Davor Radić

(Pula, 27. siječnja 1958.)

• Bariton Davor Radić jedan je od malobrojnih opernih pjevača koji su diplomirali i na tzv. građanskom fakultetu. Nisu se poslije bavili zanimanjem za koje su bili osposobljeni ali takav studij i spoznaje koje su na njemu stekli proširuju njihove horizonte i privikavaju ih drukčijem pristupu onome što rade, vrlo su temeljiti i imaju jasnu koncepciju djela i svoje uloge u njemu. Davor Radić rođen je u Puli 27. siječnja 1958. godine. Od 1979. bio je član Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ u Zagrebu. Nakon diplome na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje 1985. godine, diplomirao je 1991. solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Zdenke Žapčić-Hesky. Te je godine dobio Rektorovu nagradu za ulogu Grofa Almavive u operi Figarov remipir Wolfganga Amadeusa Mozarta u produkciji Akademije i postao član zbora Opere HNK-a u Zagrebu. Deset je godina čekao da postane solist a u tom je razdoblju ostvario dvadesetak manjih a i većih uloga. Nakon Grofa Almavive slijedili su između ostalih Schaunard u La Bohème, Figaro u Figarovu piru, Papageno u Čarobnoj fruli, Morales u Carmen, grof Danilo Danilović u opereti Vesela udovica, fra Melitone u operi Moć sudbine, Ferdinand na prvoj hrvatskoj izvedbi 1997. opere Priče iz Bečke šume Mire Belamarića (1935-2017), Angelotti u Tosci, Šakloviti u Hovanščini, Sharpless u Madame Butterfly, kad je Davor Schopf napisao u Vjesniku 8. ožujka 2003.: „Prosjek korektnosti ostalih izvođača … premašuje samo bariton Davor Radić kao cjelovito zaokružen i dojmljiv Sharpless.“ I Sulpice u Donizettijevoj operi Kći pukovnije.
  
  
  
  
  Godine 2001. Davor Radić postao je solist Opere HNK-a u Zagrebu. Uloge u njegovu repertoaru postale su zahtjevnije, sve češća gostovanja izvan matične kuće u Hrvatskoj, u Osijeku, Rijeci i Splitu. i izvan Hrvatske. Vrlo često su to uloge na prvim hrvatskim izvedbama ili praizvedbama kao npr. 2001. Sjena Dantea/Shakespearea u operi Marco Polo kineskog skladatelja Tan Duna (1957.), Ers u Oceani Antonija Smareglije (1854-1929), 2004. Sat/Crna mačka u operi Dijete i čarolije Mauricea Ravela, 2008. Mihael u Mirjani pomalo zaboravljenog Josipa Mandića (1883-1959). Naravno, redovito je nastupao u tzv. željeznom repertoaru. Njegov prvi veliki uspjeh bio je 2001. Puccinijev Gianni Schicchi. Ponovio ga je 2005. i u HNK-u u Osijeku. Eva Kirchmayer Bilić napisala je 10. lipnja 2005. u Hrvatskom slovu: “Zasluge za uspjeh predstave pripadaju ponajprije suverenom pristupu i impozantnom nastupu Davora Radića, čiji je nosivi bariton u dominantnoj naslovnoj ulozi došao do izražaja, a naslovni lik Schiccija do najsitnijih pojedinosti razradio, te ga predstavio u svoj njegovoj glasovno interpretativnoj raznolikosti.“
  
  

  Sljedeće godine došli su Rangoni u Borisu Godunovu, mlinar Sima u Gotovčevu Eri s onoga svijeta i 2002. Marcello u La Bohème u izvedbi pod ravnanjem vrsnog dirigenta Miroslava Homena (1940-2021). Marcello je postao njegova velika uloga i kad ju je pjevao poslije, na premijeri 2009., uz poznatije protagoniste, bio je najbolji. Na predstavi pod ravnanjem Josipa Šege u režiji renomiranog francuskog redatelja Arnauda Bernarda (1966.), za koju se ne bi baš moglo reći da će se urezati u sjećanje, najbolje je odgovorio zahtjevima lika. Marija Barbieri napisala je u osvrtu s naslovom Daleko od pravog Puccinija u online časopisu kulisa.eu 20. prosinca 2009.: „Predstavu je nosio Davor Radić kao Marcello. Uvjerljivost njegova scenskog nastupa nije bila nikada upitna. Sada se glasovno i pjevački toliko razvio da je cijelim nastupom u kojemu nije bilo slabog mjesta (pogotovo ne njegovom krivnjom) dominirao izvedbom. Bio je srdačan, topao, raspjevan, razigran. I dobro ga se čulo! Pravi Marcello!“
  
  

  Godine 2002. Davor Radić je u HNK-u u Osijeku pjevao Figara u Figarovu piru. Osječka glazbena kritičarka Ivančica Hinek napisala je 19. studenoga u Glasu Slavonije: „Naslovnu ulogu tumačio je Davor Radić već otprije poznat osječkoj publici. I ovog je puta opravdao povjerenje pokazavši sigurnost u pjevačkom nastupu i odličnoj glumi.“ Sljedeće godine gostovao je u Narodnom pozorištu u Sarajevu kao Figaro na premijeri Figarova pira pod ravnanjem Mladena Tarbuka u režiji Ozrena Prohića. U HNK-u u Zagrebu ostvario je dvije nove uloge: Konjušara u Lizinki Ivana pl. Zajca i Procola u veoma uspjeloj predstavi zagrebačke Opere Kazališne zgode i nezgode Gaetana Donizettija u maštovitoj režiji talijanske gošće Caterine Panti Liberovici. Početkom 2004. došao je prvi susret s ulogom koja mu dobro pristaje – Scarpiom u Puccinijevoj Tosci. U prenesenoj režiji Božidara Violića iz HNK-a Split, pod ravnanjem Mladena Tarbuka, koja se nije najbolje uklopila u zagrebački okvir Radić se najbolje snašao. Scarpiju će ponovno pjevati u novoj premijeri za točno deset godina, 2014. Slijedili su Sicinije Velut u Koriolanu Stjepana Šuleka pod ravnanjem Pavla Dešpalja, Giorgio Germont u Traviati i Levi u Nikoli Šubiću Zrinjskog Ivana pl.Zajca, a niti tri tjedna poslije pjevao je naslovnu ulogu Sigetskog junaka.
  
  
  
  
  
  Te, 2006. u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu sudjelovao je u dvjema premijerama. Pjevao je Falkea u Šišmišu i Levija. U HNK-u u Osijeku nastupio je u Lehárovoj Veseloj udovici. Narcisa Bošnjak napisala je 4. ožujka 2007. u Glasu Slavonije: „Dominirajući tijekom cijele predstave pravi je pokretač radnje bio izvrstan Davor Radić. Duboko proniknuvši u lik Danila, sva njegova kontrastna raspoloženja i stanja. Radić je sigurnim nastupom, lijepim, izražajnim i toplim pjevanjem, izvrsnom pjevačkom i govornom dikcijom, sadržajnom interpretacijom, te glumom i plesnim koracima ostvario snažnu i dojmljivu izvedbu. Zagrebački glazbeni kritičar Ratko Čangalović dodao je 5. ožujka u Vjesniku da su Ljiljana Čokljat i Davor Radić doista trijumfirali svojim nastupom.“ U Zagrebu su slijedili Dancaire u Carmen, Ping u koncertnoj izvedbi Puccinijeve Turandot, koji će postati stožeran u tercetu ministara u daljim izvedbama te opere, zatim Ivan u operi Crux dissimulata suvremenog hrvatskog skladatelja Srećka Bradića (1963.) i jedna od njegovih najboljih uloga – Ford u Verdijevu Falstaffu, za koju je 2009. dobio nagradu HNK-a Vladimir Ruždjak te, naravno, Marcello na premijeri La Bohème, o kojemu je već bilo riječi. Kad je pjevao Forda u puno uspjelijoj obnovi Falstaffa 2013. Davor Schopf napisao je u Vijencu br 512 od 17. listopada 2013.: „Reljefnu karakternu kreaciju Forda ostvario je bariton Davor Radić. Glumački i pjevački dojmljivo je ostvario granicu po kojoj se kreće taj lik između dobroćudnosti i zloćudnosti.“

  

  

  Te, 2009. godine Davor Radić je u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu i u HNK-u u Osijeku tumačio lik Jupitra u opereti Orfej u podzemlju Jacquesa Offenbacha. Ivan Trojan napisao je 2. ožujka u online časopisu kulisa.eu o njemu podulji osvrt u članku s naslovom Kvartet s Olimpa: „Solist opere zagrebačkog HNK-a Davor Radić nije prvi put na osječkoj pozornici. U Operi HNK-a Osijek gostovao je kao Geronimo u Tajnom braku Domenica Cimarose te kao Lancelot u Camelotu Alana Jaya Lernera i Frederica Loewea. Kao Jupiter zasjenio je kolege na pozornici, dokazujući koliko iskustvo može biti od presudne važnosti pri izvedbi ne odveć zahtjevnih pjevanih dionica. Ono čime je Radić posebno imponirao su njegove glumačke kvalitete, toliko rijetke kada govorimo o interpretima u glazbenim djelima. Od početka drugog čina, kada se budi kao Jupiter na Olimpu, Radić je iznimno, s namjerom, nesiguran u svoje poslanje koje naoko razrješava razmatranjima. Unutarnji sukobi koji Jupitera razdiru, očuvanje statusa, održavanje prijeko potrebne hijerarhije s jedne strane te seksualna strast i nagon, putenost s druge, Radić razrješava jasno navodeći argumente za i protiv, neskriveno pokazujući gestom i položajem tijela te bojom glasa koji mu ponajbolje odgovaraju. Ni u jednom trenutku, ponajviše zbog đavolskog, a ne očekivanog, božanskog (pod)smijeha, nemamo razloga pomisliti da će konačna odluka pasti na išta nepovezano s niskim strastima i bludom. Radić je najbolji u prijetvornosti, zadržava nas u komičnoj lažnoj neizvjesnosti u trenucima kada teškim naporima donosi ključne odluke. Ironiziranje razmišljanja učinjeno je u smislu sveobuhvatne deformacije norme, s ciljem da se uz pomoć vulgarnog pastiša izvrne smisao seriozne teme, ali isključivo iz razloga da bi se progovorilo o vrlo bliskim i bolno osjetljivim problemima.“
  
  
  
  Iznimna sceničnost, dobro predavanje teksta i suverena muzikalnost pogodovali su Radićevim kreacijama u opereti i mjuziklu. Tako je nastupio kao Nikola u Barunu Trenku i Joseph u Madame Troubadour Srećka Albinija (1869-1933), Koloman Župan u Grofici Marici Imre (Emmericha) Kálmána (1882-1953), Dr Falke u Šišmišu Johanna Straussa, Boccaccio u istoimenoj opereti Franza von Suppéa (1819-1895), Miha u komičnoj operi Krapinski kluč suvremenog hrvatskog skladatelja Zorana Novačića (1964.), praizvedenoj 2000. upravo u Komediji i Otelo u istoimenoj opereti (Otelo ili Moć ljubavi) hrvatskog violinista i skladatelja Gjure Eisenhuta (1841-1891) te sobar Griša u kultnom hrvatskom mjuziklu Jalta, Jalta Milana Grgića i Alfija Kabilja koju će igrati i u HNK-u u Osijeku i za koju je Mirta Špoljarić ustvrdila u Hrvatskom slovu da je „odličnu ulogu ostvario Davor Radić, kao sobar Griša, koji osvaja sugestivnošću, zaokruženošću i humorom. Grišina pjesma o Jalti izvukla je iz Davora Radića pravi ruski štih. Fascinantnom lakoćom i neposrednošću pjeva, glumi i pleše.“ Za Grišu je 2010. dobio nagradu Hrvatskog glumišta.
  
  

  Počelo je razdoblje važnih Radićevih uloga. Nakon Forda i Marcella došli su 2010. Escamillo u Carmen i Falke u Šišmišu, kad je Marija Barbieri 13. prosinca 2010. u online časopisu kulisa.eu ustvrdila da „se predstava oslonila na scenski atraktivnog, nikada pretjeranog i uvijek elegantnog, sve češće dobro pjevački raspoloženog Davora Radića kao Falkea“.

  

  Slijedili su Amfortas u Wagnerovu Parsifalu pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji njemačkog redatelja Kurta Josefa Schildknechta (1943.) i Hamlet u istoimenoj operi Ambroisea Thomasa u odličnoj predstavi pod ravnanjem izvrsnog francuskog dirigenta Hervéa Niqueta (1957.) u režiji nizozemskog redatelja Michiela Dijkeme, koja je, tko zna zašto. ubrzo nestala s repertoara a imali smo za nju odlične hrvatske interprete, među njima i Davora Radića.

  

  Marija Barbieri pisala je 3. prosinca u online časopisu klasika.hr: “A kraljević Hamlet bio je Davor Radić. Iz njega uvijek zrači neka posebna energija koja liku daje uvjerljivost. On je uvijek tu, osjećamo ga i kad ga ne vidimo – što je velika kvaliteta, preduvjet za kreaciju uloge, pogotovo naslovne. Radić se k tome spremno uhvatio ukoštac s njezinim velikim pjevačkim zahtjevima i uspješno ih premostio. A Branimir Pofuk je u Večernjem listu 6. prosinca 2011. vrlo ispravno ustvrdio da „druga svijetla točka koju treba osobito istaknuti jest naš domaći Hamlet, Davor Radić, čiji suveren i vrlo dojmljiv nastup ponovno otvara pitanje dovođenja stranih gostiju kojima automatski dopadnu i premijere. Između Engleza i Radića uvijek bih bez dvoumljenja odabrao našeg pjevača. I to ne zbog patriotizma, nego zbog doprinosa kvaliteti predstave .“ Napokon je 2011. Davor Radić i više nego zasluženo dobio status Prvaka opere HNK-a u Zagrebu.
  
  

  Slijedili su Amonasro u scenski neopisivo ružnoj Aidi pod vrsnim muzičkim vodstvom Antonella Allemandija i Telramund u Lohengrinu pod Barezinim ravnanjem i Schildknechtovoj režiji, iz neobjašnjivih razloga opet na reprizi. Marija Barbieri u osvrtu s naslovom Lohengrin nastavlja oduševljavati pisala je 2. travnja 2013. u časopisu klasika.hr: „Davor Radić još je jedanput pokazao kako mu dobro leže karakterno izrazitiji likovi poput Telramunda, kojima više odgovara njegov dosta dramski način pjevanja. Scenski je, kao uvijek, bio nadasve uvjerljiv.“
  
  
  
  Otac u operi Ivica i Marica Engelberta Humberdincka (1854-1921), ponovni susret s barunom Scarpiom, Robert u izvornoj, francuskoj verziji Verdijeve opere Sicilijanske večernje, „zlokobni zavjerenik“ Leandro u operi Sergeja Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče pod Barezinim vodstvom u duhovitoj režiji Krešimira Dolenčića, Rodrigo u izvornoj francuskoj verziji Verdijeva Don Carlosa, Ping u scenskoj izvedbi Turandot, Bartolo u Seviljskom brijaču, Lord Henry Ashton u Luciji di Lammermoor i ponovno Figaro u Seviljskom brijaču najnovije su uloge u vrlo bogatom i raznolikom repertoaru ovog vrsnog kompletnog i inteligentnog glazbeno-scenskog umjetnika, pouzdanog nositelja repertoara na kojega se uvijek sa sigurnošću može osloniti.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2021.

Piše:

Marija
Barbieri