Martina Tomčić

(Umag, 6. svibnja 1975.)

• Martina Tomčić, rođena 6. svibnja 1975. u Umagu, umjetnica je iznimne scenske izražajnosti i pravog bogatog mezzosopranskoga glasa koji pomalo nestaje, ne samo u nas nego i u svijetu. No, kako politika često utječe na živote, te svoje jedinstvene kvalitete nije mogla optimalno iskoristiti. Prvu glazbenu naobrazbu stekla je na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu. U dobi od 13 godina počela je učiti solo pjevanje kod nekoć istaknutog tenora zagrebačke Opere Nonija Žuneca. Studirala je na Visokoj glazbenoj školi u Grazu, gdje je 1999. godine magistrirala solo pjevanje u klasi prof. Annemarie Zeller. Pobjednica je Međunarodnog pjevačkog natjecanja Ferruccio Tagliavini u Austriji 1995. godine.

  Sa 20 godina debitirala je u Operi u Grazu ulogom Kneza Orlovskog u opereti Šišmiš Johanna Straussa. Novine Kleine Zeitung pisale su 2. srpnja 1996.: „Martina Tomčić kao Prinz Orlofsky ne samo da se ističe sjajnom figurom u bijeloj odori, nego i svojim bogatim, pokretljivim, duboko impostiranim altom.“ Orlovski ju je pratio tijekom cijele karijere, otpjevala ga je sedamdesetak puta u nekoliko režija i nekoliko gradova, 1998. i 1999. na turneji ansambla bečke Komorne opere u Japanu te 1999. i 2000. u Gradskom kazalištu u Badenu pokraj Beča i u Osijeku. Zatim je u Grazu ostvarila Rosaliju u Priči sa zapadne strane Leonarda Bernsteina, 1998. nastupila je u ulozi Gole djevice u operi Mojsije i Aron Arnolda Schoenberga, 1999. kao Lola u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i 2000. kao Mercedes u Bizetovoj Carmen.
  
  
  
  Zagrebačkoj publici predstavila se 2001. u Verdijevoj operi Moć sudbine. Davor Schopf pisao je 12. ožujka u Vjesniku: „Mezzosopranistica Martina Tomčić debitirala je u Zagrebačkoj operi u ulozi Preziosille. Uloga sa svojom ritmičkom težinom i visokom tessiturom uopće nije zahvalna za debi. Tim više se mlada pjevačica predstavila u izvrsnom svjetlu. Otpjevala ju je sigurno i suvereno pokazala specifičnu, tamnu boju baršunasta glasa. Pokazala je i prednost naših pjevača školovanih u inozemstvu, u njezinom slučaju u Grazu. Vidjeli smo da se operni pjevač već na debiju može i mora znati postaviti na sceni, ovladati njome, znati se kretati i nametnuti, imati razrađen lik i ne biti zbunjen i nespretan. Uz atraktivnu scensku pojavu, bit će zanimljivo vidjeti Martinu Tomčić na jesen u Osječkoj operi kao Carmen.“
  
  

  Nakon Fenene u Nabuccu, koncertnog nastupa u Verdijevu Requiemu, Fjodora na premijeri Borisa Godunova, kojega je Nenad Turkalj 8. ožujka 2002. u Hrvatskom slovu ocijenio kao „ukras premijere u izvrsno dočaranom i sjajno otpjevanom dječačkom liku“, zatim Marine u istoj operi i Frugole u Puccinijevu Plaštu, predstavila se na gostovanju ansambla HNK-a iz Osijeka u modernijoj premijernoj scenskoj viziji Carmen redatelja Petra Selema. Davor Schopf pisao je 16. listopada 2002. u Vjesniku u osvrtu s naslovom Carmen današnjice: „Na našim pozornicama sasvim drugačiju i novu Carmen ostvarila je mezzosopranistica Martina Tomčić. Osim pjevanjem i scenom, vladala je svojim tijelom i pokretom koji jest i nije ples. Mlada pjevačica idealan je medij za nove putove izražajne kreativnosti u operi. Pjevački je pojedinim tonovima dala impresivne pastoznosti, ali u cjelini još se uvijek drži, za mladog pjevača mudrog principa opreza i svijesti kako rasporediti snage u opsežnoj ulozi, što posljeduje povremenom glasovnom suspregnutošću.“ I zaključuje: „Svi prizori Carmen imali su, zahvaljujući Martini Tomčić i ostalim partnerima, dramsku napetost.“

  

  
  
  A u Vijencu br. 201 od 15. studenoga 2001. bio je opširniji. Pisao je u osvrtu pod naslovom Sjajna Martina Tomčić: „Carmen je odavno prerasla okvire iz kojih je proizašla u noveli Prospera Mériméea i poslije u operi Georgesa Bizeta. Peter Brook sintetizirao je njezinu tragičku bit u poznatoj pariškoj predstavi, koja je postala simbolom i pokazateljem pročišćenosti ne samo Carmen nego općenito tradicionalnoga pristupa operi s njezinim uvriježenim zadanostima. Nastupom Carmen nadahnjuje i potiče nova promišljanja, potvrđujući se kao arhetip zapadnoga svijeta i njegove kulture.“

  Opisuje detaljno kakvu je Carmen gledao na talijanskoj plesnoj sceni ljetnoga rimskog festivala Italiarte u izvedbi Teatra Nouvo iz Torina, a ta je, kako piše, „djelomično zadržala osobine sunca juga i odraza Mediterana, ali daleko od idiličnosti što je takvi atributi asociraju. U njoj više nema ničeg španjolskoga, ničeg francuskoga. Ona postaje projekcija žene koja posjeduje jedino sebe samu, svoju snagu i čežnju za boljim životom, koja osim vlastita mozga i, eventualno, ljepote nema ništa drugo, ali ima pravo na bolji život.“ Schopf nastavlja: „Sa sukladnim se promišljanjem Carmen javio redatelj Petar Selem premijerom Bizetove opere u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku. Njegova Carmen živi u današnjem svijetu ispunjenu drogom, sve aktivnijom specijalnom policijom, sve neuspješnijim odgojem djece, sve mahnitijim hedonizmom. Carmen živi u tom svijetu, ali mu ne pripada. Nastoji se ostvariti kao žena i kao ljudsko biće. Pri tome ona ne zavodi nego privlači naglašenom, nezatomljenom seksualnošću u potrazi za srećom koja pripada drugima. Sve se više udaljava od vanjskoga svijeta, zatvara u svoj koji nestaje u imploziji, od Don Joseova noža, kako je zapisao još Mérimée. Takvu Carmen predstavila je prvi put u kratkoj, ali uspješnoj karijeri mlada mezzosopranistica Martina Tomčić. Zračila je energijom suvremene operne igre, vladala tijelom i pokretom te bila zapravo redateljevom suradnicom u koncepciji lika.
  
  Odgovorno tvrdim: da je Martina Tomčić pohađala zagrebačku Muzičku akademiju i da nije završila zapadnoeuropski tip visokoškolske glazbene ustanove kao što je Visoka glazbena škola u Grazu, ne bi bila u mogućnosti, bez obzira na nadarenost, plesnost ili muzikalnost, ostvariti takvu Carmen visoke osviještenosti tijela scenskoga izvođača. Pjevački je pokazala dovoljno sa zanimljivim glasom opore boje i sonornoga dubokog registra i s mogućnošću da daljim nastupima pjevački još više obogati lik.“ Za Carmen je Martina Tomčić dobila Nagradu hrvatskog glumišta za 2002. godinu. U HNK-u u Osijeku ponovila je svoj inozemni uspjeh kao Knez Orlovski.
  
  Uskoro je Martina Tomčić pjevala na premijeri i u zagrebačkoj Operi – Romea u prvoj hrvatskoj izvedbi opere Capuleti i Montecchi Vincenza Bellinija, pod istančanim ravnanjem stručnjaka za rani talijanski belkanto – Zorana Juranića. Naša glasovita mezzosopranistica i pjevačka pedagoginja Biserka Cvejić rekla je da je to najteža uloga u mezzosopranskom repertoaru, što je lako povjerovati jer ju je Bellini skladao za jednu od najvećih pjevačica svoga vremena – Giudittu Grisi (1805-1840).
  
  
  
  Jagoda Martinčević pisala je 8. studenoga 2002. u Hrvatskom slovu: „Mušku ulogu Romea skladatelj je namijenio mezzosopranu i ta je hosenrola ('uloga u hlačama' u kazališnom žargonu) u opernoj literaturi, uz Gluckova Orfeja, Mozartova Cherubina i Straussova Octavijana, zasigurno jedna od najljepših uopće. Mlada Martina Tomčić pokazala se iznimnom ličnosti već sa svojom neobičnom i neuobičajenom Carmen, ističući prirođeni scenski dar, izvanredan izgled i vrlo vješto baratanje glasom. U ovoj ulozi trebalo je, makoliko Carmen bila zahtjevna, pokazati još i više, a ponajprije posvemašnju kontrolu glasa jer rani belcanto teško oprašta iskorak izvan stila. U takvu kontekstu brojnih arija, recitativa, dueta ili ansambala, trebalo je uz to glumiti, ljubiti, mačevati se, patiti i na kraju od ljubavi i umrijeti. I sve je to ova uistinu darovita mlada umjetnica ostvarila krajnje prirodnim načinom, obuzdavajući svoj tonom i intenzitetom velik, a mjestimice i robustan glas zadivljujućom samodisciplinom, ostavivši srčanu kreaciju potresnih i dirljivih detalja.“
  
  Slijedila je premijera Gounodova Fausta u Cankarjevu domu u Ljubljani. Jana Haluza napisala je u Vijencu br. 233 od 6. veljače 2003.: „U ulozi Siebela zavidne je pjevačke i glumačke sposobnosti u potpunosti razvila naša mezzosopranistica Martina Tomčić (čijem senzibilitetu osobito odgovaraju takvi tipovi uloga u hlačama)“. U ožujku 2003. osvojila je splitsku publiku ulogom Charlotte u Wertheru na premijeri u HNK-u Split u minimalističkoj režiji Petra Selema, nažalost s potpuno neadekvatnim partnerom. Marija Barbieri pisala je u Vijencu br. 236 od 20. ožujka 2003.: „Sretna je okolnost predstave da glavni ženski lik tumači Martina Tomčić, koja ima sve predispozicije za Charlottu: mladost, lijep izgled, bogat mezzosopranski glas koji se suvereno kreće u cijelom opsegu uloge, profinjenu i sigurnu muzikalnost, inteligentan pristup pjevačkoj i scenskoj interpretaciji, duboko poniranje u lik. Ukratko, ona jest Charlotta cijelim svojim ljudskim i umjetničkim bićem. Kakav bi potpuni umjetnički užitak bio da je uz nju pravi Werther!“ U studenom iste godine u Splitu je pjevala Carmen, a narednih godina Olgu u Evgeniju Onjeginu i 2005. nastupila na iznimno uspjeloj prvoj hrvatskoj izvedbi Verdijeve opere Luisa Miller. Višnja Požgaj napisala je u Vijencu br. 304 od 10. studenoga 2005.: „Imponirao je i tamni, pastozni glas mezzosopranistice Martine Tomčić, naglašena vibrata, i njezina uvjerljiva gluma u ulozi Luisine suparnice vojvotkinje Federice.“
  
  
  
  
  Dana 5. travnja 2003. Martina Tomčić bila je sudionica velikog događaja – praizvedbe hrvatske opere. U sklopu 22. Muzičkog biennala Zagreb praizvedena je Životinjska farma Igora Kuljerića u organizaciji Hrvatske radiotelevizije s njezinim ansamblima, pod ravnanjem Tončija Bilića u režiji Lea Katunarića, s iznimno atraktivnim kostimima Lea Kulaša i biranim solistima. „Najveći teret ponijele su tri protagonistice, neobično snažna i izražajna Martina Tomčić kao Napoleon, Adela Golac-Rilović koja je s lakoćom svladala goleme pjevačke zahtjeve uloge njegova šefa promidžbe Squealera te Kristina Kolar kao daroviti gubitnik Snowball.“ – pisala je Marija Barbieri u Vijencu br. 239 od 1. svibnja 2003. U Operi HNK-a u Zagrebu ostvarila je 2004. Sonjetku na premijeri Šostakovičeve Lady Macbeth Mcenskog okruga, 2005. Brangänu u Tristanu i Isoldi, zatim Drugu damu Kraljice noći u Mozartovoj Čarobnoj fruli i Lolu u Cavalleriji rusticani. I više za nju nije bilo mjesta u zagrebačkoj Operi. Tadašnjoj upravi bila je nepoželjna.

  
  
  Martina Tomčić ostvarila je nekoliko zapaženih uloga u Beču, Grazu, Badenu i Hamburgu te na gostovanjima po Italiji, Nizozemskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Češkoj, Turskoj, Singapuru i u Japanu. Najviše njih povezano je s nastupima na Tirolskom festivalu u austrijskom gradu Erlu. Nakon uspješno položene audicije kod svjetski priznatog austrijskog dirigenta Gustava Kuhna (1945.), od 2003. redovita je sudionica Tirolskog festivala, osnovanog 1998. Na njemu je četiri sezone bila Fricka u Wagnerovim Rajninu zlatu i Walküri u sklopu cjelovite produkcije Wagnerova Prstena Nibelunga. Austrijski kritičar Ralph Jochen Ehresmann pisao je 2004. u Online Musik Magazin: „Kao Fricku doživjeli smo Martinu Tomčić koja je ovoj ulozi dala potpuno nov obol kroz činjenicu da se kao pjevačica napokon nije interpretacijski oslanjala na uobičajenu staru matronu nego se u atraktivnom kožnom kostimu (kroz koji se nazirao trudnički trbuščić) vrlo samosvjesno borila za svoje interese. Iako su se mnogi pjevači stranci borili s njemačkim akcentom, ona je i ovdje pokazala svoju snagu. I kapa dolje za hrabrost u ovom stadiju trudnoće usuditi se biti na pozornici!“
  
  
  
  Klitemnestra u Straussovoj Elektri, objavljenoj na DVD-u, Jokasta u koncertnoj izvedbi Oedipusa rexa Stravinskog, Treća dama Kraljice noći u Čarobnoj fruli i naposljetku Kundry u Parsifalu – bile su njezine uloge u Erlu. Gostovala je s Wagnerovim djelima na opernom festivalu Santander u Španjolskoj. Bila je jedna od omiljenih pjevačica Gustava Kuhna, pod čijim se vodstvom sve bolje razvijala na opernom i koncertnom polju pa je 2007. u Bolzanu i Trentu pod njegovim ravnanjem uz Haydn orkestar pjevala u Mahlerovoj Pjesmi o zemlji. Tako se pod Kuhnovim mentorstvom (on je bio i redatelj predstava) razvijala i njezina Kundry. Na CD WWE 60016 diskografske tvrtke col legno zabilježen je njezin nastup u ulozi u drugoj sezoni.

  Prema svojim posve posebnim i golemim zahtjevima, Kundry ulazi u najteže ženske uloge u opernoj literaturi. Teško je reći je li sopranska ili mezzosopranska, jer je pjevaju soprani i mezzosoprani. Izvjesno je da zahtijeva velik glasovni opseg - od altovskih dubina do sopranskih visina, a poželjna je mezzosopranska boja unutar koje pjevačica treba pronaći neobično veliku paletu raznolikih nijansi da bi izrazila svu mnogostrukost, višeslojnost i bogatstvo tog u svakom pogledu jedinstvenog lika u cjelokupnoj opernoj literaturi. U osvrtu na Kundry Martine Tomčić Marija Barbieri napisala je 1. ožujka 2011. u online izdanju kulisa.eu: „Izvjesno je da tom liku može pristupiti samo pjevačica iznimne osobnosti i inteligencije koja će se uhvatiti ukoštac s golemim pjevačkim zahtjevima uloge da bi, uspješno ih svladavši, mogla interpretativno izraziti osebujan svijet zavodnice – grješnice – pokajnice i pritom zadržati cjelovitost. Martina Tomčić je upravo takva umjetnica. Visokom inteligencijom i odličnim poznavanjem njemačkog jezika ušla je u bit lika, razumjela ga, usvojila i doživjela na sebi svojstven način. Svladala je pjevačke zahtjeve i suvereno krenula u vokalno-scensku interpretaciju.

  Ta vibrantnost, taj, kako ga kritika naziva, mladenačko-svjež temperament (poznavajući umjetnicu možemo je zamisliti i na sceni) daje toj Kundry neobičan spoj mladosti i iskustva, zanosa i snage u drugome činu, smjernosti i kajanja u ostala dva. Ona gradi svoju kreaciju muzikalno, s uvijek prisutnom ravnotežom između duhovne nadgradnje i urođenog instinkta, neprestano obogaćuje i nadopunjuje. Njezin tamni mezzosopran bogat bojama s lakoćom prelazi sve pasaže, nema nikakvih problema ni u visinama ni u dubinama, ujednačen je u svim položajima. Ukratko, Kundry kakvu se može poželjeti!“ Istoga mišljenja bio je i njemački tisak. Novine Voralberger Nachrichten pisale su u br. 164 od 18. srpnja 2006. o izvedbi u Innsbrucku: „Kao jedina solistica impresionirala je Martina Tomčić, čija je moderna Kundry ponudila raznolikost divlje elementarnosti, erotičnosti i tihe pokajnice.“
  
  Nakon duže pjevačke, točnije operne stanke, kad je kao stroga članica žirija raznih televizijskih emisija stekla veliku popularnost, Martina Tomčić vratila se ozbiljnoj glazbi. Najprije je u Varaždinu sudjelovala u adaptaciji Verdijeva Requiema uz glasovirsku pratnju, a zatim u polukoncertnoj verziji opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka sa Zagrebačkom filharmonijom koja je izvedena i u Opatiji. Zdenka Weber napisala je 30. lipnja 2021. u online časopisu klasika.hr: „Namjerno pak za kraj ostavljam lik Vještice koji je bio povjeren mezzosopranistici Martini Tomčić, a čija se fotografija nalazi na plakatima i na prvoj stranici programske knjižice. Koliko god da su visoke stepenice otežavale kretanje ili pak udaljenost od dirigenta pri pojavi na sceni, Martina Tomčić svoju je ulogu otpjevala srčano, nosivim glasom, pa ako je djelovala zastrašujuće, možda je to bilo za one od 2 godine, oni od 7 sigurno su ju prihvatili kao ne baš tako zlu „tetu“!
  
  
  
  Martina Tomčić njeguje i koncertnu djelatnost te je pjevala, osim u Verdijevu Requiemu, i u drugim velikim oratorijskim i koncertantnim djelima: Stabat Mater Antonina Dvořáka, Misa u h-molu i Božićni oratorij Johanna Sebastiana Bacha, 9. simfonija Ludwiga van Beethovena, Tužaljka, Pjesme putujućeg djetića i Pjesma o zemlji Gustava Mahlera, Alt Rapsodija Johannesa Brahmsa i Smrt Kleopatre Hectora Berlioza.

  Martina Tomčić, udana Moskaljov, majka dvoje djece, s optimizmom gleda u nastavak svoje operne karijere.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri