Sofia Ameli Gojić / Sofia Ahmed

(Sisak, 5. veljače 1968.)

• Sofia Ameli Gojić, rođena kao Sofia Ahmed 5. veljače 1968. u Sisku, jedna je od onih glazbeno-scenskih umjetnica koja u nastupu, uz istaknute vokalne kvalitete i odlično svladanu dionicu, uvijek zadržava određenu suzdržanost i decentnost a u nekim ulogama - kao što je Kneginja u Sestri Angelici Giacoma Puccinija, i otmjenost. Glazbeno obrazovanje započela je u Sisku. Čuo ju je skladatelj i glazbeni pisac Branko Rakijaš (1911-1986) i skladao za nju ciklus pjesama koji je praizvela i kao 17-godišnja djevojka snimila pjesmu Bura sa zborom Muzičke škole Fran Lhotka iz Siska za tadašnju RTZ. Godine 1990. diplomirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Nade Puttar-Gold i dobila Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. Kao stipendistica Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a zatim Ministarstva znanosti i istraživanja Republike Austrije, usavršavala se na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi profesora Leopolda Spitzera (1942-2020), predsjednika međunarodnog društva Hugo Wolf. Karijeru je počela kao sopran a poslije je prešla u mezzosopranski fah. Usavršavanje je nastavila kod prvaka zagrebačke Opere Stojana Stojanova.
  
  
  
  Sofia Ahmed debitirala je u siječnju 1991. kao Barbarina u Mozartovu Figarovu piru, a u prosincu iste godine angažirana je kao solistica Opere HNK-a u Zagrebu. Slijedile su: Musetta u Puccinijevoj La Bohème, Rosina u Rossinijevu Seviljskom brijaču, Jela u Povratku Josipa Hatzea, Violetta u Verdijevoj Traviati, Marica na premijeri Smetanine Prodane nevjeste te izlet u operetu s ulogom Hanne Glawary u Lehárovoj Veseloj udovici. Nenad Turkalj napisao je u Vjesniku u osvrtu na drugu podjelu uloga u premijerno izvedenom Povratku u studenome 1992. u HNK-u u Osijeku: „Od dviju ženskih, jednako složenih uloga, mlada zagrebačka sopranistica Sofija Ahmed bila je mnogima veliko iznenađenje svojim zvonkim, metalno obojenim glasom, veoma muzikalnom pjevačkom interpretacijom kao i profinjenom, u detalju toplo ostvarenom glumačkom igrom, čime je donijela jedan drugačiji, poetski naglašeniji lik.“
  
  
  
  
  Godina 1995. donijela joj je četiri nove – različite uloge: Gretu u Preobražaju Stanka Horvata, Mimì u La Bohème, Marussu u Istarskoj svadbi Antonija Smareglije i Jelenu u Nikoli Šubiću Zrinjskom. Osobito se svidjela kao Marussa na gostovanju ansambla osječkog HNK-a. Nenad Turkalj pisao je u Vjesniku da je prisustvovao predstavi u Osijeku „u kojoj su nastupili dijelom novi protagonisti na čelu s mladom sopranisticom Sofijom Ahmed koja je pjevački sigurno, liku nesretne djevojke Marusse dala nevjerojatno mnogo topline i scenske izražajnosti.“ Tako je te godine počeo i njezin susret sa suvremenim opernim repertoarom.

  Uz spomenutu Gretu u Preobražaju, pjevala je i Marianne u Pričama iz bečke šume Mire Belamarića, Djevojku u operi Zorana Juranića Govori mi o Augusti i Gospođu Steel u njegovim Pingvinima. Još je u sopranskom repertoaru Sofia Ahmed uspješno otpjevala u Zagrebu i Ljubljani Abigaille u Nabuccu. Pjevala je i Puccinijevu Sestru Angelicu i Santuzzu u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani u Zagrebu. Godine 2002. počeo je njezin prijelaz u mezzosopranski fah. Bila je to i prijelomna godina u njezinu životu. Udajom je promijenila prezime i postala Sofia Ameli Gojić.
  
  
  
  
  U mezzosopranskom repertoaru, u kojemu su njezin velik glas i osjećaj za dramatiku došli do punog izražaja, otpjevala je Suzuki u Madame Butterfly, Eboli u Don Carlosu, Fenenu u osječkoj premijeri Nabucca za koju je Sunčana Bašić 6. studenoga 2011. u online-časopisu Klasika.hr napisala: „Uloga Fenene u interpretaciji Sofije Ameli Gojić bila je uredno otpjevana i stilski pogođena.“
  
  Slijedile su Ulrica u Krabuljnom plesu, Kneginja u Sestri Angelici, koja je bila uzor vrlo uspjele cjelovite glazbeno-scenske kreacije, Maddalena u Rigolettu, Doma u Eri s onoga svijeta, Carmen, Jele u Ekvinociju Ivana Brkanovića, Amneris u Aidi, Princeza Clarice u operi Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče i Azucena u Trubaduru. Na premijeri Trubadura u HNK-u u Zagrebu 2011. Azucenu je pjevala gošća koja je u svemu pretjerivala, razmećući se glasom i nametljivom glumom.
  
  
  
  U osvrtu na reprizu Marija Barbieri je 23. studenoga 2011. u online-časopisu Klasika.hr napisala: „Kad je riječ o Trubaduru, vrlo dobro čujemo da netko nije otpjevao zadani ton, da fraza nije dorađena, da uloga nije legla. Bilo je to očito u usporedbi s dostignućem Sofie Ameli Gojić. Ona je svojom ulogom posve ovladala i besprijekorno je otpjevala poštujući sve oznake u partituri. Ali ona je Azucenu već dosta puta pjevala i, naravno, dotjerala do jedne od najboljih kreacija na zagrebačkoj opernoj sceni u novije vrijeme. Pjevački izvrsna, glasa ujednačenih registara, sigurnih visina i glumački je izradila uvjerljiv lik. Ne pretjerujući i ne karikirajući, bila je možda opsjednuta, ali ne mahnita Azucena, osmišljenih reakcija, vrlo dobre dikcije, lijepe fraze. Bilo bi zanimljivo znati zašto kao članica Opere nije bila odabrana za premijeru.“
  
  
  
  
  U osvrtu na izvedbu Trubadura pola godine poslije Davor Schopf napisao je 31. svibnja 2012. u Vijencu: „Pravo otkriće bila je Sofia Ameli Gojić kao decentno razrađena, s pravom mjerom prisutna i uvjerljiva Azucena. Primjerice duetttino Azucene i Manrica u posljednjoj slici, koji često prođe nezapaženo, bio je pravi mali biser te predstave, zahvaljujući i gostujućem gruzijskom tenoru Georgu Onianiju.“

  
  
  
  Sofia Ameli Gojić nastupala je u opernim kućama i koncertnim dvoranama u Austriji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Italiji, Mađarskoj[, Njemačkoj, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji i Srbiji. Njezino umjetničko djelovanje uključuje nastupe sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Simfonijskim puhačkim orkestrom OSRH, Orkestrom Opere SNG-a u Ljubljani, Hrvatskim komornim orkestrom, Cantus ansamblom, Crnogorskim simfonijskim orkestrom, Orkestrom Dušan Skovran itd.
  
  Sudjelovala je na brojnim opernim festivalima i festivalima suvremene glazbe: Muzički biennale Zagreb, Gostičevi dani, Dani hrvatske glazbe, Festival u Grossetu, Majske operske večeri u Skoplju, Kampnagel u Hamburgu, Internacionalni operni festival u Miskolcu. Godine 2005. dodijeljena joj je Nagrada Mare Nostrum Croaticum za životno djelo, kao najmlađoj opernoj pjevačici koja je primila to priznanje.

  Godine 2013. postala je prvakinja Opere HNK-a u Zagrebu.

  Godine 2014. započinje s radom i kao službena pedagoginja pjevanja u HNK-u u Zagrebu za operne pjevače i glumce. U sezoni 2017/2018. pripremila je umjetnike Baleta HNK-a za pjevanje u baletnoj predstavi Apoksiomen. Autorica je metode pjevanja The Spheretongue Singing Method.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri