Francisa Poulenca u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Michaela Heimratha. Nije ju pjevala na premijeri na kojoj je tom ulogom Zlatomira Nikolova slavila 25. obljetnicu umjetničkog rada, ali je oduševila na reprizi. Kako je pisao Siniša Vuković u Fokusu 25. svibnja 2007. u broju 3926063 na str. 48: „Na vrhu solističke piramide stajala je izvrsna Cecilija Car (Madame de Croissy). Njezin doprinos predstavi bio je od velikog značaja, navlaš u empirijskom smislu, jer je kolektiv s kojim je dijelila teatarske daske bio prilično juvenilan. U svakom smislu dostojna i predana alternacija slavljenici Zlatomiri Nikolovoj.“ Ta joj je uloga 2007. donijela Nagradu HNK-a Marijana Radev za najbolju žensku opernu ulogu u sezoni.
  
  

  Drugi veliki uspjeh Cecilije Car bila je uloga Gertrude u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Hamlet Ambroisea Thomasa 2012. u režiji Michiela Dijkeme i pod uzornim ravnanjem istaknutog francuskog dirigenta Hervéa Niqueta. Bila je to vrlo dobra predstava, u kojoj je reprizna podjela uloga bila jednako dobra kao premijerna, ali je opera iz neobjašnjivih razloga ubrzo nestala s repertoara. U 58. godini života pjevala je Gertrudu u šest predstava, svaki drugi dan, što dokazuje njezinu vokalnu spremu. Te je 2012. proslavila 25. godišnjicu umjetničkog djelovanja. Nakon još nekoliko manjih uloga i velike, Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdinka 2013., Cecilija Car je posljednju predstavu – Bertu u Seviljskom brijaču otpjevala 29. listopada 2020, a u mirovinu je otišla 27. veljače 2021. godine.
  
  
  
  Cecilija Car, rođena Glasnović, preudana za uglednog liječnika prof. dr. Zlatka Hrgovića, bila je jedan od onih pouzdanih kotača zamašnjaka bez kojih ansambl teško može funkcionirati. Uvijek savršeno muzički sigurna i lijepa glasa, a s vremenom i razvijene kreativnosti, odužila je svoj dug hrvatskoj opernoj umjetnosti.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri