Vitomir Marof

(Zagreb, 26. kolovoza 1950.)

• Vitomir Marof ulazi u onu kategoriju rijetkih pjevača koji su uz pjevačku i formalno stekli drugu akademsku naobrazbu. Rođen je 26. kolovoza 1950. u Zagrebu, zatim se preselio u Osijek u kojemu je proveo dvadeset godina i završio opću gimnaziju. Vratio se u Zagreb i završio srednju Muzičku školu Vatroslav Lisinski. Godine 1976. diplomirao je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. U školskoj godini 1976./1977. pohađao je Sanitetsku oficirsku školu na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, a pjevanje je diplomirao 1988. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Već je 1987. postao član Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru i počeo karijeru, kao tenor: Debitirao je 4. prosinca kao Alfred u Šišmišu Johanna Straussa.

  Slijedili su Truffaldino na premijeri opere Sluga dvaju gospodara suvremenoga češkog skladatelja Jana Hanuša (1915-2004) u prosincu 1988. i Camille de Rosillon na premijeri Vesele udovice Franza Lehára u travnju 1989. Pozvali su ga i u Slovensko narodno gledališče u Ljubljani gdje je u rujnu 1989. pjevao Lucentija na premijeri opere Ukroćena goropadnica njemačkog skladatelja iz doba romantizma Hermana Goetzea (1840-1876). U Mariboru je u listopadu 1990. nastupio kao Freddy na premijeri mjuzikla austrijsko-američkog skladatelja Fredericka Loewea (1901-1988) na tekstove Alana Jaya Lernera (1918-1986) My Fair Lady i u travnju 1991. kao Hans Scholl na premijeri komorne opere ili, kako su tamo najavljivali, prizore za 2 pjevača i 15 instrumentalista, Bijela ruža (Weiße Rose) njemačkoga skladatelja Uda Zimmermanna (1943.) na libretto Wolfganga Willaschke. U lipnju 1991. kao gost pjevao je Edwina na premijeri operete Kneginja čardaša Emmericha (Imrea) Kálmána (1882-1953) u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku.

  Godine 1991. Vitomir Marof stupio je u angažman u Operu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, ali je i dalje gostovao, poglavito u Zagrebačkome gradskom kazalištu Komedija u kojemu je ostvario nekoliko zapaženih uloga, među njima 1992. Iva na premijeri Đerdana Jakova Gotovca, Edwina u Kneginji čardaša, 1993. Baruna Trenka i 1994. Kergazona u opereti Madame Troubadour Srećka Albinija (1869-1933) na njihovim premijerama, 1995. Tassila u Kálmánovoj Grofici Marici te 1996. Eisensteina u Šišmišu. Eisensteina je poslije pjevao na premijeri operete opernih zahtjeva 1999. u Osijeku i 2012. u Zagrebu. Istodobno je u HNK-u u Zagrebu 1992. nastupio kao Pastir u Osmanu Ivana Gundulića (1589-1638) s glazbom Igora Kuljerića (1938-2006) i 1993. s ansamblom Opere kao Juran na premijeri opere Juran i Sofija Miroslava Miletića (1925-2018) na Tvrđavi Sisak. Na premijeri Prodane nevjeste 1994. pjevao je Vašeka. Naslućujući u njemu neke druge kvalitete glazbeni kritičar Vjesnika Davor Schopf je u osvrtu s naslovom Nevjesta bez pjevača 1. travnja napisao u Vjesniku: „Jedini glumačko-pjevački uravnotežen i cjelovit lik ostvario je tenor Vitomir Marof kao Vašek. On je donio novo viđenje te uloge – Vašeka koji nije malouman. Njegov je Vašek naivan i nespretan, ali dobar i plemenit kao Dudek.“

  
  
  Unatoč upornom vježbanju, Vitomir Marof sve je više osjećao da nije tenor i počeo je prelaziti u baritonski repertoar. Prva baritonska uloga bila mu je 27. veljače 1995. Veliki Dagonov svećenik u operi Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa. Davor Schopf napisao je 4. ožujka u Vjesniku: „Nastup Vitomira Marofa u ulozi Vrhovnog svećenika može se smatrati pjevačkom senzacijom koja se sastoji u tome da je dojučerašnji tenor preuzeo baritonsku, i to prilično dramatsku ulogu. Opravdao je taj potez i pokazao snažan, pun i sočni glas muževne boje s prekrasnim muzikalnim pjevačkim frazama koji će i te kako pomoći u našoj alarmantnoj nestašici baritona. Glumački je ulogu odlično razradio istaknuvši dijaboličnu snagu toga lika te izgradivši napet odnos s Dalilom, posebice u 2. činu. Od velike pomoći bili su mu odličan kostim i šminka.“
  
  
  
  
  Mjesec dana poslije, 31. ožujka 1995., Marof je ostvario ulogu Prokurista na praizvedbi opere Preobražaj Stanka Horvata (1930-2006) kojom je otvoren 18. Muzički biennale Zagreb. Slijedili su Alfio na obnovi Mascagnijeve Cavallerije rusticane, za kojega je Nenad Turkalj napisao 21/22. lipnja 1995. u Večernjem listu: „Vitomir Marof koji iz tenorskog prelazi u baritonski fah, pokazao je da će njegov Alfio biti glasovno i scenski snažan, upečatljivi lik.” Alfija će poslije, 2002., pjevati i na premijeri u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci te 2006. i 2007. u Operi Slovačkoga narodnog kazališta (Slovenské národné divadlo) u Bratislavi zajedno s Toniom u Pagliaccima, Zatim je, također 1995., došao Topan-paša u Gotovčevoj Mili Gojsalića.
  
  Imajući savršeno ujednačen glas, tehnički izvrsno vođen, legato fraze dugoga daha i blistave visine Vitomir Marof mogao je s lakoćom posegnuti za snom gotovo svih baritona – Verdijem. Njegov potencijal u tom smjeru potvrdio se već nastupom 20. studenoga 1995. na koncertu „Bellini – Donizetti – Verdi“ u organizaciji kazališne družine VERO i Dunje Vejzović s orkestrom Muzičke akademije pod ravnanjem Mladena Tarbuka kad je Bosiljka Perić-Kempf napisala 25. studenoga u Mediteranu: „Svojevrsno otkriće večeri bio je Vitomir Marof, godinama pjevački krivo usmjeren i na sceni zagrebačkog kazališta Komedija definitivno svrstan u pretinac operetnog tenorskog faha. No konačno identificiran kao bariton, on je svojim čvrstim i zaobljenim glasom plemenita timbra u duetu Riccarda i Giorgia iz Bellinijevih Puritanaca, a još više u ariji Don Carlosa iz Verdijeva Ernanija demonstrirao izraziti smisao za oblikovanje prirodne i lijepe fraze. Nije pretjerano utvrditi da se od Ruždjakova odlaska sa scene, u Zagrebu nije pojavio bariton ljepšeg glasa i primjerenije dispozicije za velike verdijanske baritonske uloge.“

  
  

  I naposljetku je u siječnju 1996. Marof dočekao svoju prvu verdijansku premijeru. Pjevao je Don Carlosa u operi Moć sudbine pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Zlatice Stepan-Bašić. Opet je Davor Schopf u Vjesniku 22. siječnja istaknuo „Vitomira Marofa koji se također fascinantnom lakoćom kojom je otpjevao ulogu Don Carlosa upravo nametnuo u ravnopravnom partnerstvu ostalima i pokazao da mu je najbolja budućnost upravo u Verdijevim ulogama“.
  
  

  U studenome 1996. Marof je pjevao Escamilla na premijeri Carmen pod ravnanjem Nikše Bareze i sljedećih godina dva puta na gostovanjima ansambla u Ljubljani. Godine 1997. pjevao je u Zagrebu Juniusa na premijeri opere Otmica Lukrecije Benjamina Brittena i 1998. u Splitu Pjesnika u Rossinijevoj operi Turčin u Italiji .
  
  
  
  I opet se vraća Verdiju. Amonasra u Aidi pjevat će u Zagrebu 1997. te 2013. na premijeri opere u Rijeci. A onda je došao grof Luna u Verdijevu Trubaduru, kojega će postati pojam. Kad je u veljači 1999. prvi put pjevao tu svoju amblemsku ulogu, Davor Schopf napisao je 11.veljače: „Trebalo mu je to već ranije omogućiti, iskoristiti briljantnu lakoću s kojom pjeva tu nimalo laku ulogu i blistavu emisiju tona njegova raskošnog glasa.“ I doista briljantna lakoća i blistava emisija tona uz prirodno lijep glas postale su osnovne kvalitete našega nacionalnog prvaka. To je primijetila i kritičarka lista Messaggero Veneto Nevenka Kovačić kad je 9. listopada 2002. napisala: „Vitomir Marof, tipični verdijanski bariton, veličanstven je grof Luna. Prije nekoliko mjeseci slušali smo ga i divili smo mu se kao Alfiju u Cavalleriji rusticani uz Bruna Sebastiana (Turiddua) pod ravnanjem Nade Matošević. U Trubaduru je potvrdio svoje umjetničke sposobnosti pjevajući sa sigurnom tehnikom i velikom muzikalnošću. Sjajan je u ariji Il balen del suo sorriso (kamen kušnje za svakog baritona), gdje je još više došao do izražaja taj glas pun harmonije suzvučja, podsjećajući nas na velikana kao što je Piero Cappuccilli.“
  
  
  
  I doista teško da će se tako skoro u nas pronaći pjevač koji će tako verdijanski suvereno otpjevati pakleno tešku ariju grofa Lune kao što je to pjevao naš nacionalni prvak Vitomir Marof. Verdi je bio stožerni skladatelj u Marofovu repertoaru a Luna stožerna uloga. Pjevao ju je u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, 2006. u Operi Državnog kazališta (Státne divadlo) u Košicama, 2007. na premijeri u Slovačkome narodnom kazalištu u Bratislavi u povodu otvaranja nove operne kuće u Bratislavi, Opernim festivalima u Zvolenu u Slovačkoj i Teatru Wielki u Poznanju u Poljskoj te 2011. na premijeri u Zagrebu.
  
  Slijedila je 2000. još jedna velika Verdijeva uloga: Nabucco. Nije ju pjevao na premijeri u Zagrebu, nego tek na trećoj predstavi 23, veljače, ali je tom ulogom postigao veći uspjeh od premijernog protagonista. Ocjenjujući nastup premijernog protagonista, češkog baritona Pavela Kamasa (1947-2020) promašenim i smatrajući da je Marof trebao pjevati sve predstave Davor Schopf je 25. veljače u Vjesniku napisao: „Snagom glasa lako može udovoljiti njezinim dramskim zahtjevima dok lakoćom pjevanja s podatnim visokim registrom i blistavim visokim tonovima bez teškoća osvaja slušatelje. Njegovu Nabuccu treba još više nijansiranja u vokalnoj interpretaciji, a osobito glumačke razrade, no zato su potrebne dalje predstave. Zapravo je Vitomir Marof, s obzirom na promašenost nastupa Pavela Kamasa i raspored prvih pet izvedbi Nabucca, trebao pjevati sve predstave i tako steći temelj za dalji, nadajmo se, dug život predstave.“
  
  
  
  
  Nabucca je Marof pjevao na premijeri opere 2000. u Ljubljani i tako je počela njegova međunarodna karijera, zatim 2003. u Rijeci, 2008. na Splitskom ljetu, na gostovanju zagrebačkog opernog ansambla 2001. na Opernom festivalu u Miškolcu i u Mađarskoj državnoj operi (Magyar Állami Operaház) u Budimpešti te 2003. i 2009. u Makedonskoj operi u Skoplju. Na koncertu u Badenu pokraj Beča u srpnja 2013. s Europskim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Wolfganga Gröhsa pjevao je ariju Nabucca i Jagov credo iz Verdijeva Otella kojega nije scenski ostvario. Na ranijem Gala koncerta sa Simfonijskim orkestrom Slovačkog radija u Bratislavi 2006. pod ravnanjem češkog dirigenta i flautista Leoša Svárovskog (1961.) pjevao je ariju Macbetha, još jednog lika koji nije ostvario na sceni.
  
  
  
  Godine 2000. Vitomir Marof postao je prvak Opere HNK-a u Zagrebu.
  
  Nakon Nabucca došla je još jedna kultna uloga Vitomira Marofa – Giorgio Germont u Verdijevoj Traviati s kojom je 13. siječnja 2016., kad je otišao u mirovinu, obilježio trideset godina iznimno uspješne umjetničke karijere. Pjevao ga je u veljači 2001. na premijeri u Zagrebu, kad je 22. veljače u Vjesniku Davor Schopf ustvrdio da je „u konstelaciji uloga u Traviati imao najzahvalniju zadaću, Svojeg je Germonta ostvario mekim pjevačkim linijama, s mnogo toplih akcenata.” No tek je ljubljanska premijera u travnju 2003. pod ravnanjem hrvatskog dirigenta Lorisa Voltolinija (1954.) u režiji njemačkoga redatelja istančana ukusa Lutza Hochstraatea (1942.) koja je naišla na velik odjek zahvaljujući i protagonistici, također hrvatskoj umjetnici Martini Zadro, potvrdila u punoj mjeri velik vokalni i scenski Marofov potencijal. Bilo je to, bez pretjerivanja, savršeno ostvarenje, što je potvrdio i ugledni slovenski glazbeni kritičar Pavel Mihelčić 23. travnja 2003. u Delu. Pisao je: „Izuzetno dostignuće bio je pjevački doprinos hrvatskog baritona Vitomira Marofa. U ulozi Alfredova oca bio je iznimno bogat, umjetnički moćan i uvjerljiv. Slušali smo pravu, gotovo savršenu umjetničku kreaciju. Vitomir Marof pjevač je velikih sposobnosti.“
  
  
  
  To se iste godine potvrdilo i u Makedonskoj operi u Skoplju, a još više 2004. u Volksoperi (Narodnoj operi) u Beču i poslije u Košicama. U osvrtu na jednu njegovu kasniju predstavu u Beču – a otpjevao ih je 21 do 2010. – u lipanjskom broju mjesečnika Der neue Merker 2007. može se pročitati osvrt Wernera Brünnera: „Iznenađenje je priredio Vitomir Marof svojim lijepim, zvučnim baritonskim glasom pjevajući u najljepšoj belkantističkoj maniri i bio vrlo izražajan Germont što je publika opravdano nagradila“.

  I još opširniju kritiku Sieglinde Pfabigan u istoj tiskovini: „Vitomir Marof svojim je autoritativnim nastupom dao osjetiti scensku prisutnost, a sa svojim čvrstim, izjednačenim i stilski uporabljenim baritonom ubrzo mu je za ulogu toga nesimpatičnog lika uspjelo omogućiti ljudsko razumijevanje. Nije bez razloga Verdi starom Germontu stavio u usta nekoliko svojih najplemenitijih glazbenih dosjetaka. Kad Marof u svom dijalogu s Violettom opetovano poduzima plašljive pokušaje da mladoj ženi u naletu umilne geste obznani svoje osobito poštovanje, lik tada počinje živjeti, a dobrohotnom se ocu vjeruje da je spreman i sposoban za obrat. Prekasno – kako znamo.“
  
  
  
  
  Marof je bio izvrstan Germont i na premijeri Traviate 2009. u Rijeci koju je dirigent Nikša Bareza izveo bez uobičajenih skokova, a renomirani poljski redatelj Janusz Kica (1957.) vrlo moderno scenski predstavio. Izvodio je i vrlo tešku cabalettu arije.

  U zagrebačkoj Operi Vitomir Marof pjevao je 2002. Rangonija na premijeri Borisa Godunova pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića, a 2003. uvrstio je u repertoar još jednu Verdijevu ulogu – Simona Boccanegru – i bio njezin ne samo pjevački suveren, nego i scenski topao i potresan tumač. „Besprijekornom vokalnom dionicom i mekim vođenjem fraza lijepo je predstavio taj osebujni Verdijev baritonski lik“, kako piše Davor Schopf 6. veljače u Vjesniku...
  
  
  
  
  Za Simonom Boccanegrom prirodno je slijedio Rigoletto, kruna talijanskoga baritonskog repertoara. U Zagrebu ga je Vitomir Marof prvi put pjevao 2005. Zatim ga je 2006. izveo koncertno s Frankfurtskim simfoničarima u Theateru u Rüsselsheimu na Majni i na Residenzfestspielen (Rezidentskim svečanim igrama) u Darmstadtu, a 2009. pjevao ga je u bečkoj Volksoperi (na njemačkom) u režiji poznatoga engleskog redatelja Stephena Langridgea (1963.). Ne pokazujući previše simpatija za tu režiju Elena Habermann u listu Der neue Merker u svibnju 2010. napisala je:„Rigoletta, ovdje od dvorske lude degradiranog na razinu garderobijera, pjevao je Vitomir Marof. Premda mu njemački nije materinski jezik, on je bio tekstualno najrazumljiviji pjevački protagonist, trudeći se u svakom tonu dočarati verdijanske lirizme i italianità.“ Svugdje su isticali ne samo ljepotu Marofova glasa i bogatstvo boja u njemu, nego i izražajnost glume, što je kreaciji podarilo „sarkastično-demonsku komponentu“.
  
  
  
  
  Nakon Rigoletta slijedila je 2006. u Zagrebu još jedna lijepa uloga Vitomira Marofa – Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca koju je pjevao i na premijeri opere 2011. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu. Siniša Vuković napisao je u Vijencu br. 443 od 24. veljače 2011.: „Bilo je i vrijeme da se najposlije angažira u Splitskoj operi Vitomir Marof, nacionalni prvak Zagrebačke opere. Pjevač je to iznimno razvedene i reljefne kulture pjevanja, kakva se ne sreće često u Hrvatskoj zadnjih desetljeća. Njegov je Zrinjski vrlo profinjen i rafiniran u izrazu, ali istodobno autoritativan u držanju i gesti i pravi je primjer zrelosti izrade neke uloge sa svim uključenim odlikama interpretativnoga sinkretizma.“
  
  
  
  Za Zajčevim Zrinjskim došla je još jedna uloga, još jedan Verdi po mjeri Vitomiru Marofu – Renato na premijeri Krabuljnog plesa 2007. u zagrebačkoj Operi. Napominjući da dok tumač Riccarda nije ljepotu belkantističke fraze zadržao do kraja, Bosiljka Perić-Kempf napisala je 29. siječnja 2007. u Novom listu: „Ta lijepo vođena belkanto fraza nije međutim manjkala Vitomiru Marofu u njegovoj interpretaciji uloge Renata. Muzikalan, glasovne snage i mekoće odgovarajućeg intenziteta u skladu sa psihološkim nijansama svog lika, Marof je posebice imponirao ljepotom prirodno vođenih legato melodijskih linija, potvrdivši se (već po tko zna koji put), kao izvrstan tumač baritonskog verdijanskog repertoara. Njegova interpretacija pamtit će se kao najcjelovitiji doseg ove predstave.“
  
  Odlukom Ministarstva kulture Vitomir Marof je 2007. proglašen nacionalnim prvakom.

  

  

  I naposljetku, 2012. došao je Piet Grooth na premijeri opere Postolar od Delfta Blagoja Berse. Davor Schopf je u Vijencu br 25 od 1. studenoga 2012. napisao: “Protagonističku ekipu predvodi raspjevani bariton sjajna zvučanja Vitomir Marof kao Piet, koji čak iznenađuje uvjerljivošću, dorađenošću i toplinom karakternoga naslovnog lika.” Marof se „istaknuo kao profilirana umjetnička osobnost besprijekornih vokalno-pjevačkih kvaliteta i iznenađujuće scenske izražajnosti“, pisala je Marija Barbieri 25. listopada u online klasika.hr.

  A Elizabeta Hrstić osvrnula se 10. studenoga u Politici plus na Marofovu kreaciju koja „i ovaj put oduševljava – izuzetno plastičnom, vrckavom mimikom, te lepršavo ali uvjerljivo preciznom vokalnom interpretacijom.“
  
  Spomenutome Marofovu repertoaru dodajmo još Kocelina u Porinu Lisinskog, Oskara u Pričama iz bečke šume Mire Belamarića, Sulpicea u Donizettijevoj operi Kći pukovnije, Silvija u Leoncavallovim Pagliaccima, Michelea u Puccinijevu Plaštu te posljednje – Petra u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka 2013. i Krušine u Smetaninoj Prodanoj nevjesti 2014. godine. Sharplessa u Puccinijevoj „Madame Butterfly pjevao je na premijeri opere 2004. u Ljubljani, a u Ljubljani je u ulozi Conrada sudjelovao i na premijeri, točnije praizvedbi, cjelovite opere Renske nimfe (Die Rheinnixen – Rajnske nimfe) Jacquesa Offenbacha 12. siječnja 2005. pod ravnanjem Dietera Rossberga u režiji Manfreda Schweigkoflera. S tom predstavom ansambl je iste godine gostovao i u Winterthuru u Švicarskoj.
  
  
  
  
  Vitomir Marof bio je vrlo aktivan i kao koncertni pjevač svih glazbenih epoha i stilova, a otpjevao je više od dvije stotine koncerata. Sudjelovao je na Varaždinskim baroknim večerima, na Baroknom festivalu u Ljubljani, Muzičkom Biennaleu u Zagrebu. Sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Nikše Bareze sudjelovao je u izvedbi Kristova djetinjstva Hectora Berlioza. S Mađarskom filharmonijom pjevao je u kantati Carmina burana u Brucknerhausu u Linzu. U Rimu je 2002. sudjelovao u Hommageu istaknutome talijanskom skladatelju, 98-godišnjem Goffredu Petrassiju, kao solist u njegovu djelu Beatitudines. Održao je koncert opernih arija s orkestrom moskovskog Boljšoj Teatra u Kijevu, 2005. je na Božićnom koncertu s Peterom Dvorským i Praškim simfoničarima nastupio u Smetaninoj dvorani u Pragu. Održao je Recital Mozart-Schumann na Moravskom festivalu u Brnu 2006. Nastupio je na Gala koncertu sa Simfonijskim orkestrom Slovačkog radija sa slovačkim tenorom Mirom Dvorským i armenskom sopranisticom Hasmik Papian u Bratislavi te 2007. na Gala koncertu s Peterom Dvorským u čast Elene Obrazcove u Košicama. Od 2008. do 2013. sudjelovao je na Gala koncertima talijanskih opernih arija u Badenu pokraj Beča (Schloß Weikersdorf) s Europskim simfonijskim orkestrom. Sudjelovao je na više koncerata u Merker-salonu u Beču.
  
  

  Vitomir Marof dobitnik je nekoliko važnijih hrvatskih glazbenih priznanja. Za pjevačke i umjetničke kreacije uloga Grofa Lune u Trubaduru i Nabucca u Nabuccu ostvarene u HNK-u u Zagrebu 2000. osvojio je 2001. Nagrade Milka Trnina i Vladimir Ruždjak. Godine 2007. dobio je Nagradu Tito Strozzi za ulogu Renata u Krabuljnom plesu u izvedbi HNK-a u Zagrebu, a za najbolje koncertno ostvarenje u 2008. godini dobio je Nagradu Franjo Dugan. Godine 2013. nagrađen je Nagradom hrvatskoga glumišta za ulogu Pieta Grootha u operi Postolar od Delfta Blagoja Berse u režiji Krešimira Dolenčića pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera također u izvedbi HNK-a u Zagrebu. Godine  2016. ponovno je dobio Nagradu  Vladimir Ruždjak za uloge Giorgia Germonta u Traviati i Nikole Šubića Zrinjskog iz istoimene opere. U obrazloženju komisije za dodjelu Nagrade Vladimir Ruždjak za ulogu Germonta pisalo je: „Ali i da nije bilo jubileja, njegova bi se interpretacija trebala ubilježiti u zlatne stranice baritonskih postignuća u Hrvatskom narodnom kazalištu u  Zagrebu, velika interpretacija  kao zalog našim budućim baritonskim naraštajima“.

  Marof je dobitnik i Zlatnog zvona za izniman doprinos hrvatskoj opernoj umjetnosti koje mu je 2016. dodijelilo Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika u povodu 70. obljetnice utemeljenja. Godine 2017. Predsjednica Republike Hrvatske uručila mu je odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za sveukupni doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.
  
  Vitomir Marof, umjetnik širokih zanimanja i velike opće kulture, istaknuti je vokalni pedagog s kojim surađuje mnogo pjevača i pjevačica. Sustavno se bavi proučavanjem razvoja vokalne tehnike kroz stoljeća.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri